Ovako pred Valentinovo, Paladino donosi nepoznate crtice iz ljubavnih priča čuvenih hrvatskih arhitekata

Tri arhitekta i tri različite ljubavne priče

Mnogo se lijepih ljubavnih priča krije u našoj arhitektonskoj povijesti i nepravedno je izdvajati samo neke od njih, no kako sam kroz znanstveno-istraživačke radove imala sreće i osobno kontaktirati pojedine velikane naše arhitekture i svjedočiti nevjerojatnim pričama posvećenja i ljubavi, ovom ću prilikom izdvojiti njih par koje su me se duboko dojmile. O jednoj sam arhitektonskoj ”temi” i njegovim životnim ljubavima već pisala, za naposljetku vrlo čitanu božićnu kolumnu, pa će profesor Nikola Filipović ovom prilikom biti izostavljen. Neke pak primjere lijepih životnih veza, poput i one jednog od naših najpoznatijih arhitekata Stjepana Planića i njegove životne suputnice Katarine, rođene Scholz, prepuštam onima koji su se njima detaljno bavili i osvrćem se na tri imena hrvatske arhitektonske povijesti kojima sam se bavila ili se bavim i koja ovoga puta spajam jednom drugačijom temom.

Onom njihovih životnih ljubavi, koje su, među ostalim, i najzaslužnije za nevjerojatno plodne i uspješne karijere naših arhitektonskih korifeja, a o kojima se malo ili gotovo ništa ne zna. Tri akademska arhitekta različitih životnih puteva i tri posve različite žene istkali su tri različite, a opet podjednako lijepe i dojmljive ljubavne priče u koje uranjamo kronološki, prema datumima rođenja, jer se to čini i jedinim ispravnim pristupom.

Nesretno započeti život Lavoslava Horvata

”Milo moje dete”, riječi su kojima otpočinje svako pismo arhitekta Lavoslava Horvata (Varaždinske Toplice, 1901. – Novi Marof, 1989.) voljenoj supruzi Katarini, rođenoj Čaklović (Vrpolje, 1908. – Novi Marof, 1986.). Više je razloga Lavoslavove privrženosti Katarini s kojom, na njihovo obostrano žaljenje, nije imao djece, no jedan od važnijih razloga je neupitno i činjenica njegovog nesretno započetog života.

Netom po rođenju Lavoslav je dat na posvajanje kovaču Franji Horvatu i njegovoj supruzi Slavici, primalji koja je prisustvovala dječakovu porodu. Prezime Horvat, pod kojim je bio odgojen u nesebičnoj ljubavi svojih posvojitelja s kojima se 1906. godine i preselio iz Varaždinskih Toplica u Zagreb, i pod kojim je postao poznat u arhitekturi, Lavoslav je doživotno smatrao svojim pravim prezimenom.Vjenčani u Županji u ožujku 1930. godine za vrijeme Lavoslavova studija u Školi za arhitekturu profesora Drage Iblera na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji, Lavoslav i Katarina proveli su život u malenoj obiteljskoj kući na zagrebačkom Vijencu, sagrađenoj 1936. godine za investitoricu Emiliju Kreneis, Lavoslavovu majku. Emilija Kreneis iz Srijemskih Karlovaca 1901. godine je neudana zatrudnjela te je odbačena od imućne obitelji za vrijeme trudnoće utočište pronašla u župnoj kući svog polunećaka Vladislava Kreneisa, županjskog župnika, gdje je preuzela ulogu domaćice župnog dvora.

Nakon tihog poroda u Varaždinskim Toplicama u kojima je ostavila tek rođeno dijete Emilija se vratila u Županju i župnom domaćicom ostala sve do početka 1930-ih, kada je preseljenjem u Zagreb otpočela intenzivniji kontakt sa sinom Lavoslavom s kojim je naposljetku proživjela i starost. Lavoslavov pak rođak, županjski župnik i utjecajni crkveni dužnosnik Vladislav Kreneis, bio mu je moćnim osloncem do početka Drugog svjetskog rata te ga je upravo on i vjenčao s Katarinom. Sklon umjetnosti i književnosti, Vladislav je 1942. godine nakon objave nekih svojih pjesama optužen od Vlade NDH za protudržavno djelovanje te je udaljen od svih crkvenih dužnosti naposljetku bio i prisilno umirovljen. Nakon umirovljenja i on se doselio u Zagreb k rođacima Emiliji i Lavoslavu te njegovoj Katarini, gdje je u obiteljskoj kući na Vijencu s njima ostao do smrti.

Mirni život Horvatovih u kućici na Vijencu

Brižna prema suprugu i prema njegovoj rođenoj i usvojiteljskoj obitelji, Katarina je bila snažnim Lavoslavovim osloncem i u njegovu nevjerojatno plodnom arhitektonskom djelovanju, kojim su obilježeni prostori svih republika bivše države, ali i mnoge druge zemlje. Opus autora Bančeve palače na dubrovačkim Pločama, splitske crkve Gospe od Zdravlja, beogradskog hotela Jugoslavija i Industrijske komore na Terazijama, obilježava i brojnost i valjanost industrijskih projekata i ostvarenja koja kao takva neupitno predstavaljaju presedan u našoj arhitektonskoj povijesti.

Kontinuirani su angažmani na brojnim projektima i izvedbama višestruko nagrađivanog akademskog arhitekta te kasnije redovitog člana tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti rezultirali i dobrom zaradom te ugodnim životom bračnog para koji je volio planinariti i putovati. Pedeset i šest godina bračnog života Horvatovih obilježeno je putovanjima po domovini i svijetu, druženjima s prijateljima i intimom toplog doma u malenoj kući na Vijencu. Gotovo ne izlazeći iz kuće od Katarinine smrti u gerijatrijskoj ustanovi u Novom Marofu, Lavoslav je sam, ali uz uspomene na život s Katarinom ne i usamljen, proživio posljednje tri godine te naposljetku i sam preminuo u Novom Marofu. Bračni par Horvat počiva u miru u malenoj grobnici na zagrebačkom Miroševcu. Tiho i povučeno, kako je i živio.

Drago Galić svoju Katju je oženio dva puta

Burniji zajednički život bio je onaj bračnog para Galić. Premda je akademski arhitekt te također redoviti član tadašnje JAZU Drago Galić (Zagreb, 1907. – Zagreb, 1992.), dugogodišnji sveučilišni profesor Arhitektonskog fakulteta te autor golemog opusa koji obuhvaća i neke od antologijskih primjera hrvatske međuratne i poratne stambene gradnje u Dubrovniku i u Zagrebu, bio introvertiranija i povučenija osoba, on i elokventna Dubrovkinja Katja, rođena Grbić (Dubrovnik, 1907. – Zagreb, 1982.), vjenčali su se, poput holivudskih zvijezda, čak dvaput. Početkom 1930-ih i 1950-ih godina. U međuvremenu je Drago Galić jedno vrijeme bio oženjen i Nadom Doroški s kojom je 1947. godine dobio i sina jedinca Ivana, koji je preuzevši majčino prezime kasnije sa suprugom i kćeri, jedinom Draginom unukom Aleksandrom, živio te naposljetku i umro u Beogradu. Kratkotrajni međubrak okončan je rastavom i Drago se vratio Dubrovkinji Katji, s kojom nije imao djece, ali od koje se više nije razdvajao.

Prema priči članova obitelji Bošnjak, rodbinskih nasljednika dijela ostavštine Galićevih, službenu ceremoniju tijekom drugog vjenčanja i matičarevo pitanje ”Uzimate li…” na oduševljenje prisutnih svjedoka Katja je prekinula pitanjem: ”Drago, jesi li ugasio plin?”, a desetljeća je zajedničkog života u obiteljskoj kući u zagrebačkoj Istarskoj ulici obilježavao i nalog s donjeg kata: ”Drago, dođi doli, da ne iden gori!” I Drago je dolazio. Crvenokosa Katja koja je tečno govorila francuski jezik nije radila i uz Dragu je ostala domaćicom, kao i mirna Katarina Horvat, no bila je sve doli mirna i povučena.

Odlučnog stava i britkog jezika bila je upraviteljicom vlastitog braka, posvuda je pratila Dragu pa često obilazila i njegova gradilišta.Tijekom prvog braka s Katjom 1930-ih godina nastale su, među brojnim drugim, i neke sjajne Dragine realizacije u Dubrovniku, poput vile Jakšić i poznatog hotela Splendid na Lapadu, dok nam je iz razdoblja drugog braka s Katjom u nasljeđe ostavio dva najpoznatija poratna višestambena zdanja 1950-ih godina u današnjoj zagrebačkoj Ulici grada Vukovara 35-35a i 43-3a te upečatljivu uglovnicu na Svačićevu trgu 14. Kroz život ispunjen posvećenim radom, usavršavanjem, podukom studenata i specijalističkim putovanjima Katja ga je vjerno pratila i pritom uživala.

‘To je Katja na metli krenula put Dubrovnika!’

Kako god naravima bili različiti, Katju i Dragu je vezivalo puno toga pa i neobična fizička sličnost. Zbog sličnih frizura i istovjetno zakrivljenih nosnih linija na arhivskim je fotografijama, ukoliko je Katja u hlačama, često teško ustvrditi o kome se od njih dvoje zapravo radi pa razrješavanje dvojbi nije moguće bez snažnog povećala. Ukusno i prepoznatljivo, najčešće u baršun, odjevena te, prema priči članova šire obitelji, često okićena krupnim Džamonjinim nakitom ”od čavlića” koji je redovito naručivala i koji bi joj gotovo u cijelosti prekrivao poprsje, Katja je bila snažna žena koja je znala što želi. I to je i dobivala. Kako to često ide, jake karaktere nerijetko prati i specifičan smisao za humor, kojim je Katja, za razliku od tišeg, vrijednog Drage Galića, plijenila pozornost pa obitelj pamti i njezine riječi često upućivane suprugu: ”Drago, kad jedno od nas dvoje umre, ja se selim u Dubrovnik!”

Katjini planovi na Draginu se žalost nisu ostvarili i njegova je vršnjakinja i velika životna ljubav preminula čitavo desetljeće prije njega, u sedamdeset i šestoj godini. Urnu s dijelom njezina pepela Drago je čuvao do smrti 1992. godine u njihovoj spavaonici obiteljske kuće. Profesor Nikola Filipović sjeća se pak i komentara velikog, nevjerojatno inteligentnog i duhovitog profesora, arhitekta Nevena Šegvića, koji bi mlađim fakultetskim kolegama pri opuštenim večernjim druženjima znao pripomenuti: “Jeste vidjeli maloprije onu sjenu preko Mjeseca? Kako niste? To je Katja na metli krenula put Dubrovnika!”

Kuću u Istarskoj do Dragine su smrti uz brojne druge umjetnine eminentnih hrvatskih umjetnika resila i dva velika ulja na platnu. Jedan Katjin portret iz mađih dana Otona Postružnika iz 1937. te jedan po njezinoj smrti 1982. godine naručen od Omera Mujadžića. Dva portreta, od kojih prvi prema tvrdnjama obitelji predstavlja stvarnu Katju, a drugi Draginu Katju, kakvom ju je samo on vidio i kakvu je po njezinoj smrti želio gledati na zidu svog doma. Nepopravljivo se stoga krivom čini izreka ”Ljubav je slijepa”, jer ljubav je sve, ali ne i slijepa. Ljubav samo gleda drugačijim, ljepšim, očima. I zapravo nas upravo to svih spašava.

U arhitekturi nije bilo ljepšeg i skladnijeg para od Bartolićevih

Za razliku od prethodne dvije, treća životna ljubav ove kolumne, ona, nešto od prethodnika mlađeg, arhitekta Ive Bartolića (Glina, 1912. – Zagreb, 2013.) Ljerka Bartolić, rođena Raukar (Breza, 1917 – Zagreb, 2002) bila je sveučilišnom profesoricom tehničkog i strojarskog engleskog na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje te potom i na Elektrotehničkom fakultetu. Diplomiranu anglisticu iz obitelji intelektualaca, koji su djecu kvalitetno školovali i podučavali jezicima, s mladim je, no pet godina starijim arhitektom Ivom Bartolićem upoznao hortikulturni arhitekt i pasionirani planinar Zvonimir Badovinac, veliki Bartolićev prijatelj, s kojim su redovito planinarili.

Vjenčali su se lipnja 1941. godine, na samom početku Drugog svjetskog rata, koji ih je zatekao na medenom mjesecu u Crikvenici, u kojoj su svi ludjeli zbog novonastale ratne situacije, dok su njih dvoje, prema riječima stogodišnjeg Ive za jedan stručni intervju 2012. godine, ”K’o pitomi janjci, baš nas briga. Svi bjež’, a mi smo uživali. Vidite još i danas se sjećam toga”, slavili život. Teško da je u hrvatskoj arhitekturi bilo fizički ljepšeg i skladnijeg para od Bartolićevih, čiji je brak, za razliku od opisanih brakova Horvatovih i Galićevih, bio blagoslovljen i s dvoje djece, kćerkom Alkom i sinom Nikicom. U prilog rečenom svjedoče i dvije stare obiteljske fotografije, koje zahvaljujući arhitektovoj kćerki, profesorici Alki Krvavac postaju dostupne javnosti.

U vrijeme naših druženja kroz zanimljive razgovore akademski arhitekt Bartolić netom je bio napunio 96 godina, no njegova je nevjerojatna memorija pokrivala sva pitanja iz povijesti hrvatske arhitekture od 1930-ih godina do današnjih dana i predstavljala je vrelo nepresušnih informacija o našoj umjetnosti i društvu općenito. Stoljetno svjedočanstvo o izmjenama društvenih, socijalnih i kulturnih prilika na našim prostorima i danas smatram blagom kojem cijena samo raste. Razgovore smo vodili u njegovu, prema projektu arhitekta Stjepana Planića uređenom stanu na posljednjem katu kuće arhitekta Otta Goldscheidera u Palmotićevoj 27, s čije se terase lijepo vide krovovi srca grada u kojem je proveo život. Volio se smijati.

Čežnja i suze za neprežaljenom suprugom Ljerkom

Ivo Bartolić bio je arhitekt društvenog standarda, stambene i hotelske izgradnje, a preokupaciju su mu predstavljale upravo tipske i montažne konstrukcije, dok brojka njegovih stambenih jedinica prelazi 35 000. Poznate hotele iz 1960-ih i 1970-ih godina u Rovinju, Poreču, Hvaru, Čakovcu, Sisku, pa i u Pragu prate brojne obiteljske kuće u Zagrebu, po Primorju i Kvarneru, s krasnom, ambijentalno uklopljenom kućom vlastite obitelji u Rovinju. Priče je nerijetko začinjao sočnim životnim crticama, no često ih i prekidao suzama popraćenim vječnom temom ljubavi i čežnje za neprežaljenom suprugom Ljerkom, koja ga je nakon šezdeset i jedne godine braka napustila 2002. godine.

Ljerka je omogućila razvoj i sjaj jedne velike arhitektonske osobnosti, no stvarala je i sama pa se tako neke njezine knjige, poput Tehničkog rječnika brodogradnje, strojarstva i nuklearne tehnike i danas traže. I Ljerka Bartolić je bila čudo. Priče o Ljerki i djeci predstavljale su jedine trenutke kada su misli iza inteligentnih očiju mog sugovornika odlazile na neka, samo njemu znana mjesta. Čekao je odlazak spreman već i tada i radovao se pomisli da ga tamo negdje već predugo čeka njegova Ljerka. Čekajući odlazak oplemenjivao je živote nas puno mlađih kolegica i kolega kojima je nesebično darivao vrijeme i vrijedne uspomene. No uz jedan uvjet. Da ga tijekom tjedna posjećujemo u ranijim jutarnjim satima jer je oko podneva svakako morao biti slobodan.

”Zašto, gospodine Bartoliću? Zbog Vijesti u podne?”

”Ne! Sirotu malu bogatašicu ne propuštam!

Ta je sapunica jedna jako lijepa ljubavna priča.”