S jedne strane, to može doista biti priča o uspjehu. Zemlja koja do prije 32 godine nije postojala kao samostalna država danas je članica Europske unije, a uskoro ulazi u eurozonu i Schengen.
Slika nije problem
Ono što, međutim, u cijeloj slici strši i smeta nije – slika. Iako je, s obzirom na njegovo presizanje prema političkoj svemoći, po cijenu destrukcije neovisnih institucija, dosta znakovito da je ove trijumfalne izjave davao pod svojom golemom slikom – teško da je baš premijer osobno aranžirao scenografiju na konferenciji The Economista.
Strše i smetaju, kao i obično, činjenice. One koje će se u prigodnim i sad već gotovo predizbornim govorima uredno prešutjeti. Hrvatska je, naime, na svom teškom putu prema strateškim vanjskopolitičkim ciljevima izgubila tragično previše vremena.
Petnaest kobnih godina
Usporedba je prilično jednostavna. Slovenija i Hrvatska su na isti dan odlučile o izlasku iz dotadašnje zajedničke države, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Bile su to dvije najrazvijenije republike u bivšoj državi, kojima je najviše smetao sve jači velikosrpski hegemonizam i beogradski centralizam.
Trideset i jednu godinu kasnije, svakako je razlog za zadovoljstvo činjenica da je Hrvatska među malim brojem zemalja koje su u isto vrijeme u Europskoj uniji, NATO savezu, eurozoni i Schengenu. Slovenija je, međutim, tamo bila prije punih 15 godina – za osam dana je petnaesta godišnjica njihovog ulaska u Schengen, ostalo su odradili ranije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izgubljena generacija
Petnaest godina je jaz od skoro pola generacije. Ali, to nije sve – to je tek postavljena scena. Slovenija je danas po BDP-u izraženom u kupovnoj moći na 90 posto prosjeka EU, Hrvatska je na 70 posto. Slovenija, pritom, danas ima oko pet posto stanovnika više nego kad je izlazila iz Jugoslavije. Hrvatska ima gotovo 20 (ej, dvadeset!) posto manje stanovnika nego 1990. godine.
I to je samo nekoliko brojki koje oslikavaju golemu cijenu hrvatskog povijesnog kašnjenja. Istina, Slovenija je imala deset dana, a Hrvatska četiri godine rata. Dodajmo tu još i dvije i po godine koliko je trebalo da se dovrši mirna reintegracija hrvatskoj istoka, ali i dalje još nismo na polovici hrvatskog kašnjenja. Na mučnih i predugih 15 godina.
Svi grijesi HDZ-a
U svojim prigodno trijumfalističkim i sad već gotovo predizbornim govorima premijer Plenković će tu tešku cijenu u vremenu, ljudima i novcu obavezno preskočiti. Nije lijepo kvariti štimung podsjećanjem na sve grijehe njegove stranke koji su golemi razlog izgubljenom vremenu – od rata u BiH, preko autokracije u drugoj polovici devedesetih, pa do poticanja uličnog i inog otpora suradnji s Haškim sudom u vrijeme kad je HDZ, početkom dvijetisućitih bio u oporbi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U vremenu koje sve jače miriše na predizborno, za takvo podsjećanje nema ni političke računice. Činjenice i teške istine je ionako mnogo udobnije držati ispod tepiha.
Plenković slavi što Hrvatska ulazi u top 15 zemalja. Lukavo prikriva da, zaslugom HDZ-a, zapravo kasnimo 15 godina
Hrvatska je konačno u EU, NATO savezu, euru i Schengenu. Slovenija je tamo već 15 godina
Slovenija i Hrvatska su na isti dan odlučile o izlasku iz dotadašnje zajedničke države, Socijalističke federativne Republike Jugoslavije. Bile su to dvije najrazvijenije republike u bivšoj državi, kojima je najviše smetao sve jači velikosrpski hegemonizam i beogradski centralizam. Trideset i jednu godinu kasnije...
S jedne strane, to može doista biti priča o uspjehu. Zemlja koja do prije 32 godine nije postojala kao samostalna država danas je članica Europske unije, a uskoro ulazi u eurozonu i Schengen.
I u pravu je hrvatski premijer Andrej Plenković kad kaže da smo sad među 15 najjačih (zemalja koje su članice NATO, EU, eura i Schengena) i da je u protekla tri desetljeća prijeđen ogroman put. Da bi nam bilo neopisivo teže bez sigurnosnih i financijskih benefita koje nosi to društvo.
Slika nije problem
Ono što, međutim, u cijeloj slici strši i smeta nije – slika. Iako je, s obzirom na njegovo presizanje prema političkoj svemoći, po cijenu destrukcije neovisnih institucija, dosta znakovito da je ove trijumfalne izjave davao pod svojom golemom slikom – teško da je baš premijer osobno aranžirao scenografiju na konferenciji The Economista.
Strše i smetaju, kao i obično, činjenice. One koje će se u prigodnim i sad već gotovo predizbornim govorima uredno prešutjeti. Hrvatska je, naime, na svom teškom putu prema strateškim vanjskopolitičkim ciljevima izgubila tragično previše vremena.
Petnaest kobnih godina
Usporedba je prilično jednostavna. Slovenija i Hrvatska su na isti dan odlučile o izlasku iz dotadašnje zajedničke države, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Bile su to dvije najrazvijenije republike u bivšoj državi, kojima je najviše smetao sve jači velikosrpski hegemonizam i beogradski centralizam.
Trideset i jednu godinu kasnije, svakako je razlog za zadovoljstvo činjenica da je Hrvatska među malim brojem zemalja koje su u isto vrijeme u Europskoj uniji, NATO savezu, eurozoni i Schengenu. Slovenija je, međutim, tamo bila prije punih 15 godina – za osam dana je petnaesta godišnjica njihovog ulaska u Schengen, ostalo su odradili ranije.
Izgubljena generacija
Petnaest godina je jaz od skoro pola generacije. Ali, to nije sve – to je tek postavljena scena. Slovenija je danas po BDP-u izraženom u kupovnoj moći na 90 posto prosjeka EU, Hrvatska je na 70 posto. Slovenija, pritom, danas ima oko pet posto stanovnika više nego kad je izlazila iz Jugoslavije. Hrvatska ima gotovo 20 (ej, dvadeset!) posto manje stanovnika nego 1990. godine.
I to je samo nekoliko brojki koje oslikavaju golemu cijenu hrvatskog povijesnog kašnjenja. Istina, Slovenija je imala deset dana, a Hrvatska četiri godine rata. Dodajmo tu još i dvije i po godine koliko je trebalo da se dovrši mirna reintegracija hrvatskoj istoka, ali i dalje još nismo na polovici hrvatskog kašnjenja. Na mučnih i predugih 15 godina.
Svi grijesi HDZ-a
U svojim prigodno trijumfalističkim i sad već gotovo predizbornim govorima premijer Plenković će tu tešku cijenu u vremenu, ljudima i novcu obavezno preskočiti. Nije lijepo kvariti štimung podsjećanjem na sve grijehe njegove stranke koji su golemi razlog izgubljenom vremenu – od rata u BiH, preko autokracije u drugoj polovici devedesetih, pa do poticanja uličnog i inog otpora suradnji s Haškim sudom u vrijeme kad je HDZ, početkom dvijetisućitih bio u oporbi.
U vremenu koje sve jače miriše na predizborno, za takvo podsjećanje nema ni političke računice. Činjenice i teške istine je ionako mnogo udobnije držati ispod tepiha.