Riječ na “u”

O nužnosti reforme lokalne samouprave se, stoga, u Hrvatskoj priča desetljećima. Stvar, međutim, ostaje samo na priči te, evenutalno, analizama, prijedlozima i programima. Na papiru. Nedavno je tako Vlada objavila kriterije za dobrovoljno spajanje općina. No, teško je, nemoguće vjerovati da će mrkva u vidu europskog novca značiti da će se minimalno 20 posto sadašnjih općina, dakle njih 85-86 – samoukinuti do 2026. godine, što je Vladin cilj.

Hodanje u krug, između želja s terena za sve većim brojem jedinica lokalne samouprave i potrebe da se uspostavi racionalniji sustav, traje već godinama. Primjerice, 2004. godine, dok se u Saboru raspravljalo o SDP-ovom prijedlogu izmjena Zakona o područjima županija, gradova i općina, državni tajnik u tadašnjem Središnjem državnom uredu za upravu, Antun Palarić, u raspravi je kazao kako će Vlada uskoro predložiti svoj zakon. “Neke od jedinica lokalne samouprave, koje nisu u stanju funkcionirati, možda će tim zakonom biti ukinute”, oprezno je, praktički na vrhovima prstiju, najavio Palarić.

Tadašnji saborski zastupnik HSS-a Ante Markov bio je šokiran riječju na “u”. Za saborskom govornicom je kazao kako je Palarić valjda omaškom kazao – ukinuti. Taj pojam, uostalom, u velikom luku izbjegava i Plenkovićeva Vlada kada, 18 godina kasnije, najavljuje još jednu reformu lokalne samouprave. Sada je politički korektno reći “funkcionalno i stvarno spajanje” općina, nikako ukidanje. Riječ na “u” je i dalje politički nekorektna.

Šou je u objašnjenjima

Zanimljivo, Hrvatska nije od početka samostalnosti imala ovoliko bizaran broj jedinica lokalne samouprave. Nakon nove teritorijalne podjele zemlje, Hrvatska je 1993. godine imala 486 općina i gradova. U manje od 20 narednih godina, osnovano je čak 58 novih gradova i 69 općina, a ukupan broj jedinica lokalne samouprave narastao je na 555.

Listanje zapisa iz tog vremena pokazuje kako je moguće da se sustav toliko, do nefunkcionalnosti i neodrživosti samousitnio. Naime, svaki od zahtjeva za formiranjem nove općine ili grada morao je biti obrazložen kako bi se u Saboru mogao promijeniti zakon. A objašnjenja su – šou.

Primjerice, kad je Popovača od općine postala grad, 2013. godine, jedno od poglavlja navedenih u studiji kojom se analizirala potreba te transformacije zvalo se “Popovača u Domovinskom ratu”, a kao argumenat za stjecanja statusa grada bio je da Popovača ima – sedam braniteljskih udruga.

Ispravak komunističke nepravde

HSS je, pak, 2007. godine (bezuspješno) tražio da se formira općina Posavski Bregi. Razlog? Između ostalog, “povijesne nepravde iz perioda komunističke vlasti”. Naime, tvrdi se u prijedlogu, prostor te općine su “komunističke vlasti nasilno reorganizirale i tijekom 60-ih godina učvrstile kao novu komunu – Ivanić-Grad”. Uz to, kaže se, na području sela koja bi formirala buduću općinu organiziran je i sajam poljoprivrednih proizvoda.

Prijedlog je, doduše, imao i stanovite nedostatke koje je tad primjetio Odbor za zakonodavstvo – nije bilo podatka o broju stanovnika buduće općine, niti ičeg o izvorima sredstava potrebnih za njeno financiranje.

Izborni inženjering

Kad je, pak, Zakon o područjima županija, gradova i općina mijenjan 2005. godine, u njemu je bilo predviđeno osnivanje devet novih općina. Tadašnji zastupnik oporbenog SDP-a Nenad Stazić je u Saboru tvrdio kako je razlog tom usitnjavanju – izborni inženjering, odnosno pokušaj da se pronađu “džepovi maloj jače HDZ-ove podrške”, koji bi se pretvorili u zasebne općine, pa bi i rezultati na lokalnim izborima izgledali – malo bolje.

“Gledajte, mi imamo općina u Hrvatskoj koje nemaju toliko novaca ni da isplate plaće svojim činovnicima, nemaju”, vapio je Stazić prije punih 17 godina, a mogao je tu izjavu slobodno dati i jučer.

Oluja sa Zatona i najstariji vinski podrumi

U istoj raspravi, doduše, je njegova tadašnja stranačka kolegica, danas ustavna sutkinja Ingrid Antičević Marinović vapila (bez uspjeha) za formiranjem još jedne male općine, Zaton. Vlada ju je odbila jer je ta općina trebala imati samo 570 stanovnika. Antičević Marinović je izvukla najteže oružje. “Možete zamisliti kada se Hrvatska borila za svoju samostalnost da su veliki rekli a što vi tražite vi ste mali vi nemate pravo na državu. To je ta logika kojom vi ovdje nastupate”, udarala je Antičević Marinović.

No, Vlada je zato tad prihvatila da općina Kutjevo postane grad. Kako i ne bi, kad je jedan od razloga za to, kako je rekla HDZ-ova zastupnica Marija Bajt, što Kutjevo ima najstarije vinarske podrume u Hrvatskoj. Istina, ima i tek nešto više od šest tisuća stanovnika, ali što sad…

Umjetnici protiv poljoprivrednika. I 577 krava

Kako su se stvari razvijale, još je i dobro da Hrvatska ima tek nešto više od 500 općina i gradova. Da su se slušale želje i argumenti političara, brojka bi bila i blizu četveroznamenkaste. Jer, problem je znala biti i – umjetnost. Prije 14 godina je HDZ-ov Zdravko Sočković tražio da Slavonski Kobaš postane općina. Pozivao se pritom na geostrateški status i, nije zezancija, način života. Naime, sela koja su trebala tvoriti Slavonski Kobaš bila su (i još su) dio općine Orijovac.

Sočkoviću je to bilo neprirodno. “Naselja Općine Orijovac uglavnom su grupirana uz željezničku prugu i cestovne prometnice, te teže industrijskom i umjetničkom razvitku dok je Slavonski Kobaš zbog svojeg izdvojenog položaja nužno orijentiran na poljoprivredne resurse koji priliježu uz rijeku Savu i status pograničnog mjesta”, argumentirao je ovaj HDZ-ov zastupnik. Prednost za formiranje nove općine bila je i činjenica da ona ima “nekoliko registriranih obrtnika”, te da, kako se čulo kasnije u raspravi, u privatnom vlasništvu ima i 577 krava.

Općina INA

Stvar je, ukratko, sve ove godine izgledala toliko bizarno (a sad bi se trebala sama od sebe posve preokrenuti, u ime efikasnosti i bolje usluge građanima), da je 2006. godine tadašnji zastupnik SDP-a Zdenko Antešić u Saboru stvar namjerno doveo do apsurda.

Predložio je, naime, da se naselje oko upravne zgrade INA-e izdvoji iz Zagreba i pretvori u zasebnu općinu. To bi, tvrdio je, bila jedna od najbogatijih općina u Europi. “Pa ti stanovnici koji budu, recimo neka imaju petstotinjak stanovnika, pa oni će imati takav proračun, oni će u takvom blagostanju živjeti da neće zapravo znati kuda sa novcem. Pa što ne bi to bilo prekrasno?”, govorio je tada Antešić. Šesnaest godina kasnije, nužno je tek naglasiti da se radilo o krajnjem – sarkazmu.