Požeškom profesoru učenici priredili predivan oproštaj; za Telegram priča o preko 40 godina u učionici

Kada je ove srijede zvono zazvonilo za završetak nastave u ovoj školskoj godini, ono je za profesora Antu Bušića iz požeške Poljoprivredno-prehrambene škole označilo kraj njegova 41-godišnjeg radnog vijeka te odlazak u mirovinu. Profesor matematike i fizike, za kojeg u školi kažu da će ga pamtiti kao dobrog i pravednog, pustio je suzu na posljednjem satu koji je održao. Dirljivim oproštajem iznenadili su ga učenici kojima je posljednjima predavao, trećaši koji se školuju za zanimanje prehrambenog tehničara.

Danas smo se čuli s profesorom Bušićem i porazgovarali o svim ovim godinama koje je proveo u prosvjeti. Mogao je, kaže, i birati gdje će raditi jer predaje predmete za koje kronično nedostaje nastavnika, no nikad mu – veli – nije palo na pamet promijeniti sredinu. Ne bi, dodaje, ostao svo ovo vrijeme da kolege s kojima je radio i učenici kojima je predavao, “nisu bili takvi, a bili su divni”.

Predavao mesarima, pekarima…

Učenici trećeg razreda Poljoprivredno-prehrambene škole u Požegi, koji su imali privilegiju biti posljednji kojima je profesor Bušić održao sat, u srijedu su mu priredili mali oproštaj. Sve je zabilježeno i objavljeno u videu na Facebooku škole, a profesor nam danas o tome kaže kako je reagirao spontano, pustivši suzu, jer su ga iznenadili pa se, dodaje, nije uspio snaći.

Iza njega je nemala 41 i pol godina rada u školi. U požeškoj srednjoj počeo je raditi 1. listopada 1982., nakon što je u Prištini odslužio vojni rok i odradio osam i pol mjeseci u jednoj osnovnoj školi u Kutjevu. Iz svog radnog vijeka, veli, pamti samo dobro pa nam priča o dečku kojem je predavao i koji je postao državni prvak iz matematike. A podučavao je sva razredna odjeljenja, i mesare i pekare i mehaničare…

Razumjeti i shvatiti učenika

U školi su, prisjeća se, nekoć imali i preko 600 učenika pa se u razredima tražila stolica više. Danas je, kaže nam Bušić, sve skupa možda 200 učenika. A tada, kada je učenika bilo više, pamti i da su bili nešto “jači” u znanju matematike i fizike. “U razredu od 30 učenika, tada sam imao njih 15 pravo odličnih, ali to nije isto kao danas, kada je postotak odličnih otišao u nebo i često bez pokrića”, osvrće se profesor na aktualno stanje u školstvu.

Od ocjena, naučio je kroz sve ove godine, ipak je mnogo važniji odnos s učenicima. Cijeli svoj radni vijek, veli, srušio je samo jednog učenika koji se nije pojavio na popravnom. “Ali uvijek sam nalazio načine da nekako dođemo do te dvojke, da razumijem učenike, da shvatim u kojoj su fazi odrastanja i što ih tada muči”, kaže profesor pa nastavlja, “to je bitnije od gradiva koje se u školi prolazi”.

Osim da ih pripremi da budu stručni u svom poslu, brinuo je – kaže – o tome da od svojih učenika napravi dobre ljude. “Moji učenici pamte da jesam inzistirao na nekim stvarima u nastavi, ali pamte i to da mi je bilo važno da iz škole izađu kao dobri ljudi”, veli Bušić kojem je rad u školi bio obilježen veseljem jer, kaže, “djeca su uvijek veselje”.

Škola će mu nedostajati

Biranim riječima osvrće se i na kolektiv u kojem je radio. U maloj sredini u kojoj žive i rade, prisjeća se, u školi se slavilo sve ono što se slavilo i kod kuće. “Bili smo kao porodica, sve što su ljudi kući slavili, slavili smo zajedno i u školi, ako je netko doma imao klanje, to su se u školu donosile kobasice, čvarci”, evocira profesor sjećanja. Dobra atmosfera u zbornici znala je premašiti školsko zvono koje je označavalo kraj odmora pa bi ih, veli, jedan stariji kolega pedagog upozoravao da je zvonilo i da je vrijeme da pođu na sat.

Pitali su ga učenici što će sada, u mirovini, pa im je rekao da će pecati na Čiovu. Voli, kaže, svašta raditi, “mrdati i popravljati”, a sada baš pomaže šogorici u branju trešanja. Nedostajat će mu, veli, škola, u njoj je ipak proveo cijeli svoj život. “Kada su me neki dan učenici rasplakali, eto upravo je to ono zbog čega sam u školi proveo 40 godina. Tako nešto čovjek ne može doživjeti negdje drugdje”, zaključuje naš sugovornik, dobar i pravedan profesor kakvog će ga pamtiti generacije koje je ispratio dalje u život.