Odavno to već nije usamljeni slučaj, ako se sjetimo Knina, Plitvica, barikada u Sarajevu 1992. godine te Kosova i Crne Gore nedavno, ali definitivno postoji neka čudna veza između srpskih nacionalista i balvana te blokiranja cesta.
Što je dovelo do prosvjeda?
Formalni razlog za to je pronađen u podizanju optužnice protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića zbog neprovođenja zakona kojeg je donio Visoki predstavnik, Christian Schmidt, odnosno zbog toga što je Republiku Srpsku faktički počeo odcjepljivati od Bosne i Hercegovine.
Istina, organizaciji ovakvog prosvjeda pomogla je i odluka sarajevske policije da, zbog sigurnosnih razloga, zabrani prosvjedni skup ispred suda u Sarajevu, ali to ne mijenja poruku onoga što Dodik radi.
BiH, država na rubu eksplozije
Naravno da je u normalnom društvu i zemlji koja nije na rubu pucanja i ne živi već desetljećima u stanju zamrznutog rata, potpuno nedemokratski zabraniti nečiji prosvjed. No, u današnjem Sarajevu i ovakvoj Bosni i Hercegovini je posve nerealno očekivati da taj prosvjed ne bi rezultirao kontraprosvjedom i ozbiljnim nasiljem, s možda i najgorim posljedicama.
Iz istog razloga je i nerealno očekivati da se očite činjenice o izbornoj diskriminaciji cijelih skupina građana koje je Europski sud za ljudska prava logično konstatirao, ne mogu i neće promijeniti, jer Bosna i Hercegovina jednostavno nije prosječna ni funkcionalna europska zemlja, nego zemlja vrlo osjetljivog etničkog balansa i na rubu eksplozije, s mirovnim sporazumom kao Ustavom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Reakcija EUFOR-a je izostala
Zabranu sarajevskog okupljanja, koju je svakako očekivao, Dodik je iskoristio za blokadu međuentitetskih linija, koja nije mogla biti slučajna, a za koju je najveći dio bošnjačke javnosti uvjeren da predstavlja tek generalnu probu za ono što slijedi, a to je po njima blokada Brčkog i faktična secesija.
Ti strahovi su dodatno povećani izostankom bilo kakve reakcije EUFOR-a i tako se Bosna i Hercegovina našla pred možda i najvećim izazovom i krizom od okončanja rata. Nju, ni nužnim kompromisima sklone nove vlasti, jednako na federalnoj, kao i na državnoj razini, očito ne uspijevaju spriječiti, dodatno ometani od strane SDA i njihovih medijskih glasnogovornika s optužbama za izdaju zemlje i naroda.
U svemu tome se praktično gube riječi Dine Konakovića da je Bosna i Hercegovina nažalost zemlja u kojoj je nužan politički kompromis s onima koji tu zemlju čak i ne žele i koji su antagonizirani prema Bošnjacima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dodik ne želi kompromis
Ključni je stoga problem u tome što Milorad Dodik, bez obzira na balansiranje i vječno istu politiku periodičkog zatezanja pa popuštanja, nekakav dogovor i kompromis očito ne želi i radi sve da stvari dovede do točke u kojoj će sukob, možda i oružani, biti nemoguće izbjeći.
Istina je i to da je Bosna i Hercegovina siromašna zemlja, mahom starih i umornih ljudi, koju su mladi masovno napustili i da prave energije za nekakav novi sukob realno nema. Kao što je istina i to da i dalje najveći dio stvari ovisi o međunarodnoj zajednici, koja vjerojatno sukob ipak ne bi dopustila.
No, tko to može mirne duše tvrditi kad vidi ovakve scene i njihov učinak u javnosti?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dodikova blokada cesta uz snajperiste previše podsjeća na balvane i barikade 90-ih
Ovoga vikenda, uz prisustvo snajperista, blokirane su ceste na četiri mjesta na međuentitetskoj liniji
Odavno to već nije usamljeni slučaj, ako se sjetimo Knina, Plitvica, barikada u Sarajevu 1992. godine te Kosova i Crne Gore nedavno, ali definitivno postoji neka čudna veza između srpskih nacionalista i balvana te blokiranja cesta.
Veza koja se još jednom ukazala ovog tjedna, kada su u organizaciji vlasti Republike Srpske, odnosno u režiji Milorada Dodika, na pola sata, i to uz prisustvo snajperista, blokirane ceste na četiri mjesta na međuentitetskoj liniji, između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine. Blokada se dogodila u Istočnom Sarajevu, Doboju, Loparama i Nevesinju, odnosno na mjestima na kojima najviše funkcionira protok ljudi i nekakav normalan zajednički život u Bosni i Hercegovini.
Što je dovelo do prosvjeda?
Formalni razlog za to je pronađen u podizanju optužnice protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića zbog neprovođenja zakona kojeg je donio Visoki predstavnik, Christian Schmidt, odnosno zbog toga što je Republiku Srpsku faktički počeo odcjepljivati od Bosne i Hercegovine.
Istina, organizaciji ovakvog prosvjeda pomogla je i odluka sarajevske policije da, zbog sigurnosnih razloga, zabrani prosvjedni skup ispred suda u Sarajevu, ali to ne mijenja poruku onoga što Dodik radi.
BiH, država na rubu eksplozije
Naravno da je u normalnom društvu i zemlji koja nije na rubu pucanja i ne živi već desetljećima u stanju zamrznutog rata, potpuno nedemokratski zabraniti nečiji prosvjed. No, u današnjem Sarajevu i ovakvoj Bosni i Hercegovini je posve nerealno očekivati da taj prosvjed ne bi rezultirao kontraprosvjedom i ozbiljnim nasiljem, s možda i najgorim posljedicama.
Iz istog razloga je i nerealno očekivati da se očite činjenice o izbornoj diskriminaciji cijelih skupina građana koje je Europski sud za ljudska prava logično konstatirao, ne mogu i neće promijeniti, jer Bosna i Hercegovina jednostavno nije prosječna ni funkcionalna europska zemlja, nego zemlja vrlo osjetljivog etničkog balansa i na rubu eksplozije, s mirovnim sporazumom kao Ustavom.
Reakcija EUFOR-a je izostala
Zabranu sarajevskog okupljanja, koju je svakako očekivao, Dodik je iskoristio za blokadu međuentitetskih linija, koja nije mogla biti slučajna, a za koju je najveći dio bošnjačke javnosti uvjeren da predstavlja tek generalnu probu za ono što slijedi, a to je po njima blokada Brčkog i faktična secesija.
Ti strahovi su dodatno povećani izostankom bilo kakve reakcije EUFOR-a i tako se Bosna i Hercegovina našla pred možda i najvećim izazovom i krizom od okončanja rata. Nju, ni nužnim kompromisima sklone nove vlasti, jednako na federalnoj, kao i na državnoj razini, očito ne uspijevaju spriječiti, dodatno ometani od strane SDA i njihovih medijskih glasnogovornika s optužbama za izdaju zemlje i naroda.
U svemu tome se praktično gube riječi Dine Konakovića da je Bosna i Hercegovina nažalost zemlja u kojoj je nužan politički kompromis s onima koji tu zemlju čak i ne žele i koji su antagonizirani prema Bošnjacima.
Dodik ne želi kompromis
Ključni je stoga problem u tome što Milorad Dodik, bez obzira na balansiranje i vječno istu politiku periodičkog zatezanja pa popuštanja, nekakav dogovor i kompromis očito ne želi i radi sve da stvari dovede do točke u kojoj će sukob, možda i oružani, biti nemoguće izbjeći.
Istina je i to da je Bosna i Hercegovina siromašna zemlja, mahom starih i umornih ljudi, koju su mladi masovno napustili i da prave energije za nekakav novi sukob realno nema. Kao što je istina i to da i dalje najveći dio stvari ovisi o međunarodnoj zajednici, koja vjerojatno sukob ipak ne bi dopustila.
No, tko to može mirne duše tvrditi kad vidi ovakve scene i njihov učinak u javnosti?