Potaknuti time da se na portalu Super1.hr svaka žena treba osjećati #supersvoja, pokrenuli smo platformu Biram sebe, koju su podržali BIPA, Bajadera i Nutribullet, kojom Super1 želi upozoriti na izazove s kojima se žene susreću u izgradnji vlastitog samopouzdanja i osnažiti ih da više vjeruju u sebe.

Više od 2600 žena diljem zemlje ispunilo je naš detaljni upitnik i otkrilo nam svoje najintimnije strahove i nedoumice. Pitali smo žene da nam otkriju što misle o svom tijelu, poslu, odnosima i kako ono utječe na njihovo samopouzdanje. U drugom nastavku specijala donosimo vam razgovor s Tinom Biloglav, koja nam otkriva kako je ona uspjela izgraditi vlastito samopouzdanje i gdje pronalazi snagu za životne izazove.

“Hej, ja sam Tina, drago mi je. Donijela sam ti knjigu, danas je izdana na engleskom – ti si prva koja ju je dobila u ovom izdanju.” Bile su to prve riječi koje mi je uputila Nevjenčana dok mi je davala u ruke “A journey called game”, engleski prijevod knjige njezinog pokojnog životnog partnera, Marka Babića. Nakon teške bolesti, Marko je preminuo u srpnju 2023. godine. On je svoju priču ispričao kroz spomenuti roman “Putovanje zvano igra”, a sada je napokon došlo vrijeme i za priču Nevjenčane. Upravo je to Markov nadimak Tine Biloglav, 34-godišnje arhitektice, dizajnerice interijera i majke dviju djevojčica – Tonke i Luce. Njezin se život u potpunosti preokrenuo u trenutku Markove zloćudne dijagnoze sarkoma, a novo poglavlje započelo je kobnog 25. srpnja 2023. godine.

“Dobro smo i cure su super, mi smo sebi ekipa – uspjele smo pronaći novu rutinu. Nakon što se Marko razbolio, svi smo izašli iz rutine, a nakon tog dana drugi su se ljudi mogli vratiti svojoj normalnoj svakodnevici. Nas tri, mi se nismo imale čemu vratiti u tom smislu – bilo je potrebno izgraditi nešto sasvim novo.” I tada je, priznaje Tina, imala previsoka očekivanja od sebe – željela je da se cure i dalje zdravo hrane, da se puno igra s njima i da je kuća uvijek čista. Onda je u jednom trenutku shvatila da to ipak neće ići tako. “Radim večeru i Luce mi se uhvati za nogu i viče ‘hoću mamu’. Rekla sam obitelji da mi za početak naprave ručkove i večere koje ću zalediti. U tom pogledu su mi Markovi roditelji najveća podrška, istinski baka-servis”, smije se i naglašava da su bili angažirani u cijelom procesu bolesti od početka do kraja te su i dalje tu, kao da se ništa nije dogodilo.

‘Nisam od čelika, nekad budem frustrirana’

Podršku je pronašla i u prijateljima koji su bili uz nju. “Sad su me malo pustili jer misle da me ne trebaju zvati svaki dan. Ali onda se dogode loši dani, kao što su mi bila prošla dva. Ja im to odmah kažem i evo, odmah sam dobila poruke od triju frendica da provjere kako sam. Zapravo se družimo i više nego prije jer mi je Marko bio sve – partner, najbolji prijatelj i psiholog. Sad u različitim ljudima imam različite uloge i polako otkrivam sebe bez njega.” Tina i Marko bili su zajedno od studentskih dana, skoro punih 11 predivnih godina. “Dvije godine je pokušavao i bio mi je dosadan – nekakav bezvezan mršavko koji stoji i čudno me gleda. Prvo smo postali prijatelji, a onda se sve dalje razvijalo prirodnim tijekom. Ja sam bila u jako lijepoj vezi i tek sad kad sam izašla vidim koliko veza ima u kojima žene nisu voljene i koliko to utječe na njih. I na samom kraju, kad više nije bio doma, uvijek bi skupljao snagu kad je znao da ja dolazim u posjet. Nama je do kraja bilo lijepo zajedno.”

Sa sjetnim osmijehom na licu govori mi da joj Marko beskrajno fali, pa i u onim nekim banalnim situacijama. Smije se dok mi prepričava kako je to izgledalo kad je ušla u stan i stavila cure u kadu kako bi ih okupala, a onda shvatila da joj curi cijev u kuhinji. “Kako da istovremeno popravljam cijev i pazim da se netko ne utopi? Frustriraju me nekad takvi trenutci, nisam od čelika, ali okej je.” Odmah vraća stoički izraz lica i govori mi da sve ovo želi proći sama. “Ne želim nikakve prečace nego da sve te emocije prođu kroz mene. Mene nikad nećeš čuti kako govorim da sam samohrana majka, on nikad nije sebe žalio i tko sam onda ja da samu sebe žalim? Znam da ja to mogu – ne samo zbog cura, već zbog sebe.”

‘Ja imam sebe’

Pitam je kad je znala da će biti dobro, i samouvjereno mi kaže – odmah. Kao primjer mi daje trenutak u kojem je odlučila nastaviti Markovu kampanju za podizanje svijesti o postojanju sarkoma. “Na njegovu sprovodu je bila Monika iz Degordiana koja mi je došla dati sućut. Ja sam joj tad rekla: ‘Završit ćemo kampanju’. Pogledala me očima punim suza i odjedanput s osmijehom pitala ‘Završit ćemo?’. Ja sam joj samo rekla: ‘Monika, sve ćemo završiti’. U ovom trenutku, na moju veliku sreću, razgovor prekida Grički top koji me iznimno preplašio i spasio susramlja suznih oči na jednom razgovoru. Naravno, počinjemo se smijati i nakon pet minuta nastavljamo, ipak nešto sabranije.

Govori mi da ima i teških dana kada padne u rupe iz kojih se mora čupati – to je proces kroz koji prolazi, ali čini sve što može kako bi bila dobro. “Raspala sam se negdje tri mjeseca nakon njegove smrti. Prvi dan često nije najteži, gotovo da osjetiš olakšanje tih prvih dana jer ta osoba više ne pati. Ali tuga te kad-tad snađe i tad se moraš pozabaviti time.” Zbog toga je i Tina odlučila staviti sebe na prvo mjesto i počela ići kod psihologa. Pojašnjava da su trauma i tuga dvije različite stvari te da sada radi na traumi. “Sanjala sam ga više od 70 puta kako umire i shvatila sam da to nije zdravo – sada imam i službenu potvrdu da imam elemente PTSP-a. Dugo mi je trebao da se odlučim na taj korak. Ljudi često govore da sam ja prošla kroz traumu, ali imam njih dvije za koje moram živjeti. Ne, ja imam sebe.”

Samopouzdanje raste s godinama

Svjesna da preko puta mene sjedi žena neizmjerno sigurna u sebe, pitam je kako je došla do takve sigurnosti. Smije se i govori mi da je uvijek potrebno imati onu jednu osobu koja vjeruje u tebe svim svojim srcem. “Meni je to na početku bio Marko, ali njegova vjera se prelila na mene – sada to nosim u sebi. S godinama ti raste samopouzdanje i sigurniji si u sebe.”

Govori mi da kad bi imala grižnju savjesti oko toga što sebe stavlja na prvo mjesto, krenula bi razmišljati o tome što joj grižnja donosi i shvatila bi da joj ne donosi ništa. Objašnjava mi da su joj ove dvije godine donijele iskustva kao da ih je prošlo deset. Ali isto tako, svjesna je da je njezino samopouzdanje iznimka. “Kao žena volim dati kompliment drugoj ženi – vrlo rijetko dobijem hvala, puno češće to bude opravdanje.” Upravo je naša anketa o samopouzdanju u kojoj je sudjelovalo više od 2500 žena pokazala da od stotinu ispitanica, tek njih 14 je uistinu zadovoljno sobom.

‘I bila sam dobro’

Ali, to ne znači da se i ona sama ne nađe u situacijama u kojima joj je teško. Prisjeća se tako posebno bolnog trenutka – povratka u stan nakon Markove smrti. Stavila je story o tome i odmah dobila poruke žena koje su same morale proći kroz to neugodno iskustvo. “Tipkala sam s njima do jedan ujutro i to mi je pomoglo. Nastavila sam o tome otvoreno pričati slijedeći Markove korake, ali bez neke dublje primisli. I onda mi je jedna žena u listopadu poslala da prolazi kroz ono kroz što sam ja prošla u srpnju. Rekla mi je da gledajući mene ima osjećaj da postoji život nakon. To mi je bilo dovoljno – ako postoji jedna osoba kojoj je lakše zbog mene, onda je to što radim dobro. Zato sam i nastavila pokazivati da sam okej.”

Ipak, i dalje zna upasti u rupe. Nekada su trajale i dva do tri tjedna, ali danas je situacija puno bolja. Uspije prepoznati što joj izazove problem, na koji način i koliko duboko. Onda napravi tri koraka i bude dobro. “Mislim da je to poanta, da skratiš vrijeme kada si loše, naučiš to prepoznati i odmah djeluješ. Mislim da sam to nesvjesno naučila od Marka.” Daje mi i primjer situacije koja joj se dogodila prije dva tjedna kad je išla vaditi krv. “Lijepo sam se obukla, našminkala, nisam dugo čekala red – baš sam se dobro osjećala. Tren kad su mi zabili iglu u venu, kroz glavu mi je samo prošlo tisuću slika, filmski – Marko na infuziji, Marko na hitnoj, Marko na zračenju. Izašla sam i shvatila da sam drugačija nego kad sam ušla. Na poslu sam cure iz ureda izvela na ručak, otišla sam na trening i boksala, a navečer otišla s Markovom sestrom u vinsku školu. I bila sam dobro.”

Majčinska želja za zaštitom

Nakon što se sve dogodilo, prisjeća se da ju je prvih mjesec dana pucao adrenalin i želja da zaštiti cure. Tjedan dana nakon što je Marko umro, otišle su na more i tijekom mjesec dana prošle sva mjesta na kojima su prošle godine bili svi zajedno. “Gdje god bismo došle, Tonka bi rekla ‘tu sam prošle godine bila s tatuškom’. Ona je baš prošla kroz razdoblje žalovanja. Kad je tek umro, stalno je pričala o njemu, svaki dan na lijep način. Mislim da je to zdravo, možda bismo i mi odrasli tako trebali. Htjela sam da ona to ‘odžaluje’ na svoj dječji način. Na Instagramu su mi se javile cure koje su bile u Tonkinoj ulozi prije 30 godina i znale su mi reći: ‘Moja mama je sve odradila kako treba i danas sam osoba koja jesam i ti ćeš to napraviti za njih’. Neke cure su mi spomenule da ih je živciralo što njihovi nikad nisu htjeli pričati o tome da ih ne žaloste. Zato sam Tonku, kad god bi nešto rekla o tati, pitala što su točno radili, kako je bilo. Mislim da je to razlog zašto je sve tako dobro podnijela. ”

U ovom trenutku mi je ponovno zatrebao Grički top, ali nije ga bilo i pale su prve suze na ovom razgovoru – moje. Dok sam tražila maramice u uvijek prevelikoj torbi u kojoj se ništa ne može naći, Tina mi je rekla da će ona biti ponosna ako uspije doći do kraja bez da se rasplače – i uspjela je. “Ljeto je bila neka nerealna situacija, stalno sam bila u društvu. Kad bi cure zaspale, došla bi mi frendica. Po danu smo išle po otocima, na plažu i na kave. Ljeta su općenito puno lakša jer je noć puno kraća. Zima mi je teže pala, pomicanje sata me posebno pogodilo.” Priznaje da još uvijek nije dovoljno hrabra te da i ona ide spavati nakon što uspava cure. “Izbjegavam dnevni boravak. Znam kad bih sjela ili legla tamo, prvo bih pomislila koliko je vremena on proveo ležeći tamo u bolovima – vidjela bih ono što je on gledao mjesecima.”

Veliki planovi za budućnost

Ekspresno smo se prebacile na neke veselije teme i krenule pričati o tome koji su joj planovi za budućnost. Govori mi da želi nastaviti graditi uspješan ured za interijere jer baš voli to što radi i želi da sve nastavi rasti kao što je bilo i u prvoj godini. “Vidim kako od Markove knjige pravim svjetski hit, to mi je bitno. Vidim i da su moje cure dobro, da ne osjete da njega nema. Mada znam da će njihovi puberteti to otežati. Znao je i Marko reći: ‘Kako ću ja s trima ženama kad im se usklade ciklusi.’ Ali knjiga me posebno veseli, bit ću koautor i napisat ću prolog u kojem ću dati svoje viđenje gubitka. Ima i nekih stvari koje sam aktivno pisala, u svibnju i srpnju, o tome kako sam se osjećala u stvarnom vremenu. Ali nije riječ moj medij, ja sam doma u interijerima.”

Dotičemo se i Instagrama i kaže mi da nju to uopće nije zanimalo. “Nisam mu ni komentirala ni lajkala ništa, ali on je baš uživao kad bi napisao duhovit tekst. Pokazivao bi meni i čekao reakciju, pa najboljoj prijateljici i bio bi oduševljen.” Ona danas koristi Instagram kao platformu za podršku – ističe da joj puno znači i kad dobije, ali i kad pošalje poruku. “Razmišljala sam da napravim skup udovica kao u Seks i gradu”, smije se. Kaže da nema tih žena, da ne bi znala nijednu osobu koja je prošla kroz ovo iskustvo, a sada ih ima hrpu. “One točno znaju kako je meni. Ja sam u prednosti i pitam se – kako njima pomoći? Ali ne znam, još uvijek ne znam.”