Povjerenje je zeznuta valuta. Trebao bi to dobro znati baš Andrej Plenković – nakon njegove najave na Badnjak 2016. godine o otkupu Ine ništa što obeća više neće biti isto.
Nacionalni značaj ili privatni klub
Ina, dakako, nije otkupljena. Uopće nije isključeno da, nakon godina otezanja, Vlada nije ni pokušala s ponudom ići prema Molu. Detalji se ne znaju, ostaje samo vjerovati Plenkoviću i njegovima da su dali sve od sebe, ali da, eto, nije išlo.
A sad se ide u gradnju i obnovu stadiona od nacionalnog značaja, što je, manje-više, eufemizam za to da će država uključiti u gradnju novog stadiona za jedan zagrebački privatni nogometni klub, koji je – sve do nedavno – najavljivao da će sam financirati gradnju.
Novac koji ne postoji
No, povjerenje je zeznuta valuta. Jer, baš gradnju tog stadiona, povremeno nazivanog i nacionalnim, Andrej Plenković je svečano najavio prije četiri godine, na sjednici Vlade nakon pretposljednje hrvatske nogometne mundijalske medalje.
Nije se dogodilo ništa. A unatoč silnim svečanim najavama posljednjih dana, teško je staviti ruku u vatru da će se nešto doista dogoditi i ovaj put. Krunski dokaz spremnosti Vlade da se uključi u izgradnju i obnovu, kako se to službeno kaže “sportskih građevina od nacionalnog interesa”, naime, ne postoji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Projekcije nisu proračun
Radi se o nešto više od 200 milijuna kuna koliko se nalazi za tu svrhu u projekcijama proračuna za 2024. i 2025. godinu. Ukratko, tog novca nema. Barem ne još.
Hrvatski sabor je krajem studenog izglasao proračun za 2023. godinu. U njemu nema sredstava za “sportske građevine od nacionalnog interesa”. Plan je da se u narednoj godini definiraju kriteriji po kojima neki sportski objekt upada u tu kategoriju, te da se pripreme planovi za njihovu gradnju.
Popis lijepih želja i teška godina
Novac, državni, dolazi tek nakon toga. No, da bi se prvih 13 milijuna eura (nešto više od sto milijuna kuna godišnje) doista osiguralo u državnom proračunu za 2024. godinu, on prvo treba biti izglasan, negdje krajem 2023. godine. Hoće li se to doista dogoditi, hoće li se doista raditi po projekcijama, koje su u ovom trenutku tek nešto više od lijepih želja, znat će se tek na kraju sljedeće, ekonomski gotovo sigurno vrlo teške godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dakle, kad novi državni tajnik za sport Josip Pavić, kojemu bi u fokusu trebalo biti baš ulaganje u sportsku infrastrukturu kaže da su osigurana znatna sredstva u proračunu za 2024. i 2025. godinu, čovjek jednostavno ne govori istinu. Ništa još nije osigurano, jer proračuni za 2024. i 2025. godinu – ne postoje. No, to je samo dio problema.
Sredstva “osigurana”, a blagajna u šumi
“Znatna” sredstva od cca 100 milijuna kuna godišnje su, u kontekstu o kojem se govori, tek kap u moru potreba – čak i kad bi sav novac išao samo na izgradnju novog stadiona u Zagrebu. A trebalo bi se, po najavama, što graditi, što obnavljati nekoliko stadiona. Istina, uz više potencijalnih financijera, ali stvar je još toliko nedefinirana da nitko zasad nema ni okvirnu ideju o tome kako bi sve izgledalo.
Kao što se ne zna ni kako će, u godinama u kojima se govori, uopće izgledati politička vlast u zemlji. Ne bude li izvanrednih izbora (a miriše na njih), samo će proračun za 2024. godinu donijeti ova HDZ-ova Vlada. Već onaj za 2025. godinu će donositi neki drugi ljudi, a mogle bi ga donositi i posve druge stranke. Kako se to uklapa u Pavićevu izjavu o tome da su sredstva “osigurana”?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ostavština Ive Sanadera
A o tome koliko su “znatna” i, uostalom, o povjerenju kad su HDZ i sport u pitanju, sasvim dovoljno govori, pače, kliče jedan detalj koji nema direktne veze s nogometom. Vlada Ive Sanadera je, naime, za Svjetsko prvenstvo u rukometu 2009. godine išla u izgradnju šest rukometnih dvorana.
Trinaest godina kasnije, godišnji troškovi po tim ugovorima samo za njih dvije – zagrebačku i varaždinsku – iznose oko sto milijuna kuna. Kad se to uzme u obzir, možda čak i ne bi bilo toliko loše da i ova svečana najava konačnog rješenja pitanja Dinamovog stadiona (navodno, ajde, i još nekih) ostane otprilike tamo gdje je završila i ona iz 2018. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada se opet, četiri godine kasnije, hvali da gradi nogometne stadione. Ne, novac ni sada nije osigurala
Sredstva o kojima se govori niti su 'znatna', niti su zasad išta više od lijepih želja
Radi se o nešto više od 200 milijuna kuna koliko se nalazi za tu svrhu u projekcijama proračuna za 2024. i 2025. godinu. Ukratko, tog novca nema. Barem ne još
Povjerenje je zeznuta valuta. Trebao bi to dobro znati baš Andrej Plenković – nakon njegove najave na Badnjak 2016. godine o otkupu Ine ništa što obeća više neće biti isto.
Davno je bila ta svečana pressica, kad je, okružen suradnicima, najavio da Vlada već ima model po kojem će otkupiti Inu od Mola. Prokleto davno. U međuvremenu je Hrvatska osvojila dvije medalje na Svjetskim prvenstvima u nogometu, svijet je poharala smrtonosna pandemija, a u Europi bijesni krvavi rat koji je jednom nogom na tome da postane Treći svjetski, a drugom na kori banane.
Nacionalni značaj ili privatni klub
Ina, dakako, nije otkupljena. Uopće nije isključeno da, nakon godina otezanja, Vlada nije ni pokušala s ponudom ići prema Molu. Detalji se ne znaju, ostaje samo vjerovati Plenkoviću i njegovima da su dali sve od sebe, ali da, eto, nije išlo.
A sad se ide u gradnju i obnovu stadiona od nacionalnog značaja, što je, manje-više, eufemizam za to da će država uključiti u gradnju novog stadiona za jedan zagrebački privatni nogometni klub, koji je – sve do nedavno – najavljivao da će sam financirati gradnju.
Novac koji ne postoji
No, povjerenje je zeznuta valuta. Jer, baš gradnju tog stadiona, povremeno nazivanog i nacionalnim, Andrej Plenković je svečano najavio prije četiri godine, na sjednici Vlade nakon pretposljednje hrvatske nogometne mundijalske medalje.
Nije se dogodilo ništa. A unatoč silnim svečanim najavama posljednjih dana, teško je staviti ruku u vatru da će se nešto doista dogoditi i ovaj put. Krunski dokaz spremnosti Vlade da se uključi u izgradnju i obnovu, kako se to službeno kaže “sportskih građevina od nacionalnog interesa”, naime, ne postoji.
Projekcije nisu proračun
Radi se o nešto više od 200 milijuna kuna koliko se nalazi za tu svrhu u projekcijama proračuna za 2024. i 2025. godinu. Ukratko, tog novca nema. Barem ne još.
Hrvatski sabor je krajem studenog izglasao proračun za 2023. godinu. U njemu nema sredstava za “sportske građevine od nacionalnog interesa”. Plan je da se u narednoj godini definiraju kriteriji po kojima neki sportski objekt upada u tu kategoriju, te da se pripreme planovi za njihovu gradnju.
Popis lijepih želja i teška godina
Novac, državni, dolazi tek nakon toga. No, da bi se prvih 13 milijuna eura (nešto više od sto milijuna kuna godišnje) doista osiguralo u državnom proračunu za 2024. godinu, on prvo treba biti izglasan, negdje krajem 2023. godine. Hoće li se to doista dogoditi, hoće li se doista raditi po projekcijama, koje su u ovom trenutku tek nešto više od lijepih želja, znat će se tek na kraju sljedeće, ekonomski gotovo sigurno vrlo teške godine.
Dakle, kad novi državni tajnik za sport Josip Pavić, kojemu bi u fokusu trebalo biti baš ulaganje u sportsku infrastrukturu kaže da su osigurana znatna sredstva u proračunu za 2024. i 2025. godinu, čovjek jednostavno ne govori istinu. Ništa još nije osigurano, jer proračuni za 2024. i 2025. godinu – ne postoje. No, to je samo dio problema.
Sredstva “osigurana”, a blagajna u šumi
“Znatna” sredstva od cca 100 milijuna kuna godišnje su, u kontekstu o kojem se govori, tek kap u moru potreba – čak i kad bi sav novac išao samo na izgradnju novog stadiona u Zagrebu. A trebalo bi se, po najavama, što graditi, što obnavljati nekoliko stadiona. Istina, uz više potencijalnih financijera, ali stvar je još toliko nedefinirana da nitko zasad nema ni okvirnu ideju o tome kako bi sve izgledalo.
Kao što se ne zna ni kako će, u godinama u kojima se govori, uopće izgledati politička vlast u zemlji. Ne bude li izvanrednih izbora (a miriše na njih), samo će proračun za 2024. godinu donijeti ova HDZ-ova Vlada. Već onaj za 2025. godinu će donositi neki drugi ljudi, a mogle bi ga donositi i posve druge stranke. Kako se to uklapa u Pavićevu izjavu o tome da su sredstva “osigurana”?
Ostavština Ive Sanadera
A o tome koliko su “znatna” i, uostalom, o povjerenju kad su HDZ i sport u pitanju, sasvim dovoljno govori, pače, kliče jedan detalj koji nema direktne veze s nogometom. Vlada Ive Sanadera je, naime, za Svjetsko prvenstvo u rukometu 2009. godine išla u izgradnju šest rukometnih dvorana.
Trinaest godina kasnije, godišnji troškovi po tim ugovorima samo za njih dvije – zagrebačku i varaždinsku – iznose oko sto milijuna kuna. Kad se to uzme u obzir, možda čak i ne bi bilo toliko loše da i ova svečana najava konačnog rješenja pitanja Dinamovog stadiona (navodno, ajde, i još nekih) ostane otprilike tamo gdje je završila i ona iz 2018. godine.