Dobar dio problema je, zapravo, globalan. Današnji svijet je na razmeđi onog u kojem smo navikli živjeti, u kojem je normalno da, evo napamet, predsjednik SAD-a ne mora biti bijelac ili da mlade žene mogu voditi cijele države.
Zarobio je, vezao, prijetio ubojstvom i – otišao na slobodu
U Hrvatskoj je, naravno, još gore. Zemlja koja i dalje prečesto sumnjičavo gleda na svakovrsna ljudska i manjinska prava nije se nikad doista ni saživjela s činjenicom da su žene potpuno ravnopravne sudionice svakog društvenog procesa, pa bila to politika, opušteno plesanje ili bilo koja druga aktivnost na svijetu s kim god je požele upražnjavati.
Pokazuje to i mučan ovotjedni slučaj iz Gospića, kad je muž nožem teško ozlijedio svoju suprugu i njenog prijatelja. Naime, napadač je samo nekoliko dana prije pokušaja ubojstva bio priveden jer je suprugu dva sata držao zatočenu, vezao je i prijetio da će je ubiti. Nije zadržan u pritvoru, pa je – nimalo iznenađujuće – prijetnju pokušao i realizirati.
Kud bi, stvarno, došli?
Ono što ovdje frapira nije, nažalost, samo obiteljsko nasilje, već reakcija države na njega. Naime, Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću je nakon prošlotjednog incidenta zaključilo kako pritvor za nasilnog muža nije potreban. Nakon što se u stvarnosti pokazalo da bi boravak iza rešetaka spriječio zločin, općinska državna odvjetnica Tatjana Šimunić Adamović je za Hinu branila odluku o puštanju nasilnika na slobodu, uz obrazloženje “kud bismo došli da se pritvaraju svi obiteljski nasilnici”.
Ova reakcija otkriva dva golema problema hrvatskog društva. Jedan je sustavan i tipično hrvatski – radi se o pukom izbjegavanju odgovornosti. Pobogu, čovjek je zatočio ženu, vezao je i prijetio joj ubojstvom. Za protupravno oduzimanje slobode maksimalna kazna je deset godina zatvora, a za prijetnju pet – kako je moguće da to nije razlog za određivanje pritvora?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon Desinca nije bilo problema s masovnim pritvaranjima
Ukoliko, pak, općinska državna odvjetnica želi reći da bi takvim provođenjem zakona brzo ostali bez mjesta u zatvorima valjda podsjetiti na – Veliku Goricu. Tamošnje Županijsko državno odvjetništvo je prije tri mjeseca tražilo pritvor ne za jednog, nego za čak 42 (navodna) nasilnika koji su se sukobili s policijom kod odmorišta Desinec nakon utakmice Dinamo-Hajduk – iako su kazne predviđene za ovakvo kršenje zakona svakako manje od 10-15 godina zatvora.
Pritom, kako je pokazao Ustavni sud – određivanje pritvora je odrađeno maksimalno ležerno, bez i najmanjeg pokušaja da se utvrdi sumnja u to da su se baš ti ljudi koji su privedeni sukobili s policijom. Kud bismo, je li, došli da se kod određivanja pritvora pokušava utvrditi na koga se doista sumnja da je prekršio zakon?
Pa ako očito zauzetost pritvorskih kapaciteta nije razlog za to da država pokuša spriječiti napad koji se skoro pretvorio u dvostruko ubojstvo, onda se radi o tome da se jednostavno pokušava pronaći izlika za nečiju lošu procjenu. Gospićki nasilnik morao je završiti u pritvoru prije nego što je došao u priliku da pokuša ubiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Obiteljsko nasilje kao dio obiteljskih vrijednosti
I tu dolazimo do još mučnijeg i dubljeg problema – ovdje se radi o odnosu države prema obiteljskom nasilju. Da je napadač prošlog tjedna zatočio slučajnu prolaznicu, konobaricu ili vodoinstalatera, držao ih zarobljene dva sata i prijetio im smrću, nema teorije da bi u narednih barem mjesec dana imao pogled na svijet osim onog kroz zatvorske rešetke. No, ovdje se radilo o njegovoj supruzi.
“Kud bismo došli da se pritvaraju svi obiteljski nasilnici” stoga je, više od svega, izjava koja normalizira obiteljsko nasilje, pretvara ga u masovnu pojavu, onu koja nije toliko strašna i opasna. Onu s kojom smo ionako navikli živjeti, koja samo što nije dio tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, barem onih o kojima se glasno ne govori.
Vladajući se ‘prave mrtvi’
A stvar je jednostavna. Nasilni muž nije prijetio, lišavao je slobode i vezivao ruke “svojoj ženi”, već neovisnoj, samostalnoj osobi sa svim ljudskim pravima. Ako to nadležni ne žele ili ne znaju prepoznati, ako se vladajući oko ovog slučaja “prave mrtvi”, a odgovornost za pogrešnu procjenu je tradicionalno nepostojeća – onda je samo pitanje dana kad će se nešto slično opet dogoditi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Štoviše, u zemlji u kojoj obiteljski nasilnici baš i ne moraju u pritvor i u svijetu koji se zgraža nad činjenicom da “nečija” žena pleše s “drugim” muškarcem ili, o trostrukog li užasa, s nekom influencericom, danak slobodi žene će i dalje morati plaćati u krvi.
Nakon Gospića je jasno, država žene u braku ne doživljava kao samostalne i ravnopravne osobe
Kuda bismo došli da država konačno prestane normalizirati obiteljsko nasilje?
Da je napadač prošlog tjedna zatočio slučajnu prolaznicu, konobaricu ili vodoinstalatera, držao ih zarobljene dva sata i prijetio im smrću, nema teorije da bi u narednih barem mjesec dana imao pogled na svijet osim onog kroz zatvorske rešetke. No, ovdje se radilo o njegovoj supruzi
Dobar dio problema je, zapravo, globalan. Današnji svijet je na razmeđi onog u kojem smo navikli živjeti, u kojem je normalno da, evo napamet, predsjednik SAD-a ne mora biti bijelac ili da mlade žene mogu voditi cijele države.
Javno maltretiranje finske premijerke Sanne Marin zbog toga što se, o užasa, zabavljala i pjevala s društvom, pa još, o duplog li užasa, plesala s muškarcem koji nije njen suprug, jasno ocrtava trenutak. Onaj u kojem pod površinom demokratskog društva izranja patrijarhalni, mizogini atavizam, kao preludij za neku stvarnu verziju Gileada, fanatično religioznog društva u kojem su žene (opet) svedene na strojeve za rađanje.
Zarobio je, vezao, prijetio ubojstvom i – otišao na slobodu
U Hrvatskoj je, naravno, još gore. Zemlja koja i dalje prečesto sumnjičavo gleda na svakovrsna ljudska i manjinska prava nije se nikad doista ni saživjela s činjenicom da su žene potpuno ravnopravne sudionice svakog društvenog procesa, pa bila to politika, opušteno plesanje ili bilo koja druga aktivnost na svijetu s kim god je požele upražnjavati.
Pokazuje to i mučan ovotjedni slučaj iz Gospića, kad je muž nožem teško ozlijedio svoju suprugu i njenog prijatelja. Naime, napadač je samo nekoliko dana prije pokušaja ubojstva bio priveden jer je suprugu dva sata držao zatočenu, vezao je i prijetio da će je ubiti. Nije zadržan u pritvoru, pa je – nimalo iznenađujuće – prijetnju pokušao i realizirati.
Kud bi, stvarno, došli?
Ono što ovdje frapira nije, nažalost, samo obiteljsko nasilje, već reakcija države na njega. Naime, Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću je nakon prošlotjednog incidenta zaključilo kako pritvor za nasilnog muža nije potreban. Nakon što se u stvarnosti pokazalo da bi boravak iza rešetaka spriječio zločin, općinska državna odvjetnica Tatjana Šimunić Adamović je za Hinu branila odluku o puštanju nasilnika na slobodu, uz obrazloženje “kud bismo došli da se pritvaraju svi obiteljski nasilnici”.
Ova reakcija otkriva dva golema problema hrvatskog društva. Jedan je sustavan i tipično hrvatski – radi se o pukom izbjegavanju odgovornosti. Pobogu, čovjek je zatočio ženu, vezao je i prijetio joj ubojstvom. Za protupravno oduzimanje slobode maksimalna kazna je deset godina zatvora, a za prijetnju pet – kako je moguće da to nije razlog za određivanje pritvora?
Nakon Desinca nije bilo problema s masovnim pritvaranjima
Ukoliko, pak, općinska državna odvjetnica želi reći da bi takvim provođenjem zakona brzo ostali bez mjesta u zatvorima valjda podsjetiti na – Veliku Goricu. Tamošnje Županijsko državno odvjetništvo je prije tri mjeseca tražilo pritvor ne za jednog, nego za čak 42 (navodna) nasilnika koji su se sukobili s policijom kod odmorišta Desinec nakon utakmice Dinamo-Hajduk – iako su kazne predviđene za ovakvo kršenje zakona svakako manje od 10-15 godina zatvora.
Pritom, kako je pokazao Ustavni sud – određivanje pritvora je odrađeno maksimalno ležerno, bez i najmanjeg pokušaja da se utvrdi sumnja u to da su se baš ti ljudi koji su privedeni sukobili s policijom. Kud bismo, je li, došli da se kod određivanja pritvora pokušava utvrditi na koga se doista sumnja da je prekršio zakon?
Pa ako očito zauzetost pritvorskih kapaciteta nije razlog za to da država pokuša spriječiti napad koji se skoro pretvorio u dvostruko ubojstvo, onda se radi o tome da se jednostavno pokušava pronaći izlika za nečiju lošu procjenu. Gospićki nasilnik morao je završiti u pritvoru prije nego što je došao u priliku da pokuša ubiti.
Obiteljsko nasilje kao dio obiteljskih vrijednosti
I tu dolazimo do još mučnijeg i dubljeg problema – ovdje se radi o odnosu države prema obiteljskom nasilju. Da je napadač prošlog tjedna zatočio slučajnu prolaznicu, konobaricu ili vodoinstalatera, držao ih zarobljene dva sata i prijetio im smrću, nema teorije da bi u narednih barem mjesec dana imao pogled na svijet osim onog kroz zatvorske rešetke. No, ovdje se radilo o njegovoj supruzi.
“Kud bismo došli da se pritvaraju svi obiteljski nasilnici” stoga je, više od svega, izjava koja normalizira obiteljsko nasilje, pretvara ga u masovnu pojavu, onu koja nije toliko strašna i opasna. Onu s kojom smo ionako navikli živjeti, koja samo što nije dio tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, barem onih o kojima se glasno ne govori.
Vladajući se ‘prave mrtvi’
A stvar je jednostavna. Nasilni muž nije prijetio, lišavao je slobode i vezivao ruke “svojoj ženi”, već neovisnoj, samostalnoj osobi sa svim ljudskim pravima. Ako to nadležni ne žele ili ne znaju prepoznati, ako se vladajući oko ovog slučaja “prave mrtvi”, a odgovornost za pogrešnu procjenu je tradicionalno nepostojeća – onda je samo pitanje dana kad će se nešto slično opet dogoditi.
Štoviše, u zemlji u kojoj obiteljski nasilnici baš i ne moraju u pritvor i u svijetu koji se zgraža nad činjenicom da “nečija” žena pleše s “drugim” muškarcem ili, o trostrukog li užasa, s nekom influencericom, danak slobodi žene će i dalje morati plaćati u krvi.