Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ne vidi se rješenje za avione; ideja da će sve biti OK ako se ugradi američka oprema ne znači ništa. Tko bi to platio?

Telegramov dopisnik iz Amerike analizira blokadu gigantskog deala s Izraelom

Kako sudbina nekad ne bira, američki ambasador išao je sinoć na oproštajni prijem za izraelsku ambasadoricu u Hrvatskoj i tamo rekao da će sve biti OK ako se u sporne avione ugradi američka oprema. To je jedna od stvari koje diplomati govore da problem prikažu manjim. Tko će platiti ugradnju? Hrvatska sigurno neće, Amerika još manje. Da je Izrael htio ugraditi američki sustav, vjerojatno ne bi prije toga ugradio svoj, pa onda te stare avione prodavao. Rješenje koje je ponudio ambasador zvuči kao rješenje, ali zapravo nije

Američka blokada ugrozila je najveći obrambeni ugovor u hrvatskoj povijesti – Pentagon odbija Izraelu dati suglasnost da Hrvatskoj proda 12 borbenih aviona F-16, pa posao od pola milijarde dolara možda propadne. S njim možda propadne i Ratno zrakoplovstvo. Kao što je često slučaj s ugovorima o prodaji vojne opreme, prava pozadina ni ovdje nije isprva jasna.

Riječ je o neočekivanom i neobičnom zapletu između država koje imaju dobre političke odnose i tijesno surađuju u sigurnosnim pitanjima – Amerika i Hrvatska članice su najmoćnijeg vojnog saveza u povijesti; Izrael – iako nije u NATO-u – jedan je od najbližih američkih saveznika. Što je puklo u tom trokutu da Amerika cijeli plan dovede u pitanje?

Postoje barem dva uvjerljiva objašnjenja: Pentagon je blokirao prodaju aviona pod pritiskom američkog vojnoindustrijskog kompleksa, ili je to napravio iz američkih unutarnjopolitičkih razloga koji nemaju veze ni s Izraelom ni s Hrvatskom. U svakom slučaju, ugrožen je posao od pola milijarde dolara koji bi trebao modernizirati hrvatske oružane snage, a zrakoplovstvu dati smisao postojanja.

Strateški gledano, Hrvatskoj ne treba ratno zrakoplovstvo

Kad je u ožujku odlučivala o kupnji borbenih aviona, Vladi Andreja Plenkovića na raspolaganju je bilo nekoliko dobrih ponuda iz javnog natječaja. Odlučila se za stare, ali modernizirane avione koje je nudio Izrael – i logika iza te odluke bila je dosta jaka. Ona proizlazi iz strateških i praktičnih razloga zašto uopće imamo ratno zrakoplovstvo, a indirektno iz definicije međunarodnog položaja zemlje. Hrvatska je članica NATO-a, nalazi se u relativno stabilnom okruženju, pritom je mala, srednje bogata država sa skromnim međunarodnim ambicijama.

Strateški gledano, Hrvatskoj ne treba ratno zrakoplovstvo. U slučaju rata, mogla bi računati na avione članica NATO-a, koji bi sigurno zasjenili hrvatske zračne snage. Osim toga, svaka ozbiljna procjena potencijalne ugroze bazira se više na kopno i na more, nego na zrak. Čak i kad se bazira na zrak, više traži jaku protuzračnu obranu, nego veliku domaću eskadrilu.

Ideja da bi hrvatski avioni išli u nalete protiv ISIS-a je smiješna

Drugi razlog zašto države imaju zračne snage proizlazi iz njihovih međunarodnih ambicija – ni tu Hrvatska nema razloga za izgradnju moćnog zrakoplovstva. Već četvrt stoljeća s razlogom smo ponosni na sudjelovanje naših vojnika u UN-ovim i NATO-ovim misijama diljem svijeta. No, ta aktivnost sastoji se gotovo isključivo od kopnene vojske – tu se Hrvatska specijalizirala za raspoređivanje vojne policije – i manje od pomorskih snaga, poput sudjelovanja u operacijama protiv pirata ili u spašavanju izbjeglica na moru.

Da ima bolju mornaricu i obalnu stražu – a na vlastitu sramotu ih nema – Hrvatska bi mogla više pomoći u takvim međunarodnim naporima. No, ideja da bi hrvatski avioni išli u nalete protiv ISIS-a ili bombardirali nekog novog Gadafija je smiješna. Čak i da Hrvatska ima avione, nitko je tamo ne bi ni zvao, ni očekivao.

No, postoje i dva jaka razloga da Hrvatska ima ratno zrakoplovstvo. Prvi je zaštita vlastitog zračnog prostora. Kao zemlja čija ekonomija u velikoj mjeri ovisi o turizmu, Hrvatska želi biti u stanju sama upravljati sigurnošću u svom zračnom prostoru (što s dva polusposobna MiG-a već dugo nije u stanju). Tu doduše postoji mogućnost autsorsinga: kontrola zračnog prostora može se prepustiti partnerima iz NATO-a, kao što je Slovenija svoj prepustila Talijanima i Mađarima. No, za Hrvatsku – geografski manje kompaktnu od Slovenije – to bi se na kraju vjerojatno pokazalo skupljim od držanja vlastitih zračnih snaga.

Avioni sukladni našim opravdano skromnim ambicijama

Drugi ozbiljan razlog u korist vlastitih zračnih snaga je tradicija. Kao druga najveća sastavnica Jugoslavije, Hrvatska je pola stoljeća imala ozbiljnu vojnozrakoplovnu infrastrukturu i investirala u ljude koji lete. Hrvatska je zemlja s najviše aerodromskih pista u regiji. S takvom tradicijom, akumuliranim znanjem i osposobljenim pilotima – a zrakoplovni kadrovi najskuplji su kadrovi u svakoj vojsci – bila bi šteta da Hrvatska odustane od držanja zračnih snaga.

Što sve ovo znači prevedeno u vojnu opremu? Hrvatskoj trebaju avioni kojima može nadzirati vlastiti zračni prostor, koji će sačuvati domaću tradiciju ratnog zrakoplovstva, ali koji nikad neće letjeti u međunarodne misije, a još manje raketirati potencijalne neprijatelje u susjedstvu. Dakle, trebaju joj avioni sukladni njenim opravdano skromnim ambicijama.

Američka ponuda otpisana kao preskupa, grčka kao nedostatna

Kad su u ožujku otvorene ponude, Amerikanci su za masne pare nudili eskadrilu novijih i modernijih F-16 Lockheed Martina, Izraelci za manje pare eskadrilu starih, ali preuređenih F-16 General Dynamicsa, Grci isto samo s još starijim avionima koji nisu preuređeni, a Šveđani 12 novih SAAB-ovih Gripena. Američka ponuda otpisana je kao preskupa, grčka kao tehnički nedostatna, pa se biralo između švedske i izraelske.

Bilo je jasno da hrvatskim potrebama i ambicijama više odgovaraju polovni izraelski, nego novi švedski avioni. Izrael je pritom u cijenu uključio i naoružanje, pa do odluke nije bilo teško doći – Hrvatska je za pola milijarde dolara od Izraela kupila modernizirane F-16. Tu je vlada vjerojatno razmišljala i politički: Izrael nije članica NATO-a, ali Hrvatska jest, a F-16 su američki avioni. Od održavanja do nedajbože rata, bolje je imati vojnu opremu jednog od saveznika, nego vojnu opremu neutralne Švedske. Osim toga, eskadrila novih Gripena bila bi daleko više od onoga što Hrvatskoj zapravo treba.

Da Lockheed nije bio nezadovoljan, ništa se ne bi dogodilo

Važna bilješka iz tog trenutka – američka ponuda, koju je Vlada odmah otpisala, bila je ponuda Lockheed Martina, jednog od najvećih proizvođača vojne opreme. No, i izraelski F-16 General Dynamicsa zapravo su avioni Lockheed Martina – oni su 1990-ih kupili tu tvrtku. Tako je nastao današnji problem – Lockheedu je smetalo da ih nadigra prodavač aviona koje su sami proizveli. Sve što se potom dogodilo rezultat je politike. No, razmotrimo opciju da je blokada hrvatske kupnje aviona od Izraela zapravo rezultat utjecaja vojnoindustrijskog kompleksa.

Amerika je najveći izvoznik vojne opreme na svijetu – prodaje čak 50 posto više od Rusije, druge na listi. Izrael je tu majušan – na američkih 47 milijardi dolara dođu tek tri milijarde dolara izvezenog izraelskog naoružanja. Taj odnos treba zapamtiti: pola milijarde dolara za avione prodane Hrvatskoj jako je puno za Izrael (17%), a beznačajno (0,1%) za Ameriku. Vojnoindustrijski kompleks, moćni igrač na američkoj i globalnoj pozornici, sigurno nije bio zadovoljan kad se Plenkovićeva vlada odlučila za izraelsku, a ne za američku ponudu. No, odluka se dogodila na proljeće, a posljedice tek jučer, kad je Pentagon blokirao dogovor. Nemojte misliti da u tih osam mjeseci u Lockheedu nisu bili bijesni jer im je propao posao.

To nezadovoljstvo – kao što je uvijek slučaj s nezadovoljstvom vojnoindustrijskog kompleksa – materijalizira se tek ako nađe političkog pokrovitelja. I ovdje su ga našli u ministru obrane Jimu Mattisu, iz razloga koje ću objasniti. No, važno je shvatiti sljedeće: nezadovoljstvo vojnoindustrijskog kompleksa je nužni, ali ne i dovoljni razlog da američka administracija djeluje. Da Lockheed nije bio nezadovoljan, ništa se ne bi dogodilo. Ali sama činjenica da je Lockheed bio nezadovoljan nije dovoljna da promijeni američku politiku. Za blokadu izraelsko-hrvatskog ugovora trebala je politička odluka. Tko ju je donio, i zašto?

Što se to tako važno u Americi dogodilo prije tri tjedna?

Spomenuo sam već da pravi razlozi američke blokade hrvatske kupnje izraelskih aviona nisu dokraja jasni – pa sve što ću reći uzmite sa zrnom skepse. Još nema čvrstih dokaza o tome kako je proces tekao. Moja hipoteza bazira se na poznatim odnosima unutar administracije Donalda Trumpa. Izvori iz Jeruzalema, koji – kad čitate izraelske novine – djeluju nesrazmjerno raspižđeni ovom pričom, govore o nepouzdanim signalima iz Washingtona, i svi naglašavaju da je prvi glas o američkom protivljenju prodaji aviona Hrvatskoj došao prije tri tjedna. Gledano iz američke perspektive, ta “tri tjedna” imaju ogromno političko značenje, posebno kad se zna da je dogovor o prodaji aviona star osam mjeseci. Što se u Americi dogodilo prije tri tjedna i kako je to moglo utjecati na najveći hrvatski obrambeni ugovor?

Prije tri tjedna u Americi su provedeni izbori za Kongres, na kojima su republikanci doživjeli težak poraz. Još važnije, predsjednik Donald Trump najavio je da će nakon tih izbora provesti rekonstrukciju kabineta i riješiti se ministara s kojima nije zadovoljan. To se prvenstveno odnosilo na ministra obrane Jima Mattisa, kojega je Trump prije četiri-pet tjedana isključio iz najbližeg kruga proglasivši ga “zapravo demokratom”.

Umirovljenog generala prestao je zvati po njegovu ratnom nadimku “Mad Dog Mattis” (Bijesni Pas Mattis) i smislio novi: “Moderate Dog Mattis” (Umjereni Pas Mattis). Trump je otpočetka krivo kupio Mattisa, misleći da je “bijesni pas”, što nikad nije bio. Ministra obrane bolje opisuje drugi nadimak – “Warrior Monk” (Ratnik Redovnik). Mattis se nikad nije ženio, a životna suputnica mu je – knjiga. Po Afganistanu i Iraku vukao je cijelu biblioteku. Kad je to saznao, Trump nije bio impresioniran.

Prodaja oružja iznad svega – i toga da netko raskomada novinara

Trump će se, dakle, nakon izbora riješiti ljudi s kojima nije zadovoljan – Mattisa, pa Johna Kellyja, šefa kabineta. Drugim riječima, “osovina odraslih” prestat će postojati. To je bilo ime za grupu iskusnih i odmjerenih ljudi u Trumpovu krugu koji su dvije godine susprezali predsjednikove najgore impulse. Grupa se iz mjeseca u mjesec osipa. Otpali su savjetnik za nacionalnu sigurnost H.R. McMaster, državni tajnik Rex Tillerson, savjetnik za ekonomiju Gary Cohn. Kelly ne razgovara s Trumpom (iako svaki dan dolazi na posao), pa je sudbina “osovine odraslih” spala na Mattisa. On sjedi u Pentagonu i ne viđa Trumpa svaki dan, pa ima koliko-toliko šanse da preživi njegov bijes.

Mattis je zadnja tri-četiri tjedna poduzeo neke neobične poteze, a blokada izraelsko-hrvatskog ugovora o avionima možda je jedan od njih. Za Trumpa smo otprije znali da je političar koji sve vidi kao transakciju: ja tebi, ti meni – to je njegov operativni sistem. Osim gubitka izbora, u zadnjih mjesec dana dogodila se još jedna stvar koja utječe na priču s avionima: Trump je odlučio zanemariti očitu i dokazanu odgovornost saudijskog krunskog princa Mohameda bin Salmana za ubojstvo novinara Washington Posta Džamala Kašugdžija, s obrazloženjem da je Saudijska Arabija veliki kupac američkog naoružanja.

“Možda je princ MbS kriv, možda nije, ali ja zbog toga neću ugroziti prodaju oružja Saudijskoj Arabiji”, rekao je Trump, iako je CIA zaključila da nema dvojbe oko toga je li MbS “možda kriv, možda nije” – jasno je da je kriv. No, Trumpovo postavljanje prodaje oružja iznad svega – čak i iznad toga da netko ubije i raskomada novinara vodećih američkih novina – poslalo je signal ljudima u administraciji.

‘Ako kupujete naše naoružanje, možete raditi što vas je volja’

Posebno su se iskazali najugroženiji. U prethodne dvije godine Mattis je bio izuzetak, ministar koji nije pratio Trumpovu liniju i ponekad je odbijao provesti njegove ideje (blokirao je Trumpovu zabranu transrodnim osobama da služe u vojsci). No, sad se približio Mattisov trenutak istine i ministar obrane je okrenuo ploču. Stao je pred kamere i besramno ustvrdio da “nema jasnog dokaza” da je MbS odgovoran za smrt Kašugdžija (iako je šefica CIA-e sutradan rekla da su dokazi nepobitni), pa je proveo u djelo Trumpov plan raspoređivanja vojske na granicu s Meksikom (da se Amerika “zaštiti” od karavana izbjeglica, Trumpove predizborne podvale).

Sve je to Mattis napravio, iako smo očekivali da je on glas razuma koji takve poteze zaustavlja, a ne koji ih provodi. Je li to napravio da sačuva poziciju ili da spasi ostatke “osovine odraslih”, još ne znamo. Ali Mattis je odjednom počeo igrati po Trumpovim pravilima.

Jedno od Trumpovih pravila – vidjelo se u slučaju Saudije – kaže da država koja kupuje američko naoružanje može raditi što ju je volja jer Amerika neće prigovarati. Sve dok u jednom smjeru teku dolari, a u drugom avioni i tenkovi, Washington neće imati suvišnih pitanja o ljudskim pravima i drugim davežima. To dosad nije bila američka politika – ili, kad je bila, rezultirala je velikim problemima o kojima se do danas raspravlja. Trump je preskočio sva ta poglavlja i jasno dao do znanja: ako kupujete naše naoružanje, možete raditi što vas je volja.

Jared je kao tinejdžer zbog Netanjahua spavao u podrumu

Američki predsjednik ima prečih briga, ali da ga netko uspije izbaciti iz paranoidne sfere o specijalnom istražitelju Bob Muelleru i svim osuđenim kriminalcima iz njegove predsjedničke kampanje, Trump bi se vjerojatno zamislio nad ovom situacijom. Nema sumnje da bi Mattisova ideja praktične naplate – kupnja naoružanja – u njegovim očima naišla na dobar odjek. S druge strane, javio bi mu se zet Jared Kushner, zadužen za postizanje mira na Bliskom istoku, i prijavio da nije baš sve kako punac misli.

Kushner je veliki zagovornik Izraela – njegova obitelj u New Jerseyju bila je u prijateljskim odnosima s Benjaminom Netanjahuom još puno prije nego što je Izrael pokušao prodati Hrvatskoj borbene avione. Kad je Netanjahu, prije političke karijere, dolazio u Ameriku, odsjedao je kod Kushnerovih. Jared je kao tinejdžer u nekoliko navrata spavao u podrumu da krevet u svojoj sobi oslobodi za budućeg premijera Izraela.

Zato je ova priča kompleksnija i zabavnija od svega što ste isprva mislili da o njoj znate. Prizor Benjamina Netanjahua u prekratkom krevetu ispod tinejdžerskih postera Pamele Anderson i Davida Hasselhoffa sigurno nije smjer koji biste očekivali. Ne bi očekivao ni Trump. Iz njegove perspektive, ovo je dodir svjetova koji se nikad ne bi trebali sudariti – ako ima ikakva uvjerenja, ona su se ovdje suočila: ideja da se vrijednost “drugoga” mjeri po time koliko si na njemu zaradio, i da se odnosi među nacijama svode na osobne odnose lidera. Ako je temelj američkog odnosa s Izraelom u dobrom odnosu Trumpa i Netanjahua, zašto Netanjahu prodaje Hrvatskoj avione na štetu Amerike? To Trump ne može objasniti – da mu mozak implodira.

Odgovor na pitanje što se dogodilo s hrvatskom narudžbom aviona

Što u takvoj situaciji – kad se čini da je stari moralni kod propao, a namrgođeni novi šef uspostavlja drukčija pravila igre, gdje je jedino važno koliko oružja kupuješ – što tu radi najugroženija karika starog poretka, staromodni ministar obrane Jim Mattis? Odgovor na to pitanje je moja glavna teza: Mattis preuzima Trumpovu igru. Preuzeo ju je kad je bezočno tvrdio da “nema dokaza za Kušugdžija”, preuzeo ju je kad je bespogovorno poslao vojsku na meksičku granicu, preuzeo ju je kad je prihvatio da se računa samo oružje koje si kupio, a ne i vrijednosti koje promoviraš. Tu je i odgovor na pitanje što se dogodilo s hrvatskom narudžbom aviona od Izraela – blokirao ju je američki ministar, umirovljeni general s četiri zvjezdice, koji je dopustio da ga Trump u toj mjeri ponizi da mu je to posrnuće jedini put opstanka.

Ta nada svih demokrata i umjerenih republikanaca, čovjek kojega poštuju jer je iznad politike, Mattis se spustio u njene ponore da spasi svoju guzicu, a ne dušu. Guranjem Trumpove logike po kojoj je jedino važno koliko američkog naoružanja neka zemlja kupi, pokušao se dodvoriti šefu. Tragično je i to što je napravio i zašto je to napravio. Čak i da ga Trump primijeti, opet će ovdje biti riječ o pola milijarde dolara. To je kikiriki za američki vojnoindustrijski kompleks, čak i da Hrvatska promijeni odluku i kupi avione od Amerikanaca.

No, sigurnosne posljedice tog nepromišljenog, karijernog poteza mogu biti nesagledive. Amerika zloupotrebljava odredbu o davanju suglasnosti za prodaju aviona. Ona je zamišljena zato da avioni ne završe u rukama neprijatelja, da Francuska ne proda F-16 Iranu. Besmisleno je igrati se dozvolom ako Izrael prodaje avione Hrvatskoj, američkoj saveznici, članici NATO-a.

Posljedica blokade može biti da Hrvatska kupi švedske avione

Druga potencijalno opasna – i iz Mattisove perspektive nesagledana – posljedica blokade može biti da Hrvatska kupi švedske avione. To bi značilo da support za zrakoplovstvo ne bi dolazio iz Lockheeda, nego iz neutralne Švedske. Hrvatska vanjska politika, ma koliko zemlja bila mala i nevažna, sukladno bi se počela ravnati po interesima neutralnih zemalja, a ne NATO-a, gdje Hrvatska spada. No, taj scenarij bio bi mila majka za ono što bi se vjerojatno dogodilo.

Prošlo je deset godina od zadnje globalne recesije. Nova je – po pravilima ekonomije – na vratima. Neka se to dogodi, Hrvatska će odgoditi kupnju aviona od bilo koga. Mala zemlja zna što sve u takvoj situaciji može napraviti s pola milijarde dolara. To će značiti smrt Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Do trenutka kad se ekonomija oporavi, više neće biti potrebe za kupnju aviona, jer više nitko neće letjeti. Neka u to vrijeme dođe neka prema NATO-u skeptična vlada, završit ćemo s Hrvatskom koja više ne sudjeluje ni u kakvim misijama niti ima ikakvu vojsku. Igra u Washingtonu, iako možda izgleda probitačno iz perspektive današnjih aktera, lako može završiti trajnim gubitkom za sve zainteresirane za sigurnost u ovom dijelu svijeta.

Gramzivost za milijardama iz obrambenog proračuna

Kako sudbina nekad ne bira, američki ambasador išao je sinoć na oproštajni prijem za izraelsku ambasadoricu u Hrvatskoj i tamo rekao da će sve biti OK ako se u sporne avione ugradi američka oprema. To je jedna od stvari koje diplomati govore da problem prikažu manjim. Tko će platiti ugradnju? Hrvatska sigurno neće, Amerika još manje. Da je Izrael htio ugraditi američki sustav, vjerojatno ne bi prije toga ugradio svoj, pa onda te stare avione prodavao. Rješenje koje je ponudio ambasador zvuči kao rješenje, ali zapravo nije.

Sve se na kraju svodi na osnovnu postavku – Amerika se nije trebala uplitati u posao između Izraela i Hrvatske. No, iz hrvatske perspektive, najgori je ishod onaj koji se sad čini vrlo mogućim – da od svega ne bude ništa. Ratno zrakoplovstvo ne bi imalo na čemu letjeti, pa bi se ugasilo. Hrvatska je mala i samo srednje bogata država, preživjela bi takav ishod jer je ipak članica NATO-a. Bilo bi tragično da sve krene nizbrdo ne zbog racionalne odluke, nego zbog nečijeg nadmudrivanja – ili još gore – gramzivosti za milijardama iz obrambenog proračuna.

Đivo Đurović
Analitičar
104 članka Više o autoru
Više s weba