Imam briljantnu i vrlo racionalnu ideju za našu vladu. Trebalo bi propisati da obitelji djece s fizičkim i intelektualnim teškoćama i njihovih roditelja imaju državi predati bar jedan bubreg po kućanstvu. Država, naime, financijski pomaže tim obiteljima usprkos ogromnim izdacima za državni proračun koje joj taj vid izražavanja društvene solidarnosti pričinja iz mjeseca u mjesec.
Razumno je, dakle, da dotirana domaćinstva djece s invaliditetom barem simbolično nadoknađuju troškove koje zbog njih trpi država. Svatko neka samo zamisli koliko bi se još stranačkih uhljeba moglo zaposliti da država ne daje toliki novac za djecu s invaliditetom.
Tako stečeni zdravi bubrezi, sada u državnom vlasništvu, onda bi se prodavali za transplantaciju zainteresiranim osobama slabog nefrološkog zdravlja, a dobrog imovnog stanja. Država bi mogla utemeljiti banku bubrega putem koje bi se za državne bubrege na tržištu mogle postići lijepe cijene na temelju starodrevnog pravila ponude i potražnje. I ne bi to za davatelje bubrega bio neki veliki problem. Jer svatko ima po dva bubrega pa mu je sasvim dovoljan i jedan.
Dva recentna slučaja koja su me nadahnula
Na ovakvo inovativno razmišljanje nadahnula su me dva događaja o kojima ste svi nešto čuli u vijestima. Tako to obično biva, podudare se slučajno određena zbivanja među kojima bljesne neka supstancijalna veza i čovjeku odjednom sine nešto pametno kao iz vedra neba.
Za prvi događaj inicijative i poticaja saznali smo ovih dana premda se odigrao 2019. godine, a tiče se, dakako, upravo bubrega. Znate već, u KBC Zagreb – kojim rukovodi dr. Ante Ćorušić, izraziti zagovaratelj i korisnik prigovora savjesti u medicini – presađena su dvjema zasad neimenovanim osobama dva zdrava bubrega iz inozemstva u zamjenu za njihove bolesne.
Za razliku od transplantacija organa koje omogućuju bubrezi, srca i jetra nažalost već preminulih osoba, a po kakvima je postala slavna i ugledna zagrebačka bolnica Merkur, u ovom su slučaju bubrezi izvađeni iz živih ljudi. Jedan je s Kosova, drugi iz Srbije. Obojica su kod bilježnika potpisali izjave da su svoje bubrege poklonili potrebitim Hrvatima bez ikakve financijske nadoknade i koristi, no utvrđeno je da darivatelji pate od određenih intelektualnih teškoća i da su k tome još i jako siromašni. Time se kod zlobnika, kojima je narav takva da u svemu vide nešto loše i pokvareno, pojavila sumnja da su bubrezi prodani/kupljeni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sedam godina zatvora dobila uigrana grupa
To, inače, po zakonu nije dopušteno ni kod nas, a nije čak ni u Indiji, koja je globalno poznata po ilegalnoj trgovini organima i gdje se svako malo sudi liječnicima i posrednicima koji sudjeluju u tom prljavom biznisu. Tako su nedavno na sedam godina zatvora osuđeni indijski liječnik dr. Amit Kumar, njegov brat i supruga i klika suradnika jer su u privatnoj klinici u New Delhiju devet godina vadili bubrege sirotinji i presađivali ih bogatim klijentima za ogromne sume.
Špranca je bila ta da nagovaratelji obilaze sela i bijedne slamove i nude gladnim ljudima 50 do 70 tisuća rupija da prodaju bubreg. To je oko tisuću dolara. S nevoljnicima se onda potpiše ugovor i više nema predomišljanja. Zločinačku skupinu doktora Kumara, samo jednu od mnogih u toj zemlji, razotkrio je mladi policajac.
Isto opravdanje široko se koristi i u Indiji
Dakle, i indijski zakon zabranjuje transplantacije koje se temelje na bilo kakvim plaćanjima između davatelja i primatelja. Ista stvar striktno je zabranjena i kod nas, kao i u svim drugim civiliziranim zemljama, jer se to opravdano smatra nemoralnim korištenjem depriviranog socijalnog položaja ljudi koji su za preživljavanje vlastite djece spremni prodati i vlastiti bubreg. Bubreg će ti iz ljubavi dati član obitelji, majka, brat, muž, ali kod svih ostalih treba biti na teškom oprezu. Zato je bolnica Merkur imala debelih razloga kad se odbila petljati u šemu koja je na koncu finalizirana u KBC Zagreb.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, u indijskom zakonu postoji rupa koja dopušta doniranje organa osobi s kojom je donator ”razvio posebnu bliskost”. Interesantno je da je i donator s Kosova iz ovog našeg slučaja izjavio zdravstvenim autoritetima iz Ćorušićeve bolnice da daje bubreg iz čiste zahvalnosti osobi ”koja mu je tijekom života pomagala materijalno i na druge načine”. Isto opravdanje široko se koristi i u Indiji. Tako se Hrvatska, preko pitanja bubrega, dodatno povezala s prijateljskom Indijom.
Za Beroša dokazi ne postoje, čak niti obična sumnja
No u ovoj po svemu spornoj i skandaloznoj aferi, oko koje su se već, kako se sada doznaje, vodile javnosti zatajene rasprave u raznim inspekcijama i etičkim povjerenstvima, za ministra zdravstva Vilija Beroša svejedno ”ne postoji sumnja u trgovinu organima”. Ma ni obična sumnja.
Ministar se, dakle, odriče i nužnog opreza, i bilo kakvog zazora pred doista krajnje čudnovatim okolnostima ove stvari koja smrdi do neba, a nije mu uzdrmana ni savjest. S tim istim sitnicama nisu imali problem ni timovi specijalista i profesora u KBC Zagreb, koji su postupak odobrili i izveli. Čak je i psihijatar prof. dr. Darko Marčinko supotpisao mišljenje da nema zapreka za transplantaciju iako su oba donora ljudi upitne sposobnosti rasuđivanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, vinovnici ovog pothvata izjavili su da je davateljima bubrega sve lijepo objašnjeno na njima razumljivom jeziku i da su, prema tome, razumjeli što čine. Ostaje nam, dakle, da vidimo hoće li ovaj gadni mutež istjerati na čistac barem DORH, kome je slučaj ipak predan na razmatranje. Ostajući u tom napetom iščekivanju, napokon se možemo posvetiti i drugom događaju koji nas je – s ovim prethodnim u paketu – inspirirao na uvodno izneseni prijedlog.
HDZ-ov Babić: ‘Država baca kroz prozor 200 milijuna kuna’
Taj se u četvrtak zbio na sjednici saborskog Odbora za mlade i sport, gdje je sva svjetla pozornice osvojio zamjenik državne tajnice Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade, HDZ-ovac Ante Babić. Gospodin zamjenik istaknuo se krajnjom zabrinutošću za stabilnost državnog proračuna u raspravi o naknadama za zaposlene roditelje djece s teškoćama u razvoju čiji predstavnici drsko traže da im se mjesečna naknada od 2328 kuna podigne na 4000 kuna.
Na te siromaške državne subvencije imaju pravo do djetetovih osam godina, kako bi se, umjesto da idu na posao, mogli posvetiti brizi za biće koje, zbog svog teškog stanja, traži cjelodnevnu pažnju i skrb. Takve djece ima 5100. No zamjenika Babića ogorčili su neumjereni zahtjevi tih roditelja pa im je skresao u brk da bi povećanje naknada proizvelo ”ogroman fiskalni učinak za državni proračun”. A kako bi im potpuno plastično prikazao što sve država čini za njih i ostale ljude s fizičkim i mentalnim bolestima – kojih je po njegovom mišljenju ”previše” – rekao im je da ”oni”, to jest država, svakog mjeseca za ljude s invaliditetom ”doslovno bacaju kroz prozor 200 milijuna kuna”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A možda da se ipak Babića baci kroz prozor?
Eto odakle ideja za zakon o tome da obitelji djece s teškoćama u razvoju trebaju državi donirati bubreg ako misle ostvariti pravo na naknadu od 2328, a pogotovo 4000 kuna. Dvije priče jednostavno su se logički povezale. Bubrezi nam trebaju i ljudi koji imaju novca moći će ih platiti, kao što plaćaju sve ostale i puno jednostavnije zdravstvene usluge do kojih ne mogu doći. Pioniri te korisne transplantacijske prakse već su se, evo, pojavili u KBC Zagreb. A spomenute obitelji imaju suvišnih bubrega budući da ih svaki član ima po dva, a posve mu je dovoljan i jedan.
Tako bi se ostvarila pravična i uravnotežena podjela odgovornosti između države i osoba koje ona empatično subvencionira. Pa stvarno, zar je u redu da država ”baca kroz prozor 200 milijuna kuna”, kao što ispravno upozorava Ante Babić, a da druga strana ne čini baš ništa da joj olakša njen teški položaj, niti da se barem uživi u njenu situaciju? Zato predlažem da se prijedlog razmotri na najvišim mjestima. Ili da se Antu Babića baci kroz prozor, što ovi koji su tu bahatu budalu postavili za zamjenika državne tajnice sigurno neće učiniti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Imam briljantnu ideju za Vladu: neka, u skladu s HDZ-ovskom logikom, djeci s poteškoćama počnu uzimati bubrege
Na ovakvo inovativno razmišljanje nadahnula su me dva događaja o kojima ste svi nešto čuli u vijestima
Razumno je, dakle, da dotirana domaćinstva djece s invaliditetom barem simbolično nadoknađuju troškove koje zbog njih trpi država. Svatko neka samo zamisli koliko bi se još stranačkih uhljeba moglo zaposliti da država ne daje toliki novac za djecu s invaliditetom
Imam briljantnu i vrlo racionalnu ideju za našu vladu. Trebalo bi propisati da obitelji djece s fizičkim i intelektualnim teškoćama i njihovih roditelja imaju državi predati bar jedan bubreg po kućanstvu. Država, naime, financijski pomaže tim obiteljima usprkos ogromnim izdacima za državni proračun koje joj taj vid izražavanja društvene solidarnosti pričinja iz mjeseca u mjesec.
Razumno je, dakle, da dotirana domaćinstva djece s invaliditetom barem simbolično nadoknađuju troškove koje zbog njih trpi država. Svatko neka samo zamisli koliko bi se još stranačkih uhljeba moglo zaposliti da država ne daje toliki novac za djecu s invaliditetom.
Tako stečeni zdravi bubrezi, sada u državnom vlasništvu, onda bi se prodavali za transplantaciju zainteresiranim osobama slabog nefrološkog zdravlja, a dobrog imovnog stanja. Država bi mogla utemeljiti banku bubrega putem koje bi se za državne bubrege na tržištu mogle postići lijepe cijene na temelju starodrevnog pravila ponude i potražnje. I ne bi to za davatelje bubrega bio neki veliki problem. Jer svatko ima po dva bubrega pa mu je sasvim dovoljan i jedan.
Dva recentna slučaja koja su me nadahnula
Na ovakvo inovativno razmišljanje nadahnula su me dva događaja o kojima ste svi nešto čuli u vijestima. Tako to obično biva, podudare se slučajno određena zbivanja među kojima bljesne neka supstancijalna veza i čovjeku odjednom sine nešto pametno kao iz vedra neba.
Za prvi događaj inicijative i poticaja saznali smo ovih dana premda se odigrao 2019. godine, a tiče se, dakako, upravo bubrega. Znate već, u KBC Zagreb – kojim rukovodi dr. Ante Ćorušić, izraziti zagovaratelj i korisnik prigovora savjesti u medicini – presađena su dvjema zasad neimenovanim osobama dva zdrava bubrega iz inozemstva u zamjenu za njihove bolesne.
Za razliku od transplantacija organa koje omogućuju bubrezi, srca i jetra nažalost već preminulih osoba, a po kakvima je postala slavna i ugledna zagrebačka bolnica Merkur, u ovom su slučaju bubrezi izvađeni iz živih ljudi. Jedan je s Kosova, drugi iz Srbije. Obojica su kod bilježnika potpisali izjave da su svoje bubrege poklonili potrebitim Hrvatima bez ikakve financijske nadoknade i koristi, no utvrđeno je da darivatelji pate od određenih intelektualnih teškoća i da su k tome još i jako siromašni. Time se kod zlobnika, kojima je narav takva da u svemu vide nešto loše i pokvareno, pojavila sumnja da su bubrezi prodani/kupljeni.
Sedam godina zatvora dobila uigrana grupa
To, inače, po zakonu nije dopušteno ni kod nas, a nije čak ni u Indiji, koja je globalno poznata po ilegalnoj trgovini organima i gdje se svako malo sudi liječnicima i posrednicima koji sudjeluju u tom prljavom biznisu. Tako su nedavno na sedam godina zatvora osuđeni indijski liječnik dr. Amit Kumar, njegov brat i supruga i klika suradnika jer su u privatnoj klinici u New Delhiju devet godina vadili bubrege sirotinji i presađivali ih bogatim klijentima za ogromne sume.
Špranca je bila ta da nagovaratelji obilaze sela i bijedne slamove i nude gladnim ljudima 50 do 70 tisuća rupija da prodaju bubreg. To je oko tisuću dolara. S nevoljnicima se onda potpiše ugovor i više nema predomišljanja. Zločinačku skupinu doktora Kumara, samo jednu od mnogih u toj zemlji, razotkrio je mladi policajac.
Isto opravdanje široko se koristi i u Indiji
Dakle, i indijski zakon zabranjuje transplantacije koje se temelje na bilo kakvim plaćanjima između davatelja i primatelja. Ista stvar striktno je zabranjena i kod nas, kao i u svim drugim civiliziranim zemljama, jer se to opravdano smatra nemoralnim korištenjem depriviranog socijalnog položaja ljudi koji su za preživljavanje vlastite djece spremni prodati i vlastiti bubreg. Bubreg će ti iz ljubavi dati član obitelji, majka, brat, muž, ali kod svih ostalih treba biti na teškom oprezu. Zato je bolnica Merkur imala debelih razloga kad se odbila petljati u šemu koja je na koncu finalizirana u KBC Zagreb.
No, u indijskom zakonu postoji rupa koja dopušta doniranje organa osobi s kojom je donator ”razvio posebnu bliskost”. Interesantno je da je i donator s Kosova iz ovog našeg slučaja izjavio zdravstvenim autoritetima iz Ćorušićeve bolnice da daje bubreg iz čiste zahvalnosti osobi ”koja mu je tijekom života pomagala materijalno i na druge načine”. Isto opravdanje široko se koristi i u Indiji. Tako se Hrvatska, preko pitanja bubrega, dodatno povezala s prijateljskom Indijom.
Za Beroša dokazi ne postoje, čak niti obična sumnja
No u ovoj po svemu spornoj i skandaloznoj aferi, oko koje su se već, kako se sada doznaje, vodile javnosti zatajene rasprave u raznim inspekcijama i etičkim povjerenstvima, za ministra zdravstva Vilija Beroša svejedno ”ne postoji sumnja u trgovinu organima”. Ma ni obična sumnja.
Ministar se, dakle, odriče i nužnog opreza, i bilo kakvog zazora pred doista krajnje čudnovatim okolnostima ove stvari koja smrdi do neba, a nije mu uzdrmana ni savjest. S tim istim sitnicama nisu imali problem ni timovi specijalista i profesora u KBC Zagreb, koji su postupak odobrili i izveli. Čak je i psihijatar prof. dr. Darko Marčinko supotpisao mišljenje da nema zapreka za transplantaciju iako su oba donora ljudi upitne sposobnosti rasuđivanja.
No, vinovnici ovog pothvata izjavili su da je davateljima bubrega sve lijepo objašnjeno na njima razumljivom jeziku i da su, prema tome, razumjeli što čine. Ostaje nam, dakle, da vidimo hoće li ovaj gadni mutež istjerati na čistac barem DORH, kome je slučaj ipak predan na razmatranje. Ostajući u tom napetom iščekivanju, napokon se možemo posvetiti i drugom događaju koji nas je – s ovim prethodnim u paketu – inspirirao na uvodno izneseni prijedlog.
HDZ-ov Babić: ‘Država baca kroz prozor 200 milijuna kuna’
Taj se u četvrtak zbio na sjednici saborskog Odbora za mlade i sport, gdje je sva svjetla pozornice osvojio zamjenik državne tajnice Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade, HDZ-ovac Ante Babić. Gospodin zamjenik istaknuo se krajnjom zabrinutošću za stabilnost državnog proračuna u raspravi o naknadama za zaposlene roditelje djece s teškoćama u razvoju čiji predstavnici drsko traže da im se mjesečna naknada od 2328 kuna podigne na 4000 kuna.
Na te siromaške državne subvencije imaju pravo do djetetovih osam godina, kako bi se, umjesto da idu na posao, mogli posvetiti brizi za biće koje, zbog svog teškog stanja, traži cjelodnevnu pažnju i skrb. Takve djece ima 5100. No zamjenika Babića ogorčili su neumjereni zahtjevi tih roditelja pa im je skresao u brk da bi povećanje naknada proizvelo ”ogroman fiskalni učinak za državni proračun”. A kako bi im potpuno plastično prikazao što sve država čini za njih i ostale ljude s fizičkim i mentalnim bolestima – kojih je po njegovom mišljenju ”previše” – rekao im je da ”oni”, to jest država, svakog mjeseca za ljude s invaliditetom ”doslovno bacaju kroz prozor 200 milijuna kuna”.
A možda da se ipak Babića baci kroz prozor?
Eto odakle ideja za zakon o tome da obitelji djece s teškoćama u razvoju trebaju državi donirati bubreg ako misle ostvariti pravo na naknadu od 2328, a pogotovo 4000 kuna. Dvije priče jednostavno su se logički povezale. Bubrezi nam trebaju i ljudi koji imaju novca moći će ih platiti, kao što plaćaju sve ostale i puno jednostavnije zdravstvene usluge do kojih ne mogu doći. Pioniri te korisne transplantacijske prakse već su se, evo, pojavili u KBC Zagreb. A spomenute obitelji imaju suvišnih bubrega budući da ih svaki član ima po dva, a posve mu je dovoljan i jedan.
Tako bi se ostvarila pravična i uravnotežena podjela odgovornosti između države i osoba koje ona empatično subvencionira. Pa stvarno, zar je u redu da država ”baca kroz prozor 200 milijuna kuna”, kao što ispravno upozorava Ante Babić, a da druga strana ne čini baš ništa da joj olakša njen teški položaj, niti da se barem uživi u njenu situaciju? Zato predlažem da se prijedlog razmotri na najvišim mjestima. Ili da se Antu Babića baci kroz prozor, što ovi koji su tu bahatu budalu postavili za zamjenika državne tajnice sigurno neće učiniti.