Kako je bilo i za očekivati, pritisak raste. I to gadno. Dio europskih zemalja kreće u relaksiranje mjera izolacije, dio njih će još pričekati, ali su građanima predočili jasnu vremensku mapu budućih koraka. Kvragu, čak je i poslovično munjevita Europska komisija predstavila plan za postupno popuštanje mjera.
U Hrvatskoj se, međutim, i dalje vrti stara pjesma (o 5-7 dana pada broja zaraženih, pa ćemo onda vidjeti) s istim pjevačima, uglavnom epidemiologinjom Alemkom Markotić i stručnjakom za javno zdravstvo Krunoslavom Capakom. Jasno je da to nije dovoljno.
Srž kašnjenja
Ti ljudi su stručnjaci za zdravstvo, no kriza s koronavirusom je daleko više od zdravstvene ugroze. Ona je ozbiljno uzdrmala ekonomiju, te socijalnu i psihološku sliku cijelog društva. Odluke koje se tiču tako širokog spektra posljedica ne mogu donositi samo eksperti, pogotovo ne eksperti iz samo jedne grane znanosti. Poteze višedimenzionalnih društvenih posljedica trebala bi povlačiti samo politička vlast, dakle, prije svih Vlada Republike Hrvatske.
I tu, čini se, dolazimo do srži problema hrvatskog kašnjenja u pružanju perspektive, bilo kakve, zakočenom ekonomskom i socijalnom životu zemlje. Dolazimo do Andreja Plenkovića.
Nečinjenje i presing uspjeha
Naime, brzina i odlučnost u povlačenju poteza svakako nisu bili trademark ovog političara u posljednje tri godine, pogotovo kad je mirno nečinjenje djelovalo kao sigurnija opcija od riskantnog izlaganja. Ne treba previše listati arhive, dosta se sjetiti agonije Uljanika, beskrajnog mučenja oko odlazaka sve i jednog kompromitiranog ministra ili “rješavanja” problema oko ploče s ustaškim pozdravom njenom selidbom nekoliko kilometara sjevernije od mjesta gdje se nalazio najzloglasniji hrvatski logor u Drugom svjetskom ratu.
A priča o relaksiranju mjera priča je visokog rizika. Naime, pritisak u zemlji raste kao u barokomori. Osjeća se na proljetnom suncu, na ulicama koje su sve punije ljudi, na laganom hodu prema neizvjesnosti koja većinu čeka istekom vladinih mjera za očuvanje gospodarstva. Ono što je dosad bio blagoslov – izbjegavanja strašnog scenarija s tisućama mrtvih – sad postaje dio presinga, kojeg premijer i dalje tek izbjegava klasičnom frazeologijom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ni Super Vili tu ne može pomoći
Ako Plenković i dalje bude oklijevao, nezadovoljstvo će samo rasti, kao i neposluh u odnosu na mjere izolacije. Ako premijer, pak, odluči da Hrvatska krene s popuštanjem, nije isključeno da će Covid-19 iskoristiti priliku i proširiti se toliko da će sadašnji lockdown biti zašećerena vodica za onaj koji bi nas mogao čekati taman kad temperature prijeđu ugodnih tridesetak stupnjeva u hladu.
Politička šteta u drugom slučaju bila bi vjerojatno golema. No, i oklijevanje koje pojačava pritisak javnosti sigurno neće podići popularnost vladajućoj stranci u vrijeme u kojem se miris skore predizborne kampanje jasno probija i kroz oštar vonj dezinfekcijskih sredstava.
Sakrivanje ovdje više jednostavno nije opcija. Ni popularni Vili Beroš, ni medijski junaci iz Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu tu ne mogu pomoći. Vlast mora građanima pružiti jasnu, preciznu perspektivu izlaska iz stanja izolacije koja ne može potrajati beskonačno. Plenković, međutim, zasad na tom testu vodstva, možda i ključnom za njegovu političku budućnosti i političku ostavštinu, spektakularno pada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenkovićevo izbjegavanje rizika s odlukom oko izolacije postaje sve veći problem
Epidemiolozi i stručnjaci za javno zdravstvo ne mogu biti jedini pozvani za odlučivanje u sveobuhvatnoj koronakrizi
Pritisak u zemlji raste kao u barokomori. Osjeća se na proljetnom suncu, na ulicama koje su sve punije ljudi, na laganom hodu prema neizvjesnosti koja većinu čeka istekom vladinih mjera za očuvanje gospodarstva.
Kako je bilo i za očekivati, pritisak raste. I to gadno. Dio europskih zemalja kreće u relaksiranje mjera izolacije, dio njih će još pričekati, ali su građanima predočili jasnu vremensku mapu budućih koraka. Kvragu, čak je i poslovično munjevita Europska komisija predstavila plan za postupno popuštanje mjera.
U Hrvatskoj se, međutim, i dalje vrti stara pjesma (o 5-7 dana pada broja zaraženih, pa ćemo onda vidjeti) s istim pjevačima, uglavnom epidemiologinjom Alemkom Markotić i stručnjakom za javno zdravstvo Krunoslavom Capakom. Jasno je da to nije dovoljno.
Srž kašnjenja
Ti ljudi su stručnjaci za zdravstvo, no kriza s koronavirusom je daleko više od zdravstvene ugroze. Ona je ozbiljno uzdrmala ekonomiju, te socijalnu i psihološku sliku cijelog društva. Odluke koje se tiču tako širokog spektra posljedica ne mogu donositi samo eksperti, pogotovo ne eksperti iz samo jedne grane znanosti. Poteze višedimenzionalnih društvenih posljedica trebala bi povlačiti samo politička vlast, dakle, prije svih Vlada Republike Hrvatske.
I tu, čini se, dolazimo do srži problema hrvatskog kašnjenja u pružanju perspektive, bilo kakve, zakočenom ekonomskom i socijalnom životu zemlje. Dolazimo do Andreja Plenkovića.
Nečinjenje i presing uspjeha
Naime, brzina i odlučnost u povlačenju poteza svakako nisu bili trademark ovog političara u posljednje tri godine, pogotovo kad je mirno nečinjenje djelovalo kao sigurnija opcija od riskantnog izlaganja. Ne treba previše listati arhive, dosta se sjetiti agonije Uljanika, beskrajnog mučenja oko odlazaka sve i jednog kompromitiranog ministra ili “rješavanja” problema oko ploče s ustaškim pozdravom njenom selidbom nekoliko kilometara sjevernije od mjesta gdje se nalazio najzloglasniji hrvatski logor u Drugom svjetskom ratu.
A priča o relaksiranju mjera priča je visokog rizika. Naime, pritisak u zemlji raste kao u barokomori. Osjeća se na proljetnom suncu, na ulicama koje su sve punije ljudi, na laganom hodu prema neizvjesnosti koja većinu čeka istekom vladinih mjera za očuvanje gospodarstva. Ono što je dosad bio blagoslov – izbjegavanja strašnog scenarija s tisućama mrtvih – sad postaje dio presinga, kojeg premijer i dalje tek izbjegava klasičnom frazeologijom.
Ni Super Vili tu ne može pomoći
Ako Plenković i dalje bude oklijevao, nezadovoljstvo će samo rasti, kao i neposluh u odnosu na mjere izolacije. Ako premijer, pak, odluči da Hrvatska krene s popuštanjem, nije isključeno da će Covid-19 iskoristiti priliku i proširiti se toliko da će sadašnji lockdown biti zašećerena vodica za onaj koji bi nas mogao čekati taman kad temperature prijeđu ugodnih tridesetak stupnjeva u hladu.
Politička šteta u drugom slučaju bila bi vjerojatno golema. No, i oklijevanje koje pojačava pritisak javnosti sigurno neće podići popularnost vladajućoj stranci u vrijeme u kojem se miris skore predizborne kampanje jasno probija i kroz oštar vonj dezinfekcijskih sredstava.
Sakrivanje ovdje više jednostavno nije opcija. Ni popularni Vili Beroš, ni medijski junaci iz Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu tu ne mogu pomoći. Vlast mora građanima pružiti jasnu, preciznu perspektivu izlaska iz stanja izolacije koja ne može potrajati beskonačno. Plenković, međutim, zasad na tom testu vodstva, možda i ključnom za njegovu političku budućnosti i političku ostavštinu, spektakularno pada.