Tko vjeruje u nešto, bilo što, živi zdravije, kaže psihijatar. Ali tu intimnu vjeru Crkva je privatizirala

Socijalna dimenzija depresije mnogima je apstraktan pojam, pa zagrebački psihijatar i psihoterapeut Milan Košuta svoj interes za nju objašnjava pomoću ovog primjera. Vodeća francuska telekomunikacijska kompanija, današnji Orange, podijelio je prije dvadeset godina masovne otkaze. Tadašnji predsjednik uprave rekao je: “Izbacit ću ih ovako ili onako, kroz vrata ili kroz prozor!”

Među tisućama onih koji su u zloglasnom restrukturiranju dobili otkaz, više od 30 radnika počinilo je ili pokušalo suicid. Nakon višegodišnjeg procesa, sud je prije nekoliko godina presudio da je za val samoubojstava kriv – menadžment, “zbog institucionaliziranog kolektivnog moralnog zlostavljanja”. Dr. Košuta kaže da su francuski radnici očito bili depresivni, ali im je boravak na radnom mjestu bio svojevrsna terapija. “Uz biološku i psihološku dimenziju depresije, mene najviše zanima duhovna i socijalna.”

Problem je, misli dr. Košuta, u kapitalizmu koji je pojedince stavio u međusoban sukob, u nemilosrdnu borbu za resurse i novac. “Kapitalizam i cijela bitka za tržište i profit u suštini se svode na to da vlasnik kompanije kupi što veću jahtu i dođe do što skuplje kurtizane. Doduše, poneki ima potrebu na aukciji doći do Cézannea za stotinjak milijuna dolara, ali ne zato da uživa u njemu—uživanje u lijepim slikama je praktički besplatno tako da se posjećuju galerije—već zato da se zna da ga posjeduje, ili da zaradi na njemu za neko vrijeme.”

Treba osjetiti svoje autentično ja

Takav sistem ima jako visoku cijenu, jer izaziva opći strah i tjeskobu. “Svi se tresu u strahu hoće li vlasnik ostvariti svoje ambicije, i top menadžeri i radnici i sindikati i političke stranke. Svi ovise o njemu. Svi smo zapravo obični najamni radnici i nervoza je stalno prisutna. Živčani smo svi redom jer moramo ispuniti bolesne ambicije i želje. Nije više smisao da se pristojno živi, teži se financijskoj perverziji. Pristali smo na visoki konzumerizam, međutim, na kraju dana ne možete leći istovremeno u dva kreveta, ne možete pojesti tri odreska.”

Stalno—i u suštini uzaludno—natjecanje iscrpljuje zaštitne mehanizme. “Dijete ima zdrave mehanizme, pa najčešće nema depresiju. No, ti se mehanizmi s godinama iscrpe, pa stradavamo – netko pati u mentalnoj sferi, netko u tjelesnoj. Psihosomatske bolesti—a većina tjelesnih bolesti su psihosomatske—javljaju se tamo gdje čovjek ne može u duljem periodu osjetiti svoje autentično i fino ja, osjetiti to i živjeti u skladu s tim i navečer mirno zaspati u krevetu, bez ljutnje i srdžbe, bez zavisti i očekivanja. Baš tako – mirno.”

Zašto smo prvaci u širenju crnila

Dr. Košuta misli da nas nagrizaju rastrošnost, sebičnost, opsjednutost fizičkim i ignoriranje duhovnog. “Posljedica svega toga je vječito nezadovoljstvo. Ljudi imaju problem izaći na kraj s vlastitom prazninom. Nedostatak sadržaja, ili nemogućnost da čovjek u sebi pronađe sadržaj, jedan je o vodećih problema danas.” Ne slaže se s primjedbom da je hrvatsko društvo zdravo zbog snažnih obiteljskih i društvenih veza. “Mislim da će u budućnosti usamljenost biti sve jača, a društvena povezanost sve manje izražena. Ostat će sjećanje na vremena kad se vrata nisu zaključavala, kad su susjedi jedni drugima nosili kolače, ulazilo se bez kucanja, a susjedstva funkcionirala. Još će se neko vrijeme pričati o tim vremenima i pojavit će se zaborav.”

Psihijatar smatra da su Hrvati prvaci u prenošenju lošeg, analizi crnila i traženju onoga što ne valja. “Nikako da olabavimo. Pitam prijateljicu: ‘Zašto prenosiš to crnilo?’ ‘Ne prenosim ga. Šeram informaciju’, odgovara mi. Za mene je šeranje informacija primjerice javiti prijatelju da je deterdžent negdje na akciji 50 posto, a nije šeranje informacija tko se sve i kako razbolio, tko se razveo, kome se dogodilo kakvo zlo. Ili, ako me boli koljeno, neće me manje boljeti kad o tome informiram i opteretim desetero ljudi. Ta je informacija bitna samo mojem ortopedu i meni. Kad kad malo dijete padne, plakat će još više ako mu kažemo da mu ide krv. Poslužimo li se starom manipulacijom i pokažemo mačku koja je protrčala, prestat će plakati.”

Ljudi ne znaju što bi sa sobom na poslu

Prognozira da će se svijet suočiti s dva velika izazova. Živjet ćemo sve dulje i sve više ćemo se bojati smrti. Imat ćemo sve više vremena i nećemo znati što s njim. “S pojavom koncepta slobodnog vremena postalo je umijeće kako izaći na kraj s tim, kako produhovljeno provesti slobodno vrijeme. Bit će ga sve više. Velik dio ljudi ni danas ne zna što bi sobom na radnom mjestu. Jasno je da već sad možemo preći na četverodnevni radni tjedan. I što će se dogoditi kad u četvrtak navečer ljudi dođu doma? Paradoks lockdowna je pokazao da je, ma koliko se ponavljalo da nam treba vremena za obitelj, postalo izraženije obiteljsko nasilje.”

Dr. Košuta misli da bi se još u školi trebalo učiti kako se nositi sa svakodnevicom. “Nigdje se ne uči umijeće samovanja, nigdje se ne uči umijeće izlaženja na kraj s patnjom, nigdje se ne uči kako preživjeti susret s gubitkom, nestankom prijateljstva ili ljubavi, nitko nas ne uči kako se nositi sa strahom pred smrću, kako se ublažava strah od patnje. Neminovno je da se patnja pojavi, ali nitko ne priprema čovjeka na to. Živimo u strahu od bolesti ili financijskih problema. A trebali bismo naučiti kako da baš na temelju gubitka pronađemo finije slojeve sebe.”

Autentični vjernici se ne srde

Kaže kako se trudi biti izvaninstitucionalni vjernik, pa u crkvu ide kad je prazna. Čini mu se da velik broj ljudi pretpostavlja da su vjernici, pa i za sebe tvrdi tako. “Međutim, je li netko pravi vjernik, može se utvrditi tek nakon što se prođe kroz pravo iskušenje. Tek kad i ako dobijem vijest da sam pun metastaza i da mi je preostalo nekoliko mjeseci života, ovisno o reakciji, mogu reći jesam li stvarno vjernik ili sam si to umišljao.”

Uvjeren je da ljudi koji vjeruju u nešto—bilo što—žive zdravije. “Oni koji vjeruju u nešto ili nekoga, manje obolijevaju od ljudi kojima je kapacitet da povjeruju u nešto slab. Autentični vjernici se u pravilu izuzetno rijetko srde. Kod nas se vjerovanje vezuje uz institucionalno pripadanje nekoj religijskoj zajednici. No, vjerovanje je intimna kategorija koju je crkva privatizirala.” Duša se ne može razboljeti, kategoričan je, ako dušu pokušamo shvatiti kao ono nešto što ‘uđe’ u oplođenu jajnu stanicu.

Kroči s dostojanstvom i finoćom

Od malih stvari treba činiti dan, kaže. “Zvuči kao demagogija, ali moramo se učiti kako krenuti u dan s idejom da idemo u potragu za dobrim i plemenitošću. Zlo će se svako malo dogoditi, ali idemo dalje. Mozak homo sapiensa je prepun crnila. Sva iskustva svih prošlih generacija čije sam gene baštinio su u meni. Ne mogu se sjetiti događaja, ali iskustvo traume se zapisuje u gene i prenosi generacijama. Zvuči naivno, ali ja ne znam bolji način kako s tim nagomilanim crnilom izaći na kraj, nego pokušati u novom danu tražiti finoću.

Bitno je na malim običnim stvarima vježbati, svjedočiti da je dobro moguće, da dobro ima smisla. Lakše mi bude u danu kad povjerujem Platonu da je duša vječna, nego Miroslavu Krleži koji je vjerovao da je pred nama jedno veliko ništa. Ne znam istinu po tom temeljnom pitanju—kako je u smrti—ali tražim ono nešto da mi u ovom danu bude lakše. Jer, ako je život, kako tvrdi Seneka, putovanje dok se smrt ne pojavi, zašto ne bi čovjek birao da kroči prema tamo koliko god može sa što više dostojanstva i finoće?”

Neprorađena trauma upisuje se u gene

Dr. Košuta kaže da smo danas više izloženi publiciranju zla. “Dok nije bilo automobila, nije bilo puno prometnih nesreća. Ista je stvar s društvenim mrežama. Danas je veća vjerojatnost da ćemo biti izloženi zlu, zato ga treba prepoznati i pokušati izbjeći, jer izlaganje zlu može biti ozbiljan okidač za pojavu problema u svim sferama ljudskog postojanja.” Misli da je njegova struka najviše napredovala u prepoznavanju traume, ne samo konkretnog čovjeka, nego kompletne obitelji. To se u literaturi naziva transgeneracijskim prenošenjem neadekvatno prorađene traume.

“Shvatili smo da ne može netko nekog pljusnuti i da sve završi na tome; to ostaje. Prenosi se to iskustvo dalje, upisuje u gene. Ne može netko urlati, biti agresivan i—nema veze, pojeo vuk magare. Postali smo svjesni da zlo ostavlja tragove i u mentalnoj i u tjelesnoj sferi. Takve traume mogu biti okidač za nastanak ozbiljnih bolesti i sve sam uvjereniji da kumuliranje nesreće i neadekvatno prerađenih trauma iz prošlih generacija postaje baza ozbiljnih bolesti. To stalno očekivanje zla, strah pred zlom, nevjerica i sumnja nas uništava.

Jesam li danas živio ili životario?

Obrnuto od toga je vjerovanje da mogu izaći na kraj sa zlom, da ne mrzim nikoga, da minimalno sumnjam. Valja postaviti pitanje na kraju dana: imam li osjećaj da sam u tom danu bio živ ili sam životario. Jesam li išao ruku pod ruku sa svojom dušom? Na način—govorim o idealu—da mogu mirno otići nevin na doživotnu robiju u Sibir.” Susretao je ljude koji su se suočili s terminalnom dijagnozom. “Divim se ljudima koji su primili takvu vijest s izvjesnim mirom. Obavili smo ovaj zemaljski život, ovo tijelo ne može više i idemo dalje.”

Lakše je tako, misli, nositi se i s patnjom i sa smrću. Poput velikog mađarskog autora prošlog stoljeća Béle Hamvasa, koji je napisao da čovjek ne dobiva smrt zabadava. “Dobro i lijepo umrijeti zasluga je, vrlina, odlika.” Kaže da se trudi da smrt prestane biti tabu. “Da se ne bismo možda krivo razumjeli, dužnost mi je dati biljci u stanu vodu, kućnom ljubimci hranu, pokušati ne zgnječiti pauka koji mi smeta u stanu, dati svojem tijelu hranu sa što manje otrova i pokušati pronaći negdje čistoga zraka i, sva živa bića neka traju što dulje. Ima itekako smisla da tijelo traje što dulje. A kad mu dođe kraj, bilo bi lijepo otići u miru i dostojanstvu.”