Edo Maajka dugo se bori s paralizirajućim napadajima panike: ‘Ispadnem bahat. Zovu me na intervju, a ja ne mogu’

Mučna i teška stanja

Edo je već ranije javno progovorio o problemima s anksioznošću i napadima panike. “Blokada koju proizvodi tjeskoba te koči, pogotovo je to vidljivo u poslu kojim se bavim. Postaješ ograničen, ne daješ sve od sebe. I ta su stanja mučna i teška”. Jake epizode događaju mu se zadnjih par godina jednom godišnje, pa se ne izlaže stvarima i uvjetima gdje zna da postoji zamka.

Na toj su se mukloj muci o kojoj se najčešće šuti prepoznali Aleksandar Stanković i on. S dvije su strane studijskog stola popularnog nedjeljnog televizijskog razgovora bili umjetnik kojem intervjui izaziva stravu, i voditelj kojeg ganja slična aždaja.

“Kod Ace mi je prvih pet, deset minuta razgovora bilo užasno. U tim se minutama koje subjektivno traju vječnost gubim, ali ako preživim prvi napad, mogu dalje. Opušteniji sam. Te je trenutke Aco u knjizi izvrsno opisao: gasiš se, gubiš tlo pod nogama, kaže Edo, koji je bio jedan od prvih kojem je Stanković dao na čitanje svoju intimnu ispovijest.

Paraliza od tjeskobe

Kada je Edo progovorio o svojim tegobama u Stankovićevoj emisiji ‘Nedjeljom u 2’, javilo mu se puno ljudi s ozbiljnim problemima. “Zahvaljivali su mi što uopće govorim o tome. S druge je strane nezgodno što priznanje postane dio tebe i onda pogrešni ljudi pričaju o tome i sve gubi vrijednost”.

Paraliza koju proizvodi tjeskoba smeta mu i ozbiljno utječe na posao. “Ispadnem š***k, novinari me traže intervju koji će koristiti promociji mojih pjesama, a ja jednostavno ne mogu. Onda odgađam, povlačim se, nadam se da će poziv nekim čudom nestati ili da će sugovornik odustati”.

“Neke sam intervjue i TV nastupe odbio i ljudi koji su mi zamjerili, ne razumjevši da je istina kad kažem: oprostite, ne mogu, jednostavno, ne mogu ja to. Naljute se na tebe i protumače kao bahatost”.

Ulijetanje u vlastiti strah

Što si više svjestan tog ograničenja, to si nesretniji, objašnjava spiralu. “To je teško stanje u kojem znaš da možeš bolje, ali sve te vuče dolje. Mnogi misle da je depresija stanje u kojem si samo ‘malo down’ i da prolazi samo od sebe, pa se zbog te stigme ljudi povlače u izolaciju”.

“Vremenom sam shvatio da je to pogrešan korak, da moraš ući u bitku s onim što te plaši, moraš uletjeti u vlastiti strah ma koliko te to gušilo”, kaže.

Kako onda može izlaziti na pozornicu, kako je moguće da ga plaši televizijska kamera, a ne boji se publike u koncertnim dvoranama koja za njegovih nastupa broji u tisućama. Veli da je to sasvim druga priča.

Hvatanje zraka

“Na stageu sam mobilan, kad repam fokusiram se na tekst i, ako me primi tjeskoba, izgubi se vrlo brzo. Jer je to izuzetno fizički, gotovo mehanički ispucavaš sve iz sebe. Da moram pjevati neke komplicirane i zahtjevne melodije, vjerojatno ne bih uspio”.

Još dok je bio u srednjoj školi, doživio je prvi veliki napad panike. Okruženje i situacija su bili sasvim normalni, čekao je s društvom karte za Velesajam, ali u velikoj gužvi izgubio je dah i morao se maknuti da bi došao sebi.

Drugi incident je bio dok je na fakultetu s kolegama igrao igrice. Morao je izaći da može disati. Kasnije se to pojačalo kad je postao popularan, kad je Edin Osmić postao Edo Maajka.

Himna kojom se spašava

“Iako sam punio Dom sportova nastavio sam se voziti tramvajem, pa sam dobio pozornost ljudi, primjećivali su me i prepoznavali i s tim se nisam znao nositi. Mislim, možeš se sa svim tim nositi ako popiješ, ali kako nisam ljubitelj alkohola, nisam se srećom tome okrenuo”.

“Krenuo sam oporavljati sam sebe, raspitivao sam se o različitim tehnikama. Meditiram svakodnevno i te mi tehnike, uz autogeni trening, pomažu. Postale su mi dio svakodnevne rutine, poput pranja zubi”.

Edo je još prije nešto manje od 20 godina ispjevao sam sebi himnu koja će ga dizati svakodnevno. Svi je znamo. Pjevušimo je više ili manje shvaćajući što stoji izda toga. ‘Dosta je bilo tjeskobe i sa deprama borbe, dosta je bilo crnjaka, no sikiriki majka…’ Da problemi postanu mali k’o kikiriki, nije došlo slučajno ni jednostavno.

Zamka koje nose tablete

Spasonosne metode koje su put u plus pronašao je nizom pokušaja i pogreška, jer jedinstvenog recepta nema. “Kod nas ima malo ljudi koji ti mogu pomoći. Svi te najčešće šalju na medikamente. U svojim dvadesetima znao sam biti na tabletama godinu dana. To pomogne na godinu dana, ali si ponovno u istim problemima”.

“Shvatio sam da mene lijekovi ne vode nikuda. Problem je što psihoterapeuti imaju svoje šablone. Procijeni te, kaže ‘to je to, a za to su ove tablete.’ Ali kod napadaja panike, tablete su samo trošenje vremena, jer moraš skontati koji ti je vrag i pokušati promijeniti navike”.

“Lijekovi su samo štaka dok radiš sam na sebi, pomagalo da u akutnom stanju možeš disati i krenuti dalje. Razvio sam svoj coping mechanism, jer univerzalne metode nema. Svakome paše nešto drugo”.

‘Napiši što te muči’

Najviše mu je pomogla pokojna Silvija Altaras Penda i njezin sistem za samopropitivanje u kojem je, kaže Edo, podučavala kako se nositi sa zonama strahova i tjeskobama. “Prvi je korak najvažniji: napisati što te muči, staviti problem pred sebe i time mu smanjiti vrijednost”.

Gospođa Altaras Penda imala je metodu za one u krizi, razočarane, koji ne znaju kako dalje, niti od kuda krenuti, za one koji su izgubili motivaciju i kontrolu, za one na prekretnici i one izgubljene, umorne i preplašene, neodlučne i nesigurne… Takve nijanse Edo, veteran tjeskobe, uspijeva danas prepoznati kod drugih.

“Počeo sam pomagati ljudima s istim problemima. Shvatio sam da nam je zajednička poveznica senzibilnost”.

Prepoznavanje braće po muci

“Generalno postoje ljudi koji su emotivci i koji sve stvari doživljavaju intenzivnije nego ostali, bez obzira kakav im je financijski ili društveni status. Jednostavno, namirišem takve ljude. Kad prepoznam to kod mladih ljudi, dam im do znanja da je to kako se osjećaju OK”.

“Znam da mi u vrijeme dok sam se ja suočavao sa sličnim problemom, nitko nije dao znao ništa protumačiti. Sam sam prošao kroz to i znam da mladim ljudima mogu pomoći barem razgovorom”.

“Imam prijatelje koji imaju opsesivno-kompulzivni poremećaj, koji se jako podudara s anksioznim mislima, jer konstantno vodiš dijalog u glavi i previše razmišljaš o svemu, bacaš vrijeme na nepotrebne stvari. Skonto sam da depresija, anksioznost, tikovi koji dolaze uz OKP… dolaze u većini slučajeva iz osjećaja bespomoćnosti. Vidiš kako neki ljudi rade određene stvari s lakoćom, i ti to možeš napraviti, ali teško je, umaraš se previše baš zbog tjeskobe”.

Svi drukčiji su krivi

Misli da su mlađe generacije postale svjesnije važnosti mentalnog zdravlja. “Mlađi su ljudi puno osjetljiviji i ranjiviji, novi način života je odradio svoje”. Vjeruje da su jedan od okidača društvene mreže. “Kad sam ja prolazio kroz najgore s***ja od 21. i 30. godine, u primetimeu mojih problema, nije bilo društvenih mreža, nije bilo komentara, a sad je sve postalo PR i samopromocija”.

“Kad pogledaš insta profile, to su većinom PR kanali na kojima mladi ljudi pokušavaju živjeti nešto što nisu. Okolina ih uči da moraš biti u folderima, pa skrivaš da si drukčiji jer te nema u tim folderima, a kad si drukčiji onda si kriv. Sve drukčije je automatski krivo, kao izdaja a izdaju treba kazniti. Taj pritisak osjećamo i ja i ti, a kamoli neće oni”.

Nigdje nema normalnih

Poput Češirske mačke u Carrollovoj Alisi u zemlji čudesa zna da su svi ljudi, zapravo, drukčiji. “Kada Alisa pita gdje može naći nekog normalnog, mačka joj odgovara Nigdje nema normalnih. Svi su tako različiti i nenalik jedan drugome. I to je po meni normalno”.

Povjeravaju mu se nerijetko mladi kolege ili oni koje sreće na koncertima. “U razgovoru lako skontaš da je osoba preemotivna i da emotivno doživljava sve. Njihovi receptori za doživljavanje okoline su na 15, dok su drugima do 10. A naše su sredine konzervativne i okrutne prema emotivnima”.

Ipak, misli da najžešće stradavaju oni na kompetitivnim poslovnim pozicijama. “Menadžeri najviše skrivaju probleme jer smatraju da je sramota iznijeti problem. Njima je najgore, takvi beskompromisni i tvrdi najviše fasuju”.

Kad se raspadnu uspješni

“Današnji svijet forsira razmišljanje u kojem je loše pokazati slabu stranu, u kojem je sramota ne samo da muškarac plače, sada je sramota i da žena plače, došlo je vrijeme u kojem sada i žena mora biti ne samo snažna nego okrutna, govori joj se ‘budi kamen’. Ti uspješni i nepokolebljivi, svi se kad-tad raspadnu i dođu do dna jer muka kad tad mora izaći iz tebe”.

Kada pokušava shvatiti korijene problema nije siguran gdje je sve bilo zakopano. “U cijeloj priči spominje se često genetika, ali ja u to nisam povjerovao potpuno, jer svatko od nas može živjeti život kakav želi”.

“S druge strane, svatko od nas ima neke traume sredina iz kojih dolaze. Bio sam mladi izbjeglica koji živi bez roditelja u Hrvatskoj. Jednostavno mi je vidjeti scene iz mladosti od kojih dolaze strahovi”. Njegov najvažniji saveznik u bitkama mu je supruga. “Kad se povjeriš svojoj osobi lakše ti je. Ali na kraju je osuđen svatko na samog sebe i traženje rješenja samog sa sobom”.

---

Knjigu Depra od ponedjeljka možete kupiti u svim boljim knjižarama po Hrvatskoj, a dostupna je i preko Telegramovog webshopa. Svi Telegramovi pretplatnici knjigu mogu kupiti po posebnoj cijeni od 14,99 eura, dok je u redovnoj prodaji za 19,99 eura.