Plenković je upravo ugrozio povlačenje EU novca za dobar dio Hrvatske. Nekima je to bila jedina šansa za razvoj

Pet puta više zahtjeva

Navala na taj natječaj pokazala je dvije bitne stvari. Prvo, na lokalnim razinama postoji golemi interes da se projekti financiraju kroz europske natječaje europskim sredstvima. Drugo, općine, gradovi i županije trebaju značajne iznose novca da bi realizirali te iste, europske projekte. U ovom konkretnom slučaju, Ministarstvo im je dodjeljivalo 21 milijun eura; lokalne jedinice tražile su čak pet puta više, preko sto milijuna eura.

Premijer Andrej Plenković i ministar financija Marko Primorac prezentirali su ovoga tjedna zahvat u porezni sustav koji će uvelike utjecati na porezne prihode općina, gradova i županija. Taj zahvat, među ostalim, predviđa ukidanje prireza i promjene u porezu na dohodak.

Dok na lokalnim razinama, pogotovo u velikim gradovima poput Zagreba, Rijeke i Splita, još računaju koliko će to koštati njihove proračune, otvara se i novo pitanje: može li ovaj potez ugroziti povlačenje milijardi eura iz EU fondova?

‘Poluga’ budućeg rasta

Kad su u pitanju EU fondovi, prva su asocijacija razvikani projekti poput Pelješkog mosta, no najviše ulaganja događa se na lokalnim razinama, od uređenja biciklističkih staza preko građenja vrtića, škola, vatrogasnih domova i slično, pa do revitalizacije lokalne kulturne baštine. EU sredstva pokrivaju velik dio, ali često ne i cijeli iznos troškova. Općine, gradovi ili županije moraju osigurati i svoj udio, koji ide od 15 posto pa na više.

Hrvatska do kraja desetljeća, iz više europskih proračunskih izvora, na raspolaganju ima oko 24 milijarde eura, novac koji premijer naziva “snažnom polugom gospodarskog rasta”, a njegovi ministri “prilikom generacije”. Dio tog novca usmjerit će se prema lokalnim razinama.

Ali, da bi bio iskorišten, lokalne jedinice moraju imati dovoljno vlastitih sredstava da sudjeluju u sufinanciranju. Ne budu li to u stanju, opcije su im sužene – uglavnom se svode na dodatno zaduživanje ili, u gorem slučaju, odustajanje od EU projekata.

Suficit za dugove

Vladina porezna reforma izazvala je, očekivano, otvoreni revolt među gradonačelnicima koji dolaze iz oporbenih stranaka. Neke od njih već brine i budućnost EU projekata: imaju visoku stopu zaduženosti za projekte koje su dosad realizirali pa se pitaju hoće li uopće moći dobiti odobrenje Vlade za daljnje zaduživanje. “To će biti posebno problematično za velike projekte”, zabrinut je gradočelnik jednog jadranskog grada s kojim smo ovih dana neslužbeno razgovarali.

Jedan od argumenata kojima u Vladi i HDZ-u pravdaju porezne izmjene jest i suficit lokalnih proračuna. Iz redova vladajuće stranke, to posebno spočitavaju zagrebačkoj gradskoj upravi koja je, eto, lani imala višak od 400 milijuna kuna, ali, nisu znali što će s njima. Naslijeđenih dugova, iz vremena bivše gradske vlasti koju je podržavao HDZ, HDZ-ovci kao da se ne sjećaju.

Sugovornici bliski zagrebačkoj vlasti, pak, smatraju da je suficite trebalo iskoristiti da se gradovi riješe (ili barem smanje) kreditnih zaduženja i tako “oslobode potencijal za daljnje investicije”. To se sad očito neće dogoditi.

Koliko novca treba?

Iako je stopa sufinanciranja iz EU fondova formalno najčešće 85 posto – što znači da 15 posto mora osigurati korisnik – u praksi se potvrdilo da je, faktički, ta stopa uvijek niža. Razlog su neprihvatljivi troškovi, odnosno troškovi koji se, po EU pravilima, niti ne mogu pravdati i pokrivati europskim sredstvima.

Sugovornici iz gradskih uprava s kojima smo razgovarali ističu da je, ustvari, stopa sufinanciranja između 30 pa sve do 50 posto. To često ovisi i o stupnju razvijenosti lokalne sredine. “Što ste razvijeniji, imate manje dodatnih bodova i višu stopu vlastitog sufinanciranja”, objašnjava jedan gradonačelnik čija se uprava vrlo često nadmeće za europska sredstva.

Inflacija i troškovi

Najmanje razvijeni moraju osigurati najmanje vlastitog novca. U Zagrebu, primjerice, računaju da za EU projekte moraju, u prosjeku, osigurati 30 posto vlastitih sredstava. To je, naravno, sjajna vijest, da 70 posto neke investicije plaća EU.

Ali bez novca za vlastito učešće, nema ni EU novca. Situaciju s velikim projektima dodatno komplicira inflacija općenito, a posebno poskupljenje građevinskog materijala: “Ono što smo prijavili na EU natječaje prije godinu dana, danas je po 30, 40 posto skuplje”.

Pomoć iz proračuna

Vlada je od 2016. pomogla lokalnim jedinicama sufinancirati EU projekte s 255 milijuna eura iz državnog proračuna, od čega je koristi imalo 1726 projekata u cijeloj zemlji. I nedavno je proveden javni poziv vrijedan 50 milijuna eura za tu svrhu.

Taj novac služi općinama, gradovima i županijama da lakše podnesu teret vlastitog učešća, jer im se stopa od, primjerice, 15 posto, zahvaljujući državnom novcu, prepolovi. No, i ti Vladini pozivi potvrđuju da lokalnim jedinicama trebaju značajna sredstva za realizaciju EU ulaganja.

Program za 22 grada

U novom financijskom razdoblju, za koje država još nije počela objavljivati javne natječaje pa stoga niti dijeliti sredstva, gradovi, pogotovo veći i razvijeniji, nadaju se da će imati povoljnije uvjete za sudjelovanje u raspodjeli europskog novca.

Jedna od bitnih novosti su posebni programi za 22 grada koji će samostalno upravljati s ukupno 681,7 milijuna eura za investicije koje sami odaberu. Zagreb i njegova šira okolica bi, recimo, na taj način trebali dobiti 80 milijuna eura, za koje se neće morati natjecati s drugim gradovima.

Dilema (grado)načelnika

Iako ovaj mehanizam daje gradovima veću samostalnost pri usmjeravaju europskih ulaganja, ipak ne rješava ostale probleme, uključujući i pitanje sufinanciranja. U Zagrebu je prilično jasno na koje će se poteze odlučiti gradske vlasti. Gradonačelnik Tomislav Tomašević najavio je da će, kako bi nadoknadili prihode bez kojih će ostati, maksimalno povećati stopu poreza na dohodak, a nastojati što manje poskupljivati gradske usluge.

Tu će dilemu u narednom razdoblju morati razriješiti cijeli niz lokalnih jedinica: hoće li cijenu Vladine reforme platiti u novcu, smanjenjem prihoda u proračunu, ili u nezadovoljstvu građana, zbog povećanja poreza i/ili poskupljenja komunalnih usluga. Budu li neki odlučili da će cijenu platiti i odustajanjem od EU investicija, račun će na kraju desetljeća biti itekako visok.