Sud koji se tako samo zove
Kako uopće objasniti taj preemptivni napad Ustavnog suda koji, u trenutku kad predsjednik Republike uopće nije izgledni mandatar, za svaki slučaj poručuje Saboru da im ne padne napamet baš njemu dati povjerenje za sastav Vlade?
Ustavni sud zaboravlja da nema nikakvu ovlast nalagati Saboru kome da ukaže povjerenje. Smetnuo je Ustavni sud s uma i činjenicu da, budući da se ne radi o pravom sudu nego grani vlasti koja se slučajno tako zove, njegove odluke nisu ovršive. Na njih se ne stavlja klauzula pravomoćnosti niti se mogu odnijeti na Finu radi prisilne naplate.
Najbolji primjer za to je odluka Ustavnog suda kojom je prije sedam godina Hrvatskom saboru naloženo donošenje novog zakona o pobačaju. Kako tad, tako sad. Odluke Ustavnog suda učinak proizvode snagom svojeg autoriteta. A autoriteta očito nema, odnosno ako ga je još nešto i bilo ostalo, od petka je potpuno izgubljen.
Tri protuustavna koraka
Ustavni sud je u istom aktu prvo pregazio trodiobu vlasti jer je svoju ovlast nadzora nad izborima kao načinom biranja zakonodavne vlasti pokušao protegnuti na sastavljanje Vlade kao način imenovanja izvršne vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potom je prekršio jedno od temeljnih pravnih načela, načelo zakonitosti, prema kojem se nijedna sankcija ne može izreći ako protupravnost nekog postupanja nije predviđena zakonom, a zabrana preuzimanja uloge mandatara nije nešto što naši propisi poznaju.
Kao šećer na kraju Ustavni sud je, jednako kao i prošli put, ležerno zaprijetio vrlo širokom krugu ljudi, ovaj put sudionicima izbora, da pri predlaganju mandatara paze za koga će se odlučiti.
Mandatar opečene stražnjice
Volja birača iskazana na izborima, a koju čak ni Ustavni sud ne dovodi u pitanje, rezultirala je 151 saborskim zastupnikom. Ti ljudi za mandatara nove vlade mogu izabrati koga god žele, a Ustavni sud im nema pravo čak niti sugerirati koga bi trebali izabrati, a kamoli zabraniti da nekoga uzmu u obzir. To stoga što Ustavni sud u tom procesu ne postoji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ili riječima Abrahama Lincolna, “Izbori pripadaju narodu. Odluka je samo njihova. Ako narod želi okrenuti leđa vatri i spržiti svoje stražnjice, onda će jednostavno morati sjedati na opeklinama.”
Ako je volja naroda da mandatar nove vlade bude čovjek koji je kao aktivni predsjednik Republike indirektno sudjelovao u parlamentarnim izborima s planom da tek nakon njihovog održavanja podnese ostavku kako bi oformio novu vladu, onda tako ima biti makar to značilo da će se narod opariti.
Nije nadležan nad Vladom
Izbori nisu sigurnosni pojas ili kaciga na glavi vozača kojeg zakonodavac štiti od njega samog. Ustavni sud nije zakonodavac i nema na to pravo. Zakonodavac je Hrvatski sabor. A davanje povjerenja vladi u Saboru odnos je između te dvije grane vlasti i samo te dvije grane vlasti. Procedura je to u kojoj od naroda izabrana zakonodavna vlast upravljanje državom predaje u ruke izvršne vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A da bi sve bilo u duhu Ustava, rješenje o imenovanju predsjednika Vlade donosi predsjednik Republike kao drugi dio izvršne vlasti. U tom odnosu nema sudbene vlasti. Niti ima Ustavnog suda kao kvazisudbene vlasti. To stoga jer članak 112. Ustava glasi: “Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru”.
Hrvatski sabor je taj koji može pokrenuti pitanje povjerenja predsjedniku ili članovima Vlade kao i Vladi u cjelini, što je jedini mehanizam kontrole koji Ustav predviđa. Ali i to je tek kontrola djelovanja Vlade, a ne njenog sastavljanja.
Reforma nužna zbog pada struke
A kontrola djelovanja Ustavnog suda, iznad kojeg ne stoji neko drugo tijelo, trebala bi biti pravna znanost. No, ona je ta koja je najviše stradala u posljednjih mjesec dana u kojem razdoblju su brojni profesori prava redom padali na ispitu. Pokazavši izuzetnu nekritičnost nakon prvog Upozorenja 18. ožujka 2024. zapravo su iskazali spremnost da progutaju bilo što što bi moglo doći s Ustavnog suda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako dobar dio njih ima ambicije biti imenovan na Ustavni sud gdje će uskoro biti upražnjeno čak deset mjesta, odabrali su ne zamjerati se možebitnim budućim kolegama i saborskoj većini koja bi ih trebala izabrati. Upravo to je glavni argument za reformu Ustavnog suda.
Iako nije riječ o redovnom sudu, sama činjenica da se osobe koje u njemu sjede nazivaju sucima i sutkinjama, pa još k tome odlučuju o pravima i obvezama drugih, znači da bi morale imati položen pravosudni ispit.
Autonomija od vlastite ambicije
To međutim za izbor ustavnih sudaca u Hrvatskoj nije uvjet, pa na tu funkciju može biti imenovan netko bez dana praktičnog pravnog iskustva bilo kao odvjetnik, javni bilježnik, sudac ili jednostavno pravnik u nekoj firmi. Sve dok dakle profesori prava uz Ustavom zajamčenu autonomiju sveučilišta ne ostvare i autonomiju od svojih ambicija, ustavnopravna znanost patit će od istih boljki od kojih boluje posljednjih trideset godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Premda su neki od njih sad ipak sramežljivo kritizirali novi akt Ustavnog suda, za povratak na pravi kolosijek trebat će znatno više od toga. Jer riječima jednog profesora prava koji jest zadržao autonomiju, postoje tri stupa demokratskog društva od kojih je prvi kritična znanstvena zajednica.
Ustavni suci zaboravljaju da njihove odluke nisu ovršive, već djeluju snagom autoriteta. A on je nakon ovoga posve izgubljen
Iznad Ustavnog suda je samo pravna struka. Ona se u svojoj ambiciji najviše osramotila
U istom aktu Ustavni sud je pregazio trodiobu vlasti, prekršio načelo zakonitosti po kojem nema sankcije ako nije predviđena zakonom, te izabranim zastupnicima zaprijetio koga ne smiju imenovati. Ustavni sud nije zakonodavac i nema na to pravo
Britanski premijer iz sredine prošlog stoljeća Harold Macmillan poznat je po izjavi “Nikad nemoj dati političkom protivniku publiku koju on sam ne bi mogao privući”. Ustavni sud je odlukom prema kojoj aktualni predsjednik Republike ne može biti mandatar makar dao ostavku zapravo postupio kao otac koji je kćeri zabranio da viđa dečka koji mu nije po volji. Sve što ta njegova kći sad želi je baš taj dečko.
Ustavni sud paradoksalno je, a zbog duboke protupravnosti svoje odluke, postigao da ljudi prirodno zauzimaju stranu čovjeka na kojeg su se ovi okomili, upravo zato što su se na njega okomili, a ne zato što je on bio njihov izbor kad se prošlu srijedu glasalo.
Sud koji se tako samo zove
Kako uopće objasniti taj preemptivni napad Ustavnog suda koji, u trenutku kad predsjednik Republike uopće nije izgledni mandatar, za svaki slučaj poručuje Saboru da im ne padne napamet baš njemu dati povjerenje za sastav Vlade?
Ustavni sud zaboravlja da nema nikakvu ovlast nalagati Saboru kome da ukaže povjerenje. Smetnuo je Ustavni sud s uma i činjenicu da, budući da se ne radi o pravom sudu nego grani vlasti koja se slučajno tako zove, njegove odluke nisu ovršive. Na njih se ne stavlja klauzula pravomoćnosti niti se mogu odnijeti na Finu radi prisilne naplate.
Najbolji primjer za to je odluka Ustavnog suda kojom je prije sedam godina Hrvatskom saboru naloženo donošenje novog zakona o pobačaju. Kako tad, tako sad. Odluke Ustavnog suda učinak proizvode snagom svojeg autoriteta. A autoriteta očito nema, odnosno ako ga je još nešto i bilo ostalo, od petka je potpuno izgubljen.
Tri protuustavna koraka
Ustavni sud je u istom aktu prvo pregazio trodiobu vlasti jer je svoju ovlast nadzora nad izborima kao načinom biranja zakonodavne vlasti pokušao protegnuti na sastavljanje Vlade kao način imenovanja izvršne vlasti.
Potom je prekršio jedno od temeljnih pravnih načela, načelo zakonitosti, prema kojem se nijedna sankcija ne može izreći ako protupravnost nekog postupanja nije predviđena zakonom, a zabrana preuzimanja uloge mandatara nije nešto što naši propisi poznaju.
Kao šećer na kraju Ustavni sud je, jednako kao i prošli put, ležerno zaprijetio vrlo širokom krugu ljudi, ovaj put sudionicima izbora, da pri predlaganju mandatara paze za koga će se odlučiti.
Mandatar opečene stražnjice
Volja birača iskazana na izborima, a koju čak ni Ustavni sud ne dovodi u pitanje, rezultirala je 151 saborskim zastupnikom. Ti ljudi za mandatara nove vlade mogu izabrati koga god žele, a Ustavni sud im nema pravo čak niti sugerirati koga bi trebali izabrati, a kamoli zabraniti da nekoga uzmu u obzir. To stoga što Ustavni sud u tom procesu ne postoji.
Ili riječima Abrahama Lincolna, “Izbori pripadaju narodu. Odluka je samo njihova. Ako narod želi okrenuti leđa vatri i spržiti svoje stražnjice, onda će jednostavno morati sjedati na opeklinama.”
Ako je volja naroda da mandatar nove vlade bude čovjek koji je kao aktivni predsjednik Republike indirektno sudjelovao u parlamentarnim izborima s planom da tek nakon njihovog održavanja podnese ostavku kako bi oformio novu vladu, onda tako ima biti makar to značilo da će se narod opariti.
Nije nadležan nad Vladom
Izbori nisu sigurnosni pojas ili kaciga na glavi vozača kojeg zakonodavac štiti od njega samog. Ustavni sud nije zakonodavac i nema na to pravo. Zakonodavac je Hrvatski sabor. A davanje povjerenja vladi u Saboru odnos je između te dvije grane vlasti i samo te dvije grane vlasti. Procedura je to u kojoj od naroda izabrana zakonodavna vlast upravljanje državom predaje u ruke izvršne vlasti.
A da bi sve bilo u duhu Ustava, rješenje o imenovanju predsjednika Vlade donosi predsjednik Republike kao drugi dio izvršne vlasti. U tom odnosu nema sudbene vlasti. Niti ima Ustavnog suda kao kvazisudbene vlasti. To stoga jer članak 112. Ustava glasi: “Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru”.
Hrvatski sabor je taj koji može pokrenuti pitanje povjerenja predsjedniku ili članovima Vlade kao i Vladi u cjelini, što je jedini mehanizam kontrole koji Ustav predviđa. Ali i to je tek kontrola djelovanja Vlade, a ne njenog sastavljanja.
Reforma nužna zbog pada struke
A kontrola djelovanja Ustavnog suda, iznad kojeg ne stoji neko drugo tijelo, trebala bi biti pravna znanost. No, ona je ta koja je najviše stradala u posljednjih mjesec dana u kojem razdoblju su brojni profesori prava redom padali na ispitu. Pokazavši izuzetnu nekritičnost nakon prvog Upozorenja 18. ožujka 2024. zapravo su iskazali spremnost da progutaju bilo što što bi moglo doći s Ustavnog suda.
Kako dobar dio njih ima ambicije biti imenovan na Ustavni sud gdje će uskoro biti upražnjeno čak deset mjesta, odabrali su ne zamjerati se možebitnim budućim kolegama i saborskoj većini koja bi ih trebala izabrati. Upravo to je glavni argument za reformu Ustavnog suda.
Iako nije riječ o redovnom sudu, sama činjenica da se osobe koje u njemu sjede nazivaju sucima i sutkinjama, pa još k tome odlučuju o pravima i obvezama drugih, znači da bi morale imati položen pravosudni ispit.
Autonomija od vlastite ambicije
To međutim za izbor ustavnih sudaca u Hrvatskoj nije uvjet, pa na tu funkciju može biti imenovan netko bez dana praktičnog pravnog iskustva bilo kao odvjetnik, javni bilježnik, sudac ili jednostavno pravnik u nekoj firmi. Sve dok dakle profesori prava uz Ustavom zajamčenu autonomiju sveučilišta ne ostvare i autonomiju od svojih ambicija, ustavnopravna znanost patit će od istih boljki od kojih boluje posljednjih trideset godina.
Premda su neki od njih sad ipak sramežljivo kritizirali novi akt Ustavnog suda, za povratak na pravi kolosijek trebat će znatno više od toga. Jer riječima jednog profesora prava koji jest zadržao autonomiju, postoje tri stupa demokratskog društva od kojih je prvi kritična znanstvena zajednica.