Istina o fondovima: 25 milijardi iz EU-a Hrvatskoj nije donio Plenković. Da smo bogati kao Danska, taj novac ne bismo dobili
U drugom nastavku serijala 'Kakva je Hrvatska Andreja Plenkovića', nagrađivana novinarka specijalizirana za EU teme pojašnjava kako se dijelio novac za oporavak
Prije gotovo osam godina, u Banske dvore ušao je bivši eurozastupnik Andrej Plenković, čovjek koji je obećao da će promijeniti HDZ da bi promijenio Hrvatsku. Plenkovićeve godine na čelu Vlade obilježene su globalnim i lokalnim krizama, ali i nizom kontroverzi. Njegova vladavina ostat će upamćena po činjenici da mu je iz Vlade otišlo ili bilo prisiljeno otići čak 30 ministara. Kakva je politička, ekonomska i društvena ostavština jedinog hrvatskog premijera koji je odradio dva puna mandata – i sad se nada trećem? Odgovore na to pitanje Telegram će, od danas pa do parlamentarnih izbora, pokušati dati u serijalu tekstova, komentara i analiza naših autora
U mraku druge cijevi tunela Učka, premijer Andrej Plenković imao je jedan od svojih uobičajenih istupa u kojem se našlo mjesta za četverotračnu cestu u Baranji, brzu cestu Zagvozd-Imotski, kreditni rejting Hrvatske, Vladine mjere za struju i plin, plaće i mirovine, Schengen, svinjsku kugu i EU novac.
Njegova Vlada je, ustvrdio je Plenković, deset dana nakon prošlih parlamentarnih izbora, “donijela Hrvatskoj 25 milijardi eura bespovratnih sredstava ili jako povoljnih zajmova za razvoj za ovo desetljeće”.
Daleko od toga da je to prvi put rečeno tada, sredinom rujna 2023. godine. Plenković i suradnici često i rado spominju tih 25 milijardi, koje doista jesu dosad najveći iznos na raspolaganju Hrvatskoj i generacijska šansa za transformaciju države. HDZ-ov bivši ministar i saborski zastupnik Marko Pavić jednom je prilikom išao tako daleko da je taj visoki iznos uspio nekako povezati s domoljubljem. U briselskim računicama, međutim, domoljublje ne kotira visoko – nego uglavnom suha statistika.
Izborio 400 milijuna
Milijarde za Hrvatsku dogovorene su na samitu EU-a u srpnju 2020. Tada je u Bruxellesu usuglašen financijski paket za ovo desetljeće, u kojem su posebna EU sredstva za oporavak i novac iz uobičajenih fondova. U zaključcima s tog samita postoji pasus za koji je, sasvim sigurno, zaslužan premijer Plenković: dodatnih 400 milijuna eura za države koje su koristile samo jedan period kohezijske politike. Kraj toga ne piše Hrvatska, a trebalo bi – mi smo jedini koji se uklapaju u tu odredbu.
Logično je stoga zaključiti da je ta dodatna sredstva izborio Plenković. No, velik dio ukupne svote – iz plana oporavka, sedmogodišnjeg EU proračuna i Fonda solidarnosti (nažalost i tog Fonda, jer su Hrvatsku pogodila dva katastrofalna potresa) – izračunat je tako što su u obzir uzeti i objektivni pokazatelji, statistika po kojoj Hrvatska ne stoji najbolje. Pojednostavljeno: da smo bogatiji i razvijeniji, dobivali bismo manje.
Novac za siromašnije
Europski fondovi, uostalom, služe i tome da oni koji su slabije razvijeni, uz pomoć ulaganja europskog novca, dosegnu razinu najrazvijenijih. Još jednom, pojednostavljeno: svrha EU fondova je da država članica treba što manje novca iz EU fondova.
Hrvatskoj je tako, na primjer, u Kohezijskom fondu na raspolaganju 1,4 milijarde eura (prema podacima Europske komisije), a pravo na korištenje tog novca direktno je vezano uz nacionalno bogatstvo. Kohezijski fond “daje potporu državama članicama čiji je bruto nacionalni dohodak po stanovniku manji od 90 posto prosjeka Europske unije”. Uz Hrvatsku, pravo na ta sredstva ima još 14 članica.
Produljenje rokova
Iz Fonda solidarnosti EU-a, koji je aktiviran za pomoć nakon zagrebačkog pa petrinjskog potresa, Hrvatska je također dobila golemi iznos od milijardu i tri milijuna eura. Premijer Plenković uspio je dogovoriti prolongiranje rokova za trošenje toga novca i u tome je njegova zasluga.
Doduše, da je država bila brža, rokove ne bi bilo trebalo produljiti, ali s obzirom na to da nije, ovaj je Plenkovićev potez sigurno spasio značajan iznos tog novca.
No, sam izračun te svote od milijardu eura ovisio je o objektivnim kriterijima – na stranici s informacijama o ovom Fondu, europska administracija objašnjava da u formulu ulazi ukupna izravna šteta prouzročena katastrofom u odnosu na relativno bogatstvo pogođene države.
Dobili jako puno, ali…
Na samitu u srpnju 2020., dogovorena je i raspodjela novca za provedbu tzv. planova oporavka. Svrha je bila dati zemljama članicama, koje su se tada nosile s teškim društvenim i gospodarskim posljedicama pandemije, dovoljno novca za reforme i investicije koje će ih učiniti otpornijima za neke buduće slične katastrofe. Hrvatska je dobila puno, jako puno.
Vlada se pohvalila: u odnosu na BDP, Hrvatska je dobila najviše od svih članica EU-a, a u iznosima eura po stanovniku bili smo drugi, odmah iza Grčke (taj se raspored kasnije možda malo promijenio jer su iznosi naknadno korigirani, Hrvatska je izgubila oko 800 milijuna eura zbog snažnog postpandemijskog rasta BDP-a). U tom trenutku, Vlada je računala na 1466 eura po stanovniku, dvostruko više od EU prosjeka.
Njemačka, Danska, Irska, Luksemburg… bili su na drugom kraju te ljestvice. Problem s domoljubljem? Ne. Ponovno statistika. U formulu za izračun ulazi broj stanovnika, obrnuto proporcionalni BDP po stanovniku, prosječna stopa nezaposlenosti u razdoblju od 2015. do 2019. u odnosu na prosjeku EU-a te pad realnog BDP-a tijekom 2020. i 2021. godine.
Hrvatska, ne Luksemburg
Ako je i bilo kakvih dvojbi oko toga kako su ta sredstva raspodijeljena među državama EU-a, Komisija je, potpuno nenamjerno, nedavno razriješila svaku moguću dilemu. U jednom od službenih dokumenata Mehanizam za oporavak i otpornost (RRF, engleska kratica) ovako je opisan:
“Sa svojim ključem raspodjele, RRF je dizajniran kao podrška ranjivijim državama članicama s nižim prihodima, koje su, uz to, bile najteže pogođene pandemijom. Raspodjela sredstava u RRF-u tako pomaže u suzbijanju ekonomske divergencije te potiče ekonomsku stabilnost i rast tamo gdje je najpotrebnije”.
To je, očito, u Hrvatskoj, a ne, na primjer, u Luksemburgu.
Sutra nastavak serijala Kakva je Hrvatska Andreja Plenkovića: velika analiza i dekonstrukcija HDZ-ove porezne politike