Jedna od dugotrajnijih sudskih saga pred Sudom EU bila je ona između Europske komisije i Njemačke oko Volkswagena: prije dvadesetak godina briselska administracija tražila je od njemačke vlade da izmijeni zakon iz 1960. koji je, po mišljenju Komisije, bio u suprotnosti s načelom slobodnog kretanja kapitala unutar EU, jednim od temelja zajedničkog europskog tržišta.
Njemačka, međutim, nije htjela popustiti smatrajući da se radi o njezinom nacionalnom ekonomskom interesu: zbog zakona, koji je Donjoj Saskoj davao pravo veta na strateške odluke u kompaniji, poput preuzimanja ili zatvaranja tvornice, narednih deset godina vodit će se stoga sudska bitka pred Sudom u Luxembourgu.
U toj dugotrajnoj pravosudnoj utakmici Njemačka je nekad morala reterirati – nakon jedne presude djelomično su modificirali i ublažili zakon – a nekad je u defenzivi bila Komisija. Slučaj je zaključen tek 2013., presudom Suda EU u korist Berlina.
Tri puta na Sudu
Od početka ove godine, Europska komisija je najmanje tri puta prijavila Hrvatsku Sudu EU. Ali sasvim je očigledno da niti u jednom od tih slučajeva nije bila riječ o smišljenom Vladinom planu za zaštitu nacionalnih interesa. Naprotiv, radilo se tek o neshvatljivo zakašnjeloj reakciji države. Posljednji takav slučaj desio se prošlog tjedna.
Komisija je u četvrtak izvijestila zašto tuži Hrvatsku pred Sudom EU: iako je novi Zakon o gospodarenju otpadom na snazi duže od dvije godine, nije na vrijeme donesen pravilnik za ambalažu i ambalažni otpad. Na to su, kako propisuje procedura, više puta upozorili Vladu, ali nije bilo nikakvog pomaka. “Zakonodavne mjere za provedbu ovoga Zakona nisu donesene niti su priopćenje Komisiji”, naveli su iz Bruxellesa.
Notorno kašnjenje
Iz resora ministra Davora Filipovića brzopotezno su izvijestili da nema razloga za postupak protiv Hrvatske jer je pravilnik donesen. Objavljen je u Narodnim novinama dan prije Komisijinog priopćenja. No, ono što Ministarstvo gospodarstva nije objasnilo – a Telegram ih je baš to pitao – jest zbog čega je uopće došlo do ove situacije: kako se Hrvatska našla u poziciji da joj prijeti tužba zbog jednog podzakonskog akta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prema javno dostupnim podacima, o pravilniku o kojem je ovdje riječ javno savjetovanje završilo je još u prosincu prošle godine. Dakle, prije gotovo godinu dana. Međutim, pitanje zbog čega je donesen tek sada – a to je kašnjenje nagnalo Komisiju da pokrene postupak – u resoru ministra Filipovića ignoriraju od petka prijepodne.
Ovo nije jedini slučaj u kojem Komisija pokreće postupak zbog podzakonskih akata iz nadležnosti Filipovićevog Ministarstva. Slična situacija bila je u veljači kada je Komisija prijavila Hrvatsku, Mađarsku i Portugal jer nisu donijele pravila kojima se potiče povećanje energije iz obnovljivih izvora. Da se ni tu nije radilo o nekakvom taktičkom potezu, nego najobičnijem kašnjenju, potvrđuje to što su mjesec dana kasnije donesene obje uredbe koje su dotad nedostajale.
Crno brdo otpada
U trećem slučaju, također iz veljače, Hrvatska je završila na Sudu EU zbog višegodišnje tromosti i aljkavosti: Komisija je tužila zbog nezakonitog odlagališta u Biljanama Donjim koje država nije bila u stanju riješiti više od desetljeća, pa niti nakon prve presude Suda EU koji je još 2019. odbio argumente Vlade da je sporna troska nusproizvod, a ne otpad. O toj definiciji onda ovisi i koliko su stroga (europska) pravila po kojima se tretira.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Golemo crno brdo na nezakonitom odlagalištu je u nadležnosti ministra Branka Bačića, a ne Filipovića jer je troska vlasništvo Republike Hrvatske, pa zato spada u resor koji se bavi državnom imovinom. Bačić je imao originalno rješenje za ovaj problem – htio ga je prodati za 200 tisuća eura – ali se plan izjalovio. Nije bilo zainteresiranih kupaca.
Zato se ponovno krenulo u dogovore oko sanacije, a Vlada je donijela i poseban zaključak da taj posao mora biti gotov u roku od dvije godine. Pitanje je, međutim, zašto se uopće čekalo Europsku komisiju, kad je u ovom slučaju više nego evidentno da bi interes države morao biti uklanjanje problematične troske, odložene manje od 50 metara od kuća, a ne parničenje u Luxembourgu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ništa bolje ne opisuje Hrvatsku od uvida u slučajeve zbog kojih smo završili pred Sudom EU. Ima li ova država šanse?
Druge članice EU na tom sudu brane svoje nacionalne interese. Mi tamo završavamo zbog aljkavosti i tromosti Vlade
Od početka ove godine, Europska komisija je najmanje tri puta prijavila Hrvatsku Sudu EU. Ali sasvim je jasno da niti u jednom od tih slučajeva nije bila riječ o smišljenom potezu Vlade. Naprotiv, radilo se naprosto o neshvatljivo zakašnjeloj reakciji države, bilo da se radi o donošenju propisa ili o uklanjanju brda otpada na samom pragu obiteljskih kuća
Jedna od dugotrajnijih sudskih saga pred Sudom EU bila je ona između Europske komisije i Njemačke oko Volkswagena: prije dvadesetak godina briselska administracija tražila je od njemačke vlade da izmijeni zakon iz 1960. koji je, po mišljenju Komisije, bio u suprotnosti s načelom slobodnog kretanja kapitala unutar EU, jednim od temelja zajedničkog europskog tržišta.
Njemačka, međutim, nije htjela popustiti smatrajući da se radi o njezinom nacionalnom ekonomskom interesu: zbog zakona, koji je Donjoj Saskoj davao pravo veta na strateške odluke u kompaniji, poput preuzimanja ili zatvaranja tvornice, narednih deset godina vodit će se stoga sudska bitka pred Sudom u Luxembourgu.
U toj dugotrajnoj pravosudnoj utakmici Njemačka je nekad morala reterirati – nakon jedne presude djelomično su modificirali i ublažili zakon – a nekad je u defenzivi bila Komisija. Slučaj je zaključen tek 2013., presudom Suda EU u korist Berlina.
Tri puta na Sudu
Od početka ove godine, Europska komisija je najmanje tri puta prijavila Hrvatsku Sudu EU. Ali sasvim je očigledno da niti u jednom od tih slučajeva nije bila riječ o smišljenom Vladinom planu za zaštitu nacionalnih interesa. Naprotiv, radilo se tek o neshvatljivo zakašnjeloj reakciji države. Posljednji takav slučaj desio se prošlog tjedna.
Komisija je u četvrtak izvijestila zašto tuži Hrvatsku pred Sudom EU: iako je novi Zakon o gospodarenju otpadom na snazi duže od dvije godine, nije na vrijeme donesen pravilnik za ambalažu i ambalažni otpad. Na to su, kako propisuje procedura, više puta upozorili Vladu, ali nije bilo nikakvog pomaka. “Zakonodavne mjere za provedbu ovoga Zakona nisu donesene niti su priopćenje Komisiji”, naveli su iz Bruxellesa.
Notorno kašnjenje
Iz resora ministra Davora Filipovića brzopotezno su izvijestili da nema razloga za postupak protiv Hrvatske jer je pravilnik donesen. Objavljen je u Narodnim novinama dan prije Komisijinog priopćenja. No, ono što Ministarstvo gospodarstva nije objasnilo – a Telegram ih je baš to pitao – jest zbog čega je uopće došlo do ove situacije: kako se Hrvatska našla u poziciji da joj prijeti tužba zbog jednog podzakonskog akta.
Prema javno dostupnim podacima, o pravilniku o kojem je ovdje riječ javno savjetovanje završilo je još u prosincu prošle godine. Dakle, prije gotovo godinu dana. Međutim, pitanje zbog čega je donesen tek sada – a to je kašnjenje nagnalo Komisiju da pokrene postupak – u resoru ministra Filipovića ignoriraju od petka prijepodne.
Ovo nije jedini slučaj u kojem Komisija pokreće postupak zbog podzakonskih akata iz nadležnosti Filipovićevog Ministarstva. Slična situacija bila je u veljači kada je Komisija prijavila Hrvatsku, Mađarsku i Portugal jer nisu donijele pravila kojima se potiče povećanje energije iz obnovljivih izvora. Da se ni tu nije radilo o nekakvom taktičkom potezu, nego najobičnijem kašnjenju, potvrđuje to što su mjesec dana kasnije donesene obje uredbe koje su dotad nedostajale.
Crno brdo otpada
U trećem slučaju, također iz veljače, Hrvatska je završila na Sudu EU zbog višegodišnje tromosti i aljkavosti: Komisija je tužila zbog nezakonitog odlagališta u Biljanama Donjim koje država nije bila u stanju riješiti više od desetljeća, pa niti nakon prve presude Suda EU koji je još 2019. odbio argumente Vlade da je sporna troska nusproizvod, a ne otpad. O toj definiciji onda ovisi i koliko su stroga (europska) pravila po kojima se tretira.
Golemo crno brdo na nezakonitom odlagalištu je u nadležnosti ministra Branka Bačića, a ne Filipovića jer je troska vlasništvo Republike Hrvatske, pa zato spada u resor koji se bavi državnom imovinom. Bačić je imao originalno rješenje za ovaj problem – htio ga je prodati za 200 tisuća eura – ali se plan izjalovio. Nije bilo zainteresiranih kupaca.
Zato se ponovno krenulo u dogovore oko sanacije, a Vlada je donijela i poseban zaključak da taj posao mora biti gotov u roku od dvije godine. Pitanje je, međutim, zašto se uopće čekalo Europsku komisiju, kad je u ovom slučaju više nego evidentno da bi interes države morao biti uklanjanje problematične troske, odložene manje od 50 metara od kuća, a ne parničenje u Luxembourgu.