Možemo, naravno, misliti štogod hoćemo o štrajku učitelja i profesora. Lako je dokazati da su njihove plaće u prosjeku veće nego što nastavnici tvrde. Još je lakše šefove njihovih sindikata proglasiti uhljebima godine, s obzirom na visinu njihovih plaća, i na činjenicu da su sastanak sindikalnih povjerenika održali u hotelu s pet zvjezdica, i to usred štrajka. Možemo, na kraju, tvrditi da su njihovi zahtjevi nerealni, a svemu tome još ne treba propustiti dodati da štrajk zaista izravno šteti našoj djeci.

No, štogod mi mislili o štrajkašima, sindikalnim vođama, zahtjevima štrajka, utjecaju štrajka na klince i njihov obrazovni proces, materijalna je činjenica da je štrajk nastavnika uspješan.

Štrajkaši su pokazali koliko je Vlada ustvari slaba

Nastavnički štrajk dosad je najveći i najuspješniji štrajk od samog nastanka Republike Hrvatske do danas. Štrajk traje već dulje od mjesec dana. Sindikati imaju skoro stopostotnu potporu članstva da se štrajk nastavi. Vlada nema nikakav odgovor na štrajk, koliko god da se trudila. Nastavnici su prva profesionalna grupa, koja je bilo koju hrvatsku Vladu javno dovela u pat poziciju. Vlada mora osigurati normalno odvijanje školske godine, što Vlada, međutim, očigledno ne može učiniti.

Štrajkaši su pokazali koliko je Vlada Andreja Plenkovića ustvari slaba, kad se toj Vladi netko ozbiljno i organizirano suprotstavi (usput govoreći, štrajk nastavnika velika je pouka za ugostitelje; da su prije tri godine, kad se donosila odluka o povećanju PDV-a na 25 posto, bili zatvorili restorane, vrlo je vjerojatno da taj visoki PDV nikad ne bi bio uveden).

Značajna poruka, važnija od političko socijalne borbe

Nastavnički štrajk poučan je i za sve druge velike profesionalne skupine. On pokazuje da Vlada nema odgovor na organizirane akcije protiv njenih odluka i zakona. Utoliko ovaj štrajk ima veliko političko značenje, jer demonstrira da se na politiku u Hrvatskoj može utjecati i izvan uobičajenih, institucionalnih političkih formata, a da se pritom ne koriste retorika, motivi i metode famoznog šatoraškog pokreta, koji je srušio Milanovićevu Vladu i onemogućio Josipovićev drugi mandat.

No, nastavnički štrajk nosi, premda suzdržano, još jednu značajnu poruku, važniju od afirmacije neinstitucionalne političko socijalne borbe. Nastavnički štrajk uživa toliko veliku potporu jer on, vjerojatno posve nesvjesno, predstavlja znak zahtjeva za redistribucijom društvenog bogatstva.

Štrajkaši misle da Hrvatska nije baš tako siromašna kao što se tvrdi (s obzirom na udio sive ekonomije, Hrvatska zaista jest bogatija nego u statistikama; svakako bogatija od Rumunjske i Bugarske s kojima se zadnjih godina uspoređuje).

Prvi organizirani zahtjev za redistribucijom društvenog bogatstva

Štrajkaši vide da državni proračun raste. Štrajkaši vide da se državni i lokalni novac često troši na najrazličitije besmislice, i da se dio državnog, a osobito lokalnog novca svakodnevno krade, bilo da je riječ o gradu Zagrebu, ili o masovnoj korupciji u Slavoniji, o kojoj svakodnevno izvješćuje Drago Hedl. Štrajkaši žele da nešto od tog izgubljenog, krivo potrošenog, ili ukradenog novca završi kod njih.

Riječ je, dakle, o prvom organiziranom zahtjevu za redistribucijom društvenog bogatstva. Sami šefovi sindikata vjerojatno nisu kadri tako artikulirati motive štrajka, no nema nikakve sumnje da će se za nekoliko godina o dugom nastavničkom štrajku govoriti kao o prvom zahtjevu za novom raspodjelom društvenog bogatstva u Hrvatskoj.

Naravno, ovdje se radi o vrlo ograničenoj redistribuciji, jer bi ona trebala vrijediti samo za korisnike državnog proračuna, dok u njoj ne sudjeluje realni sektor, koji svojim radom i kapitalom sve to plaća, a kojem je zaista neophodno suštinsko rasterećenje, umjesto ovih kozmetičkih.

Zato je štrajk tako uspješan, i zato traje toliko dugo

Međutim, redistribucija državnog i društvenog bogatstva definitivno je najvažniji zahtjev vremena u oblikovanju novih, posttrumpovskih , postpopulističkih zapadnih društava. Taj je zahtjev baš svugdje na sceni: od Žutih prsluka u Francuskoj, preko možda samoubilačkog, anakronog ali indikativnog prijedloga Jeremyja Corbina za nacionalizaciju britanske širokopojasne mreže, do borbe za opću zdravstvenu zaštitu u Americi.

Redistribucija državnog i društvenog bogatstva bit će glavna tema modernog Zapada, jednom kad preživimo katastrofalne političke procese koji nam se upravo događaju. A štrajk nastavnika, premda nesvjesno, odražava baš taj imperativ dolazećeg vremena. I zato je tako uspješan, i zato traje toliko dugo.