Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto nakon potpisa za Markićkin referendum Živi zid više nikoga ne može uvjeravati da je antisistemska stranka

Vodstvo Živog zida svojim se potpisom svrstalo na civilizacijsku stranu klerikalnog pokreta

CREATOR: gd-jpeg v1.0 (using IJG JPEG v62), quality = 97
FOTO: Marko Prpic/PIXSELL

Sve referendumske inicijative Željke Markić i njezinih epigona idu u smjeru toga da većina dokine pravo manjina na različitost i izbor. Stoga je zanimljivo odgovoriti na pitanje zbog čega između jednih i drugih, obiteljaša i živozidaša, postoji takvo suglasje? Pa iz jednostavnog razloga što i jedni i drugi nastupaju s pozicije totaliteta i uzimaju sebi za pravo da govore u ime naroda.

Bilo je naravno jasno od početka, jednako kao i u slučaju Mosta, da nije riječ o ideološki nezainteresiranoj skupini populista, no s time što je vodstvo Živog zida kolektivno dalo potpise referendumskoj inicijativi ‘Narod odlučuje’, priča o antisistemskim buntovnicima se više neće moći održati. Svatko tko iole razumije političke i društvene procese u ovoj zemlji, a potom naiđe na grupaciju koja tvrdi da su svi oni isti i da se neće izjašnjavati o svjetonazorskim pitanjima, odmah zna da je riječ o onima koji podržavaju sve društvene vrijednosti aktualnog sistema. U hrvatskom slučaju to su one koje je još devedesetih zacrtao HDZ.

Riječ je o odanosti ratnoj mitologiji i tijesnom savezu s crkvom. Stoga je tvrdnja da je Živi zid antisistemska stranka, dok ona ni na koji način ne dovodi u pitanje temeljne ideološke postavke sistema, smiješna i besmislena. Bez obzira što je njihov forte, barem onaj kakvog sami žele predstaviti, vezan uz deložacije i sve ono što bismo mogli podvesti pod zajednički nazivnik borbe za malog čovjeka, tu stranku ništa ne opisuje bolje od Sinčićevog poklonstva Klemmu i šatorašima ili aktualnog davanja potpisa za opasne referendumske zahtjeve.

Objašnjenje njihovog razloga dubinski je problematično

Objašnjenje koje su, kao razlog podrške Markićkinoj inicijativi naveli, dodatno je problematično. Ono glasi: “Referendum je civilizacijsko pitanje. Dijalog. Demokracija. Uvažavanje drugog mišljenja. I, na koncu, volja većine. Mi ne izazivamo državni udar iako smo duboko svjesni nesposobnosti stranke koju je većina glasača izabrala“. Način na koji vodstvo Živog zida uspijeva samo sebi oponirati i svađati se s vlastitim tezama u jedva dvije rečenice je potpuno fascinantan. U negativnom smislu, naravno.

Prvo posljednja rečenica o tome da oni ne zazivaju državni udar, ne može se dovesti ni u kakvu logičnu vezu s prethodnim tvrdnjama, niti ima ikakve veze s potpisivanjem bilo kakvih zahtjeva za referendum. K tome je posve promašena. HDZ-u se doista može pripisati puno toga, da su militantni nacionalisti, prikriveni ili otvoreni klerikalci, autori rođačkog kapitalizma i zakona o privatizaciji koja je uništila industriju i radništvo, istinske štetočine za ovo društvo, može im se pripisati gotovo sve, osim da su nesposobni.

Jedino što u HDZ-u nedvojbeno jesu, to je da su sposobni. Takvi su u svemu što zamisle, takvi su u stvaranju mreže odanih poslušnika, takvi su u tehnologiji dolaska na vlast i u samoj konzumaciji te vlasti. To što je Hrvatska u strukturalnim problemima, nije odraz nesposobnosti HDZ-a, nego logičan rezultat onoga što su htjeli. Zašto su dakle u Živom zidu, pored svega što su mogli pripisati HDZ-u u ovoj kratkoj objavi odabrali baš ono što im se ne može pripisati, umjesto neke konkretne sadržajne zamjerke? Odgovor je banalan. Zato što nisu antisistemska stranka.

Referendum je sve samo ne dijalog i uvažavanje drugog

Vratimo se sada na objašnjenja koja se doista odnose na njihovo potpisivanje ovih referendumskih zahtjeva. Istina je da je referendum civilizacijsko pitanje, ali je isto tako istina da se u demokratskom društvu na referendumima ne smiju suspendirati ničija prava, što se ovdje traži. Referendum sam po sebi često je bio opasno oružje u rukama diktatora, od Hitlera na dalje. Sljedeći istrzani navodi ovog priopćenja, u kojem gotovo svaka riječ predstavlja rečenicu, izravno pak oponiranju jedni drugima.

Referendum je sve samo ne dijalog i uvažavanje drugog mišljenja, ali i demokracija kakva bi trebala biti. Istim je upravo suprotna i sami živozidaši je navode u sljedećoj, jedinoj neupitnoj rečenici. On je doista volja većine. Ideja o referendumu naprosto ne može biti ideja dijaloga i uvažavanja drugog mišljenja, jer se on koristi kao posljednja instanca, kad su sve druge mogućnosti demokratskog društva iscrpljene. Sam smisao referenduma je u dokidanju dijaloga i drugog mišljenja i nametanju volje većine, koja je u pravilu arbitrarna.

I Markić i Živi zid uzimaju si pravo govoriti u ime naroda

Demokratsko društvo, barem onakvo kakvo je idealno zamišljeno, upravo služi tome da ne može većina manjini nametati svoju apsolutnu volju. Demokracija znači uvažavanje različitosti i pravo na slobodno iznošenje manjinskog stava. Posve suprotno od toga, sve referendumske inicijative Željke Markić i njezinih epigona idu u posve suprotnom smjeru, tj. u smjeru toga da većina dokine pravo manjina na različitost i izbor. Stoga je zanimljivo odgovoriti na pitanje zbog čega između jednih i drugih, obiteljaša i živozidaša, postoji takvo suglasje? Pa iz jednostavnog razloga što i jedni i drugi nastupaju s pozicije totaliteta i uzimaju sebi za pravo da govore u ime naroda.

A narod su svi građani i ne postoji nikakva, pa niti teoretska mogućnost da se svi građani politički slažu. Upravo to i jeste smisao demokratskog natjecanja, u kojem određene stranke zastupaju određene društvene, nacionalne, vjerske ili klasne skupine i njihove interese, pa na kraju kroz nekakav dijalog, uvažavajući odnose moći i onoga što je većina odlučila, donesu odluke koje su barem podnošljive svima. Živi zid ima puno pravo svrstati se na civilizacijsku stranu klerikalnog pokreta, ali time pada u vodu priča o brizi za deklasirane građane. Nedosljedno je borit se za prava jedne ugrožene društvene grupe, a podržavati daljnje ugrožavanje druge.