Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Plenković je zamalo imao dobar tjedan, čak se na trenutak činio kao uspješan premijer. A onda se dogodio Bandić

Podržavajući skandaloznog Bandića, Plenković je pokazao kako je, suštinski gledajući, jednako skandalozan

"Najgore je što se još jednom, u povodu Bandićevih policijskih snimki i Plenkovićeva izostanka reakcije na te snimke, pokazalo kako u hrvatskoj politici ne postoje baš nikakvi kriteriji i baš nikakva, ni najminimalnija pravila korektnog ponašanja. Hrvatska je politika danas džungla prevara, ucjena i podmićivanja, više nego ikad prije. Ne samo zato što je danas nužno gore nego prije, nego stoga što se sada takvom stanju nitko ne suprotstavlja..."

Andrej Plenković zamalo je imao dobar tjedan. Kineski spektakl u Zagrebu i Dubrovniku ne smije se podcjenjivati. Naprotiv. Premda je nesporno da je Kina mračna komunistička diktatura, u kojoj se, možda najbrutalnije na svijetu, ne računajući egzotične zemlje poput Sjeverne Koreje ili Saudijske Arabije, krše elementarna ljudska prava i političke slobode, Hrvatska treba surađivati s Kinom. Naprosto zato što to radi cijeli svijet. Jer, ako Zapad zaista prezire kineske političke prakse, zašto svi skupa nismo bojkotirali Olimpske igre u Pekingu prije desetak godina? I zašto se velik dio zapadne industrijske proizvodnje danas nalazi u Kini?

Kina je gigantska politička elementarna nepogoda, bez čije moćne ekonomije ne možemo, i utoliko je hrvatski premijer apsolutno u pravu, kad pokušava izvući što je moguće više za Hrvatsku, od sadašnjeg kineskog interesa za srednju i istočnu Europu. Ako Kinezi doista pokušaju spasiti Uljanik, Plenković bi mogao s pravom govoriti o velikom političkom trijumfu svoje Vlade. Osim Kineza, predsjedniku Vlade ovih su dana u prilog išli i pojedini statistički pokazatelji, poput smanjivanja javnog duga, što bi moglo dovesti do rasta hrvatskog kreditnog rejtinga.

Naposljetku, i iseljavanje se počelo smanjivati, i to u prilično značajnim, brojkama. Dodamo li tome činjenicu da je Andrej Plenković u ovo povijesno turbulentno proljetno doba žestoko, jednoznačno i gotovo hrabro osudio Nezavisnu Državu Hrvatsku, što je i danas jedno do najvažnijih političkih i vrijednosnih pitanja u zemlji, može se steći dojam kako premijer, napokon, dobro radi svoj posao. Što, međutim i nažalost, nije točno.

Plenkovićev prelazak na lažnu stranu politike

Premijer je, ustvari, ekscentrično licemjeran, a njegovo bezgranično političko licemjerje, jednako Sanaderovu hubrisu, opasno prijeti anuliranjem Plenkovićevih dobrih poteza. U redu, predsjednici Vlada, zbog osjetljivosti svog položaja usred milijun različitih interesa, nužno moraju biti kompromiseri, žongleri, pa samim tim i manje ili više licemjerni. Čini nam se, svejedno, da se ni jedan predsjednik Vlade u povijesti posttuđmanovske Hrvatske nije ponašao toliko licemjerno kao Andrej Plenković (tu, naravno, ne računamo marionetskog Tima Oreškovića, jednu od najsramotnijih figura u modernoj hrvatskoj političkoj povijesti).

Ivica Račan bio je pametan politički šahist, koji je uspješno proveo Hrvatsku kroz posttuđmanovsku tranziciju.
Ivo Sanader uspio je uključiti Hrvatsku u NATO te nas pripremiti za Europsku Uniju (što, naravno, ne opravdava kleptokratski karakter njegove vlasti). Jadranka Kosor pošteno i naivno odradila je svoj prijelazni, kratki mandat, dok je Zoran Milanović pokušao uvesti Hrvatsku u svijet postmoderne, realne politike, što je nacionalističku desnicu iritiralo, dok je kod staromodne ljevice stvaralo osjećaj prevarenosti. Svi su hrvatski premijeri u 21. stoljeću povremeno, više ili manje intenzivno, lagali. No, nikome se laž nije pretvorila u politički program, kao što se to desilo Andreju Plenkoviću.

Plenkovićev prelazak na svjesno lažnu stranu politike počeo je, kako znamo, slučajem Tomislava Sauche. Da je prije dvije godine Tomislav Saucha glasovao protiv Plenkovićeve Vlade, Vlada bi vjerojatno pala, a Andrej Plenković danas možda ne bi bio premijer, nego tek jedan od brojnih HDZ-ovih unutarnjih disidenata ili otpadnika. No, Plenković je kupio Sauchu, bivšeg tvrdog SDP-ovca i šefa Milanovićeva kabineta, pa je tako preživio jedino uistinu opasno saborsko glasovanje o povjerenju Vladi.

Bandić je razotkrio glavne premijerove slabosti

Kupnjom mladog Sauche, Plenković je etablirao političku korupciju kao jedno od glavnih načela svoje stvarne politike. Pa se zatim udružio s Milanom Bandićem, neupitnim predvodnikom hrvatske političke korupcije. U rezultat te koruptivne simbioze mogli smo se uvjeriti ovog mjeseca, potencijalno trijumfalnog za Plenkovića, zbog uspjeha s Kinezima, kad je Milan Bandić, glavni Plenkovićev koalicijski partner, ponovo razotkrio glavne premijerove slabosti.

Neposredno nakon Plenkovićeva kineskog tjedna, u Zagrebu je održano jedno od brojnih ročišta u jednom od korupcijskih procesa protiv Milana Bandića (zagrebački gradonačelnik na ta ročišta uredno ne dolazi). Tužilaštvo je u sudnici pustilo snimku zakonito prisluškivanih Bandićevih razgovora s bliskim suradnicima, iz koje je i najokorjelijim gradonačelnikovim obožavateljima sasvim razvidno kako je gospodin Bandić izmišljao radna mjesta u gradskoj upravi za članove svoje obitelji. Na snimci se jasno čuje kako Milan Bandić divljački psuje svog bliskog suradnika zato što članica Bandićeve obitelji nije, uz postavljanje na prije nepostojeće radno mjesto, dobila i veću plaću.

Riječ je, dakle, o posve nespornom primjeru zloporabe javne vlasti, nepotizma, i korupcije. Kako je na sve to reagirao Bandićev glavni koalicijski partner, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, Andrej Plenković? Plenković nije reagirao. Plenkoviću je, dakle, ok da se Bandić, šef dvanaest zastupnika koji drže HDZ-ovu većinu u Saboru, očigledno i kriminalno ponaša, a uz to, eto, psuje i divlja i tako valjda afirmira sliku hrvatskog političara na vlasti.

U hrvatskoj politici ne postoje baš nikakvi kriteriji

Plenkovićev povremeni glasnogovornik, predsjednik sabora Gordan Jandroković, samo je kazao da se gradonačelnik Bandić osebujno izražava. Šutnjom o najnovijem, jednom od bezbrojnih skandala Milana Bandića, Andrej Plenković, čovjek koji se u svojim intervjuima poziva na visoke europske demokratske vrijednosti, potvrdio se, još jednom, kao vodeći hrvatski sponzor i generator političke korupcije, kad mu god ta korupcija treba da ostane na vlasti.

Podržavajući skandaloznog Bandića, sam je Plenković, koliko god se inače trudio ponašati pristojno, pokazao kako je, suštinski gledajući, jednako skandalozan kao Bandić. I utoliko Andrej Plenković zaista jest najlicemjerniji hrvatski premijer u ovom stoljeću. Što, međutim, nije najgore. Najgore je što se još jednom, u povodu Bandićevih policijskih snimki i Plenkovićeva izostanka reakcije na te snimke, pokazalo kako u hrvatskoj politici ne postoje baš nikakvi kriteriji i baš nikakva, ni najminimalnija pravila korektnog ponašanja.

Hrvatska je politika danas džungla prevara, ucjena i podmićivanja, više nego ikad prije. Ne samo zato što je danas nužno gore nego prije, nego stoga što se sada takvom stanju nitko ne suprotstavlja, budući da SDP-a nema, a druge su veće oporbene stranke besprizornije čak i od HDZ-a.

Ivan Violić
Telegram autor
48 članaka Više o autoru
Više s weba