Što je i logično, jer oni dijele slične glavne političke i svjetonazorske vrijednosti: obojica su uvjereni eurofili, obojica podržavaju kancelarski politički sustav, kakav, zapravo, dominira u Hrvatskoj već dvadesetak godina, obojica su iskreni zagovornici hrvatsko-srpskog pomirenja, i obojica potječu iz antifašističkog, ljevičarskog obiteljskog okruženja.
Čemu ti alanfordovski izljevi međusobne nesnošljivosti?
Čemu, onda, česti, posve neozbiljni, gotovo alanfordovski izljevi međusobne nesnošljivosti, o kojima mediji, naravno, iscrpno izvještavaju? Dio odgovora leži u osobnim stvarima: Plenković, primjerice, Milanoviću sigurno nije zaboravio izjavu o majci “vojnom lekaru” iz pretprošle parlamentarne kampanje.
No, osobna su pitanja ovdje ipak manje važna, u usporedbi s glavnom i trajnom točkom prijepora između predsjednika Vlade i predsjednika Republike. Andrej Plenković i Zoran Milanović itekako su svjesni da je Milanović u ovom trenutku jedina institucionalna opozicija Plenkoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Jer, budimo realni, u Hrvatskoj trenutno uopće nema stranačke opozicije.
SDP je prestao biti relativan politički faktor
Usprkos razmjerno velikom broju zastupnika, SDP je poslije teškog izbornog poraza prestao postojati kao relevantan politički faktor. Neovisno od ishoda izbora za novog predsjednika SDP-a, pri čemu treba naglasiti kako su svi kandidati loši, a Peđa Grbin malo manje loš od drugih, SDP se može vratiti na scenu tek na lokalnim izborima iduće godine.
Na lokalnim će izborima, naravno, najvažnija biti bitka za Zagreb, a zatim i za druge veće gradove (Split, Osijek, Rijeka, Varaždin, Zadar,) jer će ishod izbora u velikim gradovima stvoriti dojam o stvarnoj snazi pojedine stranke na nacionalnoj razini. U svakom slučaju, prije idućih lokalnih izbora, SDP neće moći djelovati kao prava opozicija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Hrvatskoj ne postoji ni desna ni lijeva opozicija
Desna opozicija uopće više ne postoji. HDZ je na srpanjskim saborskim izborima privremeno uništio radikalnu desnicu kao utjecajnu političku grupaciju. Možemo nije politička stranka. Osim toga, Možemo i HDZ ušli su u stanovitu vrstu koalicije oko obnove Zagreba, što je dobro i zbog same obnove Zagreba, i zbog dodatne izolacije Milana Bandića, čovjeka kojeg je stvarno neophodno što prije eliminirati iz visoke politike.
IDS je tek ideološka opozicija HDZ-u: IDS je u praksi odlično surađivao s Ivom Sanaderom, pa nema nikakve sumnje da će u ovom mandatu jednako dobro surađivati s Andrejom Plenkovićem. Most, naprosto, nije i više ne može biti ozbiljna stranka: on trenutno igra ulogu retoričke dekoracije, koja saborska zajedanja čini nešto zabavnijim. Razvidno je, dakle, da u Hrvatskoj trenutno ne postoji opozicija.
Orbanizacija Hrvatske nije nerealna
E sada, zemlji s nestabilnom demokracijom, poput Hrvatske, u kojoj ne postoji opozicija, nužno prijeti orbanizacija. Pod orbanizacijom ovdje podrazumijevamo stalno rastuću moć jedne stranke i njenog vođe, uz visok stupanj političke korupcije na različitim razinama donošenja odluka. Orbanizacija podrazumijeva nadzor nad medijima, kao i kontrolu velikih ekonomskih sustava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Orbanizacija Hrvatske nije nerealna: Andrej Plenković već je niz puta pokazao sklonost koruptivnom političkom djelovanju: od famoznog slučaja Saucha, preko višegodišnjeg čvrstog koaliranja s Milanom Bandićem i njegovim korumpiranim saborskim zastupnicima, do prekjučerašnjeg zapošljavanja bivšeg ministra Gorana Marića na inače nepostojeće radno mjesto savjetnika Uprave Hrvatskih cesta.
Zoran Milanović itekako je svjestan opasnosti orbanizacije Hrvatske. Ali, jednako je svjestan ustavnih ograničenja za političko djelovanje predsjednika Republike. Stoga Milanović traži male, legalne političke prostore, u kojima bi mogao propitivati postupke Plenkovićeve vlasti.
Zadnji važan oporbeni čimbenik
Plenković je, pak, toliko svjestan kako mu je Milanović jedini preostali stvarni politički protivnik, da je HDZ dao orkestrirati snažnu (i uspješnu kampanju) protiv predsjednika Republike, s glavnom tezom kako je sramotno i ponižavajuće što predsjednik nije želio doći na konstituirajuću sjednicu hrvatskog Sabora. HDZ je pritom ignorirao činjenicu da se na taj sramotni i ponižavajući potez svojedobno bio odlučio osnivač HDZ-a, predsjednik Tuđman.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Premijer i HDZ zapravo žele, na bilo kojim primjerima, od većih poput sjednice Sabora, do sasvim malih, kontinuirano kompromitirati Milanovićev javni utjecaj. Jer, ako Zoran Milanović izgubi javni utjecaj (ankete zasad pokazuju suprotno), s političke će scene nestati i zadnji važan oporbeni čimbenik. A demokracija bez opozicije naprosto ne može funkcionirati.
Što zbilja stoji iza ovih alanfordovskih prepucavanja Plenkovića i Milanovića?
Ako predsjednik izgubi javni utjecaj, s političke će scene nestati i zadnji važan oporbeni čimbenik
Andrej Plenković i Zoran Milanović itekako su svjesni da je Milanović u ovom trenutku jedina institucionalna opozicija Plenkoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici
Andrej Plenković i Zoran Milanović uglavnom se svađaju oko potpuno besmislenih stvari; tko, gdje i s kim jede, tko gdje putuje, tko se rukuje i tome slično. Osim ustavne utemeljenosti ovlaštenja koje ima Stožer civilne zaštite, predsjednik Republike i predsjednik Vlade nisu se konfrontirali ni oko jednog stvarno značajnog političkog problema.
Što je i logično, jer oni dijele slične glavne političke i svjetonazorske vrijednosti: obojica su uvjereni eurofili, obojica podržavaju kancelarski politički sustav, kakav, zapravo, dominira u Hrvatskoj već dvadesetak godina, obojica su iskreni zagovornici hrvatsko-srpskog pomirenja, i obojica potječu iz antifašističkog, ljevičarskog obiteljskog okruženja.
Čemu ti alanfordovski izljevi međusobne nesnošljivosti?
Čemu, onda, česti, posve neozbiljni, gotovo alanfordovski izljevi međusobne nesnošljivosti, o kojima mediji, naravno, iscrpno izvještavaju? Dio odgovora leži u osobnim stvarima: Plenković, primjerice, Milanoviću sigurno nije zaboravio izjavu o majci “vojnom lekaru” iz pretprošle parlamentarne kampanje.
No, osobna su pitanja ovdje ipak manje važna, u usporedbi s glavnom i trajnom točkom prijepora između predsjednika Vlade i predsjednika Republike. Andrej Plenković i Zoran Milanović itekako su svjesni da je Milanović u ovom trenutku jedina institucionalna opozicija Plenkoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Jer, budimo realni, u Hrvatskoj trenutno uopće nema stranačke opozicije.
SDP je prestao biti relativan politički faktor
Usprkos razmjerno velikom broju zastupnika, SDP je poslije teškog izbornog poraza prestao postojati kao relevantan politički faktor. Neovisno od ishoda izbora za novog predsjednika SDP-a, pri čemu treba naglasiti kako su svi kandidati loši, a Peđa Grbin malo manje loš od drugih, SDP se može vratiti na scenu tek na lokalnim izborima iduće godine.
Na lokalnim će izborima, naravno, najvažnija biti bitka za Zagreb, a zatim i za druge veće gradove (Split, Osijek, Rijeka, Varaždin, Zadar,) jer će ishod izbora u velikim gradovima stvoriti dojam o stvarnoj snazi pojedine stranke na nacionalnoj razini. U svakom slučaju, prije idućih lokalnih izbora, SDP neće moći djelovati kao prava opozicija.
U Hrvatskoj ne postoji ni desna ni lijeva opozicija
Desna opozicija uopće više ne postoji. HDZ je na srpanjskim saborskim izborima privremeno uništio radikalnu desnicu kao utjecajnu političku grupaciju. Možemo nije politička stranka. Osim toga, Možemo i HDZ ušli su u stanovitu vrstu koalicije oko obnove Zagreba, što je dobro i zbog same obnove Zagreba, i zbog dodatne izolacije Milana Bandića, čovjeka kojeg je stvarno neophodno što prije eliminirati iz visoke politike.
IDS je tek ideološka opozicija HDZ-u: IDS je u praksi odlično surađivao s Ivom Sanaderom, pa nema nikakve sumnje da će u ovom mandatu jednako dobro surađivati s Andrejom Plenkovićem. Most, naprosto, nije i više ne može biti ozbiljna stranka: on trenutno igra ulogu retoričke dekoracije, koja saborska zajedanja čini nešto zabavnijim. Razvidno je, dakle, da u Hrvatskoj trenutno ne postoji opozicija.
Orbanizacija Hrvatske nije nerealna
E sada, zemlji s nestabilnom demokracijom, poput Hrvatske, u kojoj ne postoji opozicija, nužno prijeti orbanizacija. Pod orbanizacijom ovdje podrazumijevamo stalno rastuću moć jedne stranke i njenog vođe, uz visok stupanj političke korupcije na različitim razinama donošenja odluka. Orbanizacija podrazumijeva nadzor nad medijima, kao i kontrolu velikih ekonomskih sustava.
Orbanizacija Hrvatske nije nerealna: Andrej Plenković već je niz puta pokazao sklonost koruptivnom političkom djelovanju: od famoznog slučaja Saucha, preko višegodišnjeg čvrstog koaliranja s Milanom Bandićem i njegovim korumpiranim saborskim zastupnicima, do prekjučerašnjeg zapošljavanja bivšeg ministra Gorana Marića na inače nepostojeće radno mjesto savjetnika Uprave Hrvatskih cesta.
Zoran Milanović itekako je svjestan opasnosti orbanizacije Hrvatske. Ali, jednako je svjestan ustavnih ograničenja za političko djelovanje predsjednika Republike. Stoga Milanović traži male, legalne političke prostore, u kojima bi mogao propitivati postupke Plenkovićeve vlasti.
Zadnji važan oporbeni čimbenik
Plenković je, pak, toliko svjestan kako mu je Milanović jedini preostali stvarni politički protivnik, da je HDZ dao orkestrirati snažnu (i uspješnu kampanju) protiv predsjednika Republike, s glavnom tezom kako je sramotno i ponižavajuće što predsjednik nije želio doći na konstituirajuću sjednicu hrvatskog Sabora. HDZ je pritom ignorirao činjenicu da se na taj sramotni i ponižavajući potez svojedobno bio odlučio osnivač HDZ-a, predsjednik Tuđman.
Premijer i HDZ zapravo žele, na bilo kojim primjerima, od većih poput sjednice Sabora, do sasvim malih, kontinuirano kompromitirati Milanovićev javni utjecaj. Jer, ako Zoran Milanović izgubi javni utjecaj (ankete zasad pokazuju suprotno), s političke će scene nestati i zadnji važan oporbeni čimbenik. A demokracija bez opozicije naprosto ne može funkcionirati.