Analiza Aleksandra Holige: Svi grijesi Zorana Mamića, menadžera engleskog tipa i brata Velikog Gazde
Neuspjeh u razvoju i dizanju forme igrača još je jedna krivica Mamića
S Gazdom iza rešetaka, trenerom protiv kojeg se također vodi istraga za vrlo ozbiljna kriminalna djela i otuđenim navijačima koji traže pravdu, GNK Dinamo je danas sve, samo ne “normalan” nogometni klub. Zato ga je gotovo nemoguće mjeriti uobičajenim aršinima. Ipak, sve te i mnoge druge anomalije ne bi trebale odvratiti od pokušaja suvisle analize maksimirskih prilika.
Očekivanim porazom od Arsenala završila je europska avantura modrih. Preostao je još samo rezultatski beznačajan domaći ogled s Bayernom koji neće promijeniti ništa suštinski bitno, može tek malo popraviti ili pokvariti dojam. O njemu, kao i o objektivnoj težini ovosezonskih kontinentalnih postignuća možete čitati drugdje.
Nema se na koga izgovarati osim na sebe samoga
No, što nam dosad učinjeno govori o trenutačnom stanju momčadi i njenim izgledima u predstojećem razdoblju? Kakva je sportska perspektiva ovog Dinama, s obzirom na njegove primarne ciljeve – a to su osvajanje domaćeg naslova, daljnja zarada od prodaje igrača te izgradnja konkurentn(ij)e ekipe za sljedeću europsku sezonu?
Sve je to u domeni Zorana Mamića, trenera koji je ujedno i sportski direktor, a usto i – još značajnije – brat Velikog Gazde. Kao takav, pripada vrlo uskom krugu ljudi kojima je doista poznato realno stanje stvari u klubu, kao i njegova stvarna financijska situacija, o kojoj mi možemo samo nagađati. Vjerojatno nijedan drugi trener u Dinamovoj povijesti nije imao tako sveobuhvatnu kontrolu nad slaganjem vlastite momčadi, ali to ujedno znači da je na njemu i daleko veća odgovornost nego na njegovim prethodnicima. Zoran Mamić nema se na koga izgovarati osim na sebe samoga.
Pozicija na ljestvici ne dopušta luksuz odmaranja
Pa kakav, dakle, posao odrađuje maksimirski “menadžer engleskog tipa”?
Možda prvo što upada u oči jest da se kadar prve momčadi u ovoj sezoni nekako “stanjio”. Vidjelo se to, primjerice, na gostovanju kod Slaven Belupa četiri dana prije Arsenala: dok bi trener ranije uoči odlučujućih europskih utakmica odmarao po pet ili šest standardnih prvotimaca, u Koprivnici od istih nisu nastupili tek Junior Fernandes te nezaliječeni Antolić, dok su Soudani i Rog igrali premda nisu bili u potpunosti spremni.
Istina je, doduše, da Dinamu pozicija na prvenstvenoj ljestvici ne dopušta luksuz pretjeranog odmaranja.
Broj ozljeda je očekivan
Dinamo ima velik broj igrača pod ugovorom. Uz Lokomotivu u prvoj, servisira i službenu “B” momčad u drugoj ligi, ali broj onih koji ozbiljno konkuriraju za sastav u važnim utakmicama trenutačno nije veći od 16. Oduzmete li od toga onih par koliko ih je u prosjeku uvijek nedostupno za pojedini susret zbog zdravstvenog stanja ili kartona, ostaje malo realnih opcija.
Pritom izgovori o nesretnom i nepredviđenom osipanju kadra ne drže vodu: nitko nije mogao predvidjeti da će Arijan Ademi ispasti iz kombinacija zbog dopinga, ali broj ozljeda bio je na sasvim očekivanoj, ako ne i ispodprosječnoj razini za momčad koja igra na dva (uz kup, tri) fronta. U svakom slučaju nije bio veći od onoga u drugim klubovima Dinamove skupine LP, kao ni od onoga u vlastitoj ekipi prošle sezone.
Sezona s premalim brojem stopera
Na dvije pozicije je ovaj problem najočitiji. Momčad je cijeli dosadašnji tijek sezone izgurala s “dva i pol” stopera: Jozo Šimunović prodan je ljetos, ozlijeđeni Gordon Schildenfeld nije ni zaigrao, a mladi i očito nedozreli Filip Benković bačen je u vatru na Allianz Areni, zatim odbačen među juniore. Leonardo Sigali dobar je dio vremena bio ozlijeđen: odigrao je tri utakmice u skupini Lige prvaka i tek sedam od 17 u prvenstvu. Jeremy Taravel jedini je bio više-manje redovan, a Mamić je bio prisiljen krpati se s Goncalom kao stoperom.
Za ekipu koja mora igrati u ritmu dvije utakmice tjedno, normalno bi bilo da ima četiri stopera u koje se može u svakom trenutku pouzdati. Budući da su često u fizičkom kontaktu sa suparnicima, ti igrači relativno često kupe kartone i ozljede, pa je prilično važno osigurati alternative. Dinamo, odnosno Zoran Mamić, to nije napravio na adekvatan način.
Bez alternative za Ademija
Drugi je primjer pozicija defenzivnog veznog. Često se činilo da je Arijan Ademi jedini koji drži Dinamove linije na okupu i mnogi su se već dugo pitali što će biti ako se, nedajbože, ozlijedi – jer Goncalo je kao holder daleko od njegove razine, a ostali veznjaci nisu vični toj ulozi.
Neodgovorno je i nerazumno od Mamića da ni tu nije doveo nikakvu alternativu. Vodeća Rijeka, primjerice, ima Maleša, Radoševića, Močinića, Bradarića, pa još i Zlomislića na posudbi u Istri, iako možda nije pravi primjer jer Matjaž Kek ove sezone rutinski trpa po trojicu defenzivnih veznih u sastav.
Neki nisu ni kvalitetni za Dinamo
Nadalje, neki od igrača u Mamićevu kadru očito nisu kvaliteta za Dinamo. U njih mirne duše možemo ubrojiti barem Marija Musu i Damira Šovšića, ali i Antonija Ježinu. Ekshibicija sa svrgavanjem Eduarda i kratkotrajnim ustoličenjem njegove rezerve – samo da bi ga se nakon dvije utakmice, odnosno dva prvenstvena poraza u kojima je skrivio golove – vratilo na klupu, još je jedna od drastično pogrešnih procjena Zorana Mamića.
Time je uništio Ježinino samopouzdanje, kao i njegove šanse da jednom postane prvi vratar, a da od Eduarda nije dobio ništa novo niti bolje.
Neuspjeh u razvoju i dizanju forme igrača još je jedna stvar koja ide na dušu Mamiću.
Pivarić jedini igra bolje nego sezonu prije
Jedini igrač koji igra na razini višoj od lanjske je Josip Pivarić, a to baš i nije neki spektakl s obzirom na njegove mogućnosti i utjecaj. U redu – rekordno plaćeno pojačanje Marko Rog naznačio je potencijal, a prošlosezonski epizodist Armin Hodžić nakon oporavka od ozljede pokazao nešto i zabio golove, iako mahom u “malim” utakmicama, a onda se opet ozlijedio. Stoperi su napravili nešto manje kardinalnih pogrešaka u Europi, ali to je više posljedica razumnije defenzivne strategije trenera, odnosno priznavanja ograničenja.
Puno je više onih koji nisu samo stagnirali nego i nazadovali – a pogotovo među onima od kojih se u bliskoj budućnosti očekuje veliki transfer. Nakon vrlo obećavajućeg početka, Marko Pjaca je potpuno “potonuo”; isto se dogodilo i Anti Ćoriću, a slučaj Angela Henriqueza je posebna priča. Igrač koji je prošle sezone bio toliko dobar da povratak u Manchester United nije izgledao kao nerealna opcija, sada je tek vlastita sjena. Ako je problem u tome što nije prošao pripreme nego se praktično bez ljetnog odmora (Copa America) uključio u momčad, čija je to krivica?
Legionari traže izlaz iz Maksimira
Ali što ako pravi problemi tek predstoje?
“U redu je, stranci su zadovoljni sad kad smo se plasirali u Ligu prvaka”, izjavio je Zoran Mamić prije tri mjeseca. E, pa od prošlog tjedna i to se mijenja. Proljetos smo – što izravno, što između redaka – mogli čuti i pročitati da, primjerice, Pinto, Machado i Soudani traže izlaz iz Maksimira.
Teško da su bili jedini, a još je teže zamisliti da svi ovi legionari, pa i neki od domaćih, svoju budućnost i dalje vide u Dinamu, osobito u svjetlu pravnih okolnosti koje se tiču braće Mamić. Kod onih koji se ne mogu prodati, pitanje je motivacije: kojom puškom ćete Juniora Fernandesa natjerati da se trsi protiv tamo neke Istre ili Zaprešića, kad može kulirati i ubirati plaću od milijun eura godišnje?
Važni igrači stavljaju vlastite interese ispred timskih
A Dinamu, koji bilježi najslabiju jesen u domaćoj ligi još od sezone koja je kulminirala “Ligom za bedaka” i lako je moguće da ne prezimi kao lider, bit će potreban ozbiljni angažman igrača. S obzirom na aktualnu situaciju, upitno je kakvi ulazni transferi se mogu dogoditi na zimu, a “Čileanci” i njima pridruženi mladi stranci poput Olma, Gojaka i Cekicija još uvijek su “zeleni”.
Zoran Mamić, sportski direktor, bit će odgovoran za takav nered – za momčad koja nema vođu ni zajedništvo i u kojoj važni igrači stavljaju vlastite interese ispred timskih.
U Maksimiru već i te kako kuha ispod površine i moglo bi sve to biti malo previše za Zorana Mamića – trenera, pogotovo kad i nije sasvim izvjesno da će finiš sezone dočekati na slobodi.
Tekst je objavljen 28. studenoga u tiskanom Telegramu