Plenkovića se sad spominje i za top poziciju u NATO-u. Donosimo moguće scenarije
Je li došao trenutak da neku od najvažnijih dužnosti, u Europskoj uniji ili NATO-u, preuzme osoba s ovih prostora
Poruka je bila sasvim jasna. “Mi, ustvari, imamo jako dobre ljude… trebali bismo biti na radaru za top pozicije. Dokazali smo se u obje organizacije”, ustvrdila je prije nekoliko tjedana Kaja Kallas u intervjuu za Politico. Estonska premijerka otvoreno se založila za ono o čemu se već neko vrijeme žustro diskutira – da je došao trenutak da neku od najvažnijih dužnosti, u Europskoj uniji ili NATO-u, preuzme osoba iz istočne Europe.
Na top pozicijama u Bruxellesu trenutno nema nikoga iz tih država. Kada su se zadnji puta, 2019., dijelile funkcije na čelu triju ključnih EU institucija – Europske komisije, Europskog vijeća i Europskog parlamenta – sve tri dužnosti otišle su u ruke tzv. starih članica EU-a, iz zapadne Europe. Ni glavni tajnik NATO-a nikad nije bio iz istočnog dijela Europe, mada su te države članice Saveza već dva desetljeća, neke i više.
Premijerova karijera
Kad se kaže “istočna Europa” misli se malo šire od samog geografskog pojma. Govori se o tzv. novim članicama EU, od baltičkih država na sjeveru – gdje se, u kontekstu top dužnosti u euroatlantskim institucijama, spominje upravo Kaju Kallas – pa sve tu do naših prostora. Gdje se, pak, već nekoliko dana ponovno nagađa o mogućoj međunarodnoj karijeri hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. Ali ovoga puta njegovo se ime vezuje uz NATO.
Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg ujesen odlazi s dužnosti i to je prva od nekoliko visokih funkcija koje će u narednih godinu i pol dana biti u igri. U proljeće 2024. na redu su potom europski izbori nakon kojih se slaže kadrovska križaljka za ključne EU institucije, Komisiju, parlament, a onda i Europsko vijeće. U međuvremenu se otvara pozicija i u Vijeću Europe (koje nema veze s EU i NATO-om), gdje u rujnu sljedeće godine ističe mandat bivšoj Plenkovićevoj ministrici Mariji Pejčinović Burić.
Nitko nije kandidat
Prvi je, međutim, na redu NATO. Nakon devet godina, Norvežanin Stoltenberg odlazi s mjesta glavnog tajnika Sjevernoatlantskog saveza. Mandat mu službeno ističe krajem rujna, ali saveznici se nadaju da bi njegovog nasljednika – ili nasljednicu – mogli dogovoriti u srpnju, na summitu u Vilniusu. Ne čudi stoga što se medijsko-politička mašinerija zahuktala: gotovo na tjednoj bazi izbacuju se nova i nova imena mogućih nasljednika.
Švedski mediji prošlog su tjedna, uz niz drugih, u tom kontekstu spomenuli i premijera Plenkovića. I Vlada i premijer ta su nagađanja odbacili, ali njihovi demantiji vrlo su intrigantni. Kada su dva švedska lista objavila da je Plenković ozbiljan kandidat za tu funkciju, iz Banskih dvora su uzvratili da “to nije točno”. U ovom trenutku, međutim, ionako nitko formalno nije kandidat; ne postoji natječaj, niti službena kandidatura, već je riječ o dogovoru saveznika iza zatvorenih vrata.
Odgovor Milanoviću
Vladin demantij nam stoga općenito govori malo, a gotovo ništa o eventualnom interesu (ili ambicijama) premijera. Kao, uostalom, niti njegova osobna reakcija na tu vijest: Plenković je u nedjelju tek sarkastično uzvratio predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću koji ga je, pak, dan ranije zbog tih spekulacija uobičajeno podbadao. Stoga u ovom trenutku možemo tek nagađati postoji li kod premijera doista nekakav interes za takvu međunarodnu poziciju ili mu tek godi da mediji barataju i njegovim imenom.
Popis imena je, međutim, puno, puno duži. Spominje se, kako smo već napomenuli, estonska premijerka Kaja Kallas. Zatim Sanna Marin, donedavna finska premijerka koja je upravo izgubila izbore. Predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez. Rumunjski predsjednik Klaus Iohannis. Dugogodišnji nizozemski premijer Mark Rutte. I tako dalje. Neki tvrde da nisu uopće zainteresirani, dok drugi ostavljaju ta vrata barem odškrinutima.
Sve manje šanse
Ono što je prilično izvjesno jest da će novi glavni tajnik ili tajnica biti iz Europe, da je vjerojatno da će biti netko tko ima iskustva na najvišim razinama vlasti te da će bitnu ulogu odigrati to kakav je njegov ili njezin odnos prema Rusiji, Vladimiru Putinu i ratu u Ukrajini. Otvoreno je pitanje i je li konačno došlo vrijeme da na tu poziciju dođe žena. U tom se kontekstu svojedobno učestalo spominjalo bivšu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.
Njezino se ime, međutim, čuje sve rjeđe ili nikako. U korist joj sasvim sigurno nisu išli ruski državni mediji koji su prošlog rujna, s određenom dozom žaljenja, pisali da su njezine šanse male jer ima – kako oni to vide – “normalne odnose s ruskim predsjednikom”.
Takva vrsta izvještavanja proputinovih medija ne ide na ruku ničijim šansama. No, to što se nekoga spominje ili ne spominje, ne mora ipak biti presudno. Ursula von der Leyen je 2019. postala predsjednica EU komisije, a da se prije toga o njoj praktički uopće nije pisalo.
Prijevremena ostavka
Sada se, pak, i nju u pojedinim medijskim izvješćima povezuje s NATO-om, ali iz njezinog briselskog ureda to negiraju. Glavni tajnik Stoltenberg trebao bi otići ujesen, a Ursuli von der Leyen ostalo je još godinu i pol do kraja mandata u Bruxellesu. Trebala bi, dakle, naprasno napustiti mjesto predsjednice Europske komisije. U istoj bi situaciji, uostalom, bio i Plenković – morao bi otići s pozicije predsjednika hrvatske Vlade prije vremena i, po svemu sudeći, prije parlamentarnih izbora.
Izbora za koje premijer tvrdi da neće biti prijevremeni. “Što se tiče svih izbora u 2024., bit će u roku i redoviti”, izjavio je u uskršnjem intervjuu za Večernji list. S druge strane, predsjednik države sugerira da će datum izbora ovisiti o Plenkovićevim eventualnim međunarodnim planovima. “Meni je bitno da se izbjegne to da se datum izbora prilagođava potrebama predsjednika Vlade i njegovoj ambiciji da se ubaci u neko visoko međunarodno tijelo”, kazao je u subotu Milanović.
Gužva na EU terenu
Milanović očito aludira na to da, ako premijer doista ima “briselskih” ambicija, koje mu se često pripisuju (ne bez razloga; prije četiri godine njegovo se ime spominjalo u prilično ozbiljnim kombinacijama), nije mu svejedno kad ćemo na birališta. Hoće li to, primjerice, biti u rano proljeće 2024. pa bi, u slučaju pobjede, Plenković imao čišću situaciju da se lansira na neku visoku EU dužnost – ako to bude htio i, prije svega, ako za to bude imao priliku.
No, na tom je terenu već sad poprilična gužva. Ursula von der Leyen još se nije izjasnila hoće li tražiti drugi mandat na čelu Komisije, u čemu je podržava njemački CDU. U igri je, navodno, i Roberta Metsola, predsjednica Europskog parlamenta, također pučanka – kao i von der Leyen i Plenković. Europska pučka stranka (EPP), kojoj pripada i HDZ, tek treba odlučiti koga će isturiti kao svog kandidata ili kandidatkinju za top pozicije. Prije toga, pak, valja odraditi europske izbore.
Demantij koji to nije
U drugom političkom taboru, među socijalistima – koji su, uz pučane, nakon izbora 2019. bili druga najbrojnija grupacija u EU parlamentu – kao favoritkinja se prije par mjeseci spominjala Sanna Marin. Finska premijerka, koja je bila politička zvijezda u usponu, prije desetak dana poražena je na nacionalnim izborima. U rujnu stoga napušta čelno mjesto u svojoj stranci.
Kad su je, nakon poraza i ostavke na stranačku funkciju, pitali o europskoj karijeri, kazala je da nije dobila nikakvu ponudu na međunarodnoj sceni i da ne smatra da će joj biti ponuđeno mjesto EU povjerenice (kandidat ili kandidatkinja, uobičajeno, dolaze iz stranke kojoj pripada finski premijer, odnosno premijerka). Ali, kao ni s demantijem hrvatske Vlade, ni ovdje nismo doznali previše o eventualnim ambicijama – što ako joj, na primjer, europski socijaldemokrati ponude da bude njihova vodeća kandidatkinja na EU izborima?
Ovo su top funkcije
Nakon tih izbora, koji se održavaju u svibnju 2024., morat će se popuniti još nekoliko visokih funkcija u institucijama Unije. Birat će se, na primjer, visoki predstavnik za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (tu je sada Španjolac Josep Borrell), pa potom među zastupnicima i čelna osoba Europskog parlamenta.
O rezultatima izbora i raspodjeli funkcija među stranačkim grupacijama, ovisit će i kojoj će političkoj opciji pripasti pozicija šefa Europskog vijeća (sada je na toj dužnosti Belgijanac Charles Michel) i hoće li u igri možda biti netko iz redova EPP-a.
Koliko vrhnja za nas?
A u rujnu 2024. ističe mandat i Mariji Pejčinović Burić na mjestu glavne tajnice Vijeća Europe. Ta dužnost nema veze s EU-om i NATO-om, ali je za širu sliku buduće raspodjele top poslova u Europi važno imati na oku hoće li se bivša Plenkovićeva ministrica ponovno kandidirati.
Na nagađanja da je u igri za neku od EU pozicija, sam je premijer prije četiri godine uzvratio da “nije baš realno da poberemo sve vrhnje u Europi”. Drugim riječima, da više političara iz Hrvatske bude istovremeno ‘lanisirano’ na međunarodne funkcije.
Narednih godinu i pol bit će, dakle, itekako živahno. Kako će se situacija na kraju rasplesti ovisi, pak, o cijelom nizu faktora: od rata u Ukrajini, preko europskih i nacionalnih izbora, pa do odnosa snaga među ključnim europskim političkim opcijama. Stoga je svaka navodna kandidatura, pa tako i ona premijera Plenkovića, u ovom trenutku tek predmet spekulacija. Jasno je, međutim, da su vrata u najmanju ruku odškrinuta.