Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Politika & Kriminal

Mirela je odbila otići u tišini. Koji će biti vaš izbor danas u 18 sati?

Od prosvjeda za Stojedinicu nije bilo ovoliko razloga za izlazak na ulice

Zagovarači zabrane pobačaja su svjesni da su i dalje u dubokoj manjini. Zato ih i nema stotine tisuća u hodovima za život, zato i ne idu frontalno, pa ne gledamo nasmiješena lica na štandovima na kojima se prikupljaju potpisi za referendum kojim bi se izmijenio Ustav i zabranio abortus. Ali...

Povoda rijetko da je ikad bilo ovoliko. Možda samo te 1996. godine, kad je Zagreb eksplodirao od bijesa jer mu Franjo Tuđman i HDZ nisu dali da bira svoju vlast, ime svom nogometnom klubu i jer su pokušali zauvijek utišati tada omiljenu radio stanicu.

Od prosvjeda za Stojedinicu, dakle, koji je naznačio početak isteka roka trajanja jednog režima, nije bilo ovoliko povoda za izlazak na ulicu kao za današnji prosvjed “Dosta!”, koji se održava u četvrtak u nizu gradova od 18 sati zbog zanemarivanja zdravlja žena i uništavanja javnog zdravstva.

U tragičnom slučaju trudnice Mirele Čavajde prosvjed je dobio i svoje lice. Priča ove hrabre žene na svjetlo dana je iznijela stvarnu sliku licemjernog sustava u kojem je prekid trudnoće postao pravo koje se u ovoj zemlji sve teže i teže može ostvariti.

Mic po mic…

Nije to novost, niti smo se odjednom probudili u državi u kojoj se na ženu sve rutinskije gleda kao hodajući inkubator, puki objekt tuđeg prizivlja savjesti ili, politički korektno – kao majku-odgajateljicu, što kirurškije odvojenu od vanjskog svijeta. Ta priča kuha se već preko trideset godina, a vatra je pojačana konzervativnom revolucijom početkom prošlog desetljeća.

I mic po mic, jedan po jedan prizivač savjesti na jednoj po jednoj ključnoj poziciji u zdravstvu, pa onda pripadajuća gomila svih onih kojima je odjednom savjest jasno poručila što se od njih očekuje žele li napredovati u karijeri, pa jedan po jedan marš za zabranu pobačaja pod veselim parolama života i toplim bojama licemjerja, i eto nas danas tu.

S golemim postotkom ginekologa koji zbog svoje savjesti, zapravo, ne mogu obavljati svoj posao. S pobačajem koji je, kao legalan, ali je zapravo do njega sve teže doći. S tragičnom pričom žene kojoj su ispod glasa savjetovali da jednostavno pogne glavu i svoj problem, kao mnoge druge, riješi u susjednoj zemlji. Gdje savjest, očito, nema razmjere nagle epidemije.

Bit će gore

Mirela Čavajda, međutim, nije htjela otići u tišini. I sad se cijeli odredi vrlo ozbiljnih osoba; šefova odjela, ravnatelja, dužnosnika komora, čelnika političkih stranaka i tijela vlasti, neugodno meškolje u svojim foteljama. Netko je, naime, glasno rekao ono što baš nije najzgodnije glasno govoriti. Što nije bolje kad se o pobačaju u Hrvata (onom, dakle, koji se često mora izvesti u Sloveniji) šapuće?

Ili kad se o njemu ne govori uopće – kao na onim marševima za zabranu pobačaja, na kojima se govori samo o životu? Onim marševima koji ove godine traju punih pet tjedana u deset gradova? I koji su, zapravo, tek vidljivi, ulični produžetak konzervativne revolucije koja je Hrvatsku i dovela u situaciju u kojoj je danas. S naznakom da će našim kćerima i unukama biti još gore, mnogo gore.

Pritisak očito funkcionira

Ali, nije silna energija i dobra organiziranost takozvanih pro-lifera jedina zaslužna za klerikalizaciju javnog zdravstva i uporno smanjivanje prava žena da odlučuju o svom tijelu i o svom životu. Trebala je tu još itekakva količina najsitnije osobne računice, one koja odjednom razbudi savjest u duši liječnika, one koja se rutinski sklanja s puta bučnima i moćnima i one koja samo gleda svoja posla.

Zagovarači zabrane pobačaja su, međutim, i dalje svjesni da su u dubokoj manjini. Zato ih i nema stotine tisuća u hodovima za život, zato i ne idu frontalno, pa ne gledamo nasmiješena lica na štandovima na kojima se prikupljaju potpisi za referendum kojim bi se izmijenio Ustav i zabranio abortus. Ali, godina po godina, marš po marš, savjest po savjest i stvari se u praksi daju složiti vrlo blizu tom cilju. Jer, pritisak na one koji donose odluke očito itekako funkcionira.

Šapat i škrgut

U četvrtak je prilika da se taj pritisak osjeti i s druge, većinske strane. A i ne mora – ostanak u sjeni nepomućene mirnoće vlastite svakodnevne egzistencije uvijek je opcija.

Samo što ona često, prije ili kasnije, završi s time da ti netko šapuće kako bi, možda, bilo najbolje da svoje probleme odeš riješiti negdje drugdje. A kako se čini, taj šapat u Hrvatskoj u posljednje vrijeme sve češće zvuči nešto drugačije. Kao škrgut.

 

 

Telegram Klub kolaž Telegram Klub kolaž
Telegram Klub logo

Klub ekskluzivnih ponuda, pogodnosti i popusta,
samo za pretplatnike Telegrama.

Saznajte više