Bilo je to neko drugo i drugačije vrijeme. Vladimir Putin, tada pri kraju svog drugog uzastopnog predsjedničkog mandata, stigao je u Bukurešt na sastanak s čelnicima NATO-a. Tih dana u glavnom gradu Rumunjske trajao je summit Sjevernoatlantskog saveza na kojem je, spomenimo usput, Hrvatska dobila pozivnicu za članstvo. Bio je travanj 2008.
Na zatvorenom sastanku ruski predsjednik požalio se da NATO ne uzima u obzir legitimne sigurnosne interese Rusije. Zanijekao je da Rusija ima imperijalističke ambicije i ustvrdio da želi surađivati s NATO-om oko zajedničkih sigurnosnih problema, ispričao je New York Timesu jedan zapadni dužnosnik. Bilo je to drugo i drugačije vrijeme.
Što je NATO obećavao
Već je tada, međutim, bilo jasno da Putina žulja obećanje koje je NATO u Bukureštu dao Ukrajini i Gruziji – da će ih jednom primiti u članstvo. Obećanje je, doduše, bilo mlako: američki predsjednik George Bush lobirao je da obje zemlje budu uključene u Akcijski plan za članstvo, što se smatra prvim, pripremnim korakom za priključenje Savezu. Ali, to se nije dogodilo.
Umjesto toga, negdje na sredini deklaracije s bukureštanskog summita, spominje se, prilično neodređeno, da će te dvije države postati članice Saveza, ali bez ikakvih rokova i pojedinosti, a kamoli konkretnog preuzimanja obaveze sa strane NATO-a. Ali Putina je i to malo – jako zasmetalo.
Izgovor za rusku invaziju
Više od desetljeća kasnije, njemačka kancelarka Angela Merkel morat će braniti svoju odluku da se na tom sastanku u Rumunjskoj usprotivi otvaranju vrata članstva u Ukrajinu. Jer više od desetljeća kasnije, Vladimir Putin napao je Ukrajinu.
Kao jedan od izgovora za invaziju poslužilo mu je širenje NATO-a na istok Europe, što ruski vladar tumači kao egzistencijalnu prijetnju za Rusiju, i potencijalno članstvo Ukrajine (vrlo potencijalno, jer se Ukrajina do tog trenutka nije previše približila ulasku).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Podtekst kritike na račun država koje su 2008. bile protiv ubrzanog širenja Saveza na Ukrajinu bio je, evidentno, sadržan u činjenici da je NATO obrambeni savez koji počiva na kolektivnoj obrani. Napad na jednu članicu je napad na sve. Da je Ukrajina bila članica – tako ide to razmišljanje – Putin se ne bi usudio napasti jer bi ga to dovelo u direktan sukob s cijelim zapadnim vojnim savezom.
Prkosni odgovor Putinu
Sedam mjeseci nakon početka krvavog rata, pitanje ukrajinskog članstva u NATO-u iznenada je ovoga petka ponovno aktualizirano. A time i pitanje o vjerojatnosti direktnog sukoba NATO-a i Rusije.
Nakon što je Rusija u petak anektirala četiri okupirane ukrajinske regije, a Putin zatražio da Ukrajina položi oružje i pregovara – ne i o okupiranim krajevima, koje Moskva sada smatra dijelom Rusije, što međunarodna zajednica osuđuje kao nelegitiman i nelegalan čin – Kijev je uzvratio zahtjevom za ubrzani prijem u NATO.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bio je to prkosni odgovor na Putinov govor, a čini se i sasvim neočekivan. Pozivajući se na dva sugovornika upoznata s internim raspravama, Politico javlja da je najava Kijeva bila iznenađenje i za američku administraciju.
Saveznici u praksi, ali…
“Mi smo de facto saveznici. (…) Vjerujemo jedni drugima, pomažemo jedni drugima i štitimo jedni druge. To je ono što čini Savez. De facto”, ustvrdio je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, dodavši da Ukrajina sada traži članstvo, po ubrzanom postupku, kako bi sve ono što, smatraju, postoji u praksi, potvrdila i de jure.
Zelenski je u pravu. Suvremenim oružjem i obukom ukrajinskih vojnika – pri čemu u isporuci oružja prednjače Sjedinjene Američke Države, ključna članica NATO-a – zapadne države snažno pomažu Ukrajini, pa se može tumačiti da su dvije strane de facto saveznici. Ipak, formalno članstvo Ukrajine u NATO-u donijelo bi neke sasvim nove rizike, za koje nije izvjesno da je Zapad na njih spreman.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što da sad postane članica?
Da Ukrajina sada postane članica NATO-a, to bi značilo da je vojni savez faktički uključen u rat u toj zemlji, a to znači i u izravan sukob s Rusijom. S obzirom da je Savez utemeljen na doktrini uzajamne obrane, očekivalo bi se da marširanje Putinove vojske u Ukrajini, članice tretiraju kao napad na NATO. Prije nekoliko mjeseci, američki predsjednik Joe Biden tvrdio je da bi izravna konfrontacija NATO-a i Moskve izazvala “treći svjetski rat”.
Izbjegavanje direktnog sukoba Rusija-NATO bio je jedan od ključnih argumenata protiv slanja borbenih zrakoplova Ukrajini i protiv uspostave zone zabrane letenja. Jedini način da se provede zabrana letenja, objašnjavalo se tada, jest da NATO-ovi borbeni avione iznad Ukrajine ruše ruske zrakoplove. A ako bi NATO-ov pilot bio srušen– od strane ruskih snaga – to mogao biti povod za aktiviranje članka o kolektivnoj obrani.
Znakovit istup glavnog tajnika
Drugim riječima, u oba slučaja postojao je visok rizik da NATO bude uvučen direktno u rat u Ukrajini. To zemlje članice nisu željele. Stoga je logično da bi i u slučaju ukrajinskog zahtjeva za članstvo po ubrzanoj proceduri, argumentacija mogla biti vrlo slična, a za ukrajinske aspiracije – barem zasad – nepovoljna. Koliko će to biti javno, drugo je pitanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Znakovita je u tom pogledu izjava glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga koji je u petak ponovio da su saveznici na summitu u Madridu krajem lipnja podržali pravo Ukrajine da sama odlučuje u kakve sigurnosne aranžmane želi biti uključena. Ali se suzdržao od toga da izravno podupre ukrajinsku aplikaciju za članstvo te napomenuo da odluku o članstvu (bilo koje zemlje) donosi 30 država NATO-a.
Sigurnosna jamstva Ukrajini
Odluka mora biti donesena konsenzusom. U slučaju Finske i Švedske pokazalo se da s konsenzusom ne ide uvijek glatko. Ne, ne govorimo o Zoranu Milanoviću, nego o Turskoj koja je do zadnjeg časa uvjetovala njihovo članstvo i prijetila blokadom. Finska i Švedska su pritom zemlje visokih standarda, ne samo vojnih, nego i demokratskih. Ukrajina je zemlja u ratu, s djelomično okupiranim teritorijem.
Bivši glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen ocjenjuje da će za priključivanje Ukrajine NATO-u “trebati vremena”, a dok se to ne dogodi Ukrajina treba “čvrsta sigurnosna jamstva” svojih saveznika. Rasmussen je dio međunarodne savjetodavne skupine koja radi na definiranju tih jamstava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što očekivati od Zapada?
Zapadne saveznice, međutim, teško da će otvoreno i javno iskazivati rezerve prema primanju Ukrajine u NATO jer bi to izgledalo kao pokušaj udovoljavanja Putinu. No, zbog svega ranije navedenog, pitanje je i koliko će se brzo ukrajinski zahtjev naći na dnevnom redu Saveza.
Na poteze NATO-a pritom bi bitno mogao utjecati i sam Putin i njegovi daljnji postupci u Ukrajini. Jer u tjednu iza nas ruski je predsjednik dramatično podigao uloge u ratu, suočavajući svijet s mučnim pitanjem – kako će ovo završiti?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ulazak Ukrajine u NATO značio bi izravan sukob s Rusijom. Je li Zapad zbilja spreman na to?
Odluka zapadnog vojnog saveza da primi zemlju koja je u ratu s Rusijom imala bi dalekosežne posljedice
Sedam mjeseci nakon početka krvavog rata, pitanje ukrajinskog članstva u NATO-u iznenada je ovoga petka ponovno aktualizirano. A time i pitanje o vjerojatnosti direktnog sukoba NATO-a i Rusije
Bilo je to neko drugo i drugačije vrijeme. Vladimir Putin, tada pri kraju svog drugog uzastopnog predsjedničkog mandata, stigao je u Bukurešt na sastanak s čelnicima NATO-a. Tih dana u glavnom gradu Rumunjske trajao je summit Sjevernoatlantskog saveza na kojem je, spomenimo usput, Hrvatska dobila pozivnicu za članstvo. Bio je travanj 2008.
Na zatvorenom sastanku ruski predsjednik požalio se da NATO ne uzima u obzir legitimne sigurnosne interese Rusije. Zanijekao je da Rusija ima imperijalističke ambicije i ustvrdio da želi surađivati s NATO-om oko zajedničkih sigurnosnih problema, ispričao je New York Timesu jedan zapadni dužnosnik. Bilo je to drugo i drugačije vrijeme.
Što je NATO obećavao
Već je tada, međutim, bilo jasno da Putina žulja obećanje koje je NATO u Bukureštu dao Ukrajini i Gruziji – da će ih jednom primiti u članstvo. Obećanje je, doduše, bilo mlako: američki predsjednik George Bush lobirao je da obje zemlje budu uključene u Akcijski plan za članstvo, što se smatra prvim, pripremnim korakom za priključenje Savezu. Ali, to se nije dogodilo.
Umjesto toga, negdje na sredini deklaracije s bukureštanskog summita, spominje se, prilično neodređeno, da će te dvije države postati članice Saveza, ali bez ikakvih rokova i pojedinosti, a kamoli konkretnog preuzimanja obaveze sa strane NATO-a. Ali Putina je i to malo – jako zasmetalo.
Izgovor za rusku invaziju
Više od desetljeća kasnije, njemačka kancelarka Angela Merkel morat će braniti svoju odluku da se na tom sastanku u Rumunjskoj usprotivi otvaranju vrata članstva u Ukrajinu. Jer više od desetljeća kasnije, Vladimir Putin napao je Ukrajinu.
Kao jedan od izgovora za invaziju poslužilo mu je širenje NATO-a na istok Europe, što ruski vladar tumači kao egzistencijalnu prijetnju za Rusiju, i potencijalno članstvo Ukrajine (vrlo potencijalno, jer se Ukrajina do tog trenutka nije previše približila ulasku).
Podtekst kritike na račun država koje su 2008. bile protiv ubrzanog širenja Saveza na Ukrajinu bio je, evidentno, sadržan u činjenici da je NATO obrambeni savez koji počiva na kolektivnoj obrani. Napad na jednu članicu je napad na sve. Da je Ukrajina bila članica – tako ide to razmišljanje – Putin se ne bi usudio napasti jer bi ga to dovelo u direktan sukob s cijelim zapadnim vojnim savezom.
Prkosni odgovor Putinu
Sedam mjeseci nakon početka krvavog rata, pitanje ukrajinskog članstva u NATO-u iznenada je ovoga petka ponovno aktualizirano. A time i pitanje o vjerojatnosti direktnog sukoba NATO-a i Rusije.
Nakon što je Rusija u petak anektirala četiri okupirane ukrajinske regije, a Putin zatražio da Ukrajina položi oružje i pregovara – ne i o okupiranim krajevima, koje Moskva sada smatra dijelom Rusije, što međunarodna zajednica osuđuje kao nelegitiman i nelegalan čin – Kijev je uzvratio zahtjevom za ubrzani prijem u NATO.
Bio je to prkosni odgovor na Putinov govor, a čini se i sasvim neočekivan. Pozivajući se na dva sugovornika upoznata s internim raspravama, Politico javlja da je najava Kijeva bila iznenađenje i za američku administraciju.
Saveznici u praksi, ali…
“Mi smo de facto saveznici. (…) Vjerujemo jedni drugima, pomažemo jedni drugima i štitimo jedni druge. To je ono što čini Savez. De facto”, ustvrdio je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, dodavši da Ukrajina sada traži članstvo, po ubrzanom postupku, kako bi sve ono što, smatraju, postoji u praksi, potvrdila i de jure.
Zelenski je u pravu. Suvremenim oružjem i obukom ukrajinskih vojnika – pri čemu u isporuci oružja prednjače Sjedinjene Američke Države, ključna članica NATO-a – zapadne države snažno pomažu Ukrajini, pa se može tumačiti da su dvije strane de facto saveznici. Ipak, formalno članstvo Ukrajine u NATO-u donijelo bi neke sasvim nove rizike, za koje nije izvjesno da je Zapad na njih spreman.
Što da sad postane članica?
Da Ukrajina sada postane članica NATO-a, to bi značilo da je vojni savez faktički uključen u rat u toj zemlji, a to znači i u izravan sukob s Rusijom. S obzirom da je Savez utemeljen na doktrini uzajamne obrane, očekivalo bi se da marširanje Putinove vojske u Ukrajini, članice tretiraju kao napad na NATO. Prije nekoliko mjeseci, američki predsjednik Joe Biden tvrdio je da bi izravna konfrontacija NATO-a i Moskve izazvala “treći svjetski rat”.
Izbjegavanje direktnog sukoba Rusija-NATO bio je jedan od ključnih argumenata protiv slanja borbenih zrakoplova Ukrajini i protiv uspostave zone zabrane letenja. Jedini način da se provede zabrana letenja, objašnjavalo se tada, jest da NATO-ovi borbeni avione iznad Ukrajine ruše ruske zrakoplove. A ako bi NATO-ov pilot bio srušen– od strane ruskih snaga – to mogao biti povod za aktiviranje članka o kolektivnoj obrani.
Znakovit istup glavnog tajnika
Drugim riječima, u oba slučaja postojao je visok rizik da NATO bude uvučen direktno u rat u Ukrajini. To zemlje članice nisu željele. Stoga je logično da bi i u slučaju ukrajinskog zahtjeva za članstvo po ubrzanoj proceduri, argumentacija mogla biti vrlo slična, a za ukrajinske aspiracije – barem zasad – nepovoljna. Koliko će to biti javno, drugo je pitanje.
Znakovita je u tom pogledu izjava glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga koji je u petak ponovio da su saveznici na summitu u Madridu krajem lipnja podržali pravo Ukrajine da sama odlučuje u kakve sigurnosne aranžmane želi biti uključena. Ali se suzdržao od toga da izravno podupre ukrajinsku aplikaciju za članstvo te napomenuo da odluku o članstvu (bilo koje zemlje) donosi 30 država NATO-a.
Sigurnosna jamstva Ukrajini
Odluka mora biti donesena konsenzusom. U slučaju Finske i Švedske pokazalo se da s konsenzusom ne ide uvijek glatko. Ne, ne govorimo o Zoranu Milanoviću, nego o Turskoj koja je do zadnjeg časa uvjetovala njihovo članstvo i prijetila blokadom. Finska i Švedska su pritom zemlje visokih standarda, ne samo vojnih, nego i demokratskih. Ukrajina je zemlja u ratu, s djelomično okupiranim teritorijem.
Bivši glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen ocjenjuje da će za priključivanje Ukrajine NATO-u “trebati vremena”, a dok se to ne dogodi Ukrajina treba “čvrsta sigurnosna jamstva” svojih saveznika. Rasmussen je dio međunarodne savjetodavne skupine koja radi na definiranju tih jamstava.
Što očekivati od Zapada?
Zapadne saveznice, međutim, teško da će otvoreno i javno iskazivati rezerve prema primanju Ukrajine u NATO jer bi to izgledalo kao pokušaj udovoljavanja Putinu. No, zbog svega ranije navedenog, pitanje je i koliko će se brzo ukrajinski zahtjev naći na dnevnom redu Saveza.
Na poteze NATO-a pritom bi bitno mogao utjecati i sam Putin i njegovi daljnji postupci u Ukrajini. Jer u tjednu iza nas ruski je predsjednik dramatično podigao uloge u ratu, suočavajući svijet s mučnim pitanjem – kako će ovo završiti?