To da ljudi odlaze s ovog svijeta jest spoznaja s kojom živimo praktično od trenutka kada postanemo svjesni sebe, a opet u tim odlascima je najmanje potresno kada ljudi odu u relativnoj starosti, nakon što su proživjeli bogat i ispunjen život.
Vjeran Zuppa primarno je bio čovjek teatra i netko tko je na revolucionaran način vodio Teatar &TD, napravivši od njega ono kazalište koje je kod ljudi iz kulture i dalje prva asocijacija na taj avangardni prostor u Studentskom centru. I to je možda i jedini moment u kojem mu je bilo dopušteno da se do kraja ostvari, jednako kao što se također ostvario i u akademskoj karijeri na Akademiji dramske umjetnosti.
Nesporazum sa socijaldemokratskom javnosti
No, najveća je društvena šteta što je na polju političkih ideja i vizije kulture bio tek toleriran ili čak i nominalno uvažavan u određenim forumima i u javnom prostoru, ali bez ikakvog odjeka ili realizacije tih ideja.
I taj njegov nesporazum s ponajprije socijaldemokratskom javnošću i partijom kojoj je uvijek bio suputnik, počeo je još od one famozne ‘Bilježnice’ iz 2000. godine, u kojoj je uzaludno ponudio nacrt nove hrvatske kulture u europskom kontekstu pa preko onog famoznog Milanovićevog ‘Tko je taj Zuppa?!’, preko čega je na koncu prešao, izmirivši se s autorom te rečenice, do toga da su, kao što sam već napisao, sve njegove ideje odlazile u vjetar, iako ih je donkihotovski iznosio i široj javnosti i u onoj koja je mogla na nešto utjecati.
Vjeran Zuppa je do kraja ostao modernistički intelektualac lijeve provenijencije, odan ideji da je kulturna politika ključna politika i kao takvog ga novo vrijeme i ljudi koji su kreirali novu stvarnost jednostavno više nisu trebali ni razumjeli. Samo što to nisu željeli do kraja izgovoriti. Istovremeno, bio je dovoljno pametan, lucidan i autoironičan, da mu je sve to skupa bilo jasno i nije se na ništa od navedenog pretjerano žalio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedan od simbola modernističkog Zagreba
Rođenjem i temperamentom Splićanin i čovjek Mediterana, bio je životnim i karijernim izborom jedan od simbola modernističkog Zagreba, koji je iznova stekao pravo građanstva posljednjih godina. Ali je uz sve to bio i do kraja zaigrani dječak s beskrajnim talentom za pjesništvo, koji je imao od koga naslijediti, i s nevjerojatnom imaginacijom.
Jasno je da će na koncu ostati upamćen po teatru i teorijskim knjigama, djelomično i po političkim idejama i kulturnim politikama, ali je doista šteta da ne bude zapamćen i kao netko tko se stigao baviti maštom djeteta i koji je napisao divnu i začudnu knjigu ‘Kristijan Silvestar’ 2018., o kojoj nažalost nismo stigli ozbiljnije popričati.
Mimo svega navedenog i njegove svijesti u kakvom vremenu i društvu živi, u intelektualnom smislu se oprostio s knjigom ‘Intelektualac, čovjek u pitanju’, iz koje je moguće razumjeti sve njegove angažmane i preokupacije i koju vrijedi pročitati zajedno s ‘Kristijanom Silvestrom’, kao odjavu jednog čovjeka koji će istinski nedostajati javnom životu društva i zemlje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zuppa je odavno prestao biti relevantan sugovornik u javnosti. I to je tragedija ovog društva
Do kraja je ostao modernistički intelektualac lijeve provenijencije, odan ideji da je kulturna politika - ključna politika
Ljudi koji su kreirali novu stvarnost Zuppu jednostavno više nisu ni trebali ni razumjeli. Samo što to nisu htjeli do kraja izgovoriti. Istovremeno, bio je dovoljno pametan, lucidan i autoironičan, da mu je sve to skupa bilo jasno
To da ljudi odlaze s ovog svijeta jest spoznaja s kojom živimo praktično od trenutka kada postanemo svjesni sebe, a opet u tim odlascima je najmanje potresno kada ljudi odu u relativnoj starosti, nakon što su proživjeli bogat i ispunjen život.
No odlazak Vjerana Zuppe, bez obzira na to što se odvio upravo na taj način, dodatno je tužan, ponajprije zbog toga što je uvijek i uveseljavao i obrazovao društvo u kojem se nalazio. Dodano je tužan i zato što je Zuppa, realno, kao relevantan sugovornik prestao egzistirati u javnosti već duže vrijeme, a to vrijedi i za nešto ranije razdoblje u kojem jest bio češće u medijima i u javnom prostoru, ali se ono što je govorio i zagovarao odbijalo od javnosti, pa i od politike kojoj je bilo namijenjeno.
Vjeran Zuppa primarno je bio čovjek teatra i netko tko je na revolucionaran način vodio Teatar &TD, napravivši od njega ono kazalište koje je kod ljudi iz kulture i dalje prva asocijacija na taj avangardni prostor u Studentskom centru. I to je možda i jedini moment u kojem mu je bilo dopušteno da se do kraja ostvari, jednako kao što se također ostvario i u akademskoj karijeri na Akademiji dramske umjetnosti.
Nesporazum sa socijaldemokratskom javnosti
No, najveća je društvena šteta što je na polju političkih ideja i vizije kulture bio tek toleriran ili čak i nominalno uvažavan u određenim forumima i u javnom prostoru, ali bez ikakvog odjeka ili realizacije tih ideja.
I taj njegov nesporazum s ponajprije socijaldemokratskom javnošću i partijom kojoj je uvijek bio suputnik, počeo je još od one famozne ‘Bilježnice’ iz 2000. godine, u kojoj je uzaludno ponudio nacrt nove hrvatske kulture u europskom kontekstu pa preko onog famoznog Milanovićevog ‘Tko je taj Zuppa?!’, preko čega je na koncu prešao, izmirivši se s autorom te rečenice, do toga da su, kao što sam već napisao, sve njegove ideje odlazile u vjetar, iako ih je donkihotovski iznosio i široj javnosti i u onoj koja je mogla na nešto utjecati.
Vjeran Zuppa je do kraja ostao modernistički intelektualac lijeve provenijencije, odan ideji da je kulturna politika ključna politika i kao takvog ga novo vrijeme i ljudi koji su kreirali novu stvarnost jednostavno više nisu trebali ni razumjeli. Samo što to nisu željeli do kraja izgovoriti. Istovremeno, bio je dovoljno pametan, lucidan i autoironičan, da mu je sve to skupa bilo jasno i nije se na ništa od navedenog pretjerano žalio.
Jedan od simbola modernističkog Zagreba
Rođenjem i temperamentom Splićanin i čovjek Mediterana, bio je životnim i karijernim izborom jedan od simbola modernističkog Zagreba, koji je iznova stekao pravo građanstva posljednjih godina. Ali je uz sve to bio i do kraja zaigrani dječak s beskrajnim talentom za pjesništvo, koji je imao od koga naslijediti, i s nevjerojatnom imaginacijom.
Jasno je da će na koncu ostati upamćen po teatru i teorijskim knjigama, djelomično i po političkim idejama i kulturnim politikama, ali je doista šteta da ne bude zapamćen i kao netko tko se stigao baviti maštom djeteta i koji je napisao divnu i začudnu knjigu ‘Kristijan Silvestar’ 2018., o kojoj nažalost nismo stigli ozbiljnije popričati.
Mimo svega navedenog i njegove svijesti u kakvom vremenu i društvu živi, u intelektualnom smislu se oprostio s knjigom ‘Intelektualac, čovjek u pitanju’, iz koje je moguće razumjeti sve njegove angažmane i preokupacije i koju vrijedi pročitati zajedno s ‘Kristijanom Silvestrom’, kao odjavu jednog čovjeka koji će istinski nedostajati javnom životu društva i zemlje.