Okej, Vlada je svojom neprofesionalnošću, sporošću, nesnalaženjem i vjerojatno lošom namjerom krajnje kompromitirala provjeru referendumskih potpisa dviju građanskih inicijativa koje su kanile ukinuti Istanbulsku konvenciju i pravo glasa o nekim temama manjinskim zastupnicima, te promijeniti izborni sustav.
Fast food političke propagande
Svejedno, to argumente udruga koje su pokušale izazvati referendumska izjašnjavanja ne čini ozbiljnima, čak niti pristojnima. Radi se, jednostavno, o hrpi populističkih fraza, fast foodu političke propagande koja pada na najelementarnijem testu provjere činjenica i bazične logike. Ovdje se, pritom, ne radi o tome da su brojke prikupljenih potpisa referendumskih inicijativa čudesno narasle za nekoliko tisuća danima nakon što je broj prikupljenih potpisa već – objavljen. Nego o argumentaciji kojom se pokušava kritizirati izmjene Zakona o financiranju političkih aktivnosti, promidžbe i referenduma, koja je u nekoliko navrata doista komična.
Prvo, cijela ta priča o “narodu” kojeg političke elite žele spriječiti u izmjenama izbornog zakonodavstva ili međunarodnih ugovora i kojeg stranačka oligarhija želi financijskim pravilima držati pod kontrolom je, jednostavno, lažna.
Što je narod?
Naime, čak i ako se brojke referendumskih inicijativa uzmu kao konačne, za pokretanje referendumske procedure prikupljeno je tek neznatno više od deset posto potpisa hrvatskih birača. Najviše ih je bilo (opet, prije Kuščevićeve revizije) 407.469.
I to je – narod?
Prije nego netko krene pričati o “strahu” ili “inertnosti” građana koji su, eto, spriječili još veći odaziv,, bilo bi dobro razmisliti o nekim drugim brojkama. Recimo, 682.700. Toliko je otprilike na posljednjim parlamentarnim izborima HDZ dobio glasova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To nije narod?
Ili, o brojci od 636.602 glasa. Toliko je na posljednjim parlamentarnim izborima dobila koalicija koju je predvodio SDP.
Ni to nije narod?
Bespuća političke utakmice
Idemo dalje. “Financijsko izvješće” udruge “Narod odlučuje” je sve samo ne transparentno. Nekoliko rečenica i brojki bez imena iti jednog jedinog donatora. “Istina o Istanbulskoj” nije objavila ni to. Jasno, nije stvar u transparentnosti, nego u zaštiti donatora, mahom običnih, malih građana koji se boje osvete svemoćne politike. No, kad mali građani doniraju za stranke, ili nezavisne liste, onda tog straha valjda nema? Jer po postojećim propisima se vrlo jasno trebaju objaviti imena i prezimena svih koji daju novac političkim akterima.
I tu dolazi vrhunac ove drame, koja bi se mogla zvati i komedijom da nije toliko otužna. Kako je neki dan rekao Ivan Munjin, član upravnog odbora inicijative “Narod odlučuje”, nije korektno referendum uspoređivati s političkom utakmicom. Stvarno nije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cure i dečki iz inicijativa, dakle, referendumom žele mijenjati zakone i Ustav (jednom su ga i uspjeli promijeniti, ubacivši u temeljni državni dokument definiciju braka koja diskriminira građane po spolnom opredjeljenju). To doista nije politika. Nego, valjda, organska poljoprivreda. A svatko tko misli suprotno sasvim sigurno nije “narod”, nego plaćenik sustava ili mason bar 27. reda.
Zašto nas pokušavaju uvjeriti da referendumi nisu politika?
Argumenti referendumskih udruga oko financiranja bi bili komični da nisu otužni
Okej, Lovro Kuščević i njegova stranka su posljednji na svijetu koji bi se trebale sprdati s netransparentošću nečijih financija - doista je preslatko kad netko iz HDZ-a kaže da je neka druga stranka (u ovom slučaju Živi zid) “uhvaćena do lakta u pekmezu”. HDZ je, valja podsjetiti i dalje na sudu zbog Fimi medije, gdje se zajedno sa svojim bivšim šefom i ostalim optuženicima brani zbog izvlačenja 70 milijuna kuna iz javnih poduzeća. Po Kuščevićevoj logici, dakle, moglo bi se i njega, kao člana HDZ-a, prikazati kao dužnosnika stranke koja je uhvaćena u pekmezu, ali ne do lakta, nego do vrata.
Okej, Vlada je svojom neprofesionalnošću, sporošću, nesnalaženjem i vjerojatno lošom namjerom krajnje kompromitirala provjeru referendumskih potpisa dviju građanskih inicijativa koje su kanile ukinuti Istanbulsku konvenciju i pravo glasa o nekim temama manjinskim zastupnicima, te promijeniti izborni sustav.
Okej, Lovro Kuščević i njegova stranka su posljednji na svijetu koji bi se trebali sprdati s netransparentnošću nečijih financija – doista je preslatko kad netko iz HDZ-a kaže da je neka druga stranka (u ovom slučaju Živi zid) “uhvaćena do lakta u pekmezu”. HDZ je, valja podsjetiti, i dalje na sudu zbog Fimi medije, gdje se zajedno sa svojim bivšim šefom i ostalim optuženicima brani zbog izvlačenja 70 milijuna kuna iz javnih poduzeća. Po Kuščevićevoj logici, dakle, moglo bi se i njega, kao člana HDZ-a, prikazati kao dužnosnika stranke koja je uhvaćena u pekmezu, ali ne do lakta, nego do vrata.
Fast food političke propagande
Svejedno, to argumente udruga koje su pokušale izazvati referendumska izjašnjavanja ne čini ozbiljnima, čak niti pristojnima. Radi se, jednostavno, o hrpi populističkih fraza, fast foodu političke propagande koja pada na najelementarnijem testu provjere činjenica i bazične logike. Ovdje se, pritom, ne radi o tome da su brojke prikupljenih potpisa referendumskih inicijativa čudesno narasle za nekoliko tisuća danima nakon što je broj prikupljenih potpisa već – objavljen. Nego o argumentaciji kojom se pokušava kritizirati izmjene Zakona o financiranju političkih aktivnosti, promidžbe i referenduma, koja je u nekoliko navrata doista komična.
Prvo, cijela ta priča o “narodu” kojeg političke elite žele spriječiti u izmjenama izbornog zakonodavstva ili međunarodnih ugovora i kojeg stranačka oligarhija želi financijskim pravilima držati pod kontrolom je, jednostavno, lažna.
Što je narod?
Naime, čak i ako se brojke referendumskih inicijativa uzmu kao konačne, za pokretanje referendumske procedure prikupljeno je tek neznatno više od deset posto potpisa hrvatskih birača. Najviše ih je bilo (opet, prije Kuščevićeve revizije) 407.469.
I to je – narod?
Prije nego netko krene pričati o “strahu” ili “inertnosti” građana koji su, eto, spriječili još veći odaziv,, bilo bi dobro razmisliti o nekim drugim brojkama. Recimo, 682.700. Toliko je otprilike na posljednjim parlamentarnim izborima HDZ dobio glasova.
To nije narod?
Ili, o brojci od 636.602 glasa. Toliko je na posljednjim parlamentarnim izborima dobila koalicija koju je predvodio SDP.
Ni to nije narod?
Bespuća političke utakmice
Idemo dalje. “Financijsko izvješće” udruge “Narod odlučuje” je sve samo ne transparentno. Nekoliko rečenica i brojki bez imena iti jednog jedinog donatora. “Istina o Istanbulskoj” nije objavila ni to. Jasno, nije stvar u transparentnosti, nego u zaštiti donatora, mahom običnih, malih građana koji se boje osvete svemoćne politike. No, kad mali građani doniraju za stranke, ili nezavisne liste, onda tog straha valjda nema? Jer po postojećim propisima se vrlo jasno trebaju objaviti imena i prezimena svih koji daju novac političkim akterima.
I tu dolazi vrhunac ove drame, koja bi se mogla zvati i komedijom da nije toliko otužna. Kako je neki dan rekao Ivan Munjin, član upravnog odbora inicijative “Narod odlučuje”, nije korektno referendum uspoređivati s političkom utakmicom. Stvarno nije.
Cure i dečki iz inicijativa, dakle, referendumom žele mijenjati zakone i Ustav (jednom su ga i uspjeli promijeniti, ubacivši u temeljni državni dokument definiciju braka koja diskriminira građane po spolnom opredjeljenju). To doista nije politika. Nego, valjda, organska poljoprivreda. A svatko tko misli suprotno sasvim sigurno nije “narod”, nego plaćenik sustava ili mason bar 27. reda.