Trebale su to biti godine mirne poput površine jezera u danu u kojem nema vjetra. Godine u kojima će se bez stalne distrakcije izbornim kampanjama i izlascima na birališta krenuti u dovršetak hrvatske tranzicije i početi punom snagom koristiti novac iz EU fondova za izgradnju doista konkurentne europske zemlje.
I da, digitalizacija.
Pred Hrvatskom su se prostirale tri pune godine mira – jedini zakazani izbori bili su oni lokalni, 2017. godine, koji, ipak, nikad ne dignu tenzije kao nacionalna natjecanja stranaka. Samo da se odrade ti izbori u studenom 2015. godine.
Kaos koji je uslijedio još pamtimo u živim bojama. Od Mostovog natezanja s pregovorima, preko dvojbene uloge predsjednice Republike u konačnom raspletu i instaliranja Tima “Građevine” Oreškovića na čelo Vlade, preko Konzultantice, novih izbora, Plenkovića, Agrokora, Titanic Vrdoljaka…
Ovo je sve možda samo uvertira
Pomalo iziritirana stalnim podražajima javnost je s olakšanjem dočekala godinu koja je na izmaku i u kojoj doista nije bilo nikakvih izbora. Samo reforme? A onda je eksplodirala afera Hotmail, pa slijed posljednjih u pravom stilu HDZ-a devedesetih, s tajnim službama, prisluškivanjima, lažnim dokumentima i hard diskovima koje treba uništiti…
Reklo bi se da je Hrvatska u zadnje tri godine prebacila (opet) preko glave povijesti za makar tri puta duže razdoblje. A sve to, međutim, mogla bi biti tek uvertira u godinu koja slijedi. Ovdje valja samo kao dio kulise spomenuti sve glasnija nagađanja ekonomista o novoj globalnoj gospodarskoj krizi koja bi mogla uslijediti u narednim godinama, čisto da dodatno začini eksplozivnu društvenu smjesu na ovim prostorima. No, “klinčići” i “šafran” iz inozemstva, nisu uopće nužni začini domaćem šou programu koji slijedi – čak i ukoliko uvjeti ostanu u najnormalnijim i najočekivanjijim okvirima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Postoji i opcija totalnog izbornog kaosa
Hrvatska, naime, ide na europske izbore, na kojima bi se moglo odlučivati i o sudbini šefa opozicije (dogura li Davor Bernardić uopće do svibnja na čelu SDP-a) i o tome tko će od manjih stranaka i koalicija isplivati kao faktor na lijevom centru, ali i desno od HDZ-a. Slijede krajem godine i predsjednički izbori, a obzirom na odnose predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i premijera nije uputno sumnjati u cjelogodišnji vatromet, čak ako se u igru ne uključe stari politički piroman Zoran Milanović ili nova politička nada žestoke retorike Dalija Orešković.
Sve to bi, međutim, mogao biti samo dio show programa – i to ne glavni dio. U političkim kuloarima u Hrvatskoj se špekulira i s opcijom potpunog kaosa – pretvaranjem 2019. godine u godinu u kojoj će se održati gotovo svi bitni izbori u ovoj zemlji – osim, dakle, spomenutih, oni u Zagrebu (i to dvaput), te glavni politički derbi – izbori za Sabor.
Na logiku ovog scenarija nema bitnijih zamjerki. U ovom trenutku je potpuno neizvjesno hoće li proračun Milana Bandića proći u Gradskoj skupštini, naime, koaliciji “vječitog gradonačelnika” i HDZ-a nedostaju tri glasa. Ne prođe li proračun, početkom godine idu izbori za Gradsku skupštinu. Ukoliko ni novi skupštinski saziv ne prihvati Bandićev proračun, ide se na izbore – opet. Ali, ovaj put i za Gradsku skupštinu i za gradonačelnika. Da, bez obzira na proceduru koju je maksimalno zakomplicirao Lex šerif, mogla bi se zakotrljati i glava najmoćnijeg “garanta stabilnosti” većine i u nacionalnom parlamentu. A onda je sve otvoreno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priča o Agrokoru mogla bi postati sve gora
Pogotovo ukoliko bi HDZ postigao nešto lošiji rezultat od blistave pobjede na euro izborima kakva sad izgleda izvjesnom otprilike kao pobjeda Zorana Milanovića i SDP-a početkom ljeta 2016. godine. Nikad dosad u povijesti (a ima toga tri desetljeća) HDZ nije imao toliko jasno izraženu unutarstranačku oporbu, kojoj su naklonjene i desne udruge i trenutno najpoznatija stanovnica Pantovčaka.
Okladiti se u ovom trenutku na Plenkovića u tom odmjeravanju snaga izgleda prilično izvjesno, ali ne i potpuno izgledno. Priča o Borgu i Agrokoru mogla bi postati sve težim utegom oko vrata vrhovnom dedramatizatoru, a uz nepredvidivu migrantsku krizu, izgledni kolaps brodogradnje i još izgledniju osvetu Milijana Brkića, te konstantno gloženje s Kolindom Grabar-Kitarović stolica Andreja Plenkovića bi mogla postati užarenijom nego što to sad izgleda realno.
Toliko da Vlada padne i da se u 2019. budu morali održati i parlamentarni izbori? Ako su nas išta naučile prethodne tri godine, to je da ništa nije nemoguće. Čak ni digitalizacija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada i Bandić mogli bi pasti lakše nego što se možda čini. Čeka li nas u 2019. show sa svim mogućim izborima?
Telegramov urednik politike analizira potencijalni scenarij potpunog političkog kaosa: u idućoj godini na sve izbore
Hrvatska ide na europske izbore, na kojima bi se moglo odlučivati i o sudbini šefa opozicije (dogura li Davor Bernardić uopće do svibnja na čelu SDP-a). Slijede krajem godine i predsjednički izbori, a obzirom na odnose predsjednice i premijera nije uputno sumnjati u cjelogodišnji vatromet, čak ako se u igru ne uključe stari politički piroman Zoran Milanović ili nova politička nada žestoke retorike Dalija Orešković. Sve to bi, međutim, mogao biti samo dio show programa - i to ne glavni dio.
Trebale su to biti godine mirne poput površine jezera u danu u kojem nema vjetra. Godine u kojima će se bez stalne distrakcije izbornim kampanjama i izlascima na birališta krenuti u dovršetak hrvatske tranzicije i početi punom snagom koristiti novac iz EU fondova za izgradnju doista konkurentne europske zemlje.
I da, digitalizacija.
Pred Hrvatskom su se prostirale tri pune godine mira – jedini zakazani izbori bili su oni lokalni, 2017. godine, koji, ipak, nikad ne dignu tenzije kao nacionalna natjecanja stranaka. Samo da se odrade ti izbori u studenom 2015. godine.
Kaos koji je uslijedio još pamtimo u živim bojama. Od Mostovog natezanja s pregovorima, preko dvojbene uloge predsjednice Republike u konačnom raspletu i instaliranja Tima “Građevine” Oreškovića na čelo Vlade, preko Konzultantice, novih izbora, Plenkovića, Agrokora, Titanic Vrdoljaka…
Ovo je sve možda samo uvertira
Pomalo iziritirana stalnim podražajima javnost je s olakšanjem dočekala godinu koja je na izmaku i u kojoj doista nije bilo nikakvih izbora. Samo reforme? A onda je eksplodirala afera Hotmail, pa slijed posljednjih u pravom stilu HDZ-a devedesetih, s tajnim službama, prisluškivanjima, lažnim dokumentima i hard diskovima koje treba uništiti…
Reklo bi se da je Hrvatska u zadnje tri godine prebacila (opet) preko glave povijesti za makar tri puta duže razdoblje. A sve to, međutim, mogla bi biti tek uvertira u godinu koja slijedi. Ovdje valja samo kao dio kulise spomenuti sve glasnija nagađanja ekonomista o novoj globalnoj gospodarskoj krizi koja bi mogla uslijediti u narednim godinama, čisto da dodatno začini eksplozivnu društvenu smjesu na ovim prostorima. No, “klinčići” i “šafran” iz inozemstva, nisu uopće nužni začini domaćem šou programu koji slijedi – čak i ukoliko uvjeti ostanu u najnormalnijim i najočekivanjijim okvirima.
Postoji i opcija totalnog izbornog kaosa
Hrvatska, naime, ide na europske izbore, na kojima bi se moglo odlučivati i o sudbini šefa opozicije (dogura li Davor Bernardić uopće do svibnja na čelu SDP-a) i o tome tko će od manjih stranaka i koalicija isplivati kao faktor na lijevom centru, ali i desno od HDZ-a. Slijede krajem godine i predsjednički izbori, a obzirom na odnose predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i premijera nije uputno sumnjati u cjelogodišnji vatromet, čak ako se u igru ne uključe stari politički piroman Zoran Milanović ili nova politička nada žestoke retorike Dalija Orešković.
Sve to bi, međutim, mogao biti samo dio show programa – i to ne glavni dio. U političkim kuloarima u Hrvatskoj se špekulira i s opcijom potpunog kaosa – pretvaranjem 2019. godine u godinu u kojoj će se održati gotovo svi bitni izbori u ovoj zemlji – osim, dakle, spomenutih, oni u Zagrebu (i to dvaput), te glavni politički derbi – izbori za Sabor.
Na logiku ovog scenarija nema bitnijih zamjerki. U ovom trenutku je potpuno neizvjesno hoće li proračun Milana Bandića proći u Gradskoj skupštini, naime, koaliciji “vječitog gradonačelnika” i HDZ-a nedostaju tri glasa. Ne prođe li proračun, početkom godine idu izbori za Gradsku skupštinu. Ukoliko ni novi skupštinski saziv ne prihvati Bandićev proračun, ide se na izbore – opet. Ali, ovaj put i za Gradsku skupštinu i za gradonačelnika. Da, bez obzira na proceduru koju je maksimalno zakomplicirao Lex šerif, mogla bi se zakotrljati i glava najmoćnijeg “garanta stabilnosti” većine i u nacionalnom parlamentu. A onda je sve otvoreno.
Priča o Agrokoru mogla bi postati sve gora
Pogotovo ukoliko bi HDZ postigao nešto lošiji rezultat od blistave pobjede na euro izborima kakva sad izgleda izvjesnom otprilike kao pobjeda Zorana Milanovića i SDP-a početkom ljeta 2016. godine. Nikad dosad u povijesti (a ima toga tri desetljeća) HDZ nije imao toliko jasno izraženu unutarstranačku oporbu, kojoj su naklonjene i desne udruge i trenutno najpoznatija stanovnica Pantovčaka.
Okladiti se u ovom trenutku na Plenkovića u tom odmjeravanju snaga izgleda prilično izvjesno, ali ne i potpuno izgledno. Priča o Borgu i Agrokoru mogla bi postati sve težim utegom oko vrata vrhovnom dedramatizatoru, a uz nepredvidivu migrantsku krizu, izgledni kolaps brodogradnje i još izgledniju osvetu Milijana Brkića, te konstantno gloženje s Kolindom Grabar-Kitarović stolica Andreja Plenkovića bi mogla postati užarenijom nego što to sad izgleda realno.
Toliko da Vlada padne i da se u 2019. budu morali održati i parlamentarni izbori? Ako su nas išta naučile prethodne tri godine, to je da ništa nije nemoguće. Čak ni digitalizacija.