“Da vam nema mene, ko bi za vas glasao?!”, nedavno se Vožd susjedne nam države, na masovnom skupu Srpske napredne stranke, bestidno obrušio na svoju sljedbu u sadomazohističkoj seansi bez presedana. Bezobzirno je testirao granice lojalnosti svojih pristaša, sumnjičeći ih da u njima ipak možda titra koji tračak ljudskosti. Ne titra, naprotiv.
Masovnim ushitom zbog iživljavanja kojemu su izloženi zorno su javno dokazali da im ne pada ni na kraj pameti da budu ponosni politički građani ili barem normalni ljudi. Kakav Vožd, takvi i sljedbenici! Bez njega, oni su ništa; s njima nikakvima i On je ništa! Dirljiva uzajamnost u kolektivnom samoponižavanju.
Mazohistički doček spasitelja
Neodoljiv primjer i za ovdašnjeg kandidata za Vođu, našega nadstranačkog predsjednika, u znatno blažoj, ali ipak efektnoj inačici rečene groteskne seanse. Početak kampanje u parlamentarnim izborima obilježila je, naime, konferencija za tisak nominalnog lidera Socijaldemokratske partije Hrvatske P. Grbina, koji je obznanio da je svjestan da ne bio dobar kandidat za budućeg premijera, te odmah potom servilno predstavio Zorana Milanovića, svojeg pravog šefa, kao nositelja liste SDP-a u 1. izbornoj jedinici i dobitničkog kandidata za premijera.
Milanović nije pritom morao izrijekom kazati što i srpski samodržac, ali smisao operacije gaženja SDP-a nikome nije izmakao: evo mene, jer da nema mene, tko bi za vas glasao! Kad se zatim u svojstvu spasitelja trijumfalno predstavio Glavnom odboru SDP-a, bio je dočekan s mazohističkim ushitom vodećih socijaldemokrata, nesvjesnih da dokidaju i posljednje tragove svojeg političkog subjektiviteta.
Ako su baš poželjeli Milanovića za svojeg kandidata, zaboravljajući kakvu je grdnu štetu nanio toj stranci u prošlosti, mogli su barem sačuvati privid demokracije i na sjednici vodstva stranke svečano, formalnom odlukom, promijeniti svojeg kandidata za premijera. I tako dokazati i sebi javnosti da su samosvjesna politička stranka, a ne žalosna sljedba začarana lažnom karizmom jednog političkog hazardera.
Uzbuna demokratske javnosti
Sličnosti ne smiju prikriti temeljnu razliku: srpski svemoćni Vožd je u pravu, bez njega njegova ogromna sljedba (navodno čak 700.000 članova) doista nema nikakvog “korijena u narodu”; hrvatski nejaki pretendent na Vođu ima pak posla sa Socijaldemokratskom strankom, koja je postojala i vladala prije njega, a preživjet će, vala, i nakon njega. Još je jedna začudna sličnost, kolikogod srpski slučaj bio nesravnjivo drastičniji od hrvatskoga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naime, u srpskom slučaju predsjednik države uključuje se kao nositelj stranačke liste na ponovljenim lokalnim izborima za Beograd (!), premda u njima, prema Ustavu, ne bio smio sudjelovati (kao što se prethodno uključio i u nacionalne parlamentarne izbore, premda ni u njima nije smio sudjelovati). U našem slučaju pak nadstranački se poglavar države uključuje u parlamentarno izborno natjecanje, štoviše kandidira se za premijera, premda ne samo da nema pravo da u tom međustranačkom natjecanju sudjeluje, nego se u tom natjecanju premijera uopće i ne bira, nego se, dakako, bira zakonodavno predstavničko tijelo.
Na takvo očigledno kršenje Ustava smjesta su upozorili svi najugledniji hrvatski ustavni pravnici i uzbunili demokratsku javnost. Vjerojatno najoštriji bio je naš vodeći ustavni pravnik Branko Smerdel, koji je ustvrdio da je takvo kršenje temeljnih ustavnih načela moguće valjda samo u Sjevernoj Koreji. Ni politolozi nisu ustuknuli pred izazovom, pa je istaknuta politologinja Mirjana Kasapović žestoko ocijenila da je posrijedi “pakt pučističke hunte koja je odlučila na vlast doći neustavnim sredstvima”.
Huškanjem protiv kriminala
Pravorijek je Ustavnog suda bio očekivan: Zoran Milanović ima pravo sudjelovati u stranačkom parlamentarnom natjecanju samo ako prethodno dâ ostavku na položaj predsjednika države, a SDP-u se zabranjuje da ga, ako to ne učini, u izbornoj kampanji promovira kao kandidata za premijera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne dajmo se impresionirati igrokazom koji nam je potom smišljeno priredio Milanović, u tobožnjoj usplahirenosti zbog navodno nepravedne odluke Ustavnog suda koja ga sputava u njegovoj misiji spašavanja Hrvatske. Odbio je da se povinuje pravorijeku Ustavnog suda samo zato da bi posve delegitimirao ionako dobrano okrnjeni javnopravni autoritet tog suda, a preko toga prokazao i cijeli postojeći ustavni poredak kao u temelju truo i neodrživ.
Naoko nekontrolirani uličarski rječnik, kojim je iz svojeg privatnog ćeifa počastio ustavne suce, doista je najkraći put da se bez ikakve argumentacije, huškanjem i demagogijom postojeće stanje diskreditira kao vladavina kriminala i samovolje. S takvim se “užasnim stanjem”, za koje je isključivo kriv HDZ općenito, a Plenković posebice, može primjereno uhvatiti u koštac samo pravi politički vođa, kao utemeljitelj nove hrvatske republike (koja je, uzgred budi rečeno, po njegovoj računici treća, premda može biti tek četvrta, s obzirom na to da je prvi predsjednik prve hrvatske republike bio Vladimir Nazor, a ne Franjo Tuđman).
Spas od strahotnog HDZ-a
Ubogi ustavni suci ništa ne shvaćaju, mniju praznim pravnim mudrovanjem sputati samopromociju ZM za pukog premijera, kao da je njemu do toga. Već je bio predsjednik Vlade i nije mu se svidjelo, dozlaboga mučan i dosadan svakodnevni posao, prepun kompromisa, natezanja i ustupaka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kao čovjeku s višom nacionalnom misijom na njemu je da izabere hoće li biti svemoćni predsjednik nove republike, pa da pritom, kao njegov srpski pandan, na položaju premijera ima tehničko lice, neku svoju krotku i podatnu dušicu poput srpske “premijerke” Ane Brnabić. Tako bi imao svu vlast, a bez ikakve operativne odgovornosti! Ili će se ipak odlučiti da formalno preuzme premijersku funkciju, ali da se pritom “ne miješa u svoj posao”, nego da sve operativne poslove delegira na nekog svojega odanog i radišnog povjerenika (po uzoru na Račana, koji je gnjavažu povjerio “zamjeniku premijera” Goranu Graniću). Već je to bio učinio s “prvim potpredsjednikom” Vlade Čačićem, pa što da ne pokuša ponovno?
Pouka je nedvosmislena: ovo nisu obični, rutinski parlamentarni izbori s poželjnom smjenom vlasti nego upravo povijesni − ako nas pretendent za nacionalnog vođu ne spasi od strahotne vladavine HDZ-a, nitko nas neće spasiti.
Poluispravne generalizacije Đurovića
Na ovom bih se mjestu htio nadovezati na sugestivan dijaloški predložak Điva Đurovića u Telegramu, čija se analiza ovih parlamentarnih izbora zasniva na teorijskoj pretpostavci koju u cjelini smatram odlučujućom: HDZ je ključni strukturni politički problem hrvatskog društva i države.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Polazeći od te pretpostavke, autor nas nastoji uvjeriti kako je Milanović ključni akter izborne pobjede nad HDZ-om, kao nepodnošljivom koruptivnom hobotnicom koja u korijenu onemogućuje pravnu državu i autonomno građansko društvo. Da bi to dokazao, autor nudi dodatnu, a zapravo glavnu tezu koja plijeni svojom jednostavnošću: “HDZ su lopovi, a ovi drugi nisu”.
Razmotrimo li pažljivo tu tezu, moramo zaključiti da je posrijedi poluispravna generalizacija. Njena funkcija i nije argumentacijska nego retorička. Naprosto nije moguće doista misliti da su svi hadezeovci lopovi, a da svi ostali politički akteri to nipošto nisu. Ne može se ipak osporiti da je teza efektna i služi polemičkoj svrsi mnogo uvjerljivije nego kad bi se u istinoljubivoj verziji ustvrdilo da su hadezeovci mnogo veći lopovi od “ovih drugih”.
Nije nedotaknut korupcijom
No ovdje nije riječ o poštenima Račanu i Budiši, koji su 2000. hametice porazili korumpirani HDZ, koga je ogorčeni hrvatski elektorat kaznio zbog kriminogene pretvorbe i privatizacije te posvemašnje privatizacije vlasti. Analiza, mnogo konkretnije i aktualnije, zapravo upućuje na zaključak da je Milanović, usprkos svim njegovim manama, pošten političar nedotaknut korupcijom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nažalost, nije tako. Dovoljno je spomenuti samo jedno ime: Tomislav Saucha. O tome se sve zna, ali vrijedi podsjetiti: Saucha je bio Milanovićev šef kabineta i najbliži suradnik dok je SDP bio na vlasti (2011-2015); pronevjerio je čak pola milijuna kuna iz blagajne Vlade, pri čemu se opravdano sumnjalo da to nije mogao učiniti bez znanja svoga ortaka na položaju predsjednika Vlade.
Isti je taj lik, zbog svojih “zasluga” bio zatim izabran za zastupnika. Dok je još bio u sudskom postupku pod optužbom za pronevjeru, odigrao je u dramatičnoj sjednici Sabora u proljeće 2017. odlučujuću ulogu, jer je samo njegov glas presudio da se održi prva Plenkovićeva Vlada. Bio je očigledno kupljen ili ucijenjen.
Kontinuitet koruptivnog modela vladanja
Nema ovdje smisla podsjećati na afere iz ere Milanovićeve Vlade, neka bude dovoljno spomenuti ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, koji se zlorabeći svoju funkciju do grla bio uvaljao u mutne poslove, napose u energetskom sektoru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kao lider HNS-a premrežio je svojim stranačkim kadrovima ključne agencije i tvrtke, pa je čak i notornom Milanu Bandiću umnogome osporio “ugled” najkorumpiranijeg političara u zemlji. Takvog će klijentelističkog političara, kojega je Milanović omogućio i podržavao, kasnije “preuzeti” Plenković, kad je zgoljnom trgovinom spašavao svoju Vladu nakon razlaza s Mostom u proljeće 2017.
Između Milanovića (2011.-2015.) i njegova prethodnika Sanadera (2003.-2009.) tako i njegova sljednika Plenkovića (2016.-2024.) ne postoji diskontinuitet u korupciji kao načinu vladanja i zlouporabe vlasti (uz dva kratka i slabašna protukorupcijska intermezza s Vladom Jadranke Kosor, 2009.-2011. i koalicijskom Vladom Tima Oreškovića 2016.).
Oslobađanje od gazde Todorića
Ipak postoji i primjer diskontinuiteta, čija se važnost ne može precijeniti. Nijedna se hrvatska vlada prije Plenkovićeve koalicijske vlade s Mostom nije usudila ni pomisliti, a nekmoli provesti, veoma riskantno i čak opasno oslobađanje države od privatne svemoći nedodirljivog Gazde Ivice Todorića, koji je desetljećima ekonomski gospodario Hrvatskom, s koruptivnim pipcima u svim relevantnim strankama i uz potpunu podršku svih vladajućih garnitura. Kao što znamo i još osjećamo, famozna “afera Agrokor” izazvala je upravo tektonske potrese u hrvatskom društvu i njen se konačni rasplet još iščekuje.
Suočena s golemim izazovima, silnim otporima i još većim nerazumijevanjima, koalicijska Vlada HDZ-a i Mosta se raspala. Najveći otpor ovom golemom antikorupcijskom pothvatu očekivano je došao iz struktura HDZ-a i represivnih i pravosudnih aparata države, koje su bile duboko interesno povezane i koruptivno umrežene u Todorićev imperij.
Još neučvršćen kao lider HDZ-a Plenković nije odolio pritisku, pa je spašavajući živu glavu izveo niz iznuđenih i sumnjivih političkih operacija (od pučističkog izbacivanja ministara Mosta iz Vlade, preko koruptivnog sprječavanja izglasavanja nepovjerenja Vladi, do veoma mutnih kombinacija s Vrdoljakovim ostatkom ostataka HNS-a i Bandićevim “žetončićima” u održanju krhke saborske većine).
Bio je loš, a sad je još gori
Slučaj Agrokor je poučan i gotovo perverzan, jer je pokazao ne samo koliko je tegobno i opasno izravno političko suočavanje s visokom korupcijom, nego i to koliko smo mentalno korumpirani kad se u medijskim kampanjama i javnom mnijenju uspjelo nametnuti uvjerenje da su korumpirani upravo oni koji se bore protiv korupcije.
Slijedimo li dalje Đurovićevu analizu, nailazimo na ovakvu prosudbu: “Za premijera ćemo izabrati čovjeka koji uopće nije sretno rješenje za Hrvatsku”. Da li ćemo ga izabrati nije sigurno, ali je izvjesno da to ne bi bilo “sretno rješenje za Hrvatsku”. Ili još: “neće biti lako živjeti s ovakvim Milanovićem ponovno na stvarnoj vlasti”.
To je doista najmanje što se može reći. Kojem je to hrvatskom građaninu lako živjeti s ovakvim Milanovićem kao poglavarom države? Čovjekom koji je bio loš premijer (jer je premalo radio) i još gori predsjednik Republike (jer previše priča)… Cinično rečeno, možda bi ipak bilo bolje da postane premijer, jer tko bi s njime ovakvim izdržao još jedan njegov mandat na položaju predsjednika države.
Opsjednutost ruskom nepobjedivošću
Najdojmljiviji dio Đurovićeve analize portretiranje je Milanovića kao svađalačkog i teškog karaktera, s primjerenom oštrom kritikom niza njegovih “problematičnih političkih stavova”, sve do “posve promašenih poteza, izjava i procjena oko rata u Ukrajini”. S tom se kritikom u cijelosti slažem, s time da bih bio skloniji Milanovićeve vanjskopolitičke ocjene i poteze oštrije osuditi, a ne samo kao “zabrinjavajuće”, kako to Đurović obzirno čini.
No uza svu obzirnost, Đurović Milanovićevo stajalište spram velikoruske agresije na Ukrajinu s punim pravom ocjenjuje katastrofalnim, a njegovo uskraćivanje podrške ugroženom ukrajinskom narodu upravo štetnim. Sve je to točno, ali se ovdje u glavnoj ulozi na sceni pojavljuje još jedan naš politički lik, hrvatski premijer Andrej Plenković, jedan od najodlučnijih europskih državnika u podršci Ukrajini (čuvena je njegova izjava kad je krajem 2016. posjetio djelomično već okupiranu Ukrajinu: “Krim je Ukrajina!”).
Milanović se na kapitalnom pitanju Ukrajine, koja se uz aktivnu podršku cijelog Zapada, a prije svega Europske unije, herojski opire nasrtaju putinovskog velikoruskog imperija, izravno i upravo skandalozno suprotstavlja Plenkoviću, koga se čak usuđuje denuncirati kao “ukrajinskog špijuna” “Petrušenka”. Pritom ne mislim da bi zauzvrat Milanovića trebalo optužiti da je kagebeovski igrač, premda je njegova opsesija ruskom nepobjedivošću naprosto sramotna.
Uskogrudni hrvatski suverenizam
Ključna je Milanovićeva odgovornost s kojom on u pozi uskogrudnog hrvatskog suverenista tvrdi da rat protiv Ukrajine “nije naš rat” i da spram njega Hrvatska treba zadržati poziciju neutralnosti. A budući da Europska unija u svakom pogledu pruža moralnu i političku podršku te materijalnu i vojnu pomoć Ukrajini, Milanović se izričito eurofobno ograđuje i od europske zajednice naroda.
Na sreću nitko ozbiljan u Europi takve Milanovićeve štetočinske egzibicije ne shvaća ozbiljno, ali je nesreća u tome da je za njegove demagoške poruke prijemčiv najprovincijalniji euroskeptični i tzv. domoljubni dio domaće javnosti.
Određenije, kao prkosni čuvar hrvatske suverenosti protiv presizanja bezdušne briselske eurokracije, Milanović se nametnuo kao popularni lider i prvak šire shvaćenog domovinskog pokreta (koji obuhvaća i znatan dio HDZ-a, a ne samo bivše hadezeovce u Domovinskom pokretu, kao i protuglobaliste u Mostu). Najodređenije, popularnost je izgradio prvenstveno time što se nametnuo kao protuteža Plenkoviću, mrskom “briselskom ćati”, a zapravo europskom prinudnom upravitelju hrvatskom državom.
Naš izbor nije jednostavan
Naš izbor doista bi bio jednostavan kad bi se mogao svesti na opredjeljivanje za ili protiv HDZ-a. Perspektiva se, međutim, bitno mijenja kad se izbor konkretizira i personalizira u dilemu opredjeljivanja između Milanovića i Plenkovića.
Čim to učinimo, odjednom se problem silno usložnjava. Štoviše, nitko ne može biti siguran nije li glas za Milanovića zapravo glas za HDZ, a glas za Plenkovića glas protiv HDZ-a! Kako je to moguće? Tako što postoje dvije raznorodne orijentacije unutar samog HDZ-a: manja i slabija, uljuđena, centristička, proeuropska, ali i mahom korumpirana, s jedne, i izvorna i jača, ideološki radikalna nacionalistička, često i čisto šovenska, a uvijek revanšistička, napose spram srpskog korpusa u našoj zemlji općenito, a Milorada Pupovca posebice.
Ovu paradoksalnu dilemu veoma je efektno izrazio Dežulović u Novostima kad je uočio da “Milanović se nasuprot Plenkovića… ispostavlja kao hadezeovac s dna kace”. Budući da je Milanović “HDZ prije Plenkovića i Sanadera, izvorni Tuđmanov HDZ”, mora se zaključiti kako “Hrvatska nema izbora” ili kako se ovi parlamentarni izbori “ispostavljaju kao klasični HDZ-ovi stranački izbori”.
Dva neusporediva Milorada
Valja razumjeti višegodišnju Milanovićevu lukavu operaciju podrivanja Plenkovića. Sve do prije nekoliko mjeseci, Milanović se dovoljno prepoznatljivo obraćao upravo radikalističkom desnom krilu HDZ-a nudeći im se kao njihov glasnogovornik i zaštitnik od odrođenog “briselskog ćate”. U tom smislu najindikativniji primjer su Milanovićevi bjesomučni napadi na Pupovca, koji su melem za uši tvrdokornih hadezeovaca (čitaj: Karamarka) i cjelokupne hrvatske desnice.
Uvažimo: dok Plenković blisko politički surađuje s vjerojatno najboljim među Srbima, s našim uglednim intelektualcem i sveučilišnim profesorom Miloradom Pupovcem, dotle Milanović srodnu prijateljsku dušu nalazi u šovinističkom liku provincijalnog kabadahije, mrzitelju svega bosanskoga, Miloradu Dodiku (“za nas je Sarajevo Teheran”). Tko se dvoumi između Milanovića i Plenkovića, može svoje dvojbe najlakše otkloniti opredjeljujući se između dva posve neusporediva Milorada.
Kad vrednujemo bilancu Plenkovićeva rada kao predsjednika HDZ-a i predsjednika Vlade (od 2016.) tad se upuštamo u ocjenjivanje u kolikoj je mjeri ispunio svoj znani početni projekt da je došao “promijeniti HDZ da bi promijenio Hrvatsku”. Što je, dakako, značilo priznanje da bez promjene tadašnjeg HDZ-a nikakve promjene hrvatskog društva i države nisu moguće. Nije nikad podrobnije objasnio što pod time misli, ali je osnovna ideja ipak bila lako prepoznatljiva: kroz neutralizaciju ideološkog radikalizma preobraziti HDZ u modernu demokratsku konzervativnu stranku.
Plenkovićev državnički korak
Znamo da mu je bio potreban cijeli prvi mandat da strpljivo suzbija i politički porazi stranačku tvrdu desnicu (Hasanbegović, Brkić e tutti quanti). Znamo i da je jedva politički preživio, da mu je većina u državnoj vlasti i samoj stranci stalno visjela o koncu.
Ali možda previđamo koliko je njegov početni politički korak bio državnički: formiranje prve prave HDZ-ove koalicijske vlade u povijesti, s Mostom kao dostojnim političkim partnerom. Kakav je to šok morao biti za vlastohlepne hadezeovce da su mostovci dobili položaje predsjednika Sabora, potpredsjednika Vlade i tri ministra, od kojih je jedan čak bio ministar unutarnjih poslova?
Zapazimo da je ta Vlada, koja je potrajala do krize s Agrokorom, bila po kadrovskim kvalitetama daleko najbolja Plenkovićeva vlada (s četiri vrhunska ministra, od kojih je samo D. I. Stier bio član HDZ-a, V. Orepić član Mosta, a Z. Marić i M. Dalić izvanstranački). Svaki je od tih ministara po svojem formatu mogao biti i predsjednik vlade, a takvih u današnjoj vladi više nema.
Koliko pozitivnog ludila?
Kada se ta koalicijska vlada raspala i postala jednostranačka, pokazalo se koliko je time njen kadrovski potencijal osiromašen. A veoma perfidni način na koji je ta vlada srušena upućuje na zlehudi lik sive eminencije i velikog meštra Vladimira Šeksa (za kojega je krajem devedesetih godina Račan izjavio u jednom intervjuu: “Mi bismo se odavno vratili na vlast da HDZ nema jednog genijalnog političara koji se zove Vladimir Šeks”). Plenković je shvatio lekciju Sanadera (koji je pao jer je razvrgnuo početni duumvirat sa Šeksom), pa pazi da ne naruši nagodbu s opakim mentorom.
Može Plenković iz petnih žila nastojati pacificirati HDZ prema uljuđenoj konzervativnoj stranci, badava mu sav trud i tko će mu vjerovati kad ima uza se zatucanoga ideološkog buzdovana kao što je Šeks, koji je nedavno podsjetio na svoje najbolje dane kad je prosvjedni skup opozicije raskrinkao kao “protuhrvatski ološ i gamad”, “mračne sile”, “otrovne zmije”. S takvim šarmantnim likovima, kojima HDZ obiluje, europska je budućnost Hrvatske jedva zamisliva.
Tko god mnije da je ekstravagantni upad na izbornu scenu pretendenta za nacionalnog vođu unio potrebnu dinamiku pozitivnog ludila koja će razdrmati bljutavu stabilokraciju, neka pokuša zamisliti kakva bi se tek dinamika uzburkala da je i Plenković, poput kvazilidera kao što je Grbin, panično prepadnut goropadnim nastupom SDP-ova stvarnog šefa, organizirao konferenciju za tisak, na kojoj bi skrušeno priznao da nije dorastao položaju premijera i slavodobitno predstavio strašnog Karamarka, pravog vođu hrvatske desnice, kao pravog mandatara HDZ-a na ovim parlamentarnim izborima. Čovjeka koji je u prošlosti sve izbore protiv Milanovića glatko dobio.
Cijena Milanovićeve kombinatorike
Tada bi valjda i posljednjem naivcu bilo jasno da nam se obje naše stožerne stranke besramno izruguju i da ovo uopće nisu izbori nego čista vodviljska trećerazredna sprdačina. Na uzbudljivu temu: na ljutu ranu (Milanović), ljuta trava (Karamarko)! Možemo zamisliti još urnebesnije scenarije, ali je ova hipotetička paralela dovoljna da zorno predoči kakvu je trajnu političku štetu Milanovićeva nepromišljena kombinatorika nanijela SDP-u.
Da li sve to znači da je pred nama izbor između dva zla, frapantno sličan situaciji koja je obilježila parlamentarne izbore 2015. godine? Podsjetimo: i opstanak Milanovića na vlasti i dolazak Karamarka na vlast činili su se tada podjednako neprihvatljivim. Bilanca prethodne SDP-ove vlasti bila je porazna, pa je bilo logično očekivati da se HDZ ponovno vrati na vlast. Nevolja je, međutim, bila u tome što se HDZ, pod vodstvom Karamarka, u opoziciji toliko ideološki radikalizirao i politički blamirao da se izbor činio nemogućim.
U takvoj se bezizlaznoj situaciji pojavljuje Most kao treća snaga, s kojom nesposobni lideri i HDZ-a i SDP-a nisu znali kako da izađu na kraj. Nakon ponovljenih izvanrednih parlamentarnih izbora, krajem 2016. na političkoj sceni više nema ni Milanovića ni Karamarka. No u smjeni njihovih lidera, pokazuje se kvalitativna razlika između HDZ-a i SDP-a.
Autokratski SDP vs. demokratski HDZ
Dok HDZ na čelo dovodi svojeg najboljeg čovjeka, europarlamentarca Andreja Plenkovića, dotle se SDP ne odlučuje uzvratiti dovođenjem svojeg istaknutog europarlamentarca Tonina Picule, nego dozvoljava da mu na čelo stanu političari veoma skromnog formata (od limitiranog Bernardića do još nedoraslijeg Grbina, loših kopija lošeg originala).
U srazu između naše dvije stožerne stranke SDP ima realne izglede samo ako se kao demokratska stranka suoči s HDZ-om (koji nikad nije bio ni uzorno demokratski, pa čak ni striktno politička stranka), ako se našem građanstvu nametne svojim idejama i personalnim sastavom kao poželjna alternativa HDZ-u kao “stranci opasnih namjera” (Račan).
Jer SDP može i mora mnogo bolje nego pod vodstvom autokratskog Grbina, koji samovoljno isključuje i pojedince i čitave organizacije svoje stranke. Ako Grbin ovako osiono maltretira i upravo uništava nekoć moćnu zagrebačku stranačku organizaciju (koja je partner u gradskoj vlasti s Možemo), ako doslovno ponižava splitsku stranačku organizaciju (nametnuvši joj Puljka, s kojim je ta organizacija u principijelnom sukobu), kako takvome autokratskom lideru, koji gazi elementarna pravila unutarstranačke demokracije, povjeriti borbu za pravnu ustavnu državu i demokratsko društvo? Nikako, osim ako sebe uspijevamo uvjeriti da je i najgori SDP, koliko god bio rigidno autokratski, bolji i od najboljeg HDZ-a, koliko god bio krhko demokratski!
Glasajte za, a ne protiv
Iz svega rečenoga, možemo se ograničiti na tri zaključka. Prvo, tko god doista želi politički poraziti najgori desničarski HDZ, s njegovim monopolom na državotvornost i hrvatstvo, ima u Plenkoviću potencijalnog partnera, a ne neprijatelja. Ili, drugačije: nitko politički razborit ne bi smio avanturistički rušiti Plenkovića i prizivati da na čelo HDZ-a izrone mračni likovi koji iz potaje vrebaju svoju priliku.
Drugo, u slučaju da dobije relativnu većinu glasova na ovim izborima i bude u prilici da sastavlja novu vladu, Plenković bi morao shvatiti da bez ozbiljnog političkog partnera HDZ-ova Vlada, s lažnim kvazikoalicijskim saveznicima, ne može uspješno upravljati zemljom. Da bi u tome uspio, Plenković mora samokritički izvući pouke iz činjenice da je njegov pučistički obračun s mostovcima izazvao i još izaziva opravdano nepovjerenje mogućih ozbiljnih koalicijskih partnera da li se njemu i HDZ-u može vjerovati.
Treće, nismo u izvanrednom stanju, ovi parlamentarni izbori su redovni u nizu. Što ne znači, doduše, ni da smo u sasvim normalnom, u kojem bi se smjena vlasti dogodila već zbog same činjenice da je sadašnja garnitura već osam godina na vlasti, pa bi bio red da ustupi mjesto drugima. A za to nije potrebna nikakva vlada nacionalnog spasa ili nova republika. Dovoljno je da hrvatski građani glasaju za, a ne protiv. Imaju za koga.
Stvari nisu kakve vam se čine. Plenković je europski prinudni upravitelj Hrvatske, a Milanović politički hazarder, huškač i demagog
Nismo u izvanrednom stanju, ovi parlamentarni izbori su redovni u nizu. Što ne znači, doduše, ni da smo u sasvim normalnom
Postoje dvije raznorodne orijentacije unutar HDZ-a: manja i slabija, uljuđena, centristička, proeuropska, ali mahom korumpirana s jedne, te izvorna i jača, ideološki radikalna nacionalistička, često šovenska, a uvijek revanšistička, napose spram srpskog korpusa u našoj zemlji općenito, a Milorada Pupovca posebice, s druge strane. Glas Milanoviću zato je glas za HDZ, a glas Plenkoviću glas protiv HDZ-a
“Da vam nema mene, ko bi za vas glasao?!”, nedavno se Vožd susjedne nam države, na masovnom skupu Srpske napredne stranke, bestidno obrušio na svoju sljedbu u sadomazohističkoj seansi bez presedana. Bezobzirno je testirao granice lojalnosti svojih pristaša, sumnjičeći ih da u njima ipak možda titra koji tračak ljudskosti. Ne titra, naprotiv.
Masovnim ushitom zbog iživljavanja kojemu su izloženi zorno su javno dokazali da im ne pada ni na kraj pameti da budu ponosni politički građani ili barem normalni ljudi. Kakav Vožd, takvi i sljedbenici! Bez njega, oni su ništa; s njima nikakvima i On je ništa! Dirljiva uzajamnost u kolektivnom samoponižavanju.
Mazohistički doček spasitelja
Neodoljiv primjer i za ovdašnjeg kandidata za Vođu, našega nadstranačkog predsjednika, u znatno blažoj, ali ipak efektnoj inačici rečene groteskne seanse. Početak kampanje u parlamentarnim izborima obilježila je, naime, konferencija za tisak nominalnog lidera Socijaldemokratske partije Hrvatske P. Grbina, koji je obznanio da je svjestan da ne bio dobar kandidat za budućeg premijera, te odmah potom servilno predstavio Zorana Milanovića, svojeg pravog šefa, kao nositelja liste SDP-a u 1. izbornoj jedinici i dobitničkog kandidata za premijera.
Milanović nije pritom morao izrijekom kazati što i srpski samodržac, ali smisao operacije gaženja SDP-a nikome nije izmakao: evo mene, jer da nema mene, tko bi za vas glasao! Kad se zatim u svojstvu spasitelja trijumfalno predstavio Glavnom odboru SDP-a, bio je dočekan s mazohističkim ushitom vodećih socijaldemokrata, nesvjesnih da dokidaju i posljednje tragove svojeg političkog subjektiviteta.
Ako su baš poželjeli Milanovića za svojeg kandidata, zaboravljajući kakvu je grdnu štetu nanio toj stranci u prošlosti, mogli su barem sačuvati privid demokracije i na sjednici vodstva stranke svečano, formalnom odlukom, promijeniti svojeg kandidata za premijera. I tako dokazati i sebi javnosti da su samosvjesna politička stranka, a ne žalosna sljedba začarana lažnom karizmom jednog političkog hazardera.
Uzbuna demokratske javnosti
Sličnosti ne smiju prikriti temeljnu razliku: srpski svemoćni Vožd je u pravu, bez njega njegova ogromna sljedba (navodno čak 700.000 članova) doista nema nikakvog “korijena u narodu”; hrvatski nejaki pretendent na Vođu ima pak posla sa Socijaldemokratskom strankom, koja je postojala i vladala prije njega, a preživjet će, vala, i nakon njega. Još je jedna začudna sličnost, kolikogod srpski slučaj bio nesravnjivo drastičniji od hrvatskoga.
Naime, u srpskom slučaju predsjednik države uključuje se kao nositelj stranačke liste na ponovljenim lokalnim izborima za Beograd (!), premda u njima, prema Ustavu, ne bio smio sudjelovati (kao što se prethodno uključio i u nacionalne parlamentarne izbore, premda ni u njima nije smio sudjelovati). U našem slučaju pak nadstranački se poglavar države uključuje u parlamentarno izborno natjecanje, štoviše kandidira se za premijera, premda ne samo da nema pravo da u tom međustranačkom natjecanju sudjeluje, nego se u tom natjecanju premijera uopće i ne bira, nego se, dakako, bira zakonodavno predstavničko tijelo.
Na takvo očigledno kršenje Ustava smjesta su upozorili svi najugledniji hrvatski ustavni pravnici i uzbunili demokratsku javnost. Vjerojatno najoštriji bio je naš vodeći ustavni pravnik Branko Smerdel, koji je ustvrdio da je takvo kršenje temeljnih ustavnih načela moguće valjda samo u Sjevernoj Koreji. Ni politolozi nisu ustuknuli pred izazovom, pa je istaknuta politologinja Mirjana Kasapović žestoko ocijenila da je posrijedi “pakt pučističke hunte koja je odlučila na vlast doći neustavnim sredstvima”.
Huškanjem protiv kriminala
Pravorijek je Ustavnog suda bio očekivan: Zoran Milanović ima pravo sudjelovati u stranačkom parlamentarnom natjecanju samo ako prethodno dâ ostavku na položaj predsjednika države, a SDP-u se zabranjuje da ga, ako to ne učini, u izbornoj kampanji promovira kao kandidata za premijera.
Ne dajmo se impresionirati igrokazom koji nam je potom smišljeno priredio Milanović, u tobožnjoj usplahirenosti zbog navodno nepravedne odluke Ustavnog suda koja ga sputava u njegovoj misiji spašavanja Hrvatske. Odbio je da se povinuje pravorijeku Ustavnog suda samo zato da bi posve delegitimirao ionako dobrano okrnjeni javnopravni autoritet tog suda, a preko toga prokazao i cijeli postojeći ustavni poredak kao u temelju truo i neodrživ.
Naoko nekontrolirani uličarski rječnik, kojim je iz svojeg privatnog ćeifa počastio ustavne suce, doista je najkraći put da se bez ikakve argumentacije, huškanjem i demagogijom postojeće stanje diskreditira kao vladavina kriminala i samovolje. S takvim se “užasnim stanjem”, za koje je isključivo kriv HDZ općenito, a Plenković posebice, može primjereno uhvatiti u koštac samo pravi politički vođa, kao utemeljitelj nove hrvatske republike (koja je, uzgred budi rečeno, po njegovoj računici treća, premda može biti tek četvrta, s obzirom na to da je prvi predsjednik prve hrvatske republike bio Vladimir Nazor, a ne Franjo Tuđman).
Spas od strahotnog HDZ-a
Ubogi ustavni suci ništa ne shvaćaju, mniju praznim pravnim mudrovanjem sputati samopromociju ZM za pukog premijera, kao da je njemu do toga. Već je bio predsjednik Vlade i nije mu se svidjelo, dozlaboga mučan i dosadan svakodnevni posao, prepun kompromisa, natezanja i ustupaka.
Kao čovjeku s višom nacionalnom misijom na njemu je da izabere hoće li biti svemoćni predsjednik nove republike, pa da pritom, kao njegov srpski pandan, na položaju premijera ima tehničko lice, neku svoju krotku i podatnu dušicu poput srpske “premijerke” Ane Brnabić. Tako bi imao svu vlast, a bez ikakve operativne odgovornosti! Ili će se ipak odlučiti da formalno preuzme premijersku funkciju, ali da se pritom “ne miješa u svoj posao”, nego da sve operativne poslove delegira na nekog svojega odanog i radišnog povjerenika (po uzoru na Račana, koji je gnjavažu povjerio “zamjeniku premijera” Goranu Graniću). Već je to bio učinio s “prvim potpredsjednikom” Vlade Čačićem, pa što da ne pokuša ponovno?
Pouka je nedvosmislena: ovo nisu obični, rutinski parlamentarni izbori s poželjnom smjenom vlasti nego upravo povijesni − ako nas pretendent za nacionalnog vođu ne spasi od strahotne vladavine HDZ-a, nitko nas neće spasiti.
Poluispravne generalizacije Đurovića
Na ovom bih se mjestu htio nadovezati na sugestivan dijaloški predložak Điva Đurovića u Telegramu, čija se analiza ovih parlamentarnih izbora zasniva na teorijskoj pretpostavci koju u cjelini smatram odlučujućom: HDZ je ključni strukturni politički problem hrvatskog društva i države.
Polazeći od te pretpostavke, autor nas nastoji uvjeriti kako je Milanović ključni akter izborne pobjede nad HDZ-om, kao nepodnošljivom koruptivnom hobotnicom koja u korijenu onemogućuje pravnu državu i autonomno građansko društvo. Da bi to dokazao, autor nudi dodatnu, a zapravo glavnu tezu koja plijeni svojom jednostavnošću: “HDZ su lopovi, a ovi drugi nisu”.
Razmotrimo li pažljivo tu tezu, moramo zaključiti da je posrijedi poluispravna generalizacija. Njena funkcija i nije argumentacijska nego retorička. Naprosto nije moguće doista misliti da su svi hadezeovci lopovi, a da svi ostali politički akteri to nipošto nisu. Ne može se ipak osporiti da je teza efektna i služi polemičkoj svrsi mnogo uvjerljivije nego kad bi se u istinoljubivoj verziji ustvrdilo da su hadezeovci mnogo veći lopovi od “ovih drugih”.
Nije nedotaknut korupcijom
No ovdje nije riječ o poštenima Račanu i Budiši, koji su 2000. hametice porazili korumpirani HDZ, koga je ogorčeni hrvatski elektorat kaznio zbog kriminogene pretvorbe i privatizacije te posvemašnje privatizacije vlasti. Analiza, mnogo konkretnije i aktualnije, zapravo upućuje na zaključak da je Milanović, usprkos svim njegovim manama, pošten političar nedotaknut korupcijom.
Nažalost, nije tako. Dovoljno je spomenuti samo jedno ime: Tomislav Saucha. O tome se sve zna, ali vrijedi podsjetiti: Saucha je bio Milanovićev šef kabineta i najbliži suradnik dok je SDP bio na vlasti (2011-2015); pronevjerio je čak pola milijuna kuna iz blagajne Vlade, pri čemu se opravdano sumnjalo da to nije mogao učiniti bez znanja svoga ortaka na položaju predsjednika Vlade.
Isti je taj lik, zbog svojih “zasluga” bio zatim izabran za zastupnika. Dok je još bio u sudskom postupku pod optužbom za pronevjeru, odigrao je u dramatičnoj sjednici Sabora u proljeće 2017. odlučujuću ulogu, jer je samo njegov glas presudio da se održi prva Plenkovićeva Vlada. Bio je očigledno kupljen ili ucijenjen.
Kontinuitet koruptivnog modela vladanja
Nema ovdje smisla podsjećati na afere iz ere Milanovićeve Vlade, neka bude dovoljno spomenuti ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, koji se zlorabeći svoju funkciju do grla bio uvaljao u mutne poslove, napose u energetskom sektoru.
Kao lider HNS-a premrežio je svojim stranačkim kadrovima ključne agencije i tvrtke, pa je čak i notornom Milanu Bandiću umnogome osporio “ugled” najkorumpiranijeg političara u zemlji. Takvog će klijentelističkog političara, kojega je Milanović omogućio i podržavao, kasnije “preuzeti” Plenković, kad je zgoljnom trgovinom spašavao svoju Vladu nakon razlaza s Mostom u proljeće 2017.
Između Milanovića (2011.-2015.) i njegova prethodnika Sanadera (2003.-2009.) tako i njegova sljednika Plenkovića (2016.-2024.) ne postoji diskontinuitet u korupciji kao načinu vladanja i zlouporabe vlasti (uz dva kratka i slabašna protukorupcijska intermezza s Vladom Jadranke Kosor, 2009.-2011. i koalicijskom Vladom Tima Oreškovića 2016.).
Oslobađanje od gazde Todorića
Ipak postoji i primjer diskontinuiteta, čija se važnost ne može precijeniti. Nijedna se hrvatska vlada prije Plenkovićeve koalicijske vlade s Mostom nije usudila ni pomisliti, a nekmoli provesti, veoma riskantno i čak opasno oslobađanje države od privatne svemoći nedodirljivog Gazde Ivice Todorića, koji je desetljećima ekonomski gospodario Hrvatskom, s koruptivnim pipcima u svim relevantnim strankama i uz potpunu podršku svih vladajućih garnitura. Kao što znamo i još osjećamo, famozna “afera Agrokor” izazvala je upravo tektonske potrese u hrvatskom društvu i njen se konačni rasplet još iščekuje.
Suočena s golemim izazovima, silnim otporima i još većim nerazumijevanjima, koalicijska Vlada HDZ-a i Mosta se raspala. Najveći otpor ovom golemom antikorupcijskom pothvatu očekivano je došao iz struktura HDZ-a i represivnih i pravosudnih aparata države, koje su bile duboko interesno povezane i koruptivno umrežene u Todorićev imperij.
Još neučvršćen kao lider HDZ-a Plenković nije odolio pritisku, pa je spašavajući živu glavu izveo niz iznuđenih i sumnjivih političkih operacija (od pučističkog izbacivanja ministara Mosta iz Vlade, preko koruptivnog sprječavanja izglasavanja nepovjerenja Vladi, do veoma mutnih kombinacija s Vrdoljakovim ostatkom ostataka HNS-a i Bandićevim “žetončićima” u održanju krhke saborske većine).
Bio je loš, a sad je još gori
Slučaj Agrokor je poučan i gotovo perverzan, jer je pokazao ne samo koliko je tegobno i opasno izravno političko suočavanje s visokom korupcijom, nego i to koliko smo mentalno korumpirani kad se u medijskim kampanjama i javnom mnijenju uspjelo nametnuti uvjerenje da su korumpirani upravo oni koji se bore protiv korupcije.
Slijedimo li dalje Đurovićevu analizu, nailazimo na ovakvu prosudbu: “Za premijera ćemo izabrati čovjeka koji uopće nije sretno rješenje za Hrvatsku”. Da li ćemo ga izabrati nije sigurno, ali je izvjesno da to ne bi bilo “sretno rješenje za Hrvatsku”. Ili još: “neće biti lako živjeti s ovakvim Milanovićem ponovno na stvarnoj vlasti”.
To je doista najmanje što se može reći. Kojem je to hrvatskom građaninu lako živjeti s ovakvim Milanovićem kao poglavarom države? Čovjekom koji je bio loš premijer (jer je premalo radio) i još gori predsjednik Republike (jer previše priča)… Cinično rečeno, možda bi ipak bilo bolje da postane premijer, jer tko bi s njime ovakvim izdržao još jedan njegov mandat na položaju predsjednika države.
Opsjednutost ruskom nepobjedivošću
Najdojmljiviji dio Đurovićeve analize portretiranje je Milanovića kao svađalačkog i teškog karaktera, s primjerenom oštrom kritikom niza njegovih “problematičnih političkih stavova”, sve do “posve promašenih poteza, izjava i procjena oko rata u Ukrajini”. S tom se kritikom u cijelosti slažem, s time da bih bio skloniji Milanovićeve vanjskopolitičke ocjene i poteze oštrije osuditi, a ne samo kao “zabrinjavajuće”, kako to Đurović obzirno čini.
No uza svu obzirnost, Đurović Milanovićevo stajalište spram velikoruske agresije na Ukrajinu s punim pravom ocjenjuje katastrofalnim, a njegovo uskraćivanje podrške ugroženom ukrajinskom narodu upravo štetnim. Sve je to točno, ali se ovdje u glavnoj ulozi na sceni pojavljuje još jedan naš politički lik, hrvatski premijer Andrej Plenković, jedan od najodlučnijih europskih državnika u podršci Ukrajini (čuvena je njegova izjava kad je krajem 2016. posjetio djelomično već okupiranu Ukrajinu: “Krim je Ukrajina!”).
Milanović se na kapitalnom pitanju Ukrajine, koja se uz aktivnu podršku cijelog Zapada, a prije svega Europske unije, herojski opire nasrtaju putinovskog velikoruskog imperija, izravno i upravo skandalozno suprotstavlja Plenkoviću, koga se čak usuđuje denuncirati kao “ukrajinskog špijuna” “Petrušenka”. Pritom ne mislim da bi zauzvrat Milanovića trebalo optužiti da je kagebeovski igrač, premda je njegova opsesija ruskom nepobjedivošću naprosto sramotna.
Uskogrudni hrvatski suverenizam
Ključna je Milanovićeva odgovornost s kojom on u pozi uskogrudnog hrvatskog suverenista tvrdi da rat protiv Ukrajine “nije naš rat” i da spram njega Hrvatska treba zadržati poziciju neutralnosti. A budući da Europska unija u svakom pogledu pruža moralnu i političku podršku te materijalnu i vojnu pomoć Ukrajini, Milanović se izričito eurofobno ograđuje i od europske zajednice naroda.
Na sreću nitko ozbiljan u Europi takve Milanovićeve štetočinske egzibicije ne shvaća ozbiljno, ali je nesreća u tome da je za njegove demagoške poruke prijemčiv najprovincijalniji euroskeptični i tzv. domoljubni dio domaće javnosti.
Određenije, kao prkosni čuvar hrvatske suverenosti protiv presizanja bezdušne briselske eurokracije, Milanović se nametnuo kao popularni lider i prvak šire shvaćenog domovinskog pokreta (koji obuhvaća i znatan dio HDZ-a, a ne samo bivše hadezeovce u Domovinskom pokretu, kao i protuglobaliste u Mostu). Najodređenije, popularnost je izgradio prvenstveno time što se nametnuo kao protuteža Plenkoviću, mrskom “briselskom ćati”, a zapravo europskom prinudnom upravitelju hrvatskom državom.
Naš izbor nije jednostavan
Naš izbor doista bi bio jednostavan kad bi se mogao svesti na opredjeljivanje za ili protiv HDZ-a. Perspektiva se, međutim, bitno mijenja kad se izbor konkretizira i personalizira u dilemu opredjeljivanja između Milanovića i Plenkovića.
Čim to učinimo, odjednom se problem silno usložnjava. Štoviše, nitko ne može biti siguran nije li glas za Milanovića zapravo glas za HDZ, a glas za Plenkovića glas protiv HDZ-a! Kako je to moguće? Tako što postoje dvije raznorodne orijentacije unutar samog HDZ-a: manja i slabija, uljuđena, centristička, proeuropska, ali i mahom korumpirana, s jedne, i izvorna i jača, ideološki radikalna nacionalistička, često i čisto šovenska, a uvijek revanšistička, napose spram srpskog korpusa u našoj zemlji općenito, a Milorada Pupovca posebice.
Ovu paradoksalnu dilemu veoma je efektno izrazio Dežulović u Novostima kad je uočio da “Milanović se nasuprot Plenkovića… ispostavlja kao hadezeovac s dna kace”. Budući da je Milanović “HDZ prije Plenkovića i Sanadera, izvorni Tuđmanov HDZ”, mora se zaključiti kako “Hrvatska nema izbora” ili kako se ovi parlamentarni izbori “ispostavljaju kao klasični HDZ-ovi stranački izbori”.
Dva neusporediva Milorada
Valja razumjeti višegodišnju Milanovićevu lukavu operaciju podrivanja Plenkovića. Sve do prije nekoliko mjeseci, Milanović se dovoljno prepoznatljivo obraćao upravo radikalističkom desnom krilu HDZ-a nudeći im se kao njihov glasnogovornik i zaštitnik od odrođenog “briselskog ćate”. U tom smislu najindikativniji primjer su Milanovićevi bjesomučni napadi na Pupovca, koji su melem za uši tvrdokornih hadezeovaca (čitaj: Karamarka) i cjelokupne hrvatske desnice.
Uvažimo: dok Plenković blisko politički surađuje s vjerojatno najboljim među Srbima, s našim uglednim intelektualcem i sveučilišnim profesorom Miloradom Pupovcem, dotle Milanović srodnu prijateljsku dušu nalazi u šovinističkom liku provincijalnog kabadahije, mrzitelju svega bosanskoga, Miloradu Dodiku (“za nas je Sarajevo Teheran”). Tko se dvoumi između Milanovića i Plenkovića, može svoje dvojbe najlakše otkloniti opredjeljujući se između dva posve neusporediva Milorada.
Kad vrednujemo bilancu Plenkovićeva rada kao predsjednika HDZ-a i predsjednika Vlade (od 2016.) tad se upuštamo u ocjenjivanje u kolikoj je mjeri ispunio svoj znani početni projekt da je došao “promijeniti HDZ da bi promijenio Hrvatsku”. Što je, dakako, značilo priznanje da bez promjene tadašnjeg HDZ-a nikakve promjene hrvatskog društva i države nisu moguće. Nije nikad podrobnije objasnio što pod time misli, ali je osnovna ideja ipak bila lako prepoznatljiva: kroz neutralizaciju ideološkog radikalizma preobraziti HDZ u modernu demokratsku konzervativnu stranku.
Plenkovićev državnički korak
Znamo da mu je bio potreban cijeli prvi mandat da strpljivo suzbija i politički porazi stranačku tvrdu desnicu (Hasanbegović, Brkić e tutti quanti). Znamo i da je jedva politički preživio, da mu je većina u državnoj vlasti i samoj stranci stalno visjela o koncu.
Ali možda previđamo koliko je njegov početni politički korak bio državnički: formiranje prve prave HDZ-ove koalicijske vlade u povijesti, s Mostom kao dostojnim političkim partnerom. Kakav je to šok morao biti za vlastohlepne hadezeovce da su mostovci dobili položaje predsjednika Sabora, potpredsjednika Vlade i tri ministra, od kojih je jedan čak bio ministar unutarnjih poslova?
Zapazimo da je ta Vlada, koja je potrajala do krize s Agrokorom, bila po kadrovskim kvalitetama daleko najbolja Plenkovićeva vlada (s četiri vrhunska ministra, od kojih je samo D. I. Stier bio član HDZ-a, V. Orepić član Mosta, a Z. Marić i M. Dalić izvanstranački). Svaki je od tih ministara po svojem formatu mogao biti i predsjednik vlade, a takvih u današnjoj vladi više nema.
Koliko pozitivnog ludila?
Kada se ta koalicijska vlada raspala i postala jednostranačka, pokazalo se koliko je time njen kadrovski potencijal osiromašen. A veoma perfidni način na koji je ta vlada srušena upućuje na zlehudi lik sive eminencije i velikog meštra Vladimira Šeksa (za kojega je krajem devedesetih godina Račan izjavio u jednom intervjuu: “Mi bismo se odavno vratili na vlast da HDZ nema jednog genijalnog političara koji se zove Vladimir Šeks”). Plenković je shvatio lekciju Sanadera (koji je pao jer je razvrgnuo početni duumvirat sa Šeksom), pa pazi da ne naruši nagodbu s opakim mentorom.
Može Plenković iz petnih žila nastojati pacificirati HDZ prema uljuđenoj konzervativnoj stranci, badava mu sav trud i tko će mu vjerovati kad ima uza se zatucanoga ideološkog buzdovana kao što je Šeks, koji je nedavno podsjetio na svoje najbolje dane kad je prosvjedni skup opozicije raskrinkao kao “protuhrvatski ološ i gamad”, “mračne sile”, “otrovne zmije”. S takvim šarmantnim likovima, kojima HDZ obiluje, europska je budućnost Hrvatske jedva zamisliva.
Tko god mnije da je ekstravagantni upad na izbornu scenu pretendenta za nacionalnog vođu unio potrebnu dinamiku pozitivnog ludila koja će razdrmati bljutavu stabilokraciju, neka pokuša zamisliti kakva bi se tek dinamika uzburkala da je i Plenković, poput kvazilidera kao što je Grbin, panično prepadnut goropadnim nastupom SDP-ova stvarnog šefa, organizirao konferenciju za tisak, na kojoj bi skrušeno priznao da nije dorastao položaju premijera i slavodobitno predstavio strašnog Karamarka, pravog vođu hrvatske desnice, kao pravog mandatara HDZ-a na ovim parlamentarnim izborima. Čovjeka koji je u prošlosti sve izbore protiv Milanovića glatko dobio.
Cijena Milanovićeve kombinatorike
Tada bi valjda i posljednjem naivcu bilo jasno da nam se obje naše stožerne stranke besramno izruguju i da ovo uopće nisu izbori nego čista vodviljska trećerazredna sprdačina. Na uzbudljivu temu: na ljutu ranu (Milanović), ljuta trava (Karamarko)! Možemo zamisliti još urnebesnije scenarije, ali je ova hipotetička paralela dovoljna da zorno predoči kakvu je trajnu političku štetu Milanovićeva nepromišljena kombinatorika nanijela SDP-u.
Da li sve to znači da je pred nama izbor između dva zla, frapantno sličan situaciji koja je obilježila parlamentarne izbore 2015. godine? Podsjetimo: i opstanak Milanovića na vlasti i dolazak Karamarka na vlast činili su se tada podjednako neprihvatljivim. Bilanca prethodne SDP-ove vlasti bila je porazna, pa je bilo logično očekivati da se HDZ ponovno vrati na vlast. Nevolja je, međutim, bila u tome što se HDZ, pod vodstvom Karamarka, u opoziciji toliko ideološki radikalizirao i politički blamirao da se izbor činio nemogućim.
U takvoj se bezizlaznoj situaciji pojavljuje Most kao treća snaga, s kojom nesposobni lideri i HDZ-a i SDP-a nisu znali kako da izađu na kraj. Nakon ponovljenih izvanrednih parlamentarnih izbora, krajem 2016. na političkoj sceni više nema ni Milanovića ni Karamarka. No u smjeni njihovih lidera, pokazuje se kvalitativna razlika između HDZ-a i SDP-a.
Autokratski SDP vs. demokratski HDZ
Dok HDZ na čelo dovodi svojeg najboljeg čovjeka, europarlamentarca Andreja Plenkovića, dotle se SDP ne odlučuje uzvratiti dovođenjem svojeg istaknutog europarlamentarca Tonina Picule, nego dozvoljava da mu na čelo stanu političari veoma skromnog formata (od limitiranog Bernardića do još nedoraslijeg Grbina, loših kopija lošeg originala).
U srazu između naše dvije stožerne stranke SDP ima realne izglede samo ako se kao demokratska stranka suoči s HDZ-om (koji nikad nije bio ni uzorno demokratski, pa čak ni striktno politička stranka), ako se našem građanstvu nametne svojim idejama i personalnim sastavom kao poželjna alternativa HDZ-u kao “stranci opasnih namjera” (Račan).
Jer SDP može i mora mnogo bolje nego pod vodstvom autokratskog Grbina, koji samovoljno isključuje i pojedince i čitave organizacije svoje stranke. Ako Grbin ovako osiono maltretira i upravo uništava nekoć moćnu zagrebačku stranačku organizaciju (koja je partner u gradskoj vlasti s Možemo), ako doslovno ponižava splitsku stranačku organizaciju (nametnuvši joj Puljka, s kojim je ta organizacija u principijelnom sukobu), kako takvome autokratskom lideru, koji gazi elementarna pravila unutarstranačke demokracije, povjeriti borbu za pravnu ustavnu državu i demokratsko društvo? Nikako, osim ako sebe uspijevamo uvjeriti da je i najgori SDP, koliko god bio rigidno autokratski, bolji i od najboljeg HDZ-a, koliko god bio krhko demokratski!
Glasajte za, a ne protiv
Iz svega rečenoga, možemo se ograničiti na tri zaključka. Prvo, tko god doista želi politički poraziti najgori desničarski HDZ, s njegovim monopolom na državotvornost i hrvatstvo, ima u Plenkoviću potencijalnog partnera, a ne neprijatelja. Ili, drugačije: nitko politički razborit ne bi smio avanturistički rušiti Plenkovića i prizivati da na čelo HDZ-a izrone mračni likovi koji iz potaje vrebaju svoju priliku.
Drugo, u slučaju da dobije relativnu većinu glasova na ovim izborima i bude u prilici da sastavlja novu vladu, Plenković bi morao shvatiti da bez ozbiljnog političkog partnera HDZ-ova Vlada, s lažnim kvazikoalicijskim saveznicima, ne može uspješno upravljati zemljom. Da bi u tome uspio, Plenković mora samokritički izvući pouke iz činjenice da je njegov pučistički obračun s mostovcima izazvao i još izaziva opravdano nepovjerenje mogućih ozbiljnih koalicijskih partnera da li se njemu i HDZ-u može vjerovati.
Treće, nismo u izvanrednom stanju, ovi parlamentarni izbori su redovni u nizu. Što ne znači, doduše, ni da smo u sasvim normalnom, u kojem bi se smjena vlasti dogodila već zbog same činjenice da je sadašnja garnitura već osam godina na vlasti, pa bi bio red da ustupi mjesto drugima. A za to nije potrebna nikakva vlada nacionalnog spasa ili nova republika. Dovoljno je da hrvatski građani glasaju za, a ne protiv. Imaju za koga.