Od Bogdanovaca u Hrvatskoj nije postojalo prikladnijeg mjesta. Ova općina pored Vukovara djelovala je kao najlakši mogući primjer i početak za Vladinu reformu teritorijalnog ustroja zemlje – koja kao svoj ključni cilj ima ukidanje barem 20 posto, dakle, barem 86 od danas postojećih 428 općina do 2026. godine.
Žiteljima općine Bogdanovci bi se priključenjem Vukovaru otvorio cijeli niz pogodnosti – od posebnih poticaja za poljoprivrednike i poduzetnike, preko demografskih mjera za višečlane obitelji, stipendija za učenike i studente, pa do jeftinijeg javnog prijevoza. Načelnik općine Bogdanovci pritom je i član HDZ-a, a koalicijski sporazum koji je nakon lanjskih lokalnih izbora potpisan predviđao je upravo – provođenje referenduma o spajanju s Vukovarom. I to još nije sve – još sredinom pretprošlog (!) desetljeća su Bogdanovčani tražili spajanje s Vukovarom. Poslana je i peticija u Sabor, no priča tada nije otišla dalje.
Identitet, novčanik, projekti…
Dakle, ako je igdje trebao glatko krenuti val spajanja općina kojim bi se pokazalo da je ova Vlada u stanju, unatoč skepticima, provesti ozbiljniju reformu, to je trebalo biti u Bogdanovcima. Eh, trebalo… Načelnik općine Marko Barun je prvo ovog ljeta odgodio svoj odlazak u Zagreb kod ministra pravosuđa oko spajanja s Vukovarom, a i sad ima prilične rezerve prema takvom raspletu.
Primjerice, kako je rekao za Večernji list, “gubljenje identiteta”, “nemogućnost odlučivanja o strateškim projektima za općinu”, strah da će “ulaganja zaobići sadašnju općinu” jer će novac odlaziti u sam Vukovar. Štoviše, kaže i kako mu je netko na jednoj od tribina na temu spajanja rekao kako “nikako ne može biti dobro za nas ako je naš novčanik kod nekoga drugoga”. Ima još – u Bogdanovcima su “uvidjeli da su njihova izdvajanja prema kulturno umjetničkim društvima i sportskim klubovima veća od izdvajanja Grada Vukovara”.
Izgledan epohalni neuspjeh
Ukratko, prilično je izvjesno da su vrlo tanke šanse da se do 2026. godine spoji barem 20 posto hrvatskih općina, štoviše, čini se da bi sjajan rezultat bio i da ih bude barem dva posto. Što je sve osim neočekivanog. Unatoč optimističnim namjerama Vlade, od prve sekunde je bilo jasno da će reforma lokalne samouprave samoukidanjem općina doživjeti epohalni neuspjeh. Nitko se tako lako ne odriče vlastite foteljice.
Problem je, međutim, na višoj razini. Ovakva hrvatska teritorijalna podjela je bolno nefunkcionalna, a ogroman broj općina je i financijski neodrživ. Hrvatskoj treba, što i Europska komisija već godinama napominje, ozbiljna reforma lokalne samouprave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Komunizam & Jugoslavija
Ona, međutim, kako se vidi i na ovom primjeru, neće doći odozdo i bez otpora. Ukidanje općina mora biti dio smišljene, dobro obrazložene reforme koju će državna vlast jednostavno – provesti. I tu se Hrvatska nalazi u dodatnom problemu. HDZ-u, naime, nije baš jednostavno samo tako ukinuti izvore prihoda, političkog utjecaja i moći cijelog niza vlastitih lokalnih šerifa. Činjenica da ni premijer Andrej Plenković nije u stanju natjerati načelnika općine Bogdanovci Marka Baruna (31) da se spoji s Vukovarom govori sasvim dovoljno.
Neka moguća buduća vlast sadašnje opozicije na državnoj razini bi, pak, bila suočena s još mnogo ozbiljnijim problemom. Ne treba previše mašte za zamisliti kako bi u općinama za koje se planira ukidanje brzo krenuli nicati razni stožeri i šatori, kako bi se potezale ratne zasluge i žrtve, a teško da ne bi bilo priče i o izvjesnom povratku komunizma i Jugoslavije. Još je manje mašte potrebno za zamisliti kako bi sav taj “narodni revolt” imao svesrdnu političku i logističku podršku HDZ-a i kako bi se stvari brzo dovele do samog ruba fizičkog sukoba.
Simulacija činjenja i kupovina vremena
Nitko, međutim, nikad nije rekao da su reforme jednostavan posao. Zazivanje reformi iz opozicije diže popularnost, provođenje reformi s pozicije vlasti, često, generira neprijateljstvo. Činjenica da je hrvatsko društvo zapelo u blatu tranzicije dobrim dijelom proizlazi iz nedostatka hrabrosti da se promjene koje će razbjesniti dio građana doista provedu. No, svijest da su one nužne je sve više dio općeg stava javnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stoga je provođenje reforme lokalne samouprave koju će osmisliti i provesti Vlada (ova ili neka buduća), potencijalno i unatoč svim rizicima (i) politički isplativa investicija. Donošenje ružičastih planova koji su, poput aktualnog o spajanju općina, osuđeni na propast, samo je simulacija činjenja i jalova kupovina vremena.
Slučaj s malim Bogdanovcima do kraja pokazuje koliko je redikulozan Vladin pokušaj spajanja općina
Od samoukidanja neće biti ništa. Ukidanje općina se mora osmisliti i provesti s vrha političke vlasti
Iako se spajanjem s Vukovarom dolazi i do povlastica iz Zakona o Vukovaru, načelnik općine Bogdanovci govori o identitetu, strateškim projektima, novčaniku koji je kod nekog drugog. I ulaganjima u KUD-ove i sportske klubove
Od Bogdanovaca u Hrvatskoj nije postojalo prikladnijeg mjesta. Ova općina pored Vukovara djelovala je kao najlakši mogući primjer i početak za Vladinu reformu teritorijalnog ustroja zemlje – koja kao svoj ključni cilj ima ukidanje barem 20 posto, dakle, barem 86 od danas postojećih 428 općina do 2026. godine.
Žiteljima općine Bogdanovci bi se priključenjem Vukovaru otvorio cijeli niz pogodnosti – od posebnih poticaja za poljoprivrednike i poduzetnike, preko demografskih mjera za višečlane obitelji, stipendija za učenike i studente, pa do jeftinijeg javnog prijevoza. Načelnik općine Bogdanovci pritom je i član HDZ-a, a koalicijski sporazum koji je nakon lanjskih lokalnih izbora potpisan predviđao je upravo – provođenje referenduma o spajanju s Vukovarom. I to još nije sve – još sredinom pretprošlog (!) desetljeća su Bogdanovčani tražili spajanje s Vukovarom. Poslana je i peticija u Sabor, no priča tada nije otišla dalje.
Identitet, novčanik, projekti…
Dakle, ako je igdje trebao glatko krenuti val spajanja općina kojim bi se pokazalo da je ova Vlada u stanju, unatoč skepticima, provesti ozbiljniju reformu, to je trebalo biti u Bogdanovcima. Eh, trebalo… Načelnik općine Marko Barun je prvo ovog ljeta odgodio svoj odlazak u Zagreb kod ministra pravosuđa oko spajanja s Vukovarom, a i sad ima prilične rezerve prema takvom raspletu.
Primjerice, kako je rekao za Večernji list, “gubljenje identiteta”, “nemogućnost odlučivanja o strateškim projektima za općinu”, strah da će “ulaganja zaobići sadašnju općinu” jer će novac odlaziti u sam Vukovar. Štoviše, kaže i kako mu je netko na jednoj od tribina na temu spajanja rekao kako “nikako ne može biti dobro za nas ako je naš novčanik kod nekoga drugoga”. Ima još – u Bogdanovcima su “uvidjeli da su njihova izdvajanja prema kulturno umjetničkim društvima i sportskim klubovima veća od izdvajanja Grada Vukovara”.
Izgledan epohalni neuspjeh
Ukratko, prilično je izvjesno da su vrlo tanke šanse da se do 2026. godine spoji barem 20 posto hrvatskih općina, štoviše, čini se da bi sjajan rezultat bio i da ih bude barem dva posto. Što je sve osim neočekivanog. Unatoč optimističnim namjerama Vlade, od prve sekunde je bilo jasno da će reforma lokalne samouprave samoukidanjem općina doživjeti epohalni neuspjeh. Nitko se tako lako ne odriče vlastite foteljice.
Problem je, međutim, na višoj razini. Ovakva hrvatska teritorijalna podjela je bolno nefunkcionalna, a ogroman broj općina je i financijski neodrživ. Hrvatskoj treba, što i Europska komisija već godinama napominje, ozbiljna reforma lokalne samouprave.
Komunizam & Jugoslavija
Ona, međutim, kako se vidi i na ovom primjeru, neće doći odozdo i bez otpora. Ukidanje općina mora biti dio smišljene, dobro obrazložene reforme koju će državna vlast jednostavno – provesti. I tu se Hrvatska nalazi u dodatnom problemu. HDZ-u, naime, nije baš jednostavno samo tako ukinuti izvore prihoda, političkog utjecaja i moći cijelog niza vlastitih lokalnih šerifa. Činjenica da ni premijer Andrej Plenković nije u stanju natjerati načelnika općine Bogdanovci Marka Baruna (31) da se spoji s Vukovarom govori sasvim dovoljno.
Neka moguća buduća vlast sadašnje opozicije na državnoj razini bi, pak, bila suočena s još mnogo ozbiljnijim problemom. Ne treba previše mašte za zamisliti kako bi u općinama za koje se planira ukidanje brzo krenuli nicati razni stožeri i šatori, kako bi se potezale ratne zasluge i žrtve, a teško da ne bi bilo priče i o izvjesnom povratku komunizma i Jugoslavije. Još je manje mašte potrebno za zamisliti kako bi sav taj “narodni revolt” imao svesrdnu političku i logističku podršku HDZ-a i kako bi se stvari brzo dovele do samog ruba fizičkog sukoba.
Simulacija činjenja i kupovina vremena
Nitko, međutim, nikad nije rekao da su reforme jednostavan posao. Zazivanje reformi iz opozicije diže popularnost, provođenje reformi s pozicije vlasti, često, generira neprijateljstvo. Činjenica da je hrvatsko društvo zapelo u blatu tranzicije dobrim dijelom proizlazi iz nedostatka hrabrosti da se promjene koje će razbjesniti dio građana doista provedu. No, svijest da su one nužne je sve više dio općeg stava javnosti.
Stoga je provođenje reforme lokalne samouprave koju će osmisliti i provesti Vlada (ova ili neka buduća), potencijalno i unatoč svim rizicima (i) politički isplativa investicija. Donošenje ružičastih planova koji su, poput aktualnog o spajanju općina, osuđeni na propast, samo je simulacija činjenja i jalova kupovina vremena.