Zadnja šansa za Hrvatsku da postane razvijena. Uskoro će iscuriti EU milijarde, do novca više neće biti tako lako doći
Hrvatska je, po isplatama iz novog financijskog razdoblja, ponovno pri dnu EU ljestvice
U srijedu, 17. travnja, hrvatski građani biraju novu vlast. Iako je do prije nekoliko mjeseci opći dojam bio drugačiji, ishod parlamentarnih izbora sada se čini prilično neizvjesnim – ankete ukazuju da su dva suprotstavljena bloka vrlo blizu i da će formiranje sljedeće parlamentarne većine i vlade ovisiti o manjim strankama. U drugom dijelu izbornog serijala Telegram će, kroz tekstove, komentare i analize svojih autora, pokušati dati odgovor na pitanje što čeka novu vladu, bez obzira na to kako će se i kada sastaviti i koje će biti njezine stranačke boje.
Na početku prvog mandata, Andrej Plenković često je, kao dokaz uspješnosti svoje Vlade, spominjao EU fondove: u listopadu 2016., kada je ušao u Banske dvore, Hrvatska je bila na svega devet posto ugovorenosti europskih sredstava – od 10,7 milijardi eura ugovoreno je bilo samo 985 milijuna – a njegova je Vlada, hvalio se premijer, taj postotak višestruko podigla.
Prije osam godina Hrvatska je doista tavorila pri dnu europske ljestvice po iskorištenosti europskog novca. Niska stopa ugovorenosti povlačila je nužno za sobom i nisku stopu isplaćenosti EU sredstava: milijarde koje su nam bile na raspolaganju sporo su dolazile do krajnjih korisnika. No, vrlo sličnu ocjenu moguće je dati danas, na kraju drugog mandata Plenkovićeve vlade.
Potrošili sve iz starog proračuna
Europska unija funkcionira po principu sedmogodišnjih proračuna. Iz onog za razdoblje 2014.-2020. Hrvatska je uspjela potrošiti gotovo sve. Iz Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova kažu da je ugovoreno gotovo 123 posto sredstava (višak nije slučajan, on je rezerva u slučaju da neki projekti otpadnu), a krajnjim je korisnicima isplaćeno nešto manje od 11 milijardi eura.
Trenutno je iskorišteno oko 95 posto novca koji smo imali na raspolaganju, a do svibnja ove godine, s obzirom na to da još uvijek traje ovjeravanje sredstava, Ministarstvo planira da će biti potrošen cijeli iznos. I iz Ministarstva poljoprivrede kažu da su izvornu alokaciju za financijsko razdoblje 2014.-2020. „u cijelosti ugovorili i isplatili“. To je, međutim, stari proračun.
Za novu Vladu pune ruke posla
A što je s novim? Ako ga se uopće tako više može zvati, s obzirom na to da se radi o financijskom periodu od 2021. do 2027. U njemu su Hrvatskoj ponovno na raspolaganju milijarde. Međutim, tkogod nakon 17. travnja uđe u Banske dvore, imat će pune ruke posla: hrvatski sustav, i nakon deset godina članstva, pati od nekih starih boljki koje usporavaju trošenje europskog novca, a time i investicije.
Prošle jeseni postao je jasno da veliki natječaji za EU fondove ozbiljno kasne. Bilo je, doduše, u tom momentu otvoreno 15 poziva za dodjelu sredstava, ali ne i oni ključni natječaji iz područja tzv. kohezijske politike preko kojih se u Hrvatsku slijeva ozbiljan europski novac. To kašnjenje, međutim, nije nužno odmah vidljivo – prikriva ga drugi europski program, plan oporavka i otpornosti.
Što kažu službeni EU podaci?
Diljem Hrvatske iz tog se postpandemijskog europskog plana financira rekonstrukcija i izgradnja dječjih vrtića, škola i sportskih dvorana, lokalna infrastrukture, vodovoda i kanalizacijskih mreža, i tako dalje. Budući da je i to EU novac, na terenu se teško golim okom može primijetiti da ozbiljno trošenje „običnih“ fondova još nije krenulo tempom kojim bi trebalo – ako, naravno, želimo do kraja 2029. potrošiti sve što je Hrvatskoj na raspolaganju. Tu ocjenu potvrđuje i europska statistika.
Prema podacima sa službene stranice Europske komisije, Hrvatska doista stoji vrlo solidno s iskorištenošću fondova u prošlom financijskom razdoblju. Odavno smo se odlijepili s dna europske ljestvice i sada se ravnopravno natječemo s drugim članicama, pa i onima koje su u Uniji znatno dulje, poput Njemačke, Belgije ili Španjolske (mada ne treba zaboraviti da taj novac nama treba više, nego npr. Njemačkoj).
No, podaci za aktualni financijski period do 2027. pokazuju staru sliku: Hrvatska je, po isplatama iz novog financijskog razdoblja, pri dnu EU ljestvice, u društvu s Portugalom, Španjolskom, Slovačkom… (službena stranica Komisije prati samo kohezijske fondove u kojima nam je, prema toj stranici, na raspolaganju 8,7 milijardi eura). Podaci resornih ministarstava daju sličnu, iako nešto pozitivniju sliku.
Tempo kao prije osam godina
Iz resora Šime Erlića kažu da je do početka travnja u programu za koheziju pokrenuto 19 poziva u vrijednosti od 840 milijuna eura, od čega je dodijeljeno 443 milijuna, a ugovoreno 110 milijuna eura. U drugom programu pod njihovom ingerencijom dosad je kroz sedam natječaja korisnicima stavljeno na raspolaganje 227 milijuna eura, a dodijeljeno nešto manje od sto milijuna.
Hrvatska, međutim, u ta dva programa ima oko 6,7 milijardi eura. Evidentno je da tempo kojim se novac koristi nije puno brži od onoga koji je na početku mandata zatekla Plenkovićeva (prva) Vlada. Slična je situacija i u drugim EU fondovima – staro razdoblje je iskorišteno praktički u potpunosti, ali trošenje sredstava iz novog razdoblja još se ni iz daleka nije pravo zahuktalo.
Bijeg stručnjaka u privatnike
Jedan od razloga za to treba tražiti u Bruxellesu. Europska administracija, kažu neslužbeni dobro upućeni izvori, bavila se najprije nacionalnim planovima oporavka – jer taj novac treba potrošiti ranije, do sredine 2026. – pa su kasnili s odobravanjem ostalih nacionalnih programa, onih za „obične“ EU fondove.
Moguće da i u Bruxellesu imaju isti problem kao i u Zagrebu: nedovoljno educiranih službenika koji se mogu baviti poslom vezanim uz europske fondove. To je stara boljka hrvatskog sustava, koju nisu uspjela riješiti niti četiri Plenkovićeva resorna ministra (koliko ih se izmijenilo na čelu Ministarstva u proteklih osam godina). Gotovo je sasvim sigurno da će isti problem dočekati i novu (ili staru) postavu u Vladi – ljudi se nauče raditi s EU natječajima pa odu u privatne vode gdje su, u pravilu, bolje plaćeni.
‘Čekamo i po nekoliko mjeseci’
Nedovoljan broj ljudi u sustavu – Erlić je, na primjer, kad je preuzeo funkciju spominjao manjak od čak 500 zaposlenih u raznim državnim tijelima i agencijama – posljedično uzrokuje (pre)dugu evaluaciju projektnih prijava. Evaluacija bi, u teoriji, trebala trajati do tri mjeseca, ali oni koji rade na europskim projektima tvrde da je to u praksi rijetko.
„Često se čeka šest mjeseci, pa i devet… u ekstremnim slučajevima bilo je i godinu dana“, kaže iskusni EU konzultant koji se nada da će nova vlast, koja god da bude, nastojati to riješiti, makar većim angažmanom vanjskih evaluatora (ministarstva ih i sada koriste, ali kako to obično bude, i tu zna zapinjati – na javnim natječajima za izbor evaluatora). Taj dugi period čekanja pogotovo je problematičan kad se novac dijeli za inovacije, znanstvena istraživanja i slično.
Rok postoji samo na papiru
Poduzetnicima, pak, smeta to što država ne poštuje vlastite indikativne planove za raspisivanje javnih poziva. Na papiru redovito stoji jedan rok, a u stvarnosti će poziv biti raspisan dva, tri i više mjeseci kasnije. Drugi, sličan problem je pomicanje rokova kada je natječaj već raspisan, kao i mijenjanje uvjeta unutar raspisanih natječaja, što se također, kažu naši sugovornici, učestalo događa. „A ljudi po tome planiraju svoje poslovne aktivnosti“, napominju.
No, s potrošnjom dijela europskog novca koji je namijenjen privatnom sektoru (a nema ga previše, tvrde nam konzultanti) nitko ne očekuje ozbiljne probleme. Puno je neizvjesnije hoće li se, u novoj financijskog perspektivi, uspjeti potrošiti sredstva namijenjena velikim javnim investicijama. Ključno pitanje bit će do koje mjere su ti javni ili državni projekti spremni za EU financiranje – kakvu, dakle, situaciju s papirima ova Vlada ostavlja sljedećoj.
(Pre)malo vremena za sve?
U prošlom financijskom razdoblju to je bio jedan od važnih problema. Planirani veliki projekti nisu imali spremnu dokumentaciju, nekad čak toliko da nisu bili riješeni ni imovinsko-pravni odnosi (na primjer, kada se radilo o infrastrukturi koja se trebala graditi na nekom zemljištu). U kombinaciji s javnom nabavom – notornom po kašnjenju, žalbama i poništenjima natječaja – došli smo do toga da neki projekti naprosto nisu završeni na vrijeme.
Dio tih projekata, kao što je obrana od poplava ili izgradnja željezničkih dionica, stoga je prebačen u novo financijsko razdoblje. Drugim riječima, dio novca iz novog EU proračuna morat ćemo potrošiti na projekte koji su previše kasnili s realizacijom da bi bili financirani iz starog proračuna. A vremena je ionako sve manje – novac treba potrošiti do kraja 2029.
U isto vrijeme, ovo je možda zadnja prilika da sljedeća vlada, silnim europskim milijardama, osigura ravnomjeran razvoj i dostizanje zapadnog EU standarda u svim dijelovima zemlje. Europskog novca, vjerojatno, više nikad neće biti toliko, a sva je prilika i da će se u mandatu neke sljedeće vlade – one nakon 2028. – trošiti po drugačijim, manje povoljnim uvjetima.