xNije to, doduše, samo hrvatski problem. Izborne kampanje su oduvijek i svugdje znale odlutati u fantasy land, ali čini se da posljednjih nekoliko godina, svugdje po svijetu, više ne uspijevaju ni zalutati u stvarnost. Političke bitke vode se debelo izmišljenim frontovima, s lažnim činjenicama i maksimalnim apeliranjem na najelementarnije emocije, poput mržnje ili straha.
Kampanja, zapravo serija kampanja vladajuće stranke za izbornu hrvatsku godinu, kreće upravo u tom stilu, u izmišljenom i posve nepostojećem svijetu, u kojem su činjenice tek prezira vrijedna smetnja. Priča o zlom Gradu Zagrebu koji ne želi dati više plaće građanima kakve im je omogućila država bila je jednako otužno predvidiva, kao što je jednako otužno udaljena od ičega što podsjeća na stvarnost.
Filipovićev Detroit
Prije samo četiri godine, naime, zagrebački gradski zastupnik HDZ-a ukazivao je da mora doći do “radikalnog zaokreta u upravljanju gradskim financijama”, inače će “Zagreb bankrotirati kao Detroit”. I prije tri godine je ponavljao priču o nužnosti radikalnog zaokreta jer “Zagreb ima ozbiljne probleme s likvidnošću”. Taj zastupnik zvao se Davor Filipović. Danas je ministar gospodarstva i održivog razvoja i o Detroitu mudro šuti.
Zagreb danas, srećom, više nije na rubu bankrota. Što zbog nove gradske uprave, što zbog rasta prihoda na pogon inflacije, situacija se stabilizirala, a kreditni rejting povećan. Priča o deficitu od 1,3 milijarde kuna, koja je (uz ostalo) izluđivala Filipovića, međutim, vratila se u vrlo sličnom iznosu koji je odjednom i bez ikakvih konzultacija gradskoj blagajni oduzela – državna vlast.
Disfunkcionalni i prijetvorni
Radi se o ukidanju prireza, što na gradske financije ima otisak dubine od 200 milijuna eura (1,5 milijardi kuna) godišnje. Radi se o potezu povučenom bez ikakve konzultacije s gradovima na koje se odnosi. Radi se, ukratko, o prozirnom političkom triku kakvim se, u izbornoj godini, Vlada želi pokazati kao ona koja građanima nosi darove, a gradske vlasti zlim i nesposobnim upravljačima. Dakako, u tri najveća hrvatska grada HDZ nije na vlasti.
Scenarij koji se odvija ovih dana bio je bolno predvidiv. I šef zagrebačkog HDZ-a Mislav Herman koji poručuje da Tomislav Tomašević “osiromašuje građane”. Plenković koji, kao, žali da “Tomašević nije iskoristio priliku” da poveća plaće građanima za što mu je Vlada otvorila prostor. HDZ-ovi službeni kanali na društvenim mrežama su priču, kao i obično odradili uz dodatnu količinu uvreda, uvjeravajući oduševljene pratitelje kako, eto, disfunkcionalni i prijetvorni “možemosi” ne daju novce koje je Zagrepčanima namijenila “naša Vlada”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nasilni upad u financije gradova
Stvarna priča je savršeno jednostavna. Država je izvršila nasilni i nenajavljeni upad u financije gradova – najviše najvećeg, Zagreba – stavljajući ih u situaciju da biraju između gubitka prihoda ili politički nepopularnog povećanja poreza na dohodak. Takav sramotan politički trik je, u stvarnom svijetu, čak i u donekle bajkovitim političkim predizbornim kampanjama, kakve smo znali imati – vrijedan isključivo prezira.
No, ova kampanja će se očito odvijati u fantasy landu, vrlo strogo i pažljivo odijeljenom od stvarnosti. U njemu će se, a to se već i radi, Banske dvore ocrtavati kao udarnike brige za primanja građana, sa spektakularnim rezultatima u povećanju plaća i mirovina, a čelnike oporbenih gradova, opet – posebno Tomaševića – kao Grincheve koji niti znaju, niti žele pomoći puku.
Kojićev naklon stvarnosti
U cijeloj ovoj mučnoj i predvidivoj predstavi vrijedno istaknuti suprotan primjer; političara kojemu je, kakvog li čudaka!, stvarnost ipak nešto bitnija. Predsjednik bivše Stranke rada i solidarnost (bivše Bandićeve stranke), Slavko Kojić je godinama bio glavni gradski financijaš, a danas je jedan od vođa zagrebačke oporbe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U fantasy landu je njegova uloga jasna – trebao bi naricati nad zlim Tomaševićem koji nije u stanju povisiti plaće građanima ni kad im to omogući državna vlast. “Za ukidanje prireza nije ponuđen nijedan drugi supstitut”, odrezao je, međutim, Kojić, i, kako prenosi Večernji list, poručio da bi i on napravio isto što radi i sadašnja gradska vlast – maksimalno podigao stope poreza na dohodak.
Bijeg u laž
No, fantasy land će, ne treba sumnjati, ovu izjavu brzo rastočiti u mjehuru nepodnošljive laži u koji se žele premjestiti sve političke bitke. Mjehuru koji je svake godine, ne samo u Hrvatskoj, sve golemiji. Ne čudi stoga da sve veću podršku sluđene javnosti imaju čudaci koji traže načina da iz tijela izbace čipove implantirane cijepljenjem protiv Covida-19, proučavaju tragove aviona na nebu i smješkaju se nadmoćno nad kartama oluja.
Ta vrsta bijega u laž, kakvu sadašnja hrvatska vlast bez trunke grižnje savjesti koristi kao pokušaj da podeblja vlastite, vrlo tanke, dosege i znatno okruglije izborne šanse – dugoročno međutim vodi u vrlo opasnom pravcu. Prema kolapsu demokracije, čemu dio svjetine već kliče u radosnom iščekivanju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vladin nasilni upad u financije gradova proziran je politički trik, vrijedan isključivo prezira
Otimanje prihoda gradovima, pogotovo Zagrebu, HDZ prikazuje kao priliku za dizanje standarda građana
U cijeloj ovoj mučnoj i predvidivoj predstavi vrijedno je istaknuti suprotan primjer; političara kojemu je, kakvog li čudaka!, stvarnost ipak nešto bitnija. Predsjednik bivše Stranke rada i solidarnost (bivše Bandićeve stranke), Slavko Kojić je odrezao kako bi napravio isto što i sadašnja gradska vlast
xNije to, doduše, samo hrvatski problem. Izborne kampanje su oduvijek i svugdje znale odlutati u fantasy land, ali čini se da posljednjih nekoliko godina, svugdje po svijetu, više ne uspijevaju ni zalutati u stvarnost. Političke bitke vode se debelo izmišljenim frontovima, s lažnim činjenicama i maksimalnim apeliranjem na najelementarnije emocije, poput mržnje ili straha.
Kampanja, zapravo serija kampanja vladajuće stranke za izbornu hrvatsku godinu, kreće upravo u tom stilu, u izmišljenom i posve nepostojećem svijetu, u kojem su činjenice tek prezira vrijedna smetnja. Priča o zlom Gradu Zagrebu koji ne želi dati više plaće građanima kakve im je omogućila država bila je jednako otužno predvidiva, kao što je jednako otužno udaljena od ičega što podsjeća na stvarnost.
Filipovićev Detroit
Prije samo četiri godine, naime, zagrebački gradski zastupnik HDZ-a ukazivao je da mora doći do “radikalnog zaokreta u upravljanju gradskim financijama”, inače će “Zagreb bankrotirati kao Detroit”. I prije tri godine je ponavljao priču o nužnosti radikalnog zaokreta jer “Zagreb ima ozbiljne probleme s likvidnošću”. Taj zastupnik zvao se Davor Filipović. Danas je ministar gospodarstva i održivog razvoja i o Detroitu mudro šuti.
Zagreb danas, srećom, više nije na rubu bankrota. Što zbog nove gradske uprave, što zbog rasta prihoda na pogon inflacije, situacija se stabilizirala, a kreditni rejting povećan. Priča o deficitu od 1,3 milijarde kuna, koja je (uz ostalo) izluđivala Filipovića, međutim, vratila se u vrlo sličnom iznosu koji je odjednom i bez ikakvih konzultacija gradskoj blagajni oduzela – državna vlast.
Disfunkcionalni i prijetvorni
Radi se o ukidanju prireza, što na gradske financije ima otisak dubine od 200 milijuna eura (1,5 milijardi kuna) godišnje. Radi se o potezu povučenom bez ikakve konzultacije s gradovima na koje se odnosi. Radi se, ukratko, o prozirnom političkom triku kakvim se, u izbornoj godini, Vlada želi pokazati kao ona koja građanima nosi darove, a gradske vlasti zlim i nesposobnim upravljačima. Dakako, u tri najveća hrvatska grada HDZ nije na vlasti.
Scenarij koji se odvija ovih dana bio je bolno predvidiv. I šef zagrebačkog HDZ-a Mislav Herman koji poručuje da Tomislav Tomašević “osiromašuje građane”. Plenković koji, kao, žali da “Tomašević nije iskoristio priliku” da poveća plaće građanima za što mu je Vlada otvorila prostor. HDZ-ovi službeni kanali na društvenim mrežama su priču, kao i obično odradili uz dodatnu količinu uvreda, uvjeravajući oduševljene pratitelje kako, eto, disfunkcionalni i prijetvorni “možemosi” ne daju novce koje je Zagrepčanima namijenila “naša Vlada”.
Nasilni upad u financije gradova
Stvarna priča je savršeno jednostavna. Država je izvršila nasilni i nenajavljeni upad u financije gradova – najviše najvećeg, Zagreba – stavljajući ih u situaciju da biraju između gubitka prihoda ili politički nepopularnog povećanja poreza na dohodak. Takav sramotan politički trik je, u stvarnom svijetu, čak i u donekle bajkovitim političkim predizbornim kampanjama, kakve smo znali imati – vrijedan isključivo prezira.
No, ova kampanja će se očito odvijati u fantasy landu, vrlo strogo i pažljivo odijeljenom od stvarnosti. U njemu će se, a to se već i radi, Banske dvore ocrtavati kao udarnike brige za primanja građana, sa spektakularnim rezultatima u povećanju plaća i mirovina, a čelnike oporbenih gradova, opet – posebno Tomaševića – kao Grincheve koji niti znaju, niti žele pomoći puku.
Kojićev naklon stvarnosti
U cijeloj ovoj mučnoj i predvidivoj predstavi vrijedno istaknuti suprotan primjer; političara kojemu je, kakvog li čudaka!, stvarnost ipak nešto bitnija. Predsjednik bivše Stranke rada i solidarnost (bivše Bandićeve stranke), Slavko Kojić je godinama bio glavni gradski financijaš, a danas je jedan od vođa zagrebačke oporbe.
U fantasy landu je njegova uloga jasna – trebao bi naricati nad zlim Tomaševićem koji nije u stanju povisiti plaće građanima ni kad im to omogući državna vlast. “Za ukidanje prireza nije ponuđen nijedan drugi supstitut”, odrezao je, međutim, Kojić, i, kako prenosi Večernji list, poručio da bi i on napravio isto što radi i sadašnja gradska vlast – maksimalno podigao stope poreza na dohodak.
Bijeg u laž
No, fantasy land će, ne treba sumnjati, ovu izjavu brzo rastočiti u mjehuru nepodnošljive laži u koji se žele premjestiti sve političke bitke. Mjehuru koji je svake godine, ne samo u Hrvatskoj, sve golemiji. Ne čudi stoga da sve veću podršku sluđene javnosti imaju čudaci koji traže načina da iz tijela izbace čipove implantirane cijepljenjem protiv Covida-19, proučavaju tragove aviona na nebu i smješkaju se nadmoćno nad kartama oluja.
Ta vrsta bijega u laž, kakvu sadašnja hrvatska vlast bez trunke grižnje savjesti koristi kao pokušaj da podeblja vlastite, vrlo tanke, dosege i znatno okruglije izborne šanse – dugoročno međutim vodi u vrlo opasnom pravcu. Prema kolapsu demokracije, čemu dio svjetine već kliče u radosnom iščekivanju.