Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Miran Pavić | Snima: Telegram ilustracija

Zašto nam koronavirus ostavlja toliki osjećaj dubinske nemoći, veći i od krize 2008. i terorizma

Naše refleksne reakcije i predrasude utopljene su u narative globalnih pošasti terorizma i krize 2008.

Posve je promašeno, recimo, likovati nad kapitalistima, frizerima, ugostiteljima, trgovcima i startup osnivačima koji najednom, kako se tvrdi, zazivaju socijalizam, kao što su posve promašene plitke ideje zadrtih ideologa o tome, kako je baš svako državno reagiranje štetno; stvarnost je bitno složenija.
Što se upravo događa s koronavirusom:

Na novinarsko pitanje s koliko respiratora američke bolnice raspolažu, zdravstveni tajnik Trumpova kabineta Alex Azar kazao je: “Ne mogu vam reći. To je pitanje nacionalne sigurnosti”.

Pitanje nacionalne sigurnosti bio bi valjan odgovor, da se nalazimo u kriznoj situaciji za nacionalnu sigurnost; za pretpostaviti jest kako ovaj koronavirus, koji uzrokuje Covid-19, informacije o američkim respiratorima ne zanimaju, niti će mu na bilo koji način pomrsiti planove.

“Zamislite”, napisao je netko na Twitteru, “što bi sve virus napravio, a da ima važnu informaciju o američkim respiratorima?” Na iznenadni problem virusne pandemije Alex Azar odgovara točno onako, kako bi predstavnici izvršne vlasti odgovarali za prethodne globalne pošasti koja nas je bila snašla, terorizma.

Paradigme financijske krize i terorizma

Ubogi Azar nije jedini kojeg je koronavirus zatekao; čvrst boravak u prošlim paradigmama okarakterizirao je instinktivni odgovor mnogih od nas na kompleksne izazove nepoznatih okolnosti.

Refleksne reakcije i nesvjesne predrasude utopljene u narative dvije posljednje globalne pošasti, terorizma i financijske krize 2008. godine, izvor su, čini se, većine nesporazuma, prijepora i zabluda u razumijevanju pandemije koronavirusa.

Prva paradigma na koju se oslanjamo, teroristička, manifestira se u mačističkom prkosu, trenutno najizraženijem na američkom Jugu, kroz organiziranje korona-partija, masovnih okupljanja i zadržavanju privida svakodnevnog života. Ovo je isto kao gripa, ljudi i tako umiru, od srca ili proljeva, starosti ili nemoći, umiru i djeca, tamo po Africi, pa što je sad još nekoliko tisuća europskih penzionera?

Stihovi prkosa Brucea Springsteena

Kao da nasilnim otporom možemo nadvladati i ovog neprijatelja, kao da i ovdje vrijede stihovi prkosa Bruce Springsteena, kao da će izlazak na stadion ili roštilj tom nekakvom virusu jednom za svagda demonstrativno pokazati, da ovdje straha nema, dovraga i mudraci i smrti i korona, ako nije tekuća.

Valja naglasiti kako se ne misli na proračunate varijante fleksibilnih restrikcija, uz opsesivne količine testiranja i prevencija, kakve iskušavaju neke zemlje, u nadi da će čim prije pronaći dobar balans između ekonomskog gašenja i očuvanja svakog života – već u histeričnoj ideji nasilnog otpora, utemeljenog na aktivnom odbijanju znanstvenih radova i neugodnih činjenica.

Takvom prkosu – dišpetu – pridružio se i domicilni bard, optuženi zlostavljač Mladen Grdović, pa sugerira puno bevande, kapule i seksa kao najbolji lijek protiv virusa, a preferirana terapija bjeloruskog despota Aleksandra Lukašenka jest, naravno, votka. “Virus? Ja ga ne vidim”, kazao je i upozorio na strah.

U prvim danima epidemije sličan sentiment čitali smo i kod relevantnijih dostojanstvenika od Grdovića i Lukašenka, s tezama iz prethodnih kriznih okvira: da je od straha gori jedino strah od straha.

Pobjedit ćemo kroz znanost i razboritost

Virus ne zanima naš strah. Virusu, za razliku od terorista, ljudski strah nije ključna agenda, preferirana metoda ni krajnji cilj; on će potiho djelovati, bili mi okuraženi ili ustrašeni, nebitno, a jednoga dana virus ćemo pokoriti – kroz znanost i razboritost, istraživanja i tehnologiju, ne kroz busanje o figurativna prsa. Ni suficitom bevande ili kapule u ustima.

Mentalni izlazak iz zadane paradigme – a ova global-teroristička kod nas je dodatno isprepletena s traumatičnim ratnim iskustvom – ima i drugu važnu implikaciju. Pošto je lišen interesa za naše emocije i naše otpore, pojavljivanje u mrkim uniformama pred TV kamerama ovom neprijatelju ne predstavlja ništa.

Kao što prvi ekstrem, privid svakodnevnog života vodi u tisuće bespotrebnih smrti, tako ni inzistiranje na vojnom ustroju i militarističkom nastupu, uz neograničeno praćenje mobitela građana, sultanske ovlasti predsjednika Vlade, reguliranje TV reklama, birokratiziranje s mjestom prebivališta i fantazije o tijelima nacionalnog jedinstva, neće donijeti ništa dobrog. Virus ne možemo bombardirati, ravnomjerno ili prekomjerno, niti ga uniformama i ovlastima možemo impresionirati.

Teška pitanja s kakvima se nismo susretali

S druge strane, kao što pišu doktori, današnju tehnologiju možemo koristiti da mu oduzmemo ključnu prednost, nevidljivost, kroz neprekidna testiranja i znanstvene kolaboracije u realnom vremenu – ali, možda, predlažu neki, i znatno rubnije stvari po uzoru na Aziju, poput reguliranog praćenja zaraženih kroz chekiranje u mobilnoj aplikaciji, ili pametne narukvice za kontinuirane mjerenje temperature izložene populacije, ili obične narukvice za označavanje doktora, sestara ili učitelja, koji su ga preboljeli.

Ovo posljednje u zapadnim zemljama donedavno bi se smatralo grubim nasrtajem na privatnost korisnika – ta, čitava se Europa digla na zadnje noge da se donese paneuropska regulativna protiv običnih web cookieja, a sada bi trebali, kao u Tajvanu ili Singapuru, privatnim kompanijama ili državnim agencijama dobrovoljno ustupati osjetno više informacija?

Mi u Hrvatskoj prvi bismo trebali gajiti skepsu prema benevolentnoj uporabi takvih podataka. Virus će, dakle, otvoriti duboka pitanja o privatnosti i osobnosti, ljudskim pravima i kolektivnim odgovornostima, o kakvima u vrijeme terorizma nismo uvijek bili primorani razmišljali; do potrebnih odgovora nećemo doći bez otvorenog suočavanja i slobodnog promišljanja.

Vanjski šok koji udara na obje strane jednadžbe

Druga paradigma u kojoj smo kolektivno zapeli jest ona ekonomska, uronjena u traumatična iskustva financijske krize i Velike recesije, odnosno, u hrvatskoj inačici, Najveće. Javni nesporazumi o europskim paketima ekonomske pomoći svode se na sljedeću zabludu: brkanje makroekonomskih problema s vanjskim šokom virusne pandemije.

Vanjski šok koronavirusa udara na obje strane jednadžbe, ponudu i potražnju: prva je oslabljena radi prekidanja nabavnih lanaca, regulatorne zabrane rada i nemogućnosti fizičkog prisustva, a druga radi ograničenog kretanja, potrošačke anksioznosti ili, u slučaju otkaza ili stečaja, direktnog smanjenja kupovne moći.

U nekoliko dana stvoren je toksični zamašnjak: borba protiv virusa zasad iziskuje mjere poput distanciranja, distanciranje uzrokuje nepremostive logističke probleme za niz industrija i sektora, direktno ili indirektno pogođenih, što pak znači masovne likvidacije i otpuštanja, što pak smanjuje mogućnost uspješnog plasmana proizvoda i usluga, ne samo iz danas nagriženih industrija.

Jesu li Bush i obama omašili 2008. i 2009.?

Svoditi sve na paradigmu krize 2008. godine znači katastrofalno podcijeniti složenost i ukupnost današnje.

Dok se prije desetak godina moglo raspredati o tome jesu li Bush i Obama, odnosno njihovi sekretari za riznicu, Henry Paulson i Tim Geithner, omašili što su široke ruke čitavim sektorima osigurali izbavljenja, i jesu li krpanjem makroekonomskih rupa afirmirali mikroekonomske probleme, ili su trebali pustiti pohlepne bankare da krahiraju, vrag im mater zemi, slične rasprave danas su uglavnom besmislene.

Za potencijalnu recesiju uzrokovanu koronom teško ćemo pronaći krivca, posebno ne među onima, koje se spašava: ni bankari čiji algoritmi nisu adekvatno ukazivali na potencijalne probleme s kolateralima, ni američka vlada koja ih je, uvjerena da čini dobro, godinama poticala na ulaganje u objektivno hazarderske stambene kredite, ni klijenti banaka koji su ih mahnito uzimali, nekad i zloupotrebljavali.

Eventualno se – i kratkoročno – možemo oraspoložiti optuživanjem Komunističke partije Narodne Republike Kine i WHO-a, prve zbog inicijalnog zataškavanja, druge zbog spore reakcije.

Europom nije preko noći zavladao korbinizam

U ovakvim okolnostima urgentno spašavanje likvidnosti privatnih kompanija ne znači da je čitavom Europom usred noći zavladao samoupravni korbinizam, taman nakon što je krahirao na izborima, već da sve vlade, lijeve i desne, socijalne i liberalne, pokušavaju spasiti što se spasiti da.

Posve je promašeno, stoga, s pozicija tvrde ljevice likovati nad kapitalistima, frizerima, ugostiteljima, trgovcima i startup osnivačima koji najednom, kako se tvrdi, zazivaju državu i socijalizam, kao što su posve promašene plitke ideje zadrtih ideologa o tome, kako je baš svako državno reagiranje štetno; stvarnost je, kao što znamo, bitno složenija, u naravi stvari ne funkcioniraju kao na papiru, a u uvjetima vanjskog šoka nikad nema genijalnog rješenja.

Zanimljivo, dvije krize ipak imaju jednu sitnu podudarnost; ni u jednoj ni u drugoj ne treba posjedovati pregršt mašte kako bismo zamislili alternativan razvoj događaja. U kasno ljeto, 15. rujna 2008. godine, Lehman Brothersu, četvrtoj najvećoj investicijskoj banci u Sjedinjenim državama, respektabilnoj i staroj 158 godina, dopušteno je da propadne.

Cijena ljudskih sudbina u alternativnom scenariju

Bushov šef financija, nekadašnji Goldmanov bankar Henry Paulson smatrao je kako je bolje tako, nego da javnim sredstvima pokušava izbaviti glomaznu privatnu banku; tržišni kaos koji je uslijedio natjerat će ga na instantnu promjenu kursa i već 3. listopada američki Kongres izglasat će najveće izbavljenje u dotadašnjoj povijesti, bailout za financijski sektor težak 800 milijardi dolara (što mojem skromnom studentskom biznisu nije pomoglo u izbjegavanju neslavnog kraja).

Bi li američko gospodarstvo izdržalo još nekoliko bankrota veličine Lehmana? Dugoročno, naravno da bi, kao što je Europa izdržala Drugi svjetski rat, kao što je preživjela kugu i koleru, kao što, ako uzmeš dovoljno dugu perspektivu, gotovo ništa nije važno i sve se da ishendlati, odnosno utopiti u zamršenu ladicu povijesne statistike.

No, uz koju cijenu? Koliko bi porodica, čije su mirovine, hipoteke i plaće bile direktno vezane za tržišta kapitala, u međuvremenu propalo, koliko bi se ljudskih sudbina upropastilo, koliko bi trajao oporavak i kako bi izgledao današnji poredak? U naravi kompromisa jest da nikad nije idealan, a onaj 2008. i 2009. bio je istaknuto kompleksan. Hrvatske tvrtke najbolje razumiju posljedice deficitarno empatične i suficitarno pasivne ekonomske politike usred recesije.

Ako reagiramo pravovremeno, možemo mudrovati

U trenutnoj krizi sličan okusa onoga što bi bilo kad bi bilo, barem zdravstveno, ostatak svijeta dobio je na primjeru Italije. Bez ikakve kontrole epidemije, uz nepripremljenost zdravstvenog sustava, a talijanski nije među najgorima na svijetu, posebno ne onaj najzahvaćeniji, lombardijski, promatramo kaos, tisuće mrtvih i tvrde karantene kojima se ne nazire kraj.

Prema većini Europe, po broju dnevnih smrti i širenju zaraze Italija još uvijek strši; no, upravo to, što Italija strši, daje naslutiti kako nije reagirala na vrijeme, a baš zato što Italija nije, ostatak Europe većinom jest. Zato što Italija strši, ostatak Europe uglavnom ne strši. Primjer Italije podario nam je najvažniji mogući resurs, resurs vremena; bude li sreće, zbog njihovog primjera dovoljno smo brzo reagirali, da možemo naknadno mudrovati kako sve to skupa i nije bio bog zna kakav bauk.

To je inherentno naličje ovakvih kriza. Ako reagiramo pravovremeno, povijesne knjige zabilježit će je kao manju fusnotu, proširenu anegdotu, po mogućnosti na Dalekom istoku, o kojoj je sasvim suvišno dalje besjediti. Ako naštancamo dovoljno respiratora i organiziramo odjele bolnica, ako spriječimo desetke tisuća smrti, djelovat će kao da se bezveze trubilo i upozoravalo. Pobjeda od pobijeđenog gotovo bezuvjetno pravi bitno manju neman, od one kakva je uistinu bila, ili mogla biti, pa je sigurnije s distance znalački sve promatrati i upućeno relativizirati…

Strah od nepoznatog prividno poništen poznatim

Bismo li preživjeli bez limitiranja i distanciranja? Mnogi od nas, svakako, uz stotine tisuća ili nekoliko milijuna manje sretnih. Možemo li preživjeti bez državne intervencije i ekonomskih bazuka? Neki od nas, možda. No, uz koju cijenu? To su kompleksna pitanja koja traže nove odgovore i iskreno preispitivanje. Prethodne ideološke borbe, vođene iz navada ili predrasuda, zarobljene u nekadašnjim okvirima, nisu dostatne, a ni pretjerano korisne.

Ignorirati kompleksnost odnosa države i tržišta, vlastite uvide limitirati dosadašnjim istinama, dogmatično se oglušivati na slojevitost zdravstvenog izazova, stravične sudbine i ljudska stradanja svoditi na statistiku, dugoročno nevažnu brojku, svoje nade polagati u spasonosna rješenja brončanih autokrata ili lokalnih opsjenara, znači pokazivati najveći mogući strah: strah od nepoznatog, prividno poništen grčevitim držanjem za poznato.

Kao što skrušeno ponavljaju relevantni epidemiolozi sa svjetskih učilišta: manji je problem u onom što znamo da ne znamo o virusu; problem je daleko izraženiji u onome, što još uvijek o virusu ne znamo da ne znamo. A i ovog prvog sasvim je dovoljno – za razliku od respiratora, kojih nije.

Miran Pavić
Novinar i urednik
37 članaka Više o autoru
Više s weba