Zašto je SDP-ov i HDZ-ov populizam o otvaranju novih radnih mjesta apsolutno najgori mogući populizam
Nema nikakve šanse da zaista zaposle 140 ili 180 tisuća nezaposlenih
Tijekom nedavne TV debate, predsjednik HDZ-a Andrej Plenković hladno je ponovio obećanje o 180 tisuća novih radnih mjesta. Kad mu je moderator Mislav Togonal kazao kako taj broj znači da bi HDZ zaposlio gotovo sve nezaposlene u Hrvatskoj, i pitao sugerira li time uvoz radne snage, Plenković je promrmljao kako u Hrvatskoj ima dovoljno nezaposlenih.
Njegov suparnik Zoran Milanović obećao je podjednako nerealnih 140 tisuća novih radnih mjesta, iako je, barem, pokušao pojasniti kako je riječ o dinamičnom procesu (valjda je htio reći da broj novih radnih mjesta nije isto što i smanjenje nezaposlenosti). I Plenković i Milanović moraju znati da naprosto ne govore istinu – nema nikakve šanse da njihovi programi uistinu zaposle toliki postotak nezaposlenih.
Razlog je krajnje jednostavan:
Odnosno, ako proširimo kriterije i pogledamo sve s bilokakvom višom školom, dolazimo do ove strukture:
Obrazovna struktura nezaposlenih u Hrvatskoj ne daje podlogu za optimizam lidera SDP-a i HDZ-a; dapače, njihove najave o zapošljavanju gotovo svih nezaposlenih razotkriva kao neatraktivni populizam i infantilno dodvoravanje (cijeli Twitter prepun je zezancija na račun obećanja o novim radnim mjestima). Uz 92 posto nezaposlenih bez fakulteta, odnosno, 86 posto bez visoke škole, tim ljudima dugujemo istinu: hrvatske kompanije, a ni država, za njih neće moći stvoriti 100, 150 ili 200 tisuća radnih mjesta.
Lager s proizvodom koji nitko više ne treba
U tom smislu, nedavna kampanja Zavoda za zapošljavanje – budi konobar! – nije posve bezumna. Odnosno, ona polazi od ponude kojom Zavod raspolaže, a ne od realnih potreba kompanija na tržištu. Bešćutno je kazati, jer riječ je o ljudskim sudbinama, ali: Zavod na lageru ima jako puno čipova za dekstop kompjutere, a, na njihovu žalost, cijeli svijet naprosto je prešao na čipove za smartphone. Nitko više ne povećava kapacitete za proizvodnju tradicionalnih kompjutera, pa tako ni čipova.
Još bešćutnije je tim ljudima lagati i obećavati im, iz ciklusa u ciklus, kako će sve biti dobro. Neće. Bez radikalne reforme hrvatskog sustava socijalnih davanja i naknada za nezaposlenost, dizajniranog da održava postojeće stanje, ne omogućava društvenu mobilnost i nezaposlenima oduzima priliku za povratak u normalan život. Modela je mnogo, poput preciznog vezivanja naknada za nezaposlene uz programe doškolovanja i prekvalifikacije, ali ni ljevica ni desnica nisu u stanju tako nešto osmisliti, prodati ni provesti.
Programi doškolovanja, naknade i poticaji
Clinton je 1996., u koaliciji s republikancima, proveo baš takvu reformu američkog welfarea: set mjera čiji jedini cilj je bio vraćanje prilike nezaposlenima, kroz ogromne programe doškolovanja, specijalne naknade za samohrane majke, koje prestanu raditi jer nemaju za dadilju ili vrtić, plaćanje prijevoza do novog radnog mjesta… Umjesto životarenja na socijalnoj pomoći, povratak u život.
Ali, naravno, nitko u Hrvatskoj nije lud da u kampanji predloži nešto konkretno. Fascinantno je, zapravo, da nijedna hrvatska politička opcija nije u stanju artikulirati kompleksnije ideje od nabacivanja s brojem radnih mjesta ili ponavljanja floskula o boljem životu. Rugamo se Trumpu – Make America Great Again – a jedna od opcija na prošlogodišnjim izborima imala je podjednako blentav slogan – Za jaku Hrvatsku. Ni ljevica nije ništa bolja.
Promašena prilika u anti-komunizmu
Pitanje zaposlenosti i otvaranja radnih mjesta temeljni je cilj svake ekonomske politike, barem van Hrvatske; zbog toga mijenjamo porezne i monetarne politike, zakonodovstvo usklađujemo s europskim, sudjelujemo u trgovinskim sporazumima i razmjenama, osmišljavamo programe poticaja i lakšeg poslovanja, gradimo ceste i trošimo na struju, vodu, plin… Za to fundamentalno pitanje lideri hrvatskih političkih opcija nisu uspjeli osmisliti niti jedan smisleni slogan, tvit, spot, a ni odgovor za TV debatu.
Recimo, kako nijednom desničaru nije palo na pamet vikati da će nam Srbi pokupiti sva radna mjesta i sve investicije, ako se najhitnije ne obračunamo s birokracijom zaostalom u jugosocijalizmu, i ne školujemo Hrvate za poslove s boljim plaćama? Fascinantno je da je sav nabujali anti-komunizam hrvatske desnice usmjeren isključivo na ideologiju. Za komercijalizaciju politika kao što su rezanje činovnika, regulative i raznih troškova poslovanja ne žele koristiti ni te najniže strasti kojima se, u drugim segmentima, posve opušteno služe.
Odgovor, naravno, leži u tome da se niti jedna velika stranka ne želi zamjeriti stotinama tisuća birača koji rade u javnom sektoru. Uz to, i SDP i HDZ imaju raskošnu biračku bazu, koja upravo računa na ta radna mjesta, na svim razinama, od općina i županija do agencija i ureda. Vodeći se istom logikom, nitko nema snage nezaposlenima reći da će ostati nezaposlenih.
Četiri puta manje šanse za zapošljavanje
A u ovakvom sustavu, hoće. Ovo je usporedba broja nezaposlenih bez završene škole s brojem stanovnika bez škole, iz čega proizlazi da, ukoliko uopće niste išli u školu, imate gotovo četiri puta manje šanse za pronalazak radnog mjesta od bilokoje druge obrazovne skupine:
Nitko, jasno, ne očekuje da će Milanović i Plenković izjaviti da bi imigranti trebali uzeti najlošije plaćene poslove u Hrvatskoj, ili da bi 86 posto ljudi na burzi rada moralo ponovno krenuti u neki oblik škole, ako misle ozbiljnije uvećati svoja primanja. Ali, govoriti im kako će ih sve zaposliti u naredne četiri godine, predstavlja vrh cinizma i neodogovornog populizma.
Umjesto floskula, mogli su ponuditi nekoliko pripremljenih, jednostavnih neproširenih rečenica koji bi nezaposlenima dali realnu nadu i priliku. Zadaća ljevice u tom smislu još je lakša, a time njihov propust još veći – ima li išta solidarnije i socijalnije od ulaganja u obrazovanje i spašavanje nezaposlenih, kako oni više ne bi bili nezaposleni?