Taktika je posve jasna – HDZ će na izbore, kad god oni bili, neumornim ponavljanjem brojki. Hipnotička brojalica koju svojom jednoličnom dikcijom najčešće recitira Andrej Plenković, o rastu zaposlenosti, plaća, gospodarstva, životnog standarda, kamen je temeljac kampanje kojom će jedna korupcijskim aferama i nesposobnošću rješavanja problema izranjavana vlast pokušati doći do još četiri godine mandata.
Brojke nisu lažne, ali ono što Plenkovića i njegove pretvara u majstore specijalnih efekata i opsjene je potpuno izostavljanje konteksta. Osim 2020., sve ostale Plenkovićeve godine događale su se u za Hrvatsku najpovoljnije moguće vrijeme – čak i jedinstveno povoljno za cijelo vrijeme trodesetljetne samostalnosti.
Rast, jeftin novac i EU fondovi
Hrvatska, naime, od 2015. godine pluta na valu globalnog gospodarskog rasta, jeftinog novca i upumpavanja milijardi iz europskih fondova kako bi se ubrzao njezin razvoj. U takvim okolnostima bi sve osim pozitivnih brojki kakvima se hvali premijer bilo pravo čudo.
Iz Vlade će se, recimo, redovno pohvaliti kako je rast BDP-a viši od prosjeka Europske unije, no preskočit će kontekst koji pokazuje da je, uz samo dvije iznimke, tako bilo svake godine koju smo proveli kao članica EU. Samo 2014. i 2020. godine hrvatski BDP je rastao sporije od europskog.
Smisao europskih milijardi
Te dvije godine minusa nisu nelogične. Prije osam godina smo imali tek prvu punu godinu članstva u EU i kapacitet institucija za privlačenjem EU sredstava bio je u rudimentarnoj fazi. Uz to, 2014. godina je bila posljednja godina dužničke krize u Europi. Pretprošla godina je, pak, bila pandemijska i jače je pogodila Hrvatsku jer je turistička zemlja (iz istog razloga je i oporavak kojim se Plenković rado hvali – ali opet ne spominjući kontekst – snažniji).
U krajnjoj liniji, smisao samih europskih fondova je ujednačavanje razvoja među zemljama članicama. Sama bit milijardi koje se upucavaju u hrvatsku infrastrukturu i gospodarstvo je u tome da nam BDP i standard rastu brže od prosjeka EU. Ono čime se hvali Plenković je, dakle, najočekivanija posljedica članstva Hrvatske u Uniji. Uz malo karikiranja, to je kao da se, otprilike, dijete hvali jer je živo i zdravo prešlo cestu na pješačkom prijelazu. Dok je svijetlilo zeleno svjetlo za pješake.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Socijalna fraktura? A gdje to?
Potpuno isti model premijer koristi i kad je u pitanju najveća tragedija Hrvatske nakon Domovinskog rata – pandemija. Potrebna je posebna količina bešćutnosti da bi se čovjek hvalio uspjesima u covid-krizi u zemlji u kojoj je od novog virusa umrlo preko 17 tisuća ljudi što je smješta na sramotno visoko osmo mjesto na svijetu (svijetu!) po stopi smrtnosti.
Svejedno, to nimalo ne sprječava vladajuće da i pandemiju stavljaju u hipnotički refren o svojim uspjesima jer se gospodarstvo, eto, nije raspalo, što imamo zahvaliti paketima mjera pomoći koje je donosila Vlada. Opet, sama ta činjenica je točna. Ali, nije nesmiljena količina mrtvačkih kovčega jedini razlog zbog kojeg je potpuno degutantna i promašena kao recka na uspjesima državne administracije.
U kojoj se to, naime, zemlji raspalo gospodarstvo pred udarima covid-krize? Pa nisu Plenković i njegovi financ-magovi izmislili čarobnu formulu ekonomskog spasa, primijenili su ono što i svi ostali – u slučaju prirodne katastrofe, što pandemija svakako jest – država je uskočila s mjerama pomoći. Gdje se dogodila ta “socijalna fraktura” u pandemiji za koju se Plenković stalno hvali da smo je, zahvaljujući naravno njegovoj Vladi, izbjegli? Nigdje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Razotkrivajući rebalans
Ono što će, uz svu pomahnitalost korupcije, obilježiti prvu i drugu Plenkovićevu Vladu neće se vidjeti kroz ukupno neuvjerljivu stopu rasta ili Potemkinovu priču o visprenoj intervenciji za covid-krize, vidi se jako dobro kroz aktualni rebalans proračuna. Tu leži cijela priča o velikoj sposobnosti vlasti i potreba za konstantnim izbjegavanjem konteksta u govoru o rezultatima Vlade.
Naime, rebalansom se prihodi od pomoći smanjuju za 5,3 milijarde kuna u odnosu na plan s početka godine. Dakle, za 5300 milijuna kuna je Vlada podbacila u povlačenju sredstava iz EU blagajne, uključujući i Fond solidarnosti iz kojeg se financira sanacija štete od potresa. Samo za tu namjenu, dakle za sanaciju štete od potresa, povukli smo 649,5 milijuna kuna manje od planiranog.
Neka pati koga smeta
I nije to sve skupa ništa novo. Ljudima koji čekaju već drugu cijelu zimu u kontejnerima na Baniji ne treba rebalans proračuna da bi znali da stvar funkcionira tragično sporo. A što se tiče iskorištenosti EU fondova, to je odavno iz Bruxellesa prepoznato kao strukturni problem Hrvatske – prije nekoliko dana smo na Telegramu objavili tekst o EU reviziji korištenja sredstava iz fondova za razdoblje 2014.-2020. (sredstva se mogu iskoristiti do kraja iduće godine).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ima i tablica. Hrvatska je na prvom mjestu, s iskorištenih 54 posto sredstava. Informacije iz prethodne rečenice su, poput Plenkovićevih hipnotičkih samohvala, savršeno točne. Samo im nedostaje kontekst. Najbolja zemlja je Irska, s iskorištenih 81 posto sredstava. Irska je na posljednjem mjestu tablice.
Vladin dokument razotkrio razornu istinu: milijarde za ključne projekte i obnovu Banije istrunule pred Plenkovićevim očima
Hipnotička predizborna brojalica o uspjesima Vlade je spremna. Na danjem svjetlu, međutim, raspada se u komadiće
Sama bit milijardi koje se upucavaju u hrvatsku infrastrukturu i gospodarstvo je u tome da nam BDP i standard rastu brže od prosjeka EU. Ono čime se, dakle, hvali Plenković je najočekivanija posljedica članstva Hrvatske u Uniji. Uz malo karikiranja, to je kao da se, otprilike, dijete hvali jer je živo i zdravo prešlo cestu na pješačkom prijelazu. Dok je svijetlilo zeleno svjetlo za pješake
Taktika je posve jasna – HDZ će na izbore, kad god oni bili, neumornim ponavljanjem brojki. Hipnotička brojalica koju svojom jednoličnom dikcijom najčešće recitira Andrej Plenković, o rastu zaposlenosti, plaća, gospodarstva, životnog standarda, kamen je temeljac kampanje kojom će jedna korupcijskim aferama i nesposobnošću rješavanja problema izranjavana vlast pokušati doći do još četiri godine mandata.
Brojke nisu lažne, ali ono što Plenkovića i njegove pretvara u majstore specijalnih efekata i opsjene je potpuno izostavljanje konteksta. Osim 2020., sve ostale Plenkovićeve godine događale su se u za Hrvatsku najpovoljnije moguće vrijeme – čak i jedinstveno povoljno za cijelo vrijeme trodesetljetne samostalnosti.
Rast, jeftin novac i EU fondovi
Hrvatska, naime, od 2015. godine pluta na valu globalnog gospodarskog rasta, jeftinog novca i upumpavanja milijardi iz europskih fondova kako bi se ubrzao njezin razvoj. U takvim okolnostima bi sve osim pozitivnih brojki kakvima se hvali premijer bilo pravo čudo.
Iz Vlade će se, recimo, redovno pohvaliti kako je rast BDP-a viši od prosjeka Europske unije, no preskočit će kontekst koji pokazuje da je, uz samo dvije iznimke, tako bilo svake godine koju smo proveli kao članica EU. Samo 2014. i 2020. godine hrvatski BDP je rastao sporije od europskog.
Smisao europskih milijardi
Te dvije godine minusa nisu nelogične. Prije osam godina smo imali tek prvu punu godinu članstva u EU i kapacitet institucija za privlačenjem EU sredstava bio je u rudimentarnoj fazi. Uz to, 2014. godina je bila posljednja godina dužničke krize u Europi. Pretprošla godina je, pak, bila pandemijska i jače je pogodila Hrvatsku jer je turistička zemlja (iz istog razloga je i oporavak kojim se Plenković rado hvali – ali opet ne spominjući kontekst – snažniji).
U krajnjoj liniji, smisao samih europskih fondova je ujednačavanje razvoja među zemljama članicama. Sama bit milijardi koje se upucavaju u hrvatsku infrastrukturu i gospodarstvo je u tome da nam BDP i standard rastu brže od prosjeka EU. Ono čime se hvali Plenković je, dakle, najočekivanija posljedica članstva Hrvatske u Uniji. Uz malo karikiranja, to je kao da se, otprilike, dijete hvali jer je živo i zdravo prešlo cestu na pješačkom prijelazu. Dok je svijetlilo zeleno svjetlo za pješake.
Socijalna fraktura? A gdje to?
Potpuno isti model premijer koristi i kad je u pitanju najveća tragedija Hrvatske nakon Domovinskog rata – pandemija. Potrebna je posebna količina bešćutnosti da bi se čovjek hvalio uspjesima u covid-krizi u zemlji u kojoj je od novog virusa umrlo preko 17 tisuća ljudi što je smješta na sramotno visoko osmo mjesto na svijetu (svijetu!) po stopi smrtnosti.
Svejedno, to nimalo ne sprječava vladajuće da i pandemiju stavljaju u hipnotički refren o svojim uspjesima jer se gospodarstvo, eto, nije raspalo, što imamo zahvaliti paketima mjera pomoći koje je donosila Vlada. Opet, sama ta činjenica je točna. Ali, nije nesmiljena količina mrtvačkih kovčega jedini razlog zbog kojeg je potpuno degutantna i promašena kao recka na uspjesima državne administracije.
U kojoj se to, naime, zemlji raspalo gospodarstvo pred udarima covid-krize? Pa nisu Plenković i njegovi financ-magovi izmislili čarobnu formulu ekonomskog spasa, primijenili su ono što i svi ostali – u slučaju prirodne katastrofe, što pandemija svakako jest – država je uskočila s mjerama pomoći. Gdje se dogodila ta “socijalna fraktura” u pandemiji za koju se Plenković stalno hvali da smo je, zahvaljujući naravno njegovoj Vladi, izbjegli? Nigdje.
Razotkrivajući rebalans
Ono što će, uz svu pomahnitalost korupcije, obilježiti prvu i drugu Plenkovićevu Vladu neće se vidjeti kroz ukupno neuvjerljivu stopu rasta ili Potemkinovu priču o visprenoj intervenciji za covid-krize, vidi se jako dobro kroz aktualni rebalans proračuna. Tu leži cijela priča o velikoj sposobnosti vlasti i potreba za konstantnim izbjegavanjem konteksta u govoru o rezultatima Vlade.
Naime, rebalansom se prihodi od pomoći smanjuju za 5,3 milijarde kuna u odnosu na plan s početka godine. Dakle, za 5300 milijuna kuna je Vlada podbacila u povlačenju sredstava iz EU blagajne, uključujući i Fond solidarnosti iz kojeg se financira sanacija štete od potresa. Samo za tu namjenu, dakle za sanaciju štete od potresa, povukli smo 649,5 milijuna kuna manje od planiranog.
Neka pati koga smeta
I nije to sve skupa ništa novo. Ljudima koji čekaju već drugu cijelu zimu u kontejnerima na Baniji ne treba rebalans proračuna da bi znali da stvar funkcionira tragično sporo. A što se tiče iskorištenosti EU fondova, to je odavno iz Bruxellesa prepoznato kao strukturni problem Hrvatske – prije nekoliko dana smo na Telegramu objavili tekst o EU reviziji korištenja sredstava iz fondova za razdoblje 2014.-2020. (sredstva se mogu iskoristiti do kraja iduće godine).
Ima i tablica. Hrvatska je na prvom mjestu, s iskorištenih 54 posto sredstava. Informacije iz prethodne rečenice su, poput Plenkovićevih hipnotičkih samohvala, savršeno točne. Samo im nedostaje kontekst. Najbolja zemlja je Irska, s iskorištenih 81 posto sredstava. Irska je na posljednjem mjestu tablice.