Potaknuti time da se na portalu Super1.hr svaka žena treba osjećati #supersvoja, pokrenuli smo platformu Biram sebe, koju podržavaju BIPA, Bajadera i Nutribullet, a kojom Super1 želi upozoriti na izazove s kojima se žene susreću u izgradnji vlastita samopouzdanja i osnažiti ih da više vjeruju u sebe.

U jedanaestom nastavku specijala donosimo vam razgovor s Natašom Janjić Medančić koja nam otkriva kako se boriti protiv društveno nametnutog ideala ljepote.

Bio je sunčani utorak u centru Zagreba, najavljen je topao dan. No ubrzo se situacija promijenila i idilično jutro pretvorilo se u dan ispunjen nenadanim pljuskovima i iznenadnom tučom. Kao što priroda uvijek na neki način reflektira raspoloženje likova u filmovima, tako se poklopilo i da prati tijek mog razgovora s Natašom Janjić Medančić. Započele smo sa smijehom i obasjane sunčevim zrakama, a završile pomalo bijesne uz grmljavinsko nevrijeme. I ništa manje nisam ni očekivala, znajući da ćemo razgovarati o poziciji žena u društvu i nametnutim standardima, idealima i očekivanjima.

“Većinu svog života sam mislila da sam debela, a sad gledam te stare slike mislim si da sam trebala hodati gola. Zamisli da sam ja tada mislila da moram otići na liposukciju ili tako neku radikalnu proceduru – zamisli da sam tada uopće to smatrala dostupnim opcijama. Moje mišljenje tada uopće nije bilo objektivno i promijenilo se, ali mnogi ne dođu do te spoznaje. Svi u pubertetu imamo neke komplekse, i ja sam ih imala. A klinke danas već unaprijed znaju da imaju mogućnost to ‘popraviti’ i ne srastu s time. Prije si mislio da si osuđen na takav izgled do kraja života i uspijevao si zavoljeti samog sebe i graditi se, a mladi danas samo traže način da to čim prije riješe.”

Pritom, ističe Nataša, nije stvar samo u mladima, već u modernom vremenu gdje cjelokupna beauty industrija ovisi o tome da svi ostanemo mladi. “Mi smo izobličena generacija, sve mi izgleda nakaradno što vidim oko sebe – smrznuta čela su mi strašna. Moraš imati ekspresiju lica, pogotovo u svijetu glume. Danas je to puno gore nego prije, pa ja do 38. godine nisam razmišljala o borama, nisam mislila da ih imam. Danas, naravno, i ja mislim o borama, znam točno gdje je koja i svaka ima svoje ime. Proždiremo same sebe i podilazimo nekom idealu, a ne želimo da nas kritiziraju zbog toga. I ja mislim da bih neke stvari trebala ‘popravljati’, ali NEĆU.”

Stvari idu nabolje, ali sitnim koracima

Govori mi da se u tom smislu uvijek žene više teroriziralo kroz medije – brojili su im se partneri, gledalo se kako su se odjenule i kako izgledaju, jesu li se udebljale ili smršavjele. “Čak i kad te hvale ti na neki način zapravo ukazuju da si prije bila debela ili ružna.” S druge strane, muškarci mogu biti sijedi i proćelavi, odjenuti se traljavo čak i kad bi trebali biti prigodno odjeveni i pratiti neki dress code, objašnjava mi. “I ti isti mediji nam pomažu u našim kampanjama i aktivističkim istupima da ukinemo objektivizaciju, a paradoksalno ne pomažu nego i dalje to rade. Vidim da se stvari mijenjaju i idu nabolje, ali to su toliko sitni koraci, kao da je uzaludna borba.”

Prisjetila se tako i situacije iz 2010. godine, kada se kompletno skinula za film “Sveti Georgije ubiva aždahu”. Govori mi da je premijera prvo bila u Srbiji, a tek par mjeseci nakon u Hrvatskoj. “U Srbiji me nitko nije pitao za golotinju, a sedam dana prije premijere u Zagrebu me zvao novinar koji mi je rekao da moramo komentirati moje gole slike. Bila sam bijesna jer je kontekst odmah bio golotinja, nije se govorilo ni o čemu drugome. Umjetnost ne zanima medije nego samo kroz senzacionalizam.”

Druga zanimljiva stvar je što je to bilo u vrijeme prije razvijanja društvenih mreža, kad su javne osobe fotografi doslovno uhodili kako bi ih fotografirali. Zbog toga je u tom trenutku, prilikom spomenutog poziva, mislila da su je slikali golu u stanu, kroz prozor. “Kad sam završavala Akademiju, tamo 2003. i 2004. godine, stvorio se prvi celebrity moment. Nama je to bio samo nusproizvod onoga čime se mi bavimo, a ljudi su kasnije upravo to smatrali svrhom našeg posla. Sjećam se da smo strahovali, ljudi su nas svugdje fotkali, zvonili su susjedima, slikali naše tablice i portafone. I taj nesporazum je samo posljedica toga koliko smo bili terorizirani time da nam je narušena privatnost. Nisi znao hoćete li te fotografirati dok si u kupaonici. Danas su društvene mreže to ublažile, mediji su tu izgubili bitku.”

Društvene mreže kao sredstvo plasiranja sadržaja

Nataša je na svojim društvenim mrežama poprilično aktivna, pa je tako samo na Instagramu prati gotovo 90.000 ljudi. Objašnjava mi da je to postala njezina platforma, javni kanal na kojem može plasirati stvari o kojima se ne piše u novinama. “Danas mi to plasiramo kako želimo – stavljam djeliće svog privatnog života, o filmovima, premijerama, predstavama. Ja sam se čak šalila nekada davno na Facebooku, napisala status koji mi je nedavno iskočio kao uspomena: ‘Da mi netko da kunu za svaki status koji sam napisala, bila bih bogata’. I netko je to stvarno shvatio. Danas mi se i Instagram pretvorio u posao i da nema tog aspekta, ne bih imala potrebu intimu dijeliti nakon toliko godina.”

Dotičemo se tako i toksične strane društvenih mreža. Činjenica je da je to ozbiljan problem u modernom društvu, a pokazala je i to naša anketa, prva anketa o samopouzdanju žena u Hrvatskoj. Više od 2600 žena je sudjelovalo u anketi, a četvrtina je rekla da ih savršene fotografije na društvenim mrežama čine nesretnima. Sama Nataša mi kaže da se njoj to događalo na početku majčinstva kad je bila doma s dvoje male djece. “Imala sam osjećaj da svi imaju život, a ja se nisam mogla ni zamisliti u tim situacijama. Na trenutke mi je to teško padalo, pogotovo kad bi se poklopilo s nekim lošim danom, ali sve je to fabricirana istina. Svi imamo pravo na sretne trenutke i ne možemo mjeriti po lošim danima da smo u nekakvom manjku – uvijek imamo nešto što netko drugi nema. Sve je to laž – snimiš iz dobrog kuta i staviš filtar, svi plasiramo lijepe stvari. A svi imamo depresivne i tužne dane.”

Tako mi komentira i da joj smeta narativ u kojem se dijeljenje objava a priori smatra kao nekakvo hvaljenje. “Naslovi poput ‘Pohvalila se djecom’ ili ‘Pohvalila se mužem’ – to stvarno stvara krivu sliku i potencijalno iritira labilne osobe, a krivi je kontekst. Ali nećemo tu nikada pobijediti, klikovi su očito nužni i sve se pokušava upakirati da bi izazvalo reakciju.” Otkriva mi i da su joj prvi istupi u javnosti i medijski članci teško padali te da joj je bilo teško čitati negativne komentare o sebi i znati da ljudi zaista tako misle o njoj, a ne poznaju je. “Dugo mi je teško padalo, a onda sam prestala čitati i obazirati se na to, a s godinama sam razvila potpunu toleranciju. Ne smatram da je to toliko bitno jer sam shvatila da sama ne čitam revno članke i ne važem svaku riječ – mislim da je tako i s drugim ljudima. Potpuno sam se opustila i ne boli me to više, a taj se odnos prelio i na društvene mreže. Ne trebaju me svi voljeti i ne trebam se svima dokazivati, stvarno sam razvila samopouzdanje.”

“Analiziram slobodu kao takvu”

Pitam je li joj i majčinstvo pomoglo po pitanju razvijanja samopouzdanja i kaže mi da ju je ojačalo te joj posložilo prioritete. “S godinama sam posebno počela cijeniti međuljudske odnose, te neke sigurnosne mreže koje te izgrađuju i štite te izbacuju viškove u koje ljudi upadnu, subjektivno kriva viđenja. Kako ćeš voljeti dijete i naučiti ga da voli samo sebe, ako ti ne voliš samog sebe? Sve je to rad i na meni – kao da sam na nekom šahovskom polju i razmišljam što odigrati da urodi plodom.” Uz snagu koju joj je donijelo majčinstvo, govori mi da joj gluma pruža stvarnu slobodu, i to ne samo poslovno, već i privatno.

“Recimo kad negdje snimamo film i ja sam u viklerima i šlafroku i treba otići do trgovine – odeš u tom izdanju. I teta na blagajni ne zna da mi snimamo. Možda pretpostavlja, ali ne zna. I možda onda mogu tako i inače izaći? Ako se nisam opterećivala znajući da nešto snimam, mogu onda tako i ujutro otići do dućana. Tako volim analizirati slobodu kao takvu. Mi si zapravo uskraćujemo neke slobode brinući što će ljudi misliti, ali kad imaš svoje razloge, što te briga što drugi misle.” Pritom mi dodaje da je inače sramežljiva. “Ne znam je li me ojačalo to što sam imala takav posao ili sam bila ojačana kroz posao pa sam mogla biti tako slobodna na sceni – ne znam što je prvo, kokoš ili jaje.”

Kao glumica igrala je brojne uloge koje su je postavile u brojne situacije s kojima se inače ne bi susrela. Meni je odmah na pamet pala njezina uloga Line u filmu “Goran” Nevija Marasovića u kojem glumi slijepu ženu. “Ja to ne znam, nikad nisam doživjela sljepoću, samo sam išla razmišljati kako bi bilo da sam slijepa – to je magija, moraš povjerovati i poigrati se time. Ljudi koji nisu u svijetu glume mi znaju reći da imam široko razumijevanje prema ljudskim manama, osjećajima, ponašanju. Sve mogu razumjeti jer uvijek je to neka ulogu koju mogu igrati, moram i ubojicu razumjeti. Sudimo djelima, ali uvijek postoji neki dijapazon svijeta koji je zanimljiv u svakom od nas. U tom smislu me uloge grade, a privatno i svjetonazorski obogaćuju.”

“Ja sam osoba, čovjek”

Svijet glume, bilo na filmu, ili na kazališnim daskama koje su njezina prva ljubav, uzbuđeno mi govori s onim sjajem u očima, nose sa sobom i one neke glamurozne trenutke. “Crveni tepih je na neki način kostimirani party. Prije sam više uživala u tome, a danas češće eskiviram, ne da mi se. Zovnem dadilju i onda imam jako malo vremena za dotjerivanje – istuširam se, našminkam i imam vremena kao za regularan izlazak. Jedna od naših diva čija karijera traje desetljećima govori nam da je teško biti mama i javna osoba – moraš imati sliku koju javnost voli i želi vidjeti, a ranjiv si. Brišeš guzu i mijenjaš pelene, a onda si na crvenom tepihu.” Kaže da je većina ljudi vidi kad vodi djecu u vrtić, šeta psa ili ide u parkić. “Neke moje kolegice su opterećene da uvijek moraju dobro izgledati, ali ja nemam taj imperativ da moram savršeno izgledati – ja sam osoba, čovjek. Samo se bavim javnim poslom koji izgleda nedostižan i glamurozan, a zapravo je jednostavan i običan. Ljudi vide mene, ne kako sam upakirana.”

Tako mi govori da je upravo kroz svoj umjetnički rad izgradila štit i sigurnost da može probavljati mišljenja drugih ljudi i upravo joj je ta percepcija najvažnija kod ljudi – da napravi dobru predstavu i snimi dobar film i seriju. “Ta publika mi je najpoštenija i najrelevantnija. Što se izgleda tiče, ako mi se napucava, napucam se. Ako želim izaći u trapericama ili pidžami, to će biti statement. Feminizam se pretvorio u jednu buku u kanalu. Poanta je da trebamo i muškarce u toj borbi, a ne ih isključiti agresijom. Zato mislim da je potrebno pronaći novi diskurs, gotovo kao pravi stih u poeziji, kako bismo u tome svi postali jednoglasni. Malo više afirmacije, malo jasniji ciljevi, jer često mi djeluje kao da žene stradaju od vlastitog oružja. Ne želimo biti objekti, a na kraju ipak pristajemo govoriti o tome koji šampon koristimo.”

Zahvaljujemo Velvet Cafeu na ustupljenom prostoru za snimanje.