Tko je zapravo gazda u EU-u? Dok se Njemačka i Francuska bave svojim problemima, moć se gomila u Bruxellesu

Klimatska pitanja naglašavaju važnost odluka i djela na kolektivnoj razini, što je pristup koji favorizira kvazifederalne institucije EU-a u Bruxellesu. Istovremeno, od Finske do Francuske, populisti na tvrdoj desnici dobivaju na utjecaju uoči izbora za Europski parlament u lipnju.

Scholz nije uspio nastaviti stopama Angele Merkel

Ne tako davno, njemačka kancelarka Angela Merkel smatrala se nedvojbenom lidericom Europe. Njen nasljednik Olaf Scholz nije uspio nastaviti njezinim stopama. Neki su očekivali da će francuski predsjednik Emmanuel Macron uspjeti preuzeti njenu ulogu, a tome se nadao i sam Macron. No, francuski predsjednik se suočava sa sve napetijom situacijom na domaćoj sceni, što je rezultiralo odlaskom premijerke Elisabeth Borne. Također, 2027. godine se ne može kandidirati za reizbor.

S druge strane, Macron odiše samouvjerenim ponašanjem koje se često sviđa njegovim kolegama čelnicima iz EU-a. Njemačka i Francuska, kada su usklađene, imaju neusporediv autoritet. No, problem je što, ističe Economist, često nisu usklađene.

Tko je važan ovisi o kojoj temi se odlučuje

I zato u EU-u nemamo jasnog vodstva. Tko je važan ovisi o temi o kojoj se odlučuje. Primjerice, kada je u pitanju obrana i sigurnost, nakon izbijanja rata u Ukrajini, malo tko je tražio smjernice Njemačke. Njena politika je dopustila da se navuče na ruski plin, a njezine su oružane snage bile toliko neprikladne za svoju ulogu da je kancelar Scholz proglasio potrebu za Zeitenwendeom, “epohalnom prekretnicom”, što je reporter New Statesmana Jeremy Cliffe tada objasnio kao “promjena iz jedne epohe u drugu”. Cliffe je taj izraz opisao “vrlo snažnim”.

Nasuprot tome, zemlje središnje Europe, predvođene Poljskom i trima baltičkim državama, osjećale su da su se godine upozoravanja na opasnost koju predstavlja njihov bivši gospodar Rusija, pokazale opravdanima. Utjecaj tih zemalja vidljiv je po dvije političke promjene. Prva je da EU sada plaća za oružje koje šalje u Ukrajinu, a drugi je proširenje Unije, što je pitanje koje se nije pojavljivalo na dnevnom redu.

Još od pristupanja Hrvatske 2013. godine, niti jedna zemlja nije pristupila savezu. No, sada je devet kandidata u različitim fazama pregovora. Najistaknutiji kandidat je Ukrajina, čiju je kandidaturu gurala središnja Europa, unatoč početnim rezervama Francuske i Danske. Čelnici EU-a 14. prosinca su se složili započeti službene razgovore o pristupanju. Ako i kada se blok proširi na 36 zemalja, za što će trebati godine, ako ne i desetljeća, težište geografije moći s početka teksta odlučno će se pomaknuti prema istoku.

EU ima snage suprotstaviti se idejama s ‘dalekog zapada’

Gledajući širi kontekst, građani srednje Europe sada imaju snage suprotstaviti se idejama koje dolaze s “daljeg zapada”. Glavna ideja je “strateška autonomija”, sveobuhvatni koncept koji gura francuski predsjednik Macron. Prema tom konceptu, Europa bi trebala moći djelovati neovisno o drugima, primjerice preuzimajući veći teret samoobrane.

Vodstvo u Poljskoj ili Slovačkoj smatra da su sigurnosna jamstva koja nudi NATO, a time i Amerika, daleko uvjerljivija. Francuski pozivi oružanim snagama članica EU, da kupuju (često francusku) vojnu opremu, uglavnom su ignorirani.

Unatoč utjecaju koji središnja Europa ima po pitanju Ukrajine, njen se glas jedva čuje kada su u pitanju drugi dijelovi europske politike. Moralni autoritet koji su akumulirali Poljska i Slovačka dok su pomagali Ukrajini je dobrim dijelom oslabljen nakon što su zemlje zatvorile svoje granice za uvoz ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda, što je iritiralo Kijev.

Europu se tjera na francusko razmišljanje

Kada je riječ o gospodarskoj politici, Europu se tjera da sve više razmišlja onako kako želi Francuska. Tu se Macronovi oštri pozivi za strateškom autonomijom iskazuju mnogo snažnije. Nakon dugogodišnjeg nepovjerenja u globalizaciju, ali i zbog iskustva poremećenih opskrbnih lanaca zbog pandemije ili geopolitike, Francuska želi da kontinent bude samodostatniji. Napetosti između Amerike i Kine, kao i izgledi za novu Trumpovu pobjedu na izborima, natjerali su ostale Europljane da poslušaju.

Macron je uspio progurati ideju da je Europa bila “naivna” kada su u pitanju odnosi s ostatkom svijeta, držeći svoja tržišta otvorenima kada su njeni trgovinski partneri zatvarali svoja. Primjer je Amerika sa svojim protekcionističkim planom zelene tranzicije ili Kina s prevelikim subvencijama.

Pravila EU-a koja zabranjuju nacionalnim vladama da tetoše povlaštene industrijama odgođena su tijekom pandemije korone i nikada nisu vraćena. S mantrom “Europa na prvom mjestu”, političari sada imaju veću kontrolu nad gospodarstvom. Francuska ideja da Europa ima industrijsku politiku nekoć je bila tabu, ali sada je to sve prihvaćeniji pristup.

Brexit je dao na moći Francuskoj

Francuski dirigistički impulsi su prevladali jer su njene ideje ispunile prostor koji je ostavila Velika Britanija svojim izlaskom iz EU-a 2020. godine. Da nije bilo Brexita, Velika Britanija bi s entuzijazmom stala na kraj francuskim planovima. Sada je taj zadatak prepušten njezinim bivšim sjevernoeuropskim saveznicima, poput Danske, Irske ili Nizozemske, kao i Komisiji u Bruxellesu, ističe Economist.

No, taj labavi savez može samo razvodniti francuske planove, a ne ih u potpunosti spriječiti. Britanija pak nije jedina koja ne sjedi za “glavnim stolom u EU-u”. Iznenađujuće je što nedostaje Njemačka, a njen kancelar Scholz smatra se “nestalim s europske scene”.

Zamršena koalicija na vlasti u Njemačkoj, koja uključuje ljevičarske Zelene i liberale slobodnog tržišta, smanjila je njegovu sposobnost sklapanja dogovora u Bruxellesu. Visoki dužnosnik u Bruxellesu, s kojim je razgovarao Economist, kaže da se njemačka koalicija kreće sporije od rasprava unutar EU-a, što je zapravo Scholza koštalo utjecaja.

Političke odluke EU-a imaju ‘francuski prizvuk’

U odsutnosti Njemačke često je poentirala Francuska, a mnoge političke odluke EU-a ovih dana imaju “izrazito francuski prizvuk”, kao što je izostanak bilo kakvih novih većih trgovinskih sporazuma ili djelomično ublažavanje europskih pravila koja ograničavaju proračunske deficite.

No, odsutnost Njemačke s druge strane koči Macronove ambicije. Naime, federalistički planovi osmišljeni u Parizu uistinu počnu djelovati tek kada im se pridruži Berlin. Nitko ne predviđa da će se loša kemija između Scholza i Macrona uskoro popraviti. Da su okolnosti drugačije, Francuska bi mogla tražiti saveze koji bi mogli dodatno promijeniti ravnotežu snaga.

Najveću korist možda ima Bruxelles

Možebitno najveću korist od ove situacije imaju centralizirane institucije EU-a u Bruxellesu. Pod vodstvom Ursule von der Leyen od 2019. godine, Europska komisija, koja je “izvršna ruka EU-a”, akumulirala je više ovlasti nego ikada prije. Briselska mašinerija koja broji 32.000 ljudi dugo je bila tek ogromna regulatorna sila, no u posljednje vrijeme sve je više utjecala i na pitanja politike i geopolitike.

Gomilanje moći EK-a počelo je s pandemijom koronavirusa, kada su članice zatražile Komisiju da nadzire nabavku cjepiva za cijeli blok. Posljedica pada gospodarstva izazvanog pandemijom bio je Next Generation EU, fond za oporavak težak 807 milijardi eura zajmova i bespovratnih sredstava.

Komisija je, budući da je bila zadužena za upravljanje fondom, mogla usmjeravati novac na načine koji odgovaraju njezinim prioritetima. Na primjer, planovima za smanjenje emisija ugljika na nulu do 2050. godine. Tom ambicijom daleko su oduševljeniji dužnosnici u Bruxellesu nego nacionalni političari, budući da oni ne moraju svojim glasačima opravdavati zelene agende, koje imaju potencijal smanjivanja njihove kupovne moći.

Komisija ima nove ovlasti i time veću moć

Veća kontrola nad europskim novcem dala je Komisiji nove ovlasti pa je mogla državama članicama diktirati kako će se novac trošiti. Tim ovlastima mogla se dobiti određena kontrola nad neposlušnim zemljama poput Mađarske i Poljske, koje su ostale bez novca zbog slabe vladavine prava.

Mađarski premijer Viktor Orban tražio je oko 30 milijardi eura suspendiranog novca EU-a. Tusk je u Poljskoj djelomično oslonio svoju kampanju na svoju sposobnost otključavanja fondova EU-a koji su bili blokirani zbog politika njegova prethodnika. No, je li ovo uspon federalne Europe, europske superdržave u nastajanju? Ako se pita Mađarsku i Poljsku, odgovor bi mogao biti da.

Von der Leyen je najbliža europskoj čelnici

Ali, postoje ograničenja u ovlastima Komisije. Dio utjecaja Ursule von der Leyen proizlazi iz toga što blisko surađuje s vodstvima članica, primjerice, po pitanju sankcija protiv Rusije. Von der Leyen može utjecati na raspravu o, recimo, stavu Europe prema Kini, gdje se zalagala za pristup “smanjivanja rizika” u trgovini, koji je bio manje sukobljavajući od “odvajanja” za koje se zalagala Amerika.

Ovih dana, Von der Leyen je vjerojatno najbliža europskoj čelnici, ali njezina moć još uvijek ovisi o drugima koji je slijede. Morat će uvjeriti nacionalne čelnike da je ponovno imenuju za drugi mandat nakon europskih izbora u lipnju, a Bruxelles još uvijek troši nešto više od jedan posto ukupnog BDP-a bloka.

Izbori mogu promijeniti poredak unutar bloka

Europski izbori također mogu promijeniti poredak unutar bloka. Populisti su dobro prošli u Nizozemskoj i Slovačkoj, ali ne i u Poljskoj i Španjolskoj. Ipak, očekuje se da će osvojiti prednost na izborima za Europski parlament. Klimav konsenzus u korist liberalnih vrijednosti i vladavina prava, nešto što se smatralo snažnom silom u poslijeratnoj Europi, moglo bi se naći u opasnosti.

Nakon što prođu izbori, pozornost će se usmjeriti na one u Americi, koja je još uvijek glavni jamac europske sigurnosti i glavni pridonositelj ukrajinskim ratnim naporima. Trumpova pobjeda bila bi dočekana sa sveopćim užasom među članicama. To što će glasovi, udaljeni cijeli ocean od Pariza, Berlina ili Varšave, biti toliko važni za europsku budućnost, zasigurno će osloboditi argumente da tamošnja arhitektura moći ima još mnogo toga za napraviti.