Europska unija kao savez nacija sve je važnija u životima ljudi u Hrvatskoj. Iako još nova članica, s ne baš sjajno informiranim i tragično manjkavo građanski obrazovanim stanovništvom i Hrvatska kroz šest godina članstva ipak sve opipljivije osjeća promjenu – od razvojnih ulaganja iz EU fondova do iseljavanja, shvaćenog i pozitivno, kao širenje mogućnosti izbora i negativno, kao demografsko osiromašenje.
Stoga je sve jasnije da priča o izborima koji su “manje bitni” baš i ne drži pretjerano vodu kad se govori o biranju hrvatskih zastupnika za Europski parlament. Nešto precizniji izraz mogao bi biti “manje utjecajni” od parlamentarnih izbora jer, ipak, za razliku od cijelog Sabora, građanke i građani Hrvatske na europskim izborima biraju tek 12 od 705 zastupnika (za potrebe ove analize pravit ćemo se da je sigurno da će se Brexit dogoditi do 26. svibnja), a pritom je Europski parlament tek jedna od dvije bitne karike pri donošenju EU zakonodavstva; tu je još Vijeće, u kojem sjede predstavnici država članica.
Začepljen nos
Stoga se ipak na europskim izborima nastupa i glasa nešto relaksiranije. Birači lakše daju glas političkoj opciji koja je njihov prvi izbor, dok na parlamentarnim izborima, kad krene “mi ili oni”, revnije paze da u biračku kutiju uđe potpora za najjaču stranku njihove svjetonazorske opcije, čak i kad pritom često moraju drugom rukom začepiti nos.
Manje stranke se, pak, na europskim izborima lakše odlučuju na samostalne nastupe ili manje koalicije, pokušavajući tako raditi na vlastitoj prepoznatljivosti, koju bi onda monetizirali na parlamentarnim izborima, bilo u vidu glasova, bilo u vidu argumenta za predizborno koalicijsko preslagivanje. Iskustvo s prošlih europarlamentarnih izbora, međutim, ne pokazuje da se netko time pretjerano usrećio.
Truljenje Oraha
Kad maknemo sa strane blokove u kojima su tad nastupili HDZ i SDP, mirne duše se može zaključiti da se ama baš niti jednoj stranci nije isplatio nastup na tim izborima u vidu samostalne ili koalicijske liste. Tamo negdje davne 2014. godine, pa i početkom 2015. činilo se da je ovaj zaključak potpuno nemoguć. Naime, Orah je bio hit europskih izbora, osvojili su 9,42 posto glasova i mandat u Europskom parlamentu. Sve skupa je djelovalo kao hvatanje zaleta za veliki rezultat na parlamentarnim izborima i posljedične tektonske promjene u strukturi hrvatske politike, posebno na strani lijevog centra i ljevice.
A onda su propali. Na parlamentarnim izborima nisu nigdje prešli prag, europarlamentarac Davor Škrlec je napustio stranku i ostatci ostataka Oraha se sad u koaliciji s Možemo! i Novom ljevicom nadaju makar neponižavajućem svibanjskom rezultatu. I da, osnivačica i predsjednica Oraha Mirela Holy je nakon EU debakla dala ostavku, a sad joj se politička uloga svela na onu izvanstranačke spasiteljice Davora Bernardića na listi SDP-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Ostali’ i nestali
Drugi ozbiljni hit izbora bio je Savez za Hrvatsku, koalicija osam stranaka desnijih od HDZ-a. Dobili su vrlo dobrih 6,88 posto glasova i za dlaku ostali bez euromandata. Iako je ova brojka mogla najaviti obećavajući rezultat na parlamentarnim izborima, Savez za Hrvatsku se raspao. Od viđenijih stranaka iz tog saveza HDSSB je danas u toliko lošem stanju da neće ni imati listu za europske izbore, HSP je junior partner Zlatku Hasanbegoviću i Bruni Esih, a Hrast je dio koalicije suverenista. Nijednoj od te dvije koalicije se (zasad) ne predviđa osvajanje mandata, a po pojedinačnim rejtinzima HSP je zakucan u rubriku “ostali” iz koje Hrast tek tu i tamo proviri s potporom iznad jedan posto.
Neloš rezultat prije pet godina ostvarili su Laburisti, međutim s 3,4 posto su bili u padu koji se nastavio i danas su tek manje bitan dio Amsterdamske koalicije i stranka s potporom koja se mjeri u desetinkama postotka. Svoj politički uspon planirao je 2014. godine na izborima za Europski parlament započeti i Nacionalni forum, stranka koja se bučno nudila kao “treći put” između HDZ-a i SDP-a. U koaliciji s HSLS-om i još dvije manje stranke, međutim, osvojili su 2,4 posto. Nakon toga su nestali sa scene.
Pernarova iznimka
U nizu stranaka koje su na tim izborima bile anonimne, ili su nakon njih to postale, izdvaja se, međutim, jedna koja je tad dobila manje od pola posto glasova (0,47 posto). Zvala se Savez za promjene i brzo je nestala s političkog zemljovida. Međutim, kad se pogledaju imena kandidata, stvari postaju zanimljivije. Listu je, naime, nosio Ivan Pernar, na drugom mjestu je bila Vladimira Palfi, a na šestom tada potpuno anoniman mladić, Ivan Vilibor Sinčić. Da, nakon ovog izbornog debakla brzo je rođen Živi zid, koji je, unatoč porazu iz 2014. godine, izrastao do snagom respektabilne političke opcije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svi ovi primjeri dosta očito pokazuju kako shvaćanje europskih izbora kao prilike za ključnu afirmaciju vlastite političke ideje i stranke i nisu najbolji izbor. No, možda se, a na to svakako računaju nestrpljivi novi igrači na političkoj sceni, ovaj put karte poslože drugačije.
Već smo gledali kako se male stranke pokušavaju afirmirati preko EU izbora. Kasnije su sve propale
Na europskim izborima se glasa relaksiranije, ali manje stranke tu potporu nisu uspjele očuvati
Sve, baš sve stranke koje su izvan blokova SDP-a i HDZ-a potražile afirmaciju na europskim izborima prije pet godina danas su u rubrikama "ostali" ili "nestali". Najveći hit, Orah, godinama nema vidljivi politički rejting, četvrtoplasirani Savez za Hrvatsku je prestao postojati, a Laburisti, HSP, Hrast, Nacionalni forum - odavno su ili prestali biti relevantni, ili su doslovno prestali postojati.
Europska unija kao savez nacija sve je važnija u životima ljudi u Hrvatskoj. Iako još nova članica, s ne baš sjajno informiranim i tragično manjkavo građanski obrazovanim stanovništvom i Hrvatska kroz šest godina članstva ipak sve opipljivije osjeća promjenu – od razvojnih ulaganja iz EU fondova do iseljavanja, shvaćenog i pozitivno, kao širenje mogućnosti izbora i negativno, kao demografsko osiromašenje.
Stoga je sve jasnije da priča o izborima koji su “manje bitni” baš i ne drži pretjerano vodu kad se govori o biranju hrvatskih zastupnika za Europski parlament. Nešto precizniji izraz mogao bi biti “manje utjecajni” od parlamentarnih izbora jer, ipak, za razliku od cijelog Sabora, građanke i građani Hrvatske na europskim izborima biraju tek 12 od 705 zastupnika (za potrebe ove analize pravit ćemo se da je sigurno da će se Brexit dogoditi do 26. svibnja), a pritom je Europski parlament tek jedna od dvije bitne karike pri donošenju EU zakonodavstva; tu je još Vijeće, u kojem sjede predstavnici država članica.
Začepljen nos
Stoga se ipak na europskim izborima nastupa i glasa nešto relaksiranije. Birači lakše daju glas političkoj opciji koja je njihov prvi izbor, dok na parlamentarnim izborima, kad krene “mi ili oni”, revnije paze da u biračku kutiju uđe potpora za najjaču stranku njihove svjetonazorske opcije, čak i kad pritom često moraju drugom rukom začepiti nos.
Manje stranke se, pak, na europskim izborima lakše odlučuju na samostalne nastupe ili manje koalicije, pokušavajući tako raditi na vlastitoj prepoznatljivosti, koju bi onda monetizirali na parlamentarnim izborima, bilo u vidu glasova, bilo u vidu argumenta za predizborno koalicijsko preslagivanje. Iskustvo s prošlih europarlamentarnih izbora, međutim, ne pokazuje da se netko time pretjerano usrećio.
Truljenje Oraha
Kad maknemo sa strane blokove u kojima su tad nastupili HDZ i SDP, mirne duše se može zaključiti da se ama baš niti jednoj stranci nije isplatio nastup na tim izborima u vidu samostalne ili koalicijske liste. Tamo negdje davne 2014. godine, pa i početkom 2015. činilo se da je ovaj zaključak potpuno nemoguć. Naime, Orah je bio hit europskih izbora, osvojili su 9,42 posto glasova i mandat u Europskom parlamentu. Sve skupa je djelovalo kao hvatanje zaleta za veliki rezultat na parlamentarnim izborima i posljedične tektonske promjene u strukturi hrvatske politike, posebno na strani lijevog centra i ljevice.
A onda su propali. Na parlamentarnim izborima nisu nigdje prešli prag, europarlamentarac Davor Škrlec je napustio stranku i ostatci ostataka Oraha se sad u koaliciji s Možemo! i Novom ljevicom nadaju makar neponižavajućem svibanjskom rezultatu. I da, osnivačica i predsjednica Oraha Mirela Holy je nakon EU debakla dala ostavku, a sad joj se politička uloga svela na onu izvanstranačke spasiteljice Davora Bernardića na listi SDP-a.
‘Ostali’ i nestali
Drugi ozbiljni hit izbora bio je Savez za Hrvatsku, koalicija osam stranaka desnijih od HDZ-a. Dobili su vrlo dobrih 6,88 posto glasova i za dlaku ostali bez euromandata. Iako je ova brojka mogla najaviti obećavajući rezultat na parlamentarnim izborima, Savez za Hrvatsku se raspao. Od viđenijih stranaka iz tog saveza HDSSB je danas u toliko lošem stanju da neće ni imati listu za europske izbore, HSP je junior partner Zlatku Hasanbegoviću i Bruni Esih, a Hrast je dio koalicije suverenista. Nijednoj od te dvije koalicije se (zasad) ne predviđa osvajanje mandata, a po pojedinačnim rejtinzima HSP je zakucan u rubriku “ostali” iz koje Hrast tek tu i tamo proviri s potporom iznad jedan posto.
Neloš rezultat prije pet godina ostvarili su Laburisti, međutim s 3,4 posto su bili u padu koji se nastavio i danas su tek manje bitan dio Amsterdamske koalicije i stranka s potporom koja se mjeri u desetinkama postotka. Svoj politički uspon planirao je 2014. godine na izborima za Europski parlament započeti i Nacionalni forum, stranka koja se bučno nudila kao “treći put” između HDZ-a i SDP-a. U koaliciji s HSLS-om i još dvije manje stranke, međutim, osvojili su 2,4 posto. Nakon toga su nestali sa scene.
Pernarova iznimka
U nizu stranaka koje su na tim izborima bile anonimne, ili su nakon njih to postale, izdvaja se, međutim, jedna koja je tad dobila manje od pola posto glasova (0,47 posto). Zvala se Savez za promjene i brzo je nestala s političkog zemljovida. Međutim, kad se pogledaju imena kandidata, stvari postaju zanimljivije. Listu je, naime, nosio Ivan Pernar, na drugom mjestu je bila Vladimira Palfi, a na šestom tada potpuno anoniman mladić, Ivan Vilibor Sinčić. Da, nakon ovog izbornog debakla brzo je rođen Živi zid, koji je, unatoč porazu iz 2014. godine, izrastao do snagom respektabilne političke opcije.
Svi ovi primjeri dosta očito pokazuju kako shvaćanje europskih izbora kao prilike za ključnu afirmaciju vlastite političke ideje i stranke i nisu najbolji izbor. No, možda se, a na to svakako računaju nestrpljivi novi igrači na političkoj sceni, ovaj put karte poslože drugačije.