Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Jerko Mihaljević | Snima: Pixsell

Dubinski portret Tuđmanovog ministra i ključnog Borasovog suradnika (ili je, preciznije, Boras njegov suradnik?)

Politički, akademski i životni portret prorektora Ante Čovića

Par dana nakon što je u javnost izašlo mišljenje Etičkog povjerenstva kako je profesor Ante Čović više puta napredovao na temelju istih znanstvenih radova, što je primjer akademskog nepoštenja, svi su članovi Povjerenstva, doznaje Telegram, dali ostavku. O tome, međutim, ne žele govoriti. Kroz razgovore s njegovim bliskim suradnicima, ali i ljudima s kojima se sukobljavao donosimo dubinski portret Ante Čovića, bivšeg ministra obrazovanja, čovjeka koji je osnivao Hrvatske studije, a danas je jedan od najmoćnijih ljudi na Sveučilištu i voditelj znanstvenog centra s obilježjima pseudoznanosti

Početkom mjeseca, Novosti su objavile vijest o aktivaciji postupka Etičkog povjerenstva zagrebačkog Filozofskog fakulteta vezanog za prijavu protiv prorektora zagrebačkog Sveučilišta, Ante Čovića. Tu vijest prenijeli su tek rijetki mainstream mediji, što je zapravo, prilično razumljivo. Funkcija prorektora Sveučilišta nema dovoljno snažnu auru moći, poput recimo ministarske, da bi ovakav udarac o nju dovoljno jako odzvonio; uz to, postupak nije zaključen, nego tek počinje. Čovića se tereti da je više puta napredovao na temelju istih radova. Uostalom, izvan akademske zajednice i kruga ljudi posebno zainteresiranih za previranja unutar sveučilišta, pretpostavljamo, ime Ante Čović ne govori puno.

Par dana nakon što je stigla vijest o aktivaciji prijave protiv prorektora Čovića, i nakon što su objavljena preliminarna mišljenja članova povjerenstva da se stvarno radi o primjeru akademskom nepoštenju, redakcija Telegrama dobila je neslužbenu informaciju da su svi članovi etičkog povjerenstva na Filozofskom fakultetu dali ostavke. Informaciju smo pokušali potvrditi kod nekih članova etičkog povjerenstva i kod uprave fakulteta. Nitko od njih, međutim, nije imao komentara. Čović je, u maniri svog kolege rektora Damira Borasa, preko odvjetničkog društva koje i ovaj koristi, Novostima uputio demantij, u kojem ništa konkretno nije demantirao, niti se potrudio objasniti zašto nešto u tekstu nije istinito, ni što je, u tom slučaju, istina.

Borba za pozicije

Ante Čović je profesor etike na Filozofskom fakultetu na goroj strani šezdesetih, koji je imao zbilja impresivnu, možda ne toliko znanstvenu, koliko institucionalnu karijeru. Iako je rektor Boras svojom trapavom komunikacijom sebe postavio kao lice institucionalnih požara na sastavnicama zagrebačkog Sveučilišta, Čović, između ostalog, bivši ministar i voditelj Hrvatskih studija, ipak je osoba kojoj u kontekstu aktualnih previranja unutar akademskih krugova vrijedi posvetiti malo pažnje.

Posebno zato što će se uskoro, 23. veljače, održati izbori za rektora zagrebačkog sveučilišta (koji mediji, očigledno, neće moći pratiti), na kojima se klika oko Borasa, a među njima i Čović, bore za još jedan mandat u svom autonomnom pješčaniku. U pripremi ovog teksta, zamišljenog kao portret najbližeg suradnika rektora Borasa, pokušali smo razgovarati s dvadesetak ljudi koji su se u različitim točkama karijere susretali s Čovićem. Tek nekolicina je pristala govoriti pod svojim imenom, dok su neki pristali tek pod uvjetom anonimnosti. Naravno, zvali smo i gospodina Čovića, slali mu mailove na različite adrese i ostavljali poruke, no nije nam se javio.

Formativne godine proveo je pomažući ocu u fizičkom radu

Ante Čović, inače rođen u Splitu 1949., zagrebački Filozofski fakultet završio je 1975. godine. Godinu potom zaposlio se na Katedri za etiku u Odsjeku za filozofiju, a doktorsku disertaciju obranio je trinaest godina kasnije, 1989. u dobi od četrdeset godina. Tema Čovićeve disertacije, obranjene pred sam kraj osamdesetih bila je “Marksizam kao filozofija svijeta”, a mentor mu je bio jedan od vodećih praxisovaca, Milan Kangrga. Čović je, prema riječima Tihomira Ponoša, novinara Novog lista koji je bio njegov student, bio korektan i ne pretjerano zahtjevan profesor. “Ja s njim nisam imao nikakvih problema u odnosu nastavnik student. Bio je korektan. Kao predavač nije bio najzanimljiviji, ali je u nastupu bio smiren. Iskreno, nije bio na glasu kao najzahtjevniji profesor na Odsjeku. Njegov je seminar bio zakazan petkom u 11 i 30. On je, poštujući akademsku četvrt, matematički točno dolazio na taj seminar u 11 i 45”, kaže Ponoš.

Kolege koje su dio svog radnog vijeka proveli s Čovićem na Odsjeku za filozofiju opisuju ga kao izrazito talentiranog u identificiranju i zbližavanju s polugama moći, vještog graditelja mreža. Čović je bio netipičan mlad filozof. Dok su njegove kolege iz imućnijih pozadina mladost provele učeći jezike i putujući po svijetu, Čović je, pričaju, formativne godine proveo pomažući ocu u fizičkom radu. “Čovjek, valjda zbog nekog osjećaja nečiste savjesti, ima osjećaj da nije pristojno suprotstavljati mu se, jer je njemu bilo teže. Na kraju se dođe do granice do koje možete imati razumijevanja, kada vidite da se tu radi o isključivom gledanju svojih interesa, o mijenjanju pravaca kako mu odgovara”, rekla nam je jedna Čovićeva bivša kolegica s Filozofskog fakulteta.

Ante Čović početkom 90-ih bio je ministar obrazovanja

Talent u mrežarstvu

Na primjer, opisuju, talent u mrežarstvu isprva je vježbao među filozofima, kroz ulazak u uredništvo časopisa Filozofska istraživanja. Taj je časopis važan utoliko što je bio jedno od rijetkih mjesta u kojima su filozofi mogli objavljivati radove na temelju kojih bi onda napredovali. “Polako je časopis pretvorio u bazu ljudi koji mu duguju, mrežu ljudi čije je radove objavio. Bio je nevjerojatan dobar u manipuliranju polugama moći, sustavno je gradio mrežu, i prije i nakon demokratskih promjena”, rekla nam je spomenuta sugovornica.

Samo koju godinu nakon što je doktorirao, izučavanje marksizma kao filozofije svijeta prestaje biti pretjerano oportuno, a Čović 1991. u vladi demokratskog jedinstva premijera Franje Gregurića postaje ministar znanosti. Kolege iz tog vremena o Čoviću govore dobro; resor znanosti u vrijeme kada je država tek počinjala okoštavati, i kada je vlada imala puno urgentnijih briga nije bio prioritet, ali ministri iz te vlade o Čoviću govore kao korektnom i proaktivnom kolegi.

“Moji su dojmovi bili apsolutno povoljni, dobri”, kaže tadašnji ministar u području urbanog življenja i preustroja državne uprave Mladen Vedriš. “On se bavio potpuno drugim područjem nego ja. Ja sam u vladi demokratskog jedinstva kao ministar za reforme i bavio sam se potrebnim ekonomskim reformama. No, imali smo komplementarna područja. Rekao bih da je bio inovativan, da je bio osoba moderniteta, što u tim vremenima, kada je bilo pitanje kako će biti sutra, nije mogla biti tema prioriteta vlade i ukupnih razmišljanja. Ali gledao je svjetlo na kraju tunela. Govorio je o drugačijim temama potpuno usmjeren na to o čemu jedna mlada država mora voditi računa. Tako ga se sjećam s distance”, kaže Vedriš.

Sukob s vlastitim mentorom

Slično govori i Mate Granić, u to vrijeme potpredsjednik vlade za vanjsku politiku. “Mogu samo reći da smo korektno surađivali. Ja sam se tada bavio drugim poslovima, žrtvama rata, prognanicima izbjeglicama. Bio sam glavi pregovarač s vojskom, ali nisam bio zadužen za društvene djelatnosti. Ali mogu reći da smo imali profesionalno vrlo korektnu suradnju”, rekao je. Iako, iz vrlo očitih razloga, znanost u periodu između 1991. i 1992. nije bila prioritet, Čović iz ministarstva nije otišao bez ostavljanja traga. U Telegramovoj priči o osnivanju CARNeta i internetskom povezivanju Hrvatske, Čović se spominje kao ministar koji je dao podršku projektu internetskog povezivanja zemlje, i tada pokazavši talent za mrežarstvo, doduše nešto drugačijeg tipa.

Čovićeva epizoda u ministarstvu ipak traje kratko. 1992. godine vraća se na Filozofski fakultet, gdje, očito, ulazi u sukob s tamošnjim profesorima, prvenstveno, svojim mentorom Kangrgom. Na primjer, prije nešto više od godinu dana, Novosti su objavile Čovićev profil, u kojem su citirali dijelove Kangrgine knjige, Šverceri vlastitog života u kojima se spominje Čović. “Uzeo sam Čovića za asistenta, pomogao mu da doktorira i da bude unaprijeđen u docenta”, piše Kangrga.

‘Čović me više nije ni pozdravljao’

“I što da sad kažem? Bio je to opet ‘proleterski promašaj’ s moje strane, koji se naravno pokazao ujedno i ljudskim promašajem, pa sam od tog Čovića kao čovjeka doživljavao nevjerojatne ‘akrobacije’: dok me je trebao – doslovno do toga roka – i djelomično prepisivao, bilo je sve u redu, a onda je sve bilo ‘popunjeno’: i doktorat i docentura! A što treba dalje? Sve je već na najbolji način urađeno i postignuto, pa mu Kangrga više nije – trebao! Dva ili tri mjeseca prije nego što sam imao biti umirovljen, Čović me više nije ni pozdravljao!”

Jedan od Čovićevih zadataka na mjestu ministra bila je pacifikacija Filozofskog fakulteta, tradicionalno lijeve institucije, koja je nakon demokratskih promjena bila u opoziciji s dominantnom ideologijom nove države. Kada se u tome nije uspjelo, prešlo se na rezervni plan, odnosno na osnivanje Hrvatskih studija kao paralelne institucije koja je trebala preuzeti primat u društveno humanističkom polju. Marijan Šunjić, rektor zagrebačkog Sveučilišta u to vrijeme, u jednom je intervjuu, u kojem je govorio o nastanku Hrvatskih studija, opisao kako Čović i njegov kolega koji će u budućnosti također dočekati red na fotelju ministra znanosti, Pavo Barišić, u to vrijeme dolaze s idejom o osnivanju novog, “ideološki neopterećenog”, studija filozofije i sociologije. Barišić je, usput, doktorirao na sveučilištu u Augsburgu u vrijeme kada je na istom sveučilištu kao stipendist boravio Čović, a njihove će karijere u budućnosti će biti usko povezane.

Profesor Čović jedan je od osnivača Hrvatskih studija Znanstveni centar izvrsnosti za integrativnu bioetiku

Osnivanje Hrvatskih studija

Kako je ispričao Šunjić, jedna od njegovih preokupacija kao rektora bila je “duhovna obnova i normalizacija stanja u društveno-humanističkom području”, koje je bilo opterećeno “marksističkom ideološkom matricom”. “U takvoj situaciji su došli k meni dr. Ante Čović s Filozofskog fakulteta i njegov kolega dr. Pavo Barišić s inicijativom za osnivanje novih studija filozofije i sociologije, pored postojećih u kojima su “vladali” njihovi stariji kolege s kojima su očito došli u osobni sukob, posebno – prema tvrdnji dr. Čovića – s profesorom Kangrgom.

Tada to nije bilo moguće provesti, jer je zakon zabranjivao da na istome sveučilištu budu dva istovrsna studija. Ipak, prihvatio sam njihovu inicijativu, ali uz bitne promjene. Predložio sam da umjesto toga osnujemo Hrvatske studije, u sklopu kojih bi se studirala sociologija i filozofija, a s vremenom i ostale struke, ali oslobođene marksističke dogme i s posebnim naglaskom na hrvatske teme”, rekao je u intervjuu za Srednju.hr Šunjić.

Sveučilište 1992. godine osniva Hrvatske studije, ne kao fakultet već kao sveučilišni centar, a Čović, unatoč činjenici da je profesor na konkurentskom Filozofskom fakultetu, postaje njihov prvi voditelj, s Barišićem kao zamjenikom. Čović i Barišić vode Hrvatske studije tri godine, da bi 1995. bili naprasno smijenjeni. U pokušaju da rekonstruiramo ovaj dio priče, razgovarali smo s profesorom Jurom Zovkom, tada profesorom filozofije na Hrvatskim studijima. Zovko nas je uputio na intervju koji je 2016. dao Nacionalu, s tvrdnjom da je tamo rekao sve što je imao reći na ovu temu.

‘Hercegovačka gangrena’

Zovko, kao i u ostalom, bivši rektor Šunjić, u različitim su istupima govorili kako je razlog sukoba i na koncu odlaska Čovića i Barišića s Hrvatskih studija bio način financiranja Hrvatskih studija. Naime, Studiji tehnički nisu fakultet, nemaju pravnu osobnost i, kao takvi, nemaju svoj vlastiti račun. Prve tri godine poslovanje Studija išlo je preko računa Instituta za filozofiju, javnog instituta, iako je osnivač HS bilo Sveučilište i radilo se, uostalom, o sveučilišnom studiju. Usput, kako je u intervjuu u Nacionalu rekao Zovko, Čović je kao ministar na mjesto ravnatelja Instituta za filozofiju godinu dana ranije imenovao Pavu Barišića.

Šunjić je u spomenutom intervjuu na Srednjoj.hr govori da su Čović i Barišić tako imali kontrolu na potrošnjom novca. “Tu je doista postojala mogućnost financijskih malverzacija, ali o njima uprava Sveučilišta nije mogla imati uvid, no već i takav zatvoreni put novca bio je protuzakonit”, rekao je. Kako je pojasnio dalje, problem koji je doveo do smjene Čovića i Barišića bio je njihov pokušaj da privatiziraju Hrvatske studije, da ih zatvore u fakultet i potpuno kontroliraju. Odlazak s Hrvatskih studija, očigledno, Čović nije baš najbolje primio. Na primjer, novinarima Večernjeg lista 1996. godine stanje na toj instituciji opisivao je izrazima poput “razorna hercegovačka gangrena na hrvatskom tijelu” i ironično predlagao da se Hrvatski studiji nazovu “Hercegovački studiji”.

Razvija područje s elementima pseudoznanosti

U međuvremenu, nakon Kangrgina odlaska u mirovinu 1993. godine, Čović postaje predstojnik katedre za Etiku na Filozofskom fakultetu. Krajem devedesetih fokus njegova znanstvena interesa postaje područje bioetike. Radi se o filozofskoj grani koja tematizira odnos čovjeka spram života; bavi se temama poput umjetne oplodnje, pobačaja, kloniranja, smrtne kazne, samoubojstva i slično. U Čovićevoj znanstvenoj bibliografiji, nakon što se početkom znanstvene karijere bavio marksizmom kao filozofijom svijeta, krunski dio znanstvenih djela dolazi upravo iz područja bioetike. U krugu zagrebačkih filozofa koji se bave Bioetikom nastaje posebna škola te filozofske grane, nazvana “integrativna bioetika”. Profesor Čović je na zagrebačkom filozofskom fakultetu, na primjer nositelj kolegija Integrativna bioetika i nova epoha, a termin integrativna bioetika pojavljuje se na više mjesta u Čovićevoj bibliografiji.

Radi se o širokom, interdisciplinarnom pristupu filozofskim pitanjima, koji je od strane dijela znanstvenika žestoko kritiziran. Na primjer, Tomislav Bracanović, profesor filozofije s Hrvatskih studija, 2012. godine napisao je kritiku integrativne bioetike u engleskoj publikaciji Developing World Bioethics. U članku Od integrativne bioetike do pseudoznanosti tvrdi da to što se kod nas naziva integrativnom bioetikom, zapravo, ima obilježja pseudoznanosti. “Kao prvo, koristi se opskurnim i bombastičnim frazama, samo neki primjeri su transdisciplinarnost, pluriperspektivnost, integrativnost, biopozitivnost, biopoetičnost, bioeticizacija filozofije, filonička odgovornost, teorijski apsurdizam. Kao drugo, uopće ne pokušava ponuditi neka rješenja za konkretne moralne probleme suvremene znanosti i medicine, što se od bioetike upravo očekuje. Koliko je integrativna bioetika beskorisna najbolje pokazuje izjava jednog njezina zastupnika: “Mi sagledavamo bioetiku cjelokupno, integrativno. Princip je da nitko nije u pravu, a opet svi su u pravu”.

Kao treće, nije jasno kojim se područjem problema integrativna etika zapravo bavi. Da je to područje preširoko očito je već iz mnogih naslova referata na njezinoj glavnoj manifestaciji Lošinjskim danima bioetike, poput Ukrasne biljke u integrativnoj bioetici; Dobar, loš i zao u albanskim filmovima nakon Drugog svjetskog rata; HPV cjepivo? Ne, hvala!; Pojmovi organskosti, zemlje, seljaštva i demokracije u međuratnom mađarskom populističkom pokretu; Fitoetički i zooetički problemi u bioetičkoj refleksiji Ferida Čičkušića; Bioetika i polimeri; Bioetička pitanja u fetvam šejha Al-Qaradawija; Integrativnošću (bio)etike do nove ekonomije. U svom članku sam također ilustrirao da integrativnu bioetiku prožimaju i dva dodatna obilježja pseudoznanosti, a to je izražena sklonost veličanju vlastitih uspjeha, kao i sklonost pribjegavanju teorijama zavjere kada netko te uspjehe pokuša kritizirati ili dovesti u pitanje”, rekao je Bracanović za Telegram.

Osnivanje centra za koji je dobio 250.000 kuna

“On je pronašao tu bioetiku gdje je opet mogao širiti bazu moći jer je to bio poligon na kojima može dobiti projekte. Uvijek se bavio znanstvenom politikom, tu je imao talent. U filozofiju je došao stjecajem okolnosti. Možda je imao neku sklonost tome, ali nemam osjećaj da mu je to bilo primarno. Nikada nije bio fanatik, nije imao ni neke neugodne svjetonazorske stavove. On je uvijek radio na ovladavanju poluga, kontroliranju područja”, kaže njegova kolegica s početka teksta. Čović je kroz integrativnu bioetiku još jednom pokazao svoj talent za funkcioniranje unutar sustava. 2011. godine tadašnji sastav Senata sveučilišta Čovićev interes za bioetiku odlučio je financijski pomoći. Njegovu projektu Integrativna bioetika: razvijanje centra izvrsnosti i doktorskog studija na Sveučilištu u Zagrebu, a koji su predložili Filozofski i Pravni fakultet dodijeljeno je 250.000 kuna. Par godina kasnije, Integrativna bioetika stvarno jest institucionalizirana kroz Centar izvrsnosti, no, kako je pisala srednja.hr, doktorski studij bioetike još ne postoji.

Usput, pisanje Srednje o bioetici Čoviću se nije svidjelo pa ih je zbog jednog drugog teksta i tužio. “Gospodin Čović je pokrenuo dva postupka protiv nas. Jedan protiv mene kao glavnog urednika zbog objave ispravke i protiv nakladnika u vrijednosti od 20.000 kuna. Sveučilište u Zagrebu, kao i članovi uprave, konstantno izbjegavaju odgovoriti čak i na benigne upite novinara portala Srednja.hr. Imamo preko 50 otvorenih pitanja, za koje nemamo odgovor, ali zato uredno dobivamo demantije, a po novome i tužbe. Uprava Sveučilišta, zajedno s prorektorom Čovićem, svakim tjednom pomiče granicu zatvorenosti prema javnosti”, rekao nam je pokretač i urednik portala srednja.hr Marko Matijević.

Znanstveni centar izvrsnosti za bioetiku osnovan je 2014. godine. Te godine osniva se sedam Znanstvenih centara izvrsnosti, u zakonu labavo definiranih znanstvenih organizacija koje “po originalnosti, značenju i aktualnosti rezultata svoga znanstvenog rada idu u red najkvalitetnijih organizacija ili skupina u svijetu unutar svoje znanstvene discipline”. Institucija nositeljica Centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku je Filozofski fakultet u Zagrebu, a Ante Čović mu je voditelj. U mrežu centra izvrsnosti uključene su ustrojbene jedinice na šest institucija na različitim sveučilištima. Osim na sveučilištu u Zagrebu, ustrojbene jedinice centra osnovane su na Sveučilištu u Rijeci, Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, Sveučilištu J. J. Strossmayera u Osijeku (Centar za integrativnu bioetiku), te na Hrvatskom filozofskom društvu, tako da se Čovićev utjecaj širi i izvan Zagrebačkog sveučilišta.

Kako je Čović stopirao jedan natječaj

Boris Postnikov, poznati publicist i esejist, vrlo nam je plastično, na osobnom primjeru, ispričao kako taj utjecaj izgleda. Naime, Postnikov se, priča, krajem 2015. godine prijavio na natječaj za mjesto asistenta na katedri za estetiku na Filozofskom fakultetu. “Međutim, tek u zadnjim danima 2016. – nakon dulje od godine dana – objavljeno je da se natječaj poništava, i to bez bilo kakvog obrazloženja. Pošto se očito događalo nešto neuobičajeno, zatražio sam da mi se na uvid da kompletna dokumentacija, na što imam pravo, ali je tadašnja uprava Filozofskog, na čelu s dekanom Željkom Holjevcem, moje zahtjeve uporno ignorirala. Na kraju sam morao angažirati odvjetnički ured i preko njega su mi dokumenti dostavljeni tek krajem prošle godine”, kaže.

Postnikov priča kako je najgori dio priče ipak ono što je doznao iz dokumentacije. “Nakon što me posebno stručno povjerenstvo, u kojem je bila i u međuvremenu umirovljena profesorica estetike Nadežda Čačinovič, odabralo za najboljeg kandidata, njihovu preporuku trebalo je potvrditi vijeće svih nastavnika Odsjeka za filozofiju. U praksi, preporuke povjerenstava se uglavnom potvrđuju, jer ondje mahom sjede ljudi koji su stručni za pojedine discipline i mogu donijeti najmjerodavniji sud o kandidatima. Iz službenog zapisnika sjednice Vijeća Odsjeka, međutim, vidi se kako je profesoru Čoviću ovog puta bilo osobito stalo da baš ja ne budem izabran”, tvrdi Postnikov. Kako kaže, spominjale su se više instance.

‘Više instance’

“Bilo je, čini se, i prijetnji kako će konačnu odluku donijeti “više instance” – što god to značilo – pa se spominjalo da je u cijelom slučaju riječ o “akademskoj politici” i “odnosima moći”, da nikada prije nijedan natječaj nije zaustavljen na ovakav način i tako dalje. Na kraju su članovi vijeća glasali, 11 ih je bilo za moje zapošljavanje, 9 protiv, uz 2 suzdržana glasa. Pravne službe Fakulteta su to protumačile na način da nisam dobio većinu. Na temelju čega su zaključile da 11 nije više od 9 ne znam, kao ni na koje su se zakone i pravilnike pritom pozivale, jer u dokumentaciji ne postoji nikakav trag njihove ekspertize.

Zahvaljujući toj dokumentaciji, međutim, znam da je iza čitavog takvog, u najmanju ruku sumnjivog natječaja stajala golema želja profesora Čovića da me se ne zaposli na fakultetu i da su mu pritom pomagali ljudi koje je ondje prethodno doveo. Ne znam je li bilo pomoći i od famoznih “viših instanca”, ali mogu dosta lako zaključiti kako se radilo o sukobu između njegove “struje” na Odsjeku i većine ostalih nastavnika, pri čemu sam, valjda, završio kao neka vrsta kolateralne žrtve”, kaže Postnikov. Za rada na ovom tekstu, pokušali smo razgovarati s i Hrvojem Jurićem, nekada Čovićem asistentom, a sada profesorom na Čovićevom odsjeku, no on je odbio govoriti za Telegram.

Čović s rektorom Borasom Pixsell

Hrvatski studiji vol. 2

Iste godine kada je integrativna bioetika institucionalizirana kao centar izvrsnosti, Čović postaje prorektor Zagrebačkog sveučilišta za organizaciju, kadrovski razvoj i međusveučilišnu suradnju. Tamo ga je dočekala nesređena situacija na njegovom starom projektu, Hrvatskim studijima. Naime, Čovićeva priča s Hrvatskim studijima nije završila 1994. godine. Skupina filozofa sa studija, Tomislav Janović, Pavel Gregorić, spomenuti Tomislav Bracanović i Davor Pećnjak 2011. godine na više su adresa različitih etičkih odbora poslali prijave protiv Pave Barišića, ali i Ante Čovića. Čović je prijavljen da je više puta napredovao na temelju istih radova. O prijavama se nije javno raspravljalo sve do 2016. godine, kada Pavo Barišić postaje ministar i kada su mediji u svjetlu tog imenovanja o prijavama počeli pisati.

U međuvremenu, institucionalna kriza na Hrvatskim studijima se aktualizira. Naime, još od vremena kada su osnovani, Hrvatski studiji još uvijek nisu riješili pitanje svog pravnog statusa. Krajem 2014. godine bivši ministar obrazovanja Vedran Mornar u sklopu redovnog procesa reakreditacije institucije, Hrvatskim studijima upućuje pismo očekivanja u kojem je naložio da institucija napokon riješi pitanja pravnog statusa i znanstveno nastavnog profila. Za taj im zadatak dao rok od tri godine, koje su nedavno istekle. Pretprošle godine, sukladno pismu očekivanja, rektor Boras pokreće postupak rješavanja pravnog pitanja, a na čelo Odbora koji bi se tim pitanjem trebao baviti postavlja svog prorektora Antu Čovića.

Što je ostalo?

Više od deset godina nakon što je smijenjen s pozicije voditelja institucije čije je osnivanje inicirao, i čiji su ga zaposlenici, usput, prijavljivali za akademsko nepoštenje, Čović ponovno dolazi u poziciju da određuje sudbinu Hrvatskih studija. U isto vrijeme, njegov blizak suradnik, Pavo Barišić sjedi na poziciji ministra obrazovanja. U pokušaju da podvrgnu Studije i Sveučilište svojoj volji, Boras i Čović tužili su medije koji bi o njima pisali i postali mete studentskog bunta. Između ostalog, njih su dvojica antiheroji satirične Facebook stranice Šveučilišne švinjarije (nešto poput Di su pare o sveučilištu).

U posljednjih godinu i pol, uslijed rješavanja institucionalne krize na Hrvatskim studijima od strane profesora Čovića i Borasa, instituciju su napustili brojni mladi znanstvenici, između ostalog i neki od onih koji su prijavili rektora i prorektora. U jednom se trenutku pokušalo ukinuti upisne kvote za studij filozofije na Hrvatskim studijima, na kojem su radili prijavitelji, što je spriječeno tek nakon što su studenti na dva tjedna blokirali izvođenje nastave. Međutim, odsjek za Filozofiju je ipak prošao kroz kadrovsku rekonstrukciju, a na njegovo čelo došao je Mislav Kukoč, inače, još jedan Čovićev suradnik iz Centra izvrsnih integrativnih bioetičara.

Njam njam njam

Posted by Šveučilišne Švinjarije on 21. ožujka 2017

Slijedi presudna bitka za Borasa i Čovića

Hrvatski su studiji degradirani u Sveučilišni odjel, što je, usput, i nezakonito. Naime, Sveučilišni je odjel po zakonu definiran kao ustrojbena jedinica u jednom znanstvenom polju ili u interdisciplinarnom području. Hrvatski studiji izvode nastavu u sedam znanstvenih polja koja pripadaju trima različitim područjima. Kako su za Telegram rekli studenti Hrvatskih studija, taj se nesklad trebao riješiti kroz izmjene zakona, dok je ministar još bio Pavo Barišić. Gospodin Barišić je izgubio ministarsku poziciji prije no što je do izmjena zakona došlo, a kako su Studiji već preustrojeni u odjel, tako da su i dalje formalno nezakonito ustrojeni.

Predstojeći izbori za rektora strašno su važni za tandem Borasa i Čovića. Na tim su izborima, nakon što su imali četiri godine u poziciji moći, ogromni favoriti u odnosu na izazivača Damira Bakića. Bez obzira na to, strah je evidentan. U posljednjoj godini mandata, već smo spomenuli, Čović i Boras tužili su praktički sve medije koji su o njima kritički pisali, misleći valjda da će ih pritiscima ušutkati. U posebno neslavnoj epizodi, sveučilište je tužilo i vlastitog studenta. Prošloga tjedna, u odluci koja predstavlja svojevrstan presedan, odbili su izborne sjednice na kojima će se u Senatu sveučilišta birati rektor otvoriti za javnost. Taj je strah, zapravo, prilično razumljiv. Izgube li pozicije, Borasa i Čovića mogle bi snaći za njih toliko strašne sudbine. Mirovine.

Jerko Mihaljević
Telegram autor
24 članka Više o autoru