Politička kataklizma koju je sebi, svojoj stranci i predsjedničkoj kandidatkinji koju podržava priuštio Andrej Plenković na priči oko štrajka prosvjetara – jedna je stvar. Ona koja bi trebala zabrinuti javnost daleko više od izglednog i već mjerljivog pada rejtinga svih spomenutih je ta da je jedan od najustrajnijih štrajkova u političkoj povijesti demokratske Hrvatske otkrio teško opisivi upravljački deficit u tijelu čija je zadaća da, eto, upravlja Hrvatskom.
Vlada je, naime, u priču oko sindikalnih zahtjeva i svega što je uslijedilo od 10. listopada kad je krenuo štrajk u školama, ušla vjerojatno nepripremljenija nego da se usred Hrvatske odjednom spustilo izaslanstvo izvanzemaljskog inteligentnog života. Valjda bi u potonjem slučaju barem slijedili neke sigurnosne protokole pa bi barem minimalno suzili mogućnost kobno pogrešnog koraka.
Što je to strategija?
Sindikalni zahtjevi za većim koeficijentom, međutim, u godini u kojoj se sama vlast rado hvalila povećanim proračunskim prihodima i u godini u kojoj se donosi predizborni državni proračun, Vladu su – barem se tako ponašala – zatekli potpuno nepripremljenu. Sve što se odvijalo u zadnjih četrdesetak dana bila je impresivna demonstracija bahatosti, improvizacije i, školskom terminologijom, kampanjskog pristupa rješenju problema.
Dakle, bilo je više nego očito da će pred godinu u kojoj će se održati parlamentarni izbori biti pojačan pritisak na materijalna prava zaposlenih u državnom i javnom sektoru. S obzirom na povoljne makroekonomske pokazatelje, vlast je to morala ne samo očekivati (vjerojatno i jest), nego pripremiti cijelu, preciznu strategiju kojom će pristupiti zahtjevima tako da sindikati budu siti, a državne financije cijele i barem koliko-toliko otporne na sve izgledniju promjenu smjera strelice globalnih ekonomskih kretanja. (disclaimer: Strategija nije onaj papir koji daš pajdi da ga sastavi za besramnu količinu javnog novca i onda držiš u ladici)
Uljanik – škola za život
No, kako smo mogli, bolno i vrlo, vrlo skupo naučiti na lanjskom primjeru Uljanika i milijardi kuna jamstava koje su odlepršale u vjetar dok se problem u tom brodogradilištu gurao pod tepih i gasio čašom vode u vidu povremene plaće, strateški pristup i upravljanje problemima teško da stanuju u Banskim dvorima.
Improvizaciju i kampanjski pristup u slučaju štrajka u obrazovanju zamijenila je već i tipična doza ignorancije i bahatosti koji poslovično isijavaju iz aktualnog predsjednika Vlade. Njegov prpošni istup za saborskom govornicom u kojoj je bacio na stol povećanje osnovice u javnim službama za 6,12 posto razbjesnio je sindikate u prosvjeti (jer takvo povećanje samo čini njihovo zaostajanje za plaćama ostalih još ozbiljnijim), a sindikati u ostalim javnim službama su ga shvatili kao – početnu poziciju za pregovore (i traže više). Tako se, jednostavno, ne vode pregovori, niti briga o javnom novcu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Guranje preko ruba
Nadalje, kad su shvatili da sindikati u obrazovanju misle jako ozbiljno i da imaju snažnu podršku zaposlenika, te da štrajk radi sad već ozbiljnu štetu cijelom nastavnom procesu, upravljači iz Banskih dvora su zaključili da je vrijeme da na cijelu priču naliju – još malo benzina.
Odluka o neplaćanju dana u štrajku nakon 15. studenog definitivno je probudila bunt među nastavnicima koji se onda počeo prelijevati i daleko iznad priče o borbi za bolji tretman jednog sektora. Počela se kuhati atmosfera za – ulicu. Je li doista Plenkoviću trebao nevjerojatno pronicljiv savjetnik (kojeg očito nije bilo) da mu sugerira da nije pametno ljude koji već prosvjeduju više od mjesec gurati preko ruba?
Kako god na kraju završila ova priča – a prilično je očito da više ne može završiti tako da sindikati i zaposleni u obrazovanju ostanu nezadovoljni – iza sebe će ostaviti gorak okus upravljačkog deficita kod ljudi kojima je trenutni opis radnog mjesta da – upravljaju zemljom. I pitanje – koja je sljedeća kriza koja će ih zateći nepripremljene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Upravljačka vještina tijela koje upravlja ovom zemljom već zabrinjava. Zar je Vladu zbilja iznenadio štrajk?
Vladu su očito više iznenadili sindikalni zahtjevi za povišicama nego što bi spuštanje izvanzemaljaca na Ličko polje
Sindikalni zahtjevi za većim koeficijentom, međutim, u godini u kojoj se sama vlast rado hvalila povećanim proračunskim prihodima i u godini u kojoj se donosi predizborni državni proračun, Vladu su - barem se tako ponašala - zatekli potpuno nepripremljenu. Sve što se odvijalo u zadnjih četrdesetak dana bila je impresivna demonstracija bahatosti, improvizacije i, školskom terminologijom, kampanjskog pristupa rješenju problema
Politička kataklizma koju je sebi, svojoj stranci i predsjedničkoj kandidatkinji koju podržava priuštio Andrej Plenković na priči oko štrajka prosvjetara – jedna je stvar. Ona koja bi trebala zabrinuti javnost daleko više od izglednog i već mjerljivog pada rejtinga svih spomenutih je ta da je jedan od najustrajnijih štrajkova u političkoj povijesti demokratske Hrvatske otkrio teško opisivi upravljački deficit u tijelu čija je zadaća da, eto, upravlja Hrvatskom.
Vlada je, naime, u priču oko sindikalnih zahtjeva i svega što je uslijedilo od 10. listopada kad je krenuo štrajk u školama, ušla vjerojatno nepripremljenija nego da se usred Hrvatske odjednom spustilo izaslanstvo izvanzemaljskog inteligentnog života. Valjda bi u potonjem slučaju barem slijedili neke sigurnosne protokole pa bi barem minimalno suzili mogućnost kobno pogrešnog koraka.
Što je to strategija?
Sindikalni zahtjevi za većim koeficijentom, međutim, u godini u kojoj se sama vlast rado hvalila povećanim proračunskim prihodima i u godini u kojoj se donosi predizborni državni proračun, Vladu su – barem se tako ponašala – zatekli potpuno nepripremljenu. Sve što se odvijalo u zadnjih četrdesetak dana bila je impresivna demonstracija bahatosti, improvizacije i, školskom terminologijom, kampanjskog pristupa rješenju problema.
Dakle, bilo je više nego očito da će pred godinu u kojoj će se održati parlamentarni izbori biti pojačan pritisak na materijalna prava zaposlenih u državnom i javnom sektoru. S obzirom na povoljne makroekonomske pokazatelje, vlast je to morala ne samo očekivati (vjerojatno i jest), nego pripremiti cijelu, preciznu strategiju kojom će pristupiti zahtjevima tako da sindikati budu siti, a državne financije cijele i barem koliko-toliko otporne na sve izgledniju promjenu smjera strelice globalnih ekonomskih kretanja. (disclaimer: Strategija nije onaj papir koji daš pajdi da ga sastavi za besramnu količinu javnog novca i onda držiš u ladici)
Uljanik – škola za život
No, kako smo mogli, bolno i vrlo, vrlo skupo naučiti na lanjskom primjeru Uljanika i milijardi kuna jamstava koje su odlepršale u vjetar dok se problem u tom brodogradilištu gurao pod tepih i gasio čašom vode u vidu povremene plaće, strateški pristup i upravljanje problemima teško da stanuju u Banskim dvorima.
Improvizaciju i kampanjski pristup u slučaju štrajka u obrazovanju zamijenila je već i tipična doza ignorancije i bahatosti koji poslovično isijavaju iz aktualnog predsjednika Vlade. Njegov prpošni istup za saborskom govornicom u kojoj je bacio na stol povećanje osnovice u javnim službama za 6,12 posto razbjesnio je sindikate u prosvjeti (jer takvo povećanje samo čini njihovo zaostajanje za plaćama ostalih još ozbiljnijim), a sindikati u ostalim javnim službama su ga shvatili kao – početnu poziciju za pregovore (i traže više). Tako se, jednostavno, ne vode pregovori, niti briga o javnom novcu.
Guranje preko ruba
Nadalje, kad su shvatili da sindikati u obrazovanju misle jako ozbiljno i da imaju snažnu podršku zaposlenika, te da štrajk radi sad već ozbiljnu štetu cijelom nastavnom procesu, upravljači iz Banskih dvora su zaključili da je vrijeme da na cijelu priču naliju – još malo benzina.
Odluka o neplaćanju dana u štrajku nakon 15. studenog definitivno je probudila bunt među nastavnicima koji se onda počeo prelijevati i daleko iznad priče o borbi za bolji tretman jednog sektora. Počela se kuhati atmosfera za – ulicu. Je li doista Plenkoviću trebao nevjerojatno pronicljiv savjetnik (kojeg očito nije bilo) da mu sugerira da nije pametno ljude koji već prosvjeduju više od mjesec gurati preko ruba?
Kako god na kraju završila ova priča – a prilično je očito da više ne može završiti tako da sindikati i zaposleni u obrazovanju ostanu nezadovoljni – iza sebe će ostaviti gorak okus upravljačkog deficita kod ljudi kojima je trenutni opis radnog mjesta da – upravljaju zemljom. I pitanje – koja je sljedeća kriza koja će ih zateći nepripremljene.