Buščina, koja je dobila ime po zaseoku u kojem se nalazi, ovog je proljeća proslavila trideset godina postojanja. Od male obiteljske konobe koju je, sa suprugom i mamom u kuhinji, otvorila umaška dizajnerica, danas vrsna kuharica, Fabiana Mijanović i koja je tada nudila samo istarske pašte sa šugovima od divljači i kokoši, kobasice i ombolo, preko ribe koju su dodali kasnije i koju su lovili vlastitim brodom, Buščina se fizički širila paralelno s ponudom koja joj je bila sve bogatija
Još uvijek smo u Istri, preciznije rečeno na Bujštini. Budimo iskreni, tko bi lud iz nje otišao ako ne mora.
“Sommelier / sommelierka je osoba koja brine o vinu od trenutka njegove kupovine, čuvanja, pa sve do posluživanja. Sommelier / sommelierka odabire, naručuje i pravilno skladišti vina za ugostiteljski objekt, izrađuje vinsku kartu, poslužuje gostima vino služeći se pravilnim tehnikama otvaranja boce, koristeći prikladne čaše i/ili boce i pri tome vodeći računa o primjerenoj temperaturi vina koje poslužuje.
Posao sommeliera / sommelierke zahtijeva iznimno educiranu osobu koja je vrhunski poznavalac vinske kulture koja gostu može dati preporuku za odabir vina ili drugog pića prema njegovim željama, potrebama i izboru hrane i pri tome obrazložiti izbor na gostu razumljiv način”, piše na hko.srce.hr
‘Puno mrtvih boca iza sebe’
Jasmina Mirković je jedna od prvih sommelierki Istre. Radi kod Gianfranca Kozlovića u najnagrađivanijoj ovdašnjoj vinariji. Kad ih posjetite, ona je ta koja će vam ispričati priču o vinima, nagradama, provesti vas kroz podrum i savjetovati što trebate probati i ako želite kupiti koja su godišta najbolja za koju sortu. Za sve to treba dosta znanja i iznad svega veselja, gušt bez kojeg je nemoguće pričati o vinu. “A za to“, kaže Jasmina, “moraš imati puno mrtvih boca iza sebe”.
Njezini su iz okolice Bijelinja. 1974. su u potrazi za poslom došli u Motovun gdje je već živjela mamina sestra. Jasmina je tada imala pet godina. Kad je krenula u školu, obitelj se preselila u Buje i od tada do danas Jasmina je Buježanka.
Sommelierka Jasmina Rajko Grlić
Dvadeset i jednu godinu radila je kao konobarica u restoranu Marino u Kremenju. Tata joj je govorio da ne smije mijenjati posao jer se zna da je neradnik onaj tko u radnoj knjižici nakupi puno štambilja. A uz to, Marino je tada bio jedan od najboljih ako ne i najbolji restoran Bujštine. Držao ga je Marino Markežić koji ga je, nažalost, zatvorio kad se potpuno posvetio vinu i uredio vinariju Kabola.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Fino mjesto s impozantnom vinskom kartom
Kod Marina sam 1995. prvi put i upoznao Jasminu. Valja priznati da studenti i profesori Imaginarne Filmske Akademije iz Grožnjana nisu tih godina tamo odlazili samo zbog dobre hrane, već su u tome dobar dio zasluga imali Jasminina ljepota i njezin razoružavajući osmijeh.
Od tada je radila u nekoliko vinarija i restorana da bi se prije tri godine sretno skrasila kod Kozlovića. Čitavo to vrijeme intenzivno se bavila vinom, čitala, obilazila sajmove, vinarije. Nema puno osoba koje danas znaju o istarskim vinima više od Jasmine. “Do tridesete nisam pila, a sada razmišljam gotovo samo o vinu. Uživam u njemu”.
Kad sam je upitao kamo bismo mogli otići na večeru, gdje bi njoj bilo najdraže, odmah je, iz prvog, rekla Buščina. Malo sam se zbunio jer smo do sada uglavnom obilazili jednostavnije, manje poznate konobe, ali kad sam bolje razmislio shvatio sam njezin izbor. Ona radi otmjeni posao u ušminkanoj vinariji i želi ići na fino mjesto koje uz dobru hranu ima i impozantnu vinsku kartu ovoga kraja. A Buščina je upravo to.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dežulović o svijetu Tomizzinih junaka
No prije no što se uputimo u Buščinu, skrenimo na trenutak s toka glavne priče. Danas se to zove “non-linear storytelling“, ali ja, kao predstavnik stare škole, to zovem; “švejkovski način pričanja”, gdje se svako malo odlazi s glavne teme i opet vraća tamo gdje se pošlo. Nisam zaludno pohađao škole u Pragu. Ušlo je to u mene.
Pričao sam vam o Forumu Tomizza koji u rano proljeće već preko dvadeset godina obilazi Trst, Kopar i Umag, tri grada u kojima je živio i radio taj najznačajniji istarski pisac. Svaki od tih skupova posvećen je nekoj od tema iz njegove literature.
Na jednom od njih, održanom u Umagu, slušao sam hajdukovca (nobody is perfect) Boru Dežulovića koji je, kako samo on umije, u nekoliko rečenica ocrtao svijet Tomizzinih junaka: “Fulvio Tomizza cijelim svojim životom i djelom pripada prostoru kojega je povijest vazda dijelila među carevima, vojskovođama i ratnim pobjednicima, da bi naše vrijeme dočekao podijeljen na tri države, tri kulture i tri jezika. Ta tromeđa je prostor na kojemu su svoje teške migrantske živote – mijenjajući i jezike i običaje i državne praznike i vlastita imena – ljudi stoga znali čitave proživjeti i ne pomaknuvši se sa svoga ognjišta. Nekad su za svojima bježali preko novih granica, nekad sve svoje ostavljali ostajući pod vlastitim krovom. Nigdje kao ovdje nema toliko emigranata svojih na svome, i starosjedioca u egzilu”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Te iste večeri Rosa i Boro, Ana i ja, zaputili smo se iz Umaga u konobu Buščina koja se nalazi upravo u tom prostoru Tomizzinih junaka. U jednoj od knjiga on čak i poimenično spominje zaseok Buščinu kao mjesto tragične ljubavne zgode.
Konobe koje su preko noći postale ‘elegantne’
Puno smo slušali i puno očekivali od te, tada dvadeset i pet godina mlade, konobe. Čak ni rečenica: “Rustikalna konoba koja je po eleganciji za koju stepenicu iznad svojih skromnih istarskih ‘sestara’…“ kojom svoj panegirik Buščini započinju ugledne zagrebačke novine, nije nas pokolebao. Naime ni Dežulovići ni mi ne patimo za nekim velikim restoranskim elegancijama.
Srećom, to što smo našli nije ličilo na” eleganciju” novokomponiranih mjesta koja su preko noći od konoba postali bjelosvjetski restorani i u kojima je hrana izvrsna za fotografiranje, ali, nažalost, samo za to. Ali, što je najvažnije, to što smo u Buščini jeli bilo je sjajno. Bilo je rano proljeće, vani je padala kiša, sjedili smo u gotovo praznoj konobi, u kaminu je gorjela vatra i bilo nam je dobro. Njihovo satima pripremano rebro boškarina i danas još stoji na vidnom mjestu u mojoj memoriji okusa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad već spominjem boškarin, a Buščina je poznata po varijacijama na tu temu, red je prije ulaska obnoviti gradivo. “Kada govorimo o gourmet kuhinji ove regije, ne možemo ne spomenuti jela od istarskog goveda boškarina. Boškarin je naziv za istarsko govedo koje je do prije šezdesetak godina služilo za obradu zemlje i radove u polju, da bi danas bila glavna namirnica vrhunske gastronomije u Istri. U proteklih petnaestak godina od izumiranja su spasili lokalna vlast i inicijativa lokalnog stanovništva. Meso od boškarina je prilično zahtjevno za pripremu budući da je riječ o govedu koje se nalazi na prirodnoj ispaši, zbog čega je njegovo meso žilavije i izazovnije”, piše visitopatija.net.
Sve bogatija ponuda i klijentela
Ana i ja smo samo još jednom bili u Buščini i to kao gosti Čede Prodanovića, vrsnog poznavaoca dobrih restorana, a u društvu pulskog advokat Miljenka i zajedničkih švicarskih prijatelji Mime i Stajlsa. Bilo je ljeto, sjedilo se na punoj terasi, sve je bilo kao što treba biti, ali moram priznati da mi je zimsko, ono intimnije izdanje, bilo nekako draže.
Buščina, koja je dobila ime po zaseoku u kojem se nalazi, ovog je proljeća proslavila trideset godina postojanja. Od male obiteljske konobe koju je, sa suprugom i mamom u kuhinji, otvorila umaška dizajnerica, danas vrsna kuharica, Fabiana Mijanović i koja je tada nudila samo istarske pašte sa šugovima od divljači i kokoši, kobasice i ombolo, preko ribe koju su dodali kasnije i koju su lovili vlastitim brodom, Buščina se fizički širila paralelno s ponudom koja joj je bila sve bogatija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pri tome se pažljivo prilagođavala sve izbirljivijoj, da ne kažem imućnijoj, klijenteli. Učili su, učili i naučili. Danas uče druge, drže tečajeve kuhanja, brod bivšeg supruga i dalje svakodnevno snabdijeva konobu friškom ribom, proizvode vlastito maslinovo ulje, imaju elegantne vile za smještaj gostiju. Tako je u klasičnoj priči s happy endom mala žaba postala uzorna princeza, jedna od stotinu malih pretvorila se u ozbiljnu konobu koju mnogi smatraju jednom od najboljih u Istri i koju, ako je vjerovati sudu bjelosvjetskih restoranskih vodica, već četiri godine krasi Michelinova preporuka.
Konoba Bušćina iz smjera Umaga ili Buja
Do njih možete doći iz pravca Umaga ili Buja. Iz Buja vozite cestom prema Plovaniji gdje skrenete za Savudriju. Nakon par kilometara primijetit ćete tablu Buščina, tu još jednom skrenete i nakon par kilometara stižete pred konobu. Čitav put traje nekih desetak minuta.
Na terasi nas je čekao uzorno pripremljen stol. Kako smo sjeli, počeo je razgovor o tome čime otvoriti večeru. Odluku smo prepustili Jasmini. Nakon pažljivog listanja vinske karte, predložila je času pjenušca. Pitao sam je imaju li Matoševićev Barely Legal, koji mi je drag ne samo zbog sjajnog imena. Nisu ga imali tako da je njezin prvi izbor bio – ipak je ona radila u tom podrumu – Kabolin Pjenušac RE koji se dobiva klasičnom metodom vrenja u boci. Listajući dalje, na kraju je odabrala znatno jeftiniji Prelčev Blanck&Noir koji ima lakoću dobrog prosecca. Nije pogriješila. Bio je to izvrstan odgovor sparini kojom je završavao jedan vrući dan.
Za predjelo smo naručili dvije porcije Carpaccio od boškarina, ili kako to u jelovniku službeno piše: Carpaccio od istarskog goveda, i porciju Svježe skute. Jasmina je uz to preporučila Kabolinu Malvaziju iz 2021. Dugo ju je mirisala u čaši, ispijala male gutljaje i između njih tiho, kao da smo na nekom ocjenjivanju vina, govorila: „Jako lijepo… mineralnost, mh… voćnost, ne toliko… ali zelena jabuka… slanost, da, da…“. Vino je zaista bilo dobro. Ali ni boškarin nije zaostajao za vinom. Bilo je to sretno sklopljen brak.
Carpaccio od istarskog goveda Rajko Grlić
Neven, gazdaričin sin koji je ovdje kad nema majke, preporučio nam je nekoliko jela, uključujući i svježu divlju tunu i jadranske lignje koje su danas došle s tatinog broda.
Neven iz konobe Buščina
Za glavno jelo Jasmina je naručila Tagliatu od boškarina, Ana Straccoto od boškarina (to se boškarin kuha nekoliko sati u povrću i vlastitom šugu), a ja, da za stolom razbijem tu boškarinsku dominaciju; Janjetinu pod pekom. Riba je zvučala zamamno, ali mi kod kuće uglavnom jedemo ribu. Dobavlja nam je Ivan iz Rijeke, mladić koji svojim kamiončić-frižiderom svakodnevno snabdijeva sjeverozapadnu obalu Istre i koji na svom putu prolazi vrlo blizu nas. To riblje blago koje se često nađe u njegovim kašetama nije pristojno opisivati. Ukratko, to je bio razlog da smo se okrenuli mesu iako smo mi puno više ljudi od ribe.
Tagliata od boškarina Rajko GrlićStracotto od boškarina Rajko GrlićJanjetina pod pekom Rajko Grlić
Ana je ostala na Malvaziji, a Jasmina je za mene i sebe naručila po čašu provjerenog Benvenutievog Terana. Dame su bile izuzetno zadovoljne svojim izborom, a ja sam dobio ono što sam tražio – sočna rebra mladog janjca. Jedući, prisjetio sam se kako smo jednom davno u Bosni tražeći od gazde rebra dobili direktan odgovor: „Svi bi vi samo rebra. Nije ti, sinko moj, janjac harmonika.“
Za kraj priče dame su odlučile podijeliti njihovu nadaleko čuvenu čokoladnu tortu s maslinovim uljem a ja, kao i uvijek, malo sira.
Čokoladni kolač Rajko Grlić
Donoseći račun, mladi gazda, onako usput i na fin način, spomenuo je da nas časte čašama Terana, kolačem i sirom. Vauuu. Jesu li namirisali da ću nešto pisati o njima ili je to bio lijepi domaćinski gest prema nepoznatim gostima, nikada neću saznati, ali, što god bilo: hvala im.
Odlazeći, pričali smo kako ponekad ne treba prezirati fina mjesta. Kako se ovdje zaista dobro i, što je jednako važno, ugodno jede i kako Buščina zaslužuje sve komplimente kojima je godinama obasiplju. Opraštajući se od Jasmine, oprostili smo se, barem za ovu godinu, i od konoba Bujštine. No prije odlaska želim spomenuti još samo dvije bujske konobe smještene u samom gradu koje zavređuju vašu pažnju:
Konoba Sergio u koju su nas prijatelji Roberta i Valter odveli na sjajne srdele u savuru i impozantnog hlapa. Friška riba usred Buja, da to postoji.
i
Oštarija Rondo koja se nalazi u samom centru Buja i u kojoj sam nedavno marendao dobar carpaccio od boškarina i pogostio se čašom izvrsne Frankovićeve malvazije.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Serijal Rajka Grlića: mala obiteljska konoba koja je postala razvikano, ali još uvijek izuzetno ugodno mjesto s vrhunskom hranom
Konoba Bušića pokazuje kako su razvikana mjesta ponekad s pravom razvikana
Buščina, koja je dobila ime po zaseoku u kojem se nalazi, ovog je proljeća proslavila trideset godina postojanja. Od male obiteljske konobe koju je, sa suprugom i mamom u kuhinji, otvorila umaška dizajnerica, danas vrsna kuharica, Fabiana Mijanović i koja je tada nudila samo istarske pašte sa šugovima od divljači i kokoši, kobasice i ombolo, preko ribe koju su dodali kasnije i koju su lovili vlastitim brodom, Buščina se fizički širila paralelno s ponudom koja joj je bila sve bogatija
Još uvijek smo u Istri, preciznije rečeno na Bujštini. Budimo iskreni, tko bi lud iz nje otišao ako ne mora.
“Sommelier / sommelierka je osoba koja brine o vinu od trenutka njegove kupovine, čuvanja, pa sve do posluživanja. Sommelier / sommelierka odabire, naručuje i pravilno skladišti vina za ugostiteljski objekt, izrađuje vinsku kartu, poslužuje gostima vino služeći se pravilnim tehnikama otvaranja boce, koristeći prikladne čaše i/ili boce i pri tome vodeći računa o primjerenoj temperaturi vina koje poslužuje.
Posao sommeliera / sommelierke zahtijeva iznimno educiranu osobu koja je vrhunski poznavalac vinske kulture koja gostu može dati preporuku za odabir vina ili drugog pića prema njegovim željama, potrebama i izboru hrane i pri tome obrazložiti izbor na gostu razumljiv način”, piše na hko.srce.hr
‘Puno mrtvih boca iza sebe’
Jasmina Mirković je jedna od prvih sommelierki Istre. Radi kod Gianfranca Kozlovića u najnagrađivanijoj ovdašnjoj vinariji. Kad ih posjetite, ona je ta koja će vam ispričati priču o vinima, nagradama, provesti vas kroz podrum i savjetovati što trebate probati i ako želite kupiti koja su godišta najbolja za koju sortu. Za sve to treba dosta znanja i iznad svega veselja, gušt bez kojeg je nemoguće pričati o vinu. “A za to“, kaže Jasmina, “moraš imati puno mrtvih boca iza sebe”.
Njezini su iz okolice Bijelinja. 1974. su u potrazi za poslom došli u Motovun gdje je već živjela mamina sestra. Jasmina je tada imala pet godina. Kad je krenula u školu, obitelj se preselila u Buje i od tada do danas Jasmina je Buježanka.
Dvadeset i jednu godinu radila je kao konobarica u restoranu Marino u Kremenju. Tata joj je govorio da ne smije mijenjati posao jer se zna da je neradnik onaj tko u radnoj knjižici nakupi puno štambilja. A uz to, Marino je tada bio jedan od najboljih ako ne i najbolji restoran Bujštine. Držao ga je Marino Markežić koji ga je, nažalost, zatvorio kad se potpuno posvetio vinu i uredio vinariju Kabola.
Fino mjesto s impozantnom vinskom kartom
Kod Marina sam 1995. prvi put i upoznao Jasminu. Valja priznati da studenti i profesori Imaginarne Filmske Akademije iz Grožnjana nisu tih godina tamo odlazili samo zbog dobre hrane, već su u tome dobar dio zasluga imali Jasminina ljepota i njezin razoružavajući osmijeh.
Od tada je radila u nekoliko vinarija i restorana da bi se prije tri godine sretno skrasila kod Kozlovića. Čitavo to vrijeme intenzivno se bavila vinom, čitala, obilazila sajmove, vinarije. Nema puno osoba koje danas znaju o istarskim vinima više od Jasmine. “Do tridesete nisam pila, a sada razmišljam gotovo samo o vinu. Uživam u njemu”.
Kad sam je upitao kamo bismo mogli otići na večeru, gdje bi njoj bilo najdraže, odmah je, iz prvog, rekla Buščina. Malo sam se zbunio jer smo do sada uglavnom obilazili jednostavnije, manje poznate konobe, ali kad sam bolje razmislio shvatio sam njezin izbor. Ona radi otmjeni posao u ušminkanoj vinariji i želi ići na fino mjesto koje uz dobru hranu ima i impozantnu vinsku kartu ovoga kraja. A Buščina je upravo to.
Dežulović o svijetu Tomizzinih junaka
No prije no što se uputimo u Buščinu, skrenimo na trenutak s toka glavne priče. Danas se to zove “non-linear storytelling“, ali ja, kao predstavnik stare škole, to zovem; “švejkovski način pričanja”, gdje se svako malo odlazi s glavne teme i opet vraća tamo gdje se pošlo. Nisam zaludno pohađao škole u Pragu. Ušlo je to u mene.
Pričao sam vam o Forumu Tomizza koji u rano proljeće već preko dvadeset godina obilazi Trst, Kopar i Umag, tri grada u kojima je živio i radio taj najznačajniji istarski pisac. Svaki od tih skupova posvećen je nekoj od tema iz njegove literature.
Na jednom od njih, održanom u Umagu, slušao sam hajdukovca (nobody is perfect) Boru Dežulovića koji je, kako samo on umije, u nekoliko rečenica ocrtao svijet Tomizzinih junaka: “Fulvio Tomizza cijelim svojim životom i djelom pripada prostoru kojega je povijest vazda dijelila među carevima, vojskovođama i ratnim pobjednicima, da bi naše vrijeme dočekao podijeljen na tri države, tri kulture i tri jezika. Ta tromeđa je prostor na kojemu su svoje teške migrantske živote – mijenjajući i jezike i običaje i državne praznike i vlastita imena – ljudi stoga znali čitave proživjeti i ne pomaknuvši se sa svoga ognjišta. Nekad su za svojima bježali preko novih granica, nekad sve svoje ostavljali ostajući pod vlastitim krovom. Nigdje kao ovdje nema toliko emigranata svojih na svome, i starosjedioca u egzilu”.
Te iste večeri Rosa i Boro, Ana i ja, zaputili smo se iz Umaga u konobu Buščina koja se nalazi upravo u tom prostoru Tomizzinih junaka. U jednoj od knjiga on čak i poimenično spominje zaseok Buščinu kao mjesto tragične ljubavne zgode.
Konobe koje su preko noći postale ‘elegantne’
Puno smo slušali i puno očekivali od te, tada dvadeset i pet godina mlade, konobe. Čak ni rečenica: “Rustikalna konoba koja je po eleganciji za koju stepenicu iznad svojih skromnih istarskih ‘sestara’…“ kojom svoj panegirik Buščini započinju ugledne zagrebačke novine, nije nas pokolebao. Naime ni Dežulovići ni mi ne patimo za nekim velikim restoranskim elegancijama.
Srećom, to što smo našli nije ličilo na” eleganciju” novokomponiranih mjesta koja su preko noći od konoba postali bjelosvjetski restorani i u kojima je hrana izvrsna za fotografiranje, ali, nažalost, samo za to. Ali, što je najvažnije, to što smo u Buščini jeli bilo je sjajno. Bilo je rano proljeće, vani je padala kiša, sjedili smo u gotovo praznoj konobi, u kaminu je gorjela vatra i bilo nam je dobro. Njihovo satima pripremano rebro boškarina i danas još stoji na vidnom mjestu u mojoj memoriji okusa.
Kad već spominjem boškarin, a Buščina je poznata po varijacijama na tu temu, red je prije ulaska obnoviti gradivo. “Kada govorimo o gourmet kuhinji ove regije, ne možemo ne spomenuti jela od istarskog goveda boškarina. Boškarin je naziv za istarsko govedo koje je do prije šezdesetak godina služilo za obradu zemlje i radove u polju, da bi danas bila glavna namirnica vrhunske gastronomije u Istri. U proteklih petnaestak godina od izumiranja su spasili lokalna vlast i inicijativa lokalnog stanovništva. Meso od boškarina je prilično zahtjevno za pripremu budući da je riječ o govedu koje se nalazi na prirodnoj ispaši, zbog čega je njegovo meso žilavije i izazovnije”, piše visitopatija.net.
Sve bogatija ponuda i klijentela
Ana i ja smo samo još jednom bili u Buščini i to kao gosti Čede Prodanovića, vrsnog poznavaoca dobrih restorana, a u društvu pulskog advokat Miljenka i zajedničkih švicarskih prijatelji Mime i Stajlsa. Bilo je ljeto, sjedilo se na punoj terasi, sve je bilo kao što treba biti, ali moram priznati da mi je zimsko, ono intimnije izdanje, bilo nekako draže.
Buščina, koja je dobila ime po zaseoku u kojem se nalazi, ovog je proljeća proslavila trideset godina postojanja. Od male obiteljske konobe koju je, sa suprugom i mamom u kuhinji, otvorila umaška dizajnerica, danas vrsna kuharica, Fabiana Mijanović i koja je tada nudila samo istarske pašte sa šugovima od divljači i kokoši, kobasice i ombolo, preko ribe koju su dodali kasnije i koju su lovili vlastitim brodom, Buščina se fizički širila paralelno s ponudom koja joj je bila sve bogatija.
Pri tome se pažljivo prilagođavala sve izbirljivijoj, da ne kažem imućnijoj, klijenteli. Učili su, učili i naučili. Danas uče druge, drže tečajeve kuhanja, brod bivšeg supruga i dalje svakodnevno snabdijeva konobu friškom ribom, proizvode vlastito maslinovo ulje, imaju elegantne vile za smještaj gostiju. Tako je u klasičnoj priči s happy endom mala žaba postala uzorna princeza, jedna od stotinu malih pretvorila se u ozbiljnu konobu koju mnogi smatraju jednom od najboljih u Istri i koju, ako je vjerovati sudu bjelosvjetskih restoranskih vodica, već četiri godine krasi Michelinova preporuka.
Konoba Bušćina iz smjera Umaga ili Buja
Do njih možete doći iz pravca Umaga ili Buja. Iz Buja vozite cestom prema Plovaniji gdje skrenete za Savudriju. Nakon par kilometara primijetit ćete tablu Buščina, tu još jednom skrenete i nakon par kilometara stižete pred konobu. Čitav put traje nekih desetak minuta.
Konoba Buščina
Buščina, 18
52470 Umag
+385 52 732 088
konoba-buscina.hr
ponedjeljak – utorak; zatvoreno
Na terasi nas je čekao uzorno pripremljen stol. Kako smo sjeli, počeo je razgovor o tome čime otvoriti večeru. Odluku smo prepustili Jasmini. Nakon pažljivog listanja vinske karte, predložila je času pjenušca. Pitao sam je imaju li Matoševićev Barely Legal, koji mi je drag ne samo zbog sjajnog imena. Nisu ga imali tako da je njezin prvi izbor bio – ipak je ona radila u tom podrumu – Kabolin Pjenušac RE koji se dobiva klasičnom metodom vrenja u boci. Listajući dalje, na kraju je odabrala znatno jeftiniji Prelčev Blanck&Noir koji ima lakoću dobrog prosecca. Nije pogriješila. Bio je to izvrstan odgovor sparini kojom je završavao jedan vrući dan.
Za predjelo smo naručili dvije porcije Carpaccio od boškarina, ili kako to u jelovniku službeno piše: Carpaccio od istarskog goveda, i porciju Svježe skute. Jasmina je uz to preporučila Kabolinu Malvaziju iz 2021. Dugo ju je mirisala u čaši, ispijala male gutljaje i između njih tiho, kao da smo na nekom ocjenjivanju vina, govorila: „Jako lijepo… mineralnost, mh… voćnost, ne toliko… ali zelena jabuka… slanost, da, da…“. Vino je zaista bilo dobro. Ali ni boškarin nije zaostajao za vinom. Bilo je to sretno sklopljen brak.
Neven, gazdaričin sin koji je ovdje kad nema majke, preporučio nam je nekoliko jela, uključujući i svježu divlju tunu i jadranske lignje koje su danas došle s tatinog broda.
Za glavno jelo Jasmina je naručila Tagliatu od boškarina, Ana Straccoto od boškarina (to se boškarin kuha nekoliko sati u povrću i vlastitom šugu), a ja, da za stolom razbijem tu boškarinsku dominaciju; Janjetinu pod pekom. Riba je zvučala zamamno, ali mi kod kuće uglavnom jedemo ribu. Dobavlja nam je Ivan iz Rijeke, mladić koji svojim kamiončić-frižiderom svakodnevno snabdijeva sjeverozapadnu obalu Istre i koji na svom putu prolazi vrlo blizu nas. To riblje blago koje se često nađe u njegovim kašetama nije pristojno opisivati. Ukratko, to je bio razlog da smo se okrenuli mesu iako smo mi puno više ljudi od ribe.
Ana je ostala na Malvaziji, a Jasmina je za mene i sebe naručila po čašu provjerenog Benvenutievog Terana. Dame su bile izuzetno zadovoljne svojim izborom, a ja sam dobio ono što sam tražio – sočna rebra mladog janjca. Jedući, prisjetio sam se kako smo jednom davno u Bosni tražeći od gazde rebra dobili direktan odgovor: „Svi bi vi samo rebra. Nije ti, sinko moj, janjac harmonika.“
Za kraj priče dame su odlučile podijeliti njihovu nadaleko čuvenu čokoladnu tortu s maslinovim uljem a ja, kao i uvijek, malo sira.
Donoseći račun, mladi gazda, onako usput i na fin način, spomenuo je da nas časte čašama Terana, kolačem i sirom. Vauuu. Jesu li namirisali da ću nešto pisati o njima ili je to bio lijepi domaćinski gest prema nepoznatim gostima, nikada neću saznati, ali, što god bilo: hvala im.
Odlazeći, pričali smo kako ponekad ne treba prezirati fina mjesta. Kako se ovdje zaista dobro i, što je jednako važno, ugodno jede i kako Buščina zaslužuje sve komplimente kojima je godinama obasiplju. Opraštajući se od Jasmine, oprostili smo se, barem za ovu godinu, i od konoba Bujštine. No prije odlaska želim spomenuti još samo dvije bujske konobe smještene u samom gradu koje zavređuju vašu pažnju:
Konoba Sergio u koju su nas prijatelji Roberta i Valter odveli na sjajne srdele u savuru i impozantnog hlapa. Friška riba usred Buja, da to postoji.
i
Oštarija Rondo koja se nalazi u samom centru Buja i u kojoj sam nedavno marendao dobar carpaccio od boškarina i pogostio se čašom izvrsne Frankovićeve malvazije.