Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Boris Homovec | Snima: Borko Vukosav/Telegram

Neda Arnerić za Telegram o muževima, depresiji i novim velikim projektima u Hrvatskoj

Telegramov reporter prenosi životnu priču neupitne zvijezde jugoslavenskog filma koja u Zagrebu upravo radi predstavu, a uskoro počinje snimati film

“Bila sam iznenađena pozivom Senke Bulić za kazalište. Iz Hrvatske mi stižu povremeni pozivi, što mi je jako drago, ali više za kameru. Priznajem da nisam ni znala tko je Senka Bulić. Njezin poziv učinio mi se sumnjivim, jer predstave rijetko radim. Ukucala sam Senkino ime na Google, te upitala neke kolege što misle o njoj. Moji prijatelji iz Splita su mi rekli: ‘Samo radi sa Senkom, ne pitaj što, bit će ti divno’. Na kraju se ispostavilo da je žena divna, zaljubljena je u kazalište i zna što hoće. Znate, ponekad su mi glumci kao redatelji sumnjivi. No kod nje uopće ne osjećam da je glumica. Inače, komad Maje Hrgović je kompliciran, nije na prvu loptu. Ništa drugo nisam ni očekivala, prateći kakve projekte ZKM radi, kao i Senkine projekte.”

Sklona sam depresiji, ali i ona prođe, iščupa me muž skojim sam 35 godina. Nismo bili sveci, ali danas smo najveći prijatelji

“Za mene je ovo novo iskustvo, prvi put radim ovakvu vrstu teatra. Znate, meni u posljednje vrijeme daju uloge baka. Ma, godine nisu važne, igram zrelu ženu, koja je svašta prošla u životu, uključujući Vukovar. Publici će se činiti da je malo skrenula, ali po meni ona uopće nije skrenula. Igrat ću je tako da je svjesna svih postupaka, koliko god to izgledalo drukčije”, objašnjava mi Neda Arnerić, jedna od najvećih jugoslavenskih filmskih zvijezda svih vremena, koju srednje i starije generacije s velikim poštovanjem, simpatijama i ljubavlju prepoznaju na ulici, dok one mlađe nemaju pojma o kome je riječ.

Pedeset godina u glumi

Boravi u Zagrebu, gdje u ZKM-u ima zahtjevne probe predstave Živjet ćemo bolje, koju prema istoimenom romanu Maje Hrgović postavlja Senka Bulić, kao prvu premijeru u 2016., već 16. siječnja. A na proljeće bi se trebala vratiti, poslije dulje odsutnosti, na hrvatski set, i to na Pelješcu, s filmom Aleksi, dugometražnim igranim prvijencem redateljice Barbare Vekarić, što je iznimno veseli.

Crvenkaste kose, skupljene u pundžu, casual odjevena, prepoznatljive boje glasa, zelenih očiju, pali cigaretu za cigaretom, dok vrlo iskreno, uz kavu, priča o burnom životu i profesiji u kojoj je prisutna punih pedeset godina. Nitko joj ne bi dao 62 godine. Na prvi spomen njezina imena publika asocira kultne srpske filmove, poput Ko to tamo peva Slobodana Šijana, te legendarne erotske scene u njima.

U mojim godinama posao baš i neide glatko. Vrlo nezgodna dob – nisam još prava baba, no nisam više ni zgodna ženska

No, karijera Nede Arnerić znatno je kompleksnija od takvog površnog pogleda na njezin opus. Rođena je u Knjaževcu 1953., a život joj se promijenio kad je u dvanaestoj godini za ratnu dramu San (prvi dio kultne trilogije: San, Jutro, Podne) zapaža priznati srpski redatelj Puriša Đorđević, onako sitnu, nježnu, bucmastu, tipičnog izgleda Lolite i odabire na audiciji.

Time život te slatke male, koja kao da je rođena pred kamerama, pred kojima se kreće, govori i ponaša posve prirodno, odlazi u neočekivanom smjeru. Umjesto uobičajenog igranja u dvorištu s vršnjakinjama, Nedino djetinjstvo i pubertet posve je drukčije: putuje Jugoslavijom, snima nekoliko filmova godišnje i ubrzo postaje velikom filmskom zvijezdom.

S 15 godina glavnom ulogom u mladenačkoj drami Višnja na Tašmajdanu Stoleta Jankovića, u kojemu je debitirao i Arsen Dedić, Neda postaje kultnom figurom šezdesetih. Njezin život događa se filmskom brzinom, a film postaje smisao njezina života. Redatelji je obasipaju scenarijima, no osim prirodnosti i bogomdanog filmskog talenta, kakvog imaju samo rijetki, poput Milene Dravić ili Slavka Štimca, Neda Arnerić pokazuje sa sazrijevanjem glumački dar.

Šezdesetih je bila tinejdžerska filmska senzacija
Šezdesetih je bila tinejdžerska filmska senzacija

Brza međunarodna karijera

Uloge u makedonskim filmovima Ukleti smo Irina Koleta Angelovskog, Vrijeme rata Branka Gapa ili Ispravi se Delfina Aleksandra Đurčinova, u kojem je utjelovila maratonsku plivačicu Atinu Bojadži, jedinu Jugoslavenku koja je preplivala La Manche, za koju osvaja Srebrnu arenu, ubraja među najbolje u karijeri.

Snimala je sa Žikom Mitrovićem, Srđanom Karanovićem, Goranom Paskaljevićem, Mišom Radivojevićem, Goranom Markovićem… Godine 1971. započinje njezina munjevita, ali kratkotrajna međunarodna karijera. Snima filmove Un peu, beaucoup, passionement Roberta Enrica s francuskom zvijezdom Mauriceom Ronetom, te naslove Chamsin, Beatti i ricchi, Shaft u Africi, Paolo il caldo…

U kratkoj inozemnoj karijeri snimila je Un peu, beaucoup i Chamsin
U kratkoj inozemnoj karijeri snimila je Un peu, beaucoup i Chamsin

No, najveću popularnost donijeli su joj ratni spektakli, gostovanje u hit serijama Otpisani i Grlom u jagode, te brojne komedije. Jednu od najzrelijih uloga ostvarila je u filmskoj drami Kvar Miše Radivojevića, kao frustrirana bogataška kći, s Aleksandrom Berčekom.

U Hrvatskoj je snimala sporadično, ne osobito važne filmove, drame ili sapunicu. Važila je za seksi ikonu domaće kinematografije, koja ispunjava ponekad neopravdane zahtjeve redatelja i u banalnim ulogama razodijeva se pred kamerom.

Ja sam glumica iz dubine duše, od svoje dvanaeste godine. Iza mene je 50 godina karijere.

Sve dok je 1986. Lordan Zafranović nije angažirao u ratnoj drami Večernja zvona, rađenoj prema nagrađenom romanu Mirka Kovača Vrata od utrobe, dodijelivši joj glavnu ulogu razmažene zagrebačke buržujske kćeri ustaškog poglavnika, kojom je pokazala svu glumačku zrelost. Dvije godine kasnije ponovno snima sa Zafranovićem, erotsku dramu Haloa, praznik kurvi, pored mladog i obnaženog Ranka Zidarića, Steve Žigona i Dušice Žegarac, za koju osvaja jedinu Zlatnu arenu u karijeri.

Paralelno s glumačkom karijerom, Neda Arnerić, kao povjesničarka umjetnosti, godinama je vodila uglednu beogradsku galeriju Atrijum i život lišen bilo kakvog glamura filmske zvijezde, ili artificijelnosti javne osobe, na relaciji Beograd- Rovinj, gdje već desetljećima ljetuje u svojoj kući.

Još uvijek povremeno snima, gostuje u kazališnim predstavama, te uživa u privatnosti svog modernog doma na Dorćolu, sa suprugom Miletom Mešterovićem, etabliranim maksilofacijalnim kirurgom, s kojim je u braku dulje od tri desetljeća, i ljubimcem, psom Pajom.

TELEGRAM: Kad danas dobijete poziv iz kazališta, imate li još uvijek određenu dozu respekta, s obzirom na to da niste akademski školovana glumica?

ARNERIĆ: O daa… Ipak sam rasla uz kamere i mislim da dobro funkcioniram kao filmsko-televizijska glumica. A za teatar, koliko god imala premijera u životu, a bilo ih je više od 40, još uvijek kao da nisam u potpunosti osvojila scenu. I dalje imam veliku tremu, odgovornost, želim da to bude savršeno. Ja sam perfekcionist. Nisam ambiciozna, pomalo sam čak i lijena, ali bih voljela da uvijek sve bude savršeno. Za mene su to slatke muke. Uvijek imam tremu prije premijere i prije svakog izlaska pred publiku srce mi pojačano lupa. Znate, nisam ni ja genijalna. Unatoč iskustvu, ja se još uvijek osjećam kao da je život preda mnom. Znate, u mojim godinama ovaj posao ne ide glatko, ne dolaze mi više uloge jedna za drugom. Vrlo sam nezgodne starosne dobi, nisam još prava baba, a nisam više zgodna ženska, nešto između. Potom je stigao poziv od Senke. Rekla sam samoj sebi: “Bravo, Neda, odoh napokon u karaktere, odoh u babe!”

Na plaži Zlatne stijene za vrijeme pulskog filmskog festivala
Na plaži Zlatne stijene za vrijeme pulskog filmskog festivala

TELEGRAM: Znači da nemate u sebi ni mrvicu ženske taštine, što je čudno, jer ste filmska zvijezda ?

ARNERIĆ: Ma kakvi, nemam taštine. Ja sam glumica iz dubine duše, od svoje dvanaeste godine. Iza mene je 50 godina karijere. Ne znam hoćete li mi vjerovati, ali nikad se na snimanju ne gledam u zrcalo, nikad ne gledam snimljeni materijal, nikad nisam tražila da se na setu zbog mene mijenja rasvjeta. Prepustim se u ruke redatelju, šminkeru, direktoru fotografije. Čak i sada Senka voli snimati dijelove proba, ali ja ih ne volim gledati.

TELEGRAM: Kad su vam na filmskom festivalu u Nišu prije pet godina dodijelili nagradu za životno djelo…

ARNERIĆ: Pala sam u nesvijest! Toliko sam se iznenadila… Još kad sam čula da su u žiriju Mira Stupica, Mira Banjac i Bogdan Diklić, tri glumačke aždaje, koji mi sigurno to ne bi dodijelili da nisu mislili kako sam zaslužila. Kad sam čula da sam lauerat, sjedila sam na terasi u Ljubljani, gdje sam snimala, i ostala paf! I dan danas, kad vidim obje Mire i Bogdana, stanem u stav mirno!

Priznajem da nisam ni znala tko je Senka Bulić. Ukucala sam Senkino ime na Google, te upitala neke kolege što misle o njoj. Moji prijatelji iz Splita su mi rekli: ‘Samo radi sa Senkom, ne pitaj što, bit će ti divno’.

TELEGRAM: Kad vam dodijele nagradu za životno djelo, to se može shvatiti i kao svojevrsni oproštaj s karijerom.

ARNERIĆ: Ma, nisam je tako ni shvatila. To je glupo. Život je preda mnom, nemam ja sto godina! Ali shvatila sam da je to moj glumački doprinos balkanskoj kinematografiji.

TELEGRAM: Kad sam nedavno razgovarao s vašom kolegicom Mancom Košir, žalila je za prostorom Jugoslavije na kojem je bila zvijezda. Kakav je slučaj s vama?

ARNERIĆ: Ja sam tu neponovljivo bolesna i umrijet ću tako bolesna. Vi meni sad možete iznijeti milijun racionalnih razloga, ali smatram da je velika šteta što smo tu veliku, jaku, poštovanu državu uništili. Meni je cijeli život u tom prostoru bio lijep, lagodan. Nisam znala ništa, osim da imam predsjednika Tita, koji je bio veliki maher, hohštapler, genije, naše narode držao je na okupu, ali i spremao da poslije njegove smrti nastane potop. Dijelio nas je da se izjašnjavamo što smo po nacionalnosti, to mu nikad neću oprostiti. Masu puta bih se izjasnila da sam neoprjedjeljena, a onda su mi rekli da to ne postoji. Nikad nisam imala potrebu vikati koje sam nacionalnosti. Spadam u ljude koji su stanovnici planeta.

TELEGRAM: Kakve ste imali kontakte s Titom? On je obično na Brijunima tijekom pulskog festivala primao filmaše.

ARNERIĆ: Nisam imala intenzivne kontakte, poput Bate Živojinovića i Ljubiše Samardžića. Dva puta sam vodila njegove godišnje diplomatske zabave, jer govorim nekoliko jezika. Tito me nikad nije primio na Brijunima. Prvi put sam Brijune obišla tek prije dvije, tri godine kad sam bila na odmoru u mome Rovinju. Brijuni su doista prekrasni i blago Šerbedžiji i njegovoj supruzi što su tamo svakog ljeta.

Građanski Beograd se povukao pred gomilom primitivaca, koji su zaposjeli vlast, privredu, drže novac, ma slično kao kod vas. Ja sam cijeli život dio Europe, a sada bi mi ti primitivci trebali kročiti put prema Europi. To je tužno.

TELEGRAM: U Zagrebu ste 1969. snimali film Divlji anđeli Fadila Hadžića, o mladoj generaciji buntovnika, s Igorom Galom, Božidarom Oreškovićem, Reljom Bašićem…

ARNERIĆ: Vidim da ste se sjajno pripremili, jer rijetko tko uopće zna da sam ga snimila. Za mene je taj film baš značajan, jer sam prvi puta radila izvan Beograda. Bila sam još klinka, 16 godina i prvi put na snimanje otišla bez mame. Jako sam se sprijateljila s Igorom Galom, koji je tada bio početnik. Ostali smo u kontaktu, postoji veliki fluid i dragost među nama. Relja Bašić je moj veliki prijatelj, kad smo se posljednji put sreli toliko se razveselio. Znate, ja sam se uvijek družila sa starijima od sebe. To možda i nije dobro za sazrijevanje mlade osobe. Uvijek sam imala kompleks da su ljudi oko mene pametniji, mudriji, zreliji, a ja još klinka. Trudila sam se dostići ih mnogo čitajući i radeći na sebi.

TELEGRAM: Nedostaje li vam i danas, unatoč iskustvu, još uvijek samopouzdanja?

ARNERIĆ: Baš tako, nikad nisam dovoljno sigurna u sebe. To će možda nekom izgledati čudno, kad pogleda moju biografiju, ali to je dobro. Mislim da ljudi trebaju stalno sebe preispitivati.

TELEGRAM: Kad se pojavio Lordan Zafranović s ulogama u filmovima Večernja zvona i Haloa, praznik kurvi otkrio je u vama novu glumačku zrelost koju drugi filmski redatelji nisu?

ARNERIĆ: Apsolutno ste u pravu. Zamislite koliko sam ja do tada snimila raznoraznih uloga… Znate, uvijek je bilo pomanjkanje dobrih ženskih filmskih uloga na Balkanu. A i danas je tako. Ne znam što je s tim piscima da ne znaju pisati o ženama na Balkanu? Rijetke su dobre ženske uloge. Kad sam dobila ulogu Meire u Večernjim zvonima, shvatila sam da se i na filmu može raditi iz utrobe. Lordan je mene potpuno poništio privatno. Bila sam poluluda na snimanju, tada sam prvi put shvatila da je filmska gluma i te kako teška, zahtjevna i moćna. Bilo je mučno, plakanja, mojih pokušaja odustajanja… A kad me odabrao za glavnu ulogu u Haloi, shvatila sam da napokon mogu biti ozbiljna glumica. Uletjela sam na film premlada, preskakala sam sazrijevanje, privatno i profesionalno. I Akademiju sam preskočila. Ali, poslije Lordanovih filmova nemam više nesigurnosti, snimala sam s lakoćom. San mi je da Lordan ponovno snimi film, što god da je, znam da će biti uloge za mene. Velika je nepravda da takva gromada od talenta ne dobiva novac za projekte. Mislim da su se urotili protiv njega i priželjkujem još jedno zajedničko mučenje i užitak rada.

Ne volim se gledati. Uvijek samoj sebi kažem: “Ma, Nedo, mogla si to sto puta bolje!” Bolje je ne osvrtati se unazad. Glupo je živjeti u prošlosti.

TELEGRAM: Žalite li za suradnjom s Rajkom Grlićem? Bili ste dva puta blizu glavnih uloga u filmovima Samo jednom se ljubi i Za sreću je potrebno troje.

ARNERIĆ: Jooj da, to mi je krivo. Samo jednom se ljubi je jedan od naših najboljih filmova, Vladica Milosavljević je tu ulogu predivno odigrala. I potpuno razumijem Rajka što je odabrao nju za ulogu balerine, jer ja nisam te konstitucije. Sjećam se da smo na probno snimanje došle Vladica, Tanja Bošković i ja. Znala sam da ja tu baš nemam što tražiti. Grlić je veliki redatelj, ali očito nam nije bilo suđeno. Za sreću je potrebno troje je fenomenalan film, ta uloga galeristice možda nije bila toliko intrigantna, igrala ju je Dubravka Ostojić, ali role za pamćenje su dali Bogdan Diklić i Mira Furlan. Za film Samo jednom se ljubi mi je žao, jer kad vidim nešto sjajno, uvijek proradi glumački ego: jao, mogla sam ja ovo!

TELEGRAM: Kakav odnos imate prema svojim starim filmovima?

ARNERIĆ: Kao da to nisam ja, kao da to nije moj život! Ne volim se gledati. Uvijek samoj sebi kažem: “Ma, Nedo, mogla si to sto puta bolje!” Bolje je ne osvrtati se unazad. Glupo je živjeti u prošlosti. I nije slučajno ono što mi se dogodilo. Cijeli moj život je stao u dvije velike kutije pune fotografija, naslovnih strana, intervjua, kritika, pisama obožavatelja i divnih uspomena, koje su mi se izgubile tijekom selidbe. Ne znam kako, to mi je misterij, ali sve mi je nestalo. Tako da nemam svoju prošlost ! Kad smo pripremali monografiju, autorica se toliko mučila, kopala po arhivama i dolazila s pitanjima na koje bih ja zgroženo odgovarala: “Molim? Ja taj film ili s tim čovjekom nikad nisam snimila!” Onda bi me ona demantirala fotografijama ili isječkom.

TELEGRAM: Zašto niste ustrajali na međunarodnoj karijeri ?

ARNERIĆ: Znate, dugo vremena nisam shvaćala da se bavim ozbiljnim poslom. I kad se pojavila ozbiljna europska karijera, shvatila sam da nije za mene. Kažu: bolje prvi u selu, nego drugi u Rimu. Nisam se borila za uloge. Recimo, dobila sam glavnu ulogu narkomanke za francuski film, u kojem mi je partner trebao biti Alain Delon. Dakle, samo za poželjeti, no tražili su da za ulogu smršavim pet kilograma, kako bih bila što uvjerljivija. Ja sam se, naprotiv, udebljala pet kilograma i ostala bez uloge. To vam najbolje govori koliko sam bila ambiciozna za svjetskom karijerom.

Do svoje 18. je snimila deset filmova. u mnogima je imala glavne uloge
Do svoje 18. je snimila deset filmova. u mnogima je imala glavne uloge

TELEGRAM: Pamtite li samo sretne dane, kako pjeva Gabi Novak?

ARNERIĆ: Iskreno, nemam mnogo teških, ružnih i loših iskustava u životu. Iako sam sklona depresiji, ali i ona prođe. Zatvorim se u kuću, s nikim ne komuniciram i iščupam se, uz pomoć supruga s kojim sam 35 godina. On je meni sve, sin, brat, muž, tata, ljubavnik i prijatelj. Toliko sam sretna što smo izgurali zajedno. Bilo je tu raznih čudesa, nismo bili sveci, ali smo danas najveći prijatelji.

TELEGRAM: Što ste naučili iz bavljenja politikom?

ARNERIĆ: Ponovno bih to napravila, to je jedno od najponosnijih razdoblja mog života. Digla sam glas u Srbiji protiv rata, Miloševića, onog ludila, njegove lude žene, svega što nas je sustiglo… Tih godina lebdjela sam pet centimetara iznad zemlje, nisam se bavila glumom, išla sam od mitinga do mitinga, pratila Zorana Đinđića, vjerovala u njega, znala da je jedini koji nas može izvući iz tog strašnog mulja u koje smo zaglibili. Onda je pobijedio, napravio prvu parlamentarnu demokratsku Skupštinu i meni ponudio mjesto narodnog poslanika. To sam shvatila kao veliku čast, kao da mi je Bergman ponudio glavnu ulogu. Da bih vrlo brzo shvatila kako je Đinđić od mene tražio profesionalno, ozbiljno bavljenje politikom, a da ja to ipak ne znam raditi. Znamo kako je strašno završio… Revolucionarne epizode sebe se rado sjećam, dok sam epizodu u parlamentu odavno izbrisala.

Digla sam glas u Srbiji protiv rata, Miloševića, onog ludila, njegove lude žene, svega što nas je sustiglo… Tih godina lebdjela sam pet centimetara iznad zemlje, nisam se bavila glumom, išla sam od mitinga do mitinga, pratila Zorana Đinđića, vjerovala u njega

TELEGRAM: Kakav je vaš odnos prema materijalnom u životu?

ARNERIĆ: Vrlo mi je važno imati novca, da živim dostojanstveno, imam stan, autić, da mogu izaći na večeru, otputovati… Muž mi kaže: novac je tvoj samo kad ga trošiš, kad sjedi u banci, nije tvoj. Puno putujemo, imamo neku crkavicu za crne dane, osigurali smo se. Imamo manji stan u austrijskom skijalištu s divnim toplicama, te roditeljski stan u Rovinju, kojeg sam oslobodila od lokalnih pijanaca koje sam jedva izbacila. A Beograd mi nešto više ne paše.

TELEGRAM: Postoji li Beograd vaše mladosti, kakvog pamtimo iz kultne serije Grlom u jagode?

ARNERIĆ: Nema tog romantičnog Beograda više, jer danas ima dva milijuna stanovnika. Građanski Beograd se povukao pred gomilom primitivaca, koji su zaposjeli vlast, privredu, drže novac, ma slično kao kod vas. Ja sam cijeli život dio Europe, a sada bi mi ti primitivci trebali kročiti put prema Europi. To je tužno. Digla sam ruke od politike, da se ne sekiram.

TELEGRAM: Sjećate li se što ste si mogli priuštiti od uloga u ratnim spektaklima Sutjeska Stipe Delića i Užička republika Žike Mitrovića?

ARNERIĆ: Od svakog sam si kupila jedan bolji automobil… Koliko se samo filmske trake trošilo na te spektakle, nitko nije pitao koliko to košta. Redatelji su se iživljavali, snimali smo Sutjesku tri godine. Na kraju, ispao je loš film. Ništa nije pomoglo, čak ni Richard Burton. Sjetila sam se da nas je Tito posjetio na snimanju, tada smo se opet sreli. Došao je helikopterom. Kad je Burton vidio Tita kako slijeće, rekao je da sutra želi i on doći na set helikopterom. Tako je i bilo. Mi smo se dva, tri sata vozikali po blatu, a gospodin Burton je letio iznad naših glava. Imao je svog konobara koji mu je točio viski s ledom. Zamislite, koliko je samo Burton koštao. Sprijateljila sam se s njegovim šminkerima, garderobijerima, tajnicama… Pa su me pozvali na party na jahti kad se pojavila Elizabeth Taylor, u punom sjaju filmske dive. Bio je to vrlo ekstravagantan par, pričalo se o njihovim svađama, potocima viskija… Burton je bio veliki glumac. Ali, to što su ga zvali na neki Balkan da igra nekog Tita, odradio je lijevom nogom i to se vidi. Mislim da ni nama nije trebao Burton, ni Burtonu Tito.

Sjetila sam se da nas je Tito posjetio na snimanju, tada smo se opet sreli. Došao je helikopterom. Kad je Burton vidio Tita kako slijeće, rekao je da sutra želi i on doći na set helikopterom. Tako je i bilo.

TELEGRAM: Godinama ste vodili galeriju u Beogradu koju ste zatvorili, pretpostavljam zbog recesije koja se najviše reflektirala na tržište slika. Danas ljudi jeftino prodaju slike da bi preživjeli, a ne ulažu u umjetnost. Koliko ste danas upoznati s likovnom scenom?

ARNERIĆ: Jako volim likovnu umjetnost, imala sam divne profesore, počela pripremati magisterij da se dokažem i na tom planu. Vodila sam galeriju petnaest godina. Ali, kad su mi došli prvi kupci prodavati slike kupljene kod mene, jer im je trebao novac za život, shvatila sam da je došao kraj. Ja sam direktorica fondacije Philipa Morrisa, koja ima godišnji natječaj za mlade talente. Prijavljuje se više od 500 umjetnika, mi odabiremo četrdeset, dajemo novčane nagrade, organiziramo im velike izložbe. Imam višak slobodnog vremena, pa ga i tako koristim. Ne znam heklati, mrzi me pisati, ne znam tkati… Počela sam učiti njemački. Vježbam mozak, nadam se da mi to pomaže i za učenje teksta. Ne ide mi lako, kao kad sam učila francuski, talijanski i engleski. Ali, uporna sam. Super sam sve to iskombinirala: malo likovne umjetnosti, malo jezika, malo glume, malo putovanja… Priznajem, nije mi loše.

TELEGRAM: Postoje dvojica značajnih muškaraca u vašem životu: Dejan Karaklajić, prvi suprug i redatelj s kojim ste snimili hit komediju Ljubavni život Budimira Trajkovića, te legendarni glumac Rade Marković, s kojim ste, također, bili u braku. Zbog velike razlike u godinama taj su brak smatrali jugoslavenskom verzijom odnosa Mije Farrow i Franka Sinatre. Izazvao je priličan skandal.

ARNERIĆ: Vidim da vama baš ništa nije promaklo… Ahh, Rade Marković je i te kako značajan za mene. S njim sam proživjela tri divne godine. Sada se začudim koliko je bio stariji od mene, ali među nama je fenomenalno klapalo. Nisam shvaćala zašto se svi zgražaju i hvataju za glavu zbog nas dvoje, na čelu s mojom mamom. Možete zamisliti…

film2_344434S1

TELEGRAM: Kolika je bila razlika u godinama?

ARNERIĆ: Čak 32 godine, ogromna razlika, koju ja nisam osjećala. S njim sam naučila voljeti ozbiljnu glazbu, čitati pametne pisce, pripremati kazališnu ulogu, naučila sam skijati, igrati tenis, šetati po planinama, zavoljeti prirodu, pa gdje ćete više… Bilo nam je prelijepo. I sve dok je Rade bio živ, kad god bismo se sreli, s nostalgijom bismo se prisjećali tih naših godina. Veliku je ulogu Rade Marković imao u mome životu.

TELEGRAM: A kakav ste odnos tada imali s njegovim sinom, filmskim redateljom Goranom Markovićem? Igrali ste i u njegovu filmu Tajvanska kanasta.

ARNERIĆ: Goran je bio jedan od najboljih prijatelja Dejana Karaklajića, koji mi je danas jedan od najdražih prijatelja. Bila sam kod njega u gostima u Los Angelesu. Upitala sam muža ima li što protiv da stanujem kod Dejana dok sam u Americi, jer ima veliki stan. Rekao je: “Naravno, bolje da ideš kod bivšeg muža, nego u nepoznate situacije.” Ponovno smo se zbližili. Znate, među nama je bila mladenačka ljubav, nije bilo šanse da se brak održi. Imala sam dvadeset godina kad sam se udala, to je bila ludost. Dejan mi je kupio i prvog psa, pinča, koji je doživio sedamnaest godina i promijenio razne tate. Kad je uginuo, nabavila sam s mužem jednog džukca, koji je doživio čak devetnaest godina. Da me pitaju što bih voljela biti da se reinkarniram, rekla bih – kućni pas. Mislim da oni najviše uživaju.

TELEGRAM: Zaboravili ste mi ispričati o svom odnosu s Goranom Markovićem.

ARNERIĆ: Ah da, Goran je bio beskrajno duhovit čovjek. U vrijeme kad sam bila u braku s njegovim tatom, to je za sve nas bila smiješna situacija. Bila sam mu, zapravo, maćeha. Pa me zafrkavao: mama, daj mi džeparac za kino, ili mama, jesi spremila nešto za ručak? On je okrenuo sve na šalu, nije mu to teško padalo, kao ni meni. A poslije je i Goran povukao na tatu, jer uvijek je imao mlađe žene. Ne pada jabuka daleko od stabla.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 19. prosinca 2015.

Boris Homovec
Telegram autor
24 članka Više o autoru