Umjetnik, modni stilist, šaman, muzeolog i donator

S obzirom na to da je gotovo nemoguće pobrojati čime se sve bavio Vladimir Dodig Trokut najbolje ga je citirati. Trokut kaže da se bavio s 24 različitih tipova umjetnosti. Među ostalim, bio je likovni i filmski umjetnik, pjesnik, antropolog, odnosno etnograf, pedagog, sakupljač umjetnina, šaman, galerist, predavač, modni kreator i stilist, teoretičar i povjesničar umjetnosti, muzeolog, donator, publicist…

Tijekom pet desetljeća stvaralaštva priredio je više od 750 problemskih izložbi, akcija, performansa, instalacija, body arta, living teatra, wunderkamera, kazališnih i filmskih predstava, monodrama…. Volio je isticati kako je zastupljen u više enciklopedija i leksikona, a najviše je bio ponosan što je osnovao prvi svjetski Antimuzej, koji je bio poseban projekt, a ne konvencionalni muzejski koncept. Vladimir Dodig Trokut s punim je pravom govorio kako na svijetu nema tako specifičnog umjetnika kao što je on…

‘Nisu me prihvaćali jer ne možeš kontrolirati anarhista’

 

Bio je također vrlo ponosan što je, kako je isticao, 1968. utemeljio potpuno novi pravac likovnosti, takozvanu crnu umjetnost, a tijekom Domovinskog rata osnovao je Stožer Antimuzeja, antiratne jedinice posebnih namjena koja je na ratnim područjima spasila više od tisuću umjetnina. Njegov Antimuzej zbirka je avangardne umjetnosti koja bez arhive i dokumenata broji više od 1.500 jedinica tako da je to je jedan od najvećih fundusa suvremene umjetnosti te muzejske zbirke antropološkog i arheološkog značenja. “Gotovo pola milijuna artefakata u Antimuzeju pod zaštitom je UNESCO-a i Regionalnog zavoda za zaštitu prirodne i kulturne baštine”, kako je govorio Trokut, “i smješteni su na 35 lokacija u Hrvatskoj”.

Za života je znao priznati kako u Zagrebu nikada nije bio prihvaćen i priznat kao umjetnik, kako je u hrvatskim umjetničkim i kulturnim krugovima oduvijek imao puno protivnika. Na to se međutim nije žalio, eventualno bi nabacio neku ciničnu šalu. Objašnjavao je kako nije bio prihvaćen jer je bio anarhist kojega nisu mogli kontrolirati. Stoga nisu znali što bi s njim, pa im se učinilo da je najlakše ignorirati ga te negirati njegovo postojanje. Govorio je kako se on, unatoč svega, isključivo bavi sam sa sobom, a ne sa svojim protivnicima, jer njih ne može promijeniti, ali sebe može.

Titovi, Cesarčevi i jedan Beuysov šešir

Koliko je Trokut bio neobična ličnost možda najbolje pokazuje da se, među ostalim, bavio i proizvodnjom parfema. Miješao je razne vrste ulja iz autohtonih biljnih vrsta Dalmatinske zagore, Velebita, Učke što je na kraju rezultiralo vrhunskim parfemom. S obzirom na to da je posjedovao golemu zbirku od 250 haljina, torbica, rukavica, nakita s kraja 19. stoljeća te zbirku vrijednih šešira koje su nosili Josip Broz Tito, August Cesarec, Joseph Beuys, kojemu je, zato što mu je dao šešir i štap, poklonio svoj šešir i štap, uspostavio suradnju između Antimuzeja i Muzeja mode i modnih detalja koji je također osnovao.

Bavio se, govorio je, paranormalnim sadržajima te sudjelovao u raznim slučajevima egzorcizama. Osim što je svojim djelovanjem bio iznimna, neponovljiva ličnost, i Trokutov način života, odijevanja i izgleda, u potpunosti ga je razlikovao od ostalog svijeta. Tako je, među ostalim Trokut priznao da je samo dva puta obrijao u životu bradu, a kosu nije ošišao nikada. Odvjetnik Silvije Hraste, koji Trokuta poznaje od 80-tih godina prošlog stoljeća, kaže kako je on već samom svojom pojavom pokazivao da je drugačiji od ostalih ljudi.

Njegov fizički izgled upućivao je na njegovu iznimnu ličnost

“Već su njegov fizički izgled, duga kosa i brada, specifičan, potpuno neuobičajeni način odijevanja, upućivali na njegovu iznimnu ličnost. Zapravo svi mi koji smo ga poznavali znali smo da je njegova fizička pojava njegov umjetnički koncept. Odlaskom Trokuta Hrvatska je izgubila izuzetnu umjetničku i kulturnu pojavu, pravi fenomen u svakom smislu, koji nažalost nije prepoznala dok je bio među nama.

Naša sredina i kultura ne prihvaćaju nikoga tko je različit, tko je drugačiji od ostalih. Bilo je previše podozrenja i nepovjerenja u Trokuta kao umjetnika, no na sreću on se zbog toga nije ni ljutio ni žalostio. Bio je naprosto toliko iznad toga da se time nije zamarao, a ponekad se čak znao izrugivati takvom odnosu. U St. Moritzu izložili smo dva njegova opusa: jedan pod nazivom Tito u nama, a drugi koji se odnosi na Španjolski građanski rat pod nazivom Viva la Muerte, a govori o sukobu komunista i anarhista.”

Javnost je prvi puta za Trokuta čula prije 50 godina

Osim odjeće i izgleda te po krajnje povučenom i samozatajnom životu, o Trokutu je možda najbolje govorio suterenski stan u Bulićevoj ulici koji je odisao zaista posebnim konceptualnim, ozračjem kojemu je Trokut dao svoj umjetnički i životni pečat. Stan je bio prenatrpan starinama, raznim umjetninama, slikama, skulpturama, predmetima nađenim na otpadu… Sa stropa u sobi visio je golemi gušter, a na zidovima su bili brojni križevi, skulpture, ogrlice, teniski reket, krletke za ptice, slike, fotografije… Svi prostori u malom stanu bili su zauzeti njegovim radovima od kojih neki predstavljaju povijest nove umjetničke prakse.

Za Vladimira Dodiga Trokuta javnost je prvi puta čula prije punih pedeset godina 1968., kad je skupina mladih umjetnika izvela političku akciju nazvanu Crveni Peristil. Mladi su buntovnici prolili u Splitu po Peristilu crvenu boju, a potom se ta boja morala ispirati golemim količinama vode koje su se slijevale u podzemlje Dioklecijanove palače. Taj revolucionaran čin, kako su ga prozvali autori te akcije, političari su, očekivano, nazvali vandalizmom.

Akcija Crvenog Peristila je tek kasnije prozvana umjetničkom

Dan nakon te provokacije novine su bile puno osuda zbog, kako se govorilo, nasilja nad javnim prostorom. Trokut je kasnije objašnjavao kako to nije bila umjetnička akcija, nego napad na tadašnji sustav, ortodoksni komunizam, ali je kasnije intervencijom Ante Kaštelančića, Marijana Kockovića i Ede Murtića ta je akcija nakon objavljivanja manifesta Šest stranica Crvenog Peristila, dobila konotaciju i predikat umjetnički.

Mjesec dana nakon akcije Crveni peristil, 10. veljače 1968., nastala je frakcija Crveni Peristil za koju je Trokut tvrdio da je bila prva hrvatska avangardna grupa. Tumačio je kako je to bilo “anarhoidno krilo koje je bilo samozatajno i samo je po sebi nastojalo revidirati određene procese u ondašnjim društvenim konotacijama i zbivanjima, kao i promijeniti slijed i tok povijesnih avangardi te stvoriti ideju o postavci takozvane stvarne umjetnosti.

Zabranjeni performansi u Beogradu

 

Iz te Frakcije nekoliko mjeseci kasnije nastaje Grupa 3i, u kojoj sudjeluju Pave Dulčić, Toma Čaleta, Filip Roje i Vladimir Dodig Trokut, a četrdeset godina poslije formira se nova grupa koja se zove 3M – u značenju treći milenij, a sačinjavaju je Marino Baldini, povjesničar umjetnosti i arheolog, Branko Cerovac, povjesničar umjetnosti i filozof i Vladimir Dodig Trokut, likovni umjetnik i muzeolog. Trokut je bio i član Grupe 30 koja se bavila filmskom umjetnošću, a priredila je niz manjih performansa i akcija. Trokut je, tvrdi, snimio osamdesetak filmova koji se nikada ne reproduciraju, već se jedino izlažu kao umjetnička djela.

Vladimir Dodig Trokut nikada nije zaboravio spomenuti kako je, među ostalima, puno surađivao s Božom Bekom, Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom, Radoslavom Putarom koji su mu približili nova shvaćanja umjetnosti. Trokut se, među ostalim, izborio da mu se prizna radni staž od 10. veljače 1968. godine. Inače, prvi performansi bili su mu zabranjeni još 1972. u Beogradu.

Dok je predavao učenicima na Krugama, živio je u jednoj učionici

Trokut koji je rođen u Splitu, živio je u Zagrebu na brojnim adresama, a pričao je kako je neko vrijeme boravio na Krugama, u jednoj učionici bivše osnovne škole. “Tu sam sedamdesetorici učenika predavao povijest i teoriju umjetnosti. No to moje poslanje, zbog nerazumijevanja kolega i profesora, nije dugo potrajalo pa sam se morao ubrzo preseliti u Boškovićevu, gdje sam u stanu u potkrovlju, nastavio s predavanjima i umjetničkim opservacijama. Kod mene su tada gostovali brojni povjesničari umjetnosti, filozofi, pjesnici… Riječ je o mom cjeloživotnom projektu posvećenja umjetnosti. Stjecajem okolnosti, od 1968. nadalje počinjem prvo kao pjesnik u maniri vizualne poezije, a zatim me zaokupljaju ideje paralelnih svjetova, misticizma i posebno šamanizma.”

Iako četrnaest godina nije imao putovnicu jer je, kako kaže, ratovao s komunistima, Trokut je godinu dana živio u Parizu te kratko vrijeme u New Yorku. Ispričao je kako je tamo ugradio u jedan kolaž novčani ček od slike koju je prethodno prodao te je to djelo nazvao Podizanje temeljnog kapitala kroz umjetničko djelo. To se djelo kasnije, pričao je Trokut, prodalo za 1.350.000 dolara, pa je mogao ostvariti svjetsku karijeru, ali je pobjegao nakon 24 dana jer se “kao vlaj iz Dalmatinske zagore nije snašao u velikom svijetu.”

Zbog Crvenog Peristila na kraju je dobio nagradu za životno djelo

Trokut je, među ostalim, dobio nagradu umjetničke organizacije Proljeće francuskog ateliera te nagradu za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Žiri je obrazložio nagradu Dodigovim učešćem u prvoj javnoj akciji grupe Crveni Peristil kojom je 1968. godine označen početak konceptualne i postkonceptualne umjetnosti te njegovim kontinuiranim umjetničkim nadogradnjama tada postavljenih temelja.

“Nemoguće je popisati sva javna i tajna djelovanja Vladimira Dodiga Trokuta, umjetnika u čijoj se osobi spaja kolekcionar, performer, muzeolog, kipar, etnolog, majstor ikebane, slikar, čitač tarota, okultist, travar, nastavljač škola Gurdjieff Ouspensky, učitelj tantre i publicist. Jer, nemojmo zaboraviti, Vladimir Dodig Trokut je kao kolekcionar stvorio izuzetnu zbirku Antimuzeja i postavio potpuno nove muzeološke prakse.”