Istina koju Peking prikriva: Sve o čemu Xi priča ambicije su bez pokrića. Kina je zapravo na putu prema slomu

Vjerojatno nije slučajno što je u istom razdoblju svijet obišla vijest da američki instruktori obučavaju tajvansku vojsku. Premda je i ranije bilo jasno kako je vojna suradnja SAD-a i Tajvana vrlo bliska, informacija o elitnim američkim ratnicima koji pomažu ojačati obranu otoka očito je puštena kao poruka Kini. Za slučaj da je ta poruka bila previše suptilna, američki predsjednik Joe Biden jasno je rekao što će se dogoditi ako Kina pokuša silom pripojiti Tajvan: “Branit ćemo ih”, kazao je Biden, učinivši tako oružani sukob dvije najveće svjetske sile realnom mogućnošću

Kineska vojska sve je moćnija

Još otkada je NR Kina 1978. godine počela provoditi protržišne ekonomske reforme, koje su najmnogoljudniju svjetsku državu izvukle iz bijede i lansirale među najbrže rastuća svjetska gospodarstva, geopolitički stručnjaci raspravljaju o izvjesnosti konfrontacije sa SAD-om. Posljednjih desetljeća svijet sa strepnjom promatra golema kineska ulaganja u vojsku, osobito u ratne brodove i avione, oružja neophodna u slučaju da Peking odluči osporiti američku dominaciju na Pacifiku.

Početkom 2000-ih analitičari su tvrdili da bi Peking mogao napasti Tajvan u roku od deset godina. Desetljeće kasnije, 2013. godine, tajvansko ministarstvo obrane procijenilo kako će kineska vlada do 2020. imati potrebna sredstva za napad. Prije nekoliko dana objavljeno je alarmantno upozorenje šefa američke mornarice, admirala Mikea Gildaya, koji je upozorio je da američka vojska “mora biti spremna na mogućnost kineske invazije na Tajvan prije 2024.” Očito je da se bliži trenutak kada će Xi Jinping biti vojno dovoljno jak da vojno izazove SAD.

Ipak, snaga kineske oružane sile nije jedini parametar u procjenama šansi Pekinga da se suprotstavi SAD-u. Odavno je ustanovljeno kako je gospodarska moć jednako važan faktor u odluci o pobjedniku u velikim ratnim sukobima. A sudeći prema analizi koju je danas objavio Financial Times, kineska ekonomija još dugo neće biti ravnopravna gospodarstvu Sjedinjenih Država.

Xijevi pretjerano ambiciozni planovi

Ciljevi koje je u trećem mandatu na čelu države pred sebe postavio Xi Jinping podrazumijevaju godišnji ekonomski rast od otprilike pet posto. No, aktualni trendovi, prije svega loše demografsko stanje, visok nacionalni dug i stagnacija produktivnosti, ukazuju na to da je u idućem desetljeću realno očekivati upola manji gospodarski Kine, oko 2,5 posto godišnje. Pod pretpostavkom da će ekonomija SAD-a rasti po stopi od 1,5 posto, sa sličnim stopama inflacije i stabilnim tečajem, Kina neće zamijeniti Ameriku na mjestu najvećeg svjetskog gospodarstva do 2060. A pitanje je hoće li i tada.

Kako je objašnjeno u analizi Financial Timesa, do gospodarskog rasta dugoročno dolazi ako se povećava broj radnika koji koriste više kapitala i upotrebljavaju ga učinkovitije, tako da raste produktivnost. Kina, sa sve manjim brojem stanovnika i opadajućom stopom produktivnosti, svoj gospodarski rast ostvaruje ubrizgavanjem sve više kapitala u gospodarstvo, i to čini neodrživom brzinom.

Kina bi morala postaviti povijesni presedan

Kina je trenutno zemlja sa srednjom stopom osobnog dohotka, što je faza u kojoj mnoga gospodarstva prirodno počinju usporavati. Kineski prihod po glavi stanovnika danas iznosi 12.500 dolara godišnje, što je jedna petina američkog. Trenutno u svijetu postoji 38 zemalja koje se svrstava među razvijena gospodarstva. Sve su one prešle razinu prihoda od 12.500 dolara u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, i taj je proces kod većine njih tekao postupno.

Samo 19 od spomenutih 38 gospodarstva raslo je po stopi od 2,5 posto ili brže sljedećih 10 godina nakon što je dosegnut osobni dohodak od 12.500 dolara. U skoro svakoj od tih zemalja gospodarski rast bio je poduprt rastom radne snage; u prosjeku je radno sposobno stanovništvo raslo za 1,2 posto godišnje. Samo dvije od tih 19 država, Litva i Latvija, uspjele su ostvariti gospodarski rast od 2,5 posto ili više, a da im se rezervoar radne snage pritom smanjivao.

Dakle, Kina bi bila prva velika zemlja sa srednjim dohotkom koja bi održala rast bruto domaćeg proizvoda od 2,5 posto unatoč padu radno sposobnog stanovništva, koji je u u toj zemlji zbog loših demografskih trendova počeo još 2015. godine.

I rast od 2,5 posto bio bi postignuće

Ni kretanje kineskog duga ne sugerira da je ta država sposobna ostvariti neku neočekivano veliku stopu gospodarskog rasta. Prije krize 2008., kineski dug bio je stabilan na oko 150 posto BDP-a. Kina je u globalnoj recesiji počela poticati rast kreditima, a dug je skočio na 220 posto BDP-a do 2015. Danas ukupni dug Kine iznosi oko 275 posto BDP-a, a velikim dijelom tog zaduženja financirana su ulaganja u nekretninski balon koji je golema prijetnja nacionalnoj ekonomiji.

U takvoj situaciji čak bi i rast od 2,5 posto bio prilično postignuće. Da bi dosegla željeni rast BDP-a od 5 posto, Kini bi trebale stope ulaganja slične onima iz 2010-ih. No, većina novca tada je ulagana u fizičku infrastrukturu: ceste, mostove i zgrade. S obzirom na razmjere pada cijena nekretnina, šanse za tako nešto doista su niske.

Može li gospodarstvo pratiti vojne ambicije?

Uz sve unutrašnje slabosti, kinesko gospodarstvo susrest će se i sa zaprekama u vidu političkih napetosti s glavnim međunarodnim trgovinskim partnerima, SAD-om i Europskom unijom. Neće pomoć ni sve veće uplitanje vlade u najproduktivniji privatni sektor, tehnološki.

Kada se saberu sve teškoće s kojima se Kina suočava, možda je optimistično nadati se čak i rastu gospodarstva od 2,5 posto godišnje, zaključuje Financial Times. Takvo usporavanje ekonomije imat će velike implikacije na kineske diplomatske i vojne ambicije, te na sposobnost Pekinga da otvoreno izazove najveću vojnu i gospodarsku silu svijeta, SAD.