Scholz tvrdi da mu je politički uzor bivši kancelar i sugrađanin, hamburški socijaldemokrat Helmut Schmidt; no osim (neispunjenih) obećanja iz govora o Zeitenwendeu, teško je u aktualnom šefu Njemačke prepoznati fokus na sigurnosna pitanja i suradnju među saveznicima kakav je imao Schmidt, u puno težim vremenima za njegovu zemlju.
Hranjenje krokodila u Moskvi
Prethodni je tjedan razgolitio niz ozbiljnih njemačkih problema: neizlječivi strah od zamjeranja Rusiji, potpuni zazor od liderske uloge, mizernu sigurnosnu kulturu, nemar i nebrigu prema obavještajnim podacima, nespremnost na politički rizik i, općenito, dubinsko nerazumijevanje da s njemačkom veličinom i položajem ide i golema odgovornost koja ponekad uključuje i donošenje nepopularnih i teških odluka.
Posrijedi su ovog puta njemačke navođene rakete Taurus, ali je scenarij poznat iz niza ranijih epizoda (NordStream2, tenkovi Leopard) u kojima se Njemačka vodila svojom moralnom superiornošću i time izravno štetila Ukrajini, ponašajući se taman kako je Winston Churchill opisao političare iz 1930-ih i 1940-ih koji su “hranili krokodila vjerujući da će tako njih pojesti zadnje”.
Na sramotu Zapada, isporuke vojne pomoći Ukrajini postale su novo bojno polje jer je Vladimir Putin shvatio da i tu može zamutiti vodu, uz pomoć svog pijuna Donalda Trumpa ili naivnih i strašljivih europskih lidera. Za stanje s vojnom pomoći cijelo ovo vrijeme vrijedi slogan “nikad dovoljno i uvijek prekasno”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ruska pobjeda bila bi skuplja
Zapadni saveznici su prije početka sveopćeg ruskog napada 2022. Ukrajini dali taman toliko da može obraniti Kijev. Impresionirani uspjehom, počeli su slati puno više. To je razlog zašto se Putin toliko posvetio potkopavanju zapadne pomoći. Krajem prošle godine činilo se da je uspio. Počeo je čak podrugljivo govoriti da je gotovo ostvario “demilitarizaciju Ukrajine”, jedan od svojih ratnih ciljeva. Iako je američka pomoć i dalje blokirana na nalog Trumpa, EU je u međuvremenu uspio podmititi Viktora Orbána da skine veto na 50 milijardi eura pomoći.
Čak i najhladnije glave u zapadnim vladama slažu se da je i puko održavanje Ukrajine na životu znatno jeftinije nego što bi bilo prilagođavanje Europe na novu stvarnost nakon Putinove pobjede. To bi donijelo eksploziju nacionalnih obrambenih proračuna i masovno naoružavanje, a vjerojatno i širenje nuklearnih kapaciteta na Poljsku, Rumunjsku, Finsku.
Ukrajinci su još prošlog proljeća tražili da im Berlin pošalje Tauruse, ali ih je Scholz u listopadu odbio, bez obrazloženja. Te navođene rakete imaju dvostruko veći domet nego američki ATACMS, britanski Storm Shadow i francuski Scalp, koje Ukrajinci već imaju; obično ih se lansira iz zraka, pa bi ukrajinski zrakoplov iznad sjevera zemlje, u teoriji, mogao ispustiti raketu koja bi udarila u Moskvu. Uz domet od 500 kilometara, Taurusi mogu i probiti nekoliko zidova od armiranog betona pa ih se koristi za visokovrijedne mete, poput zapovjednih mjesta i bunkera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vezana trgovina raketa
Pritisak na Berlin oko Taurusa nije dolazio samo iz Kijeva; Britanija i Francuska počele su se opirati daljnjem slanju svojih raketa ako se ne uključi Njemačka. Tako je Taurus, koji sam po sebi ne bi mogao presuditi rat, postao dio većeg opskrbnog lanca koji Ukrajinu treba održati na životu u fazi do američkih predsjedničkih izbora.
Zbog tog pritiska Scholz je osjetio potrebu objasniti svoje protivljenje. Rekao je da su tome tri razloga: transfer raketa bio bi eskalatoran, zahtijevao bi raspoređivanje njemačkih vojnika u Ukrajini i Njemačku bi učinio “zaraćenom stranom”. Stručnjaci, opozicija i sami Scholzovi koalicijski partneri odmah su ukazali da su tri argumenta netočna, nevaljala i lažna. Osobito su protiv Scholzova oklijevanja ustali njegovi partneri Zeleni, najkonzistentniji podržavatelji Ukrajine u Njemačkoj, i pozvali kancelara da ponovno razmisli.
No, Scholz je uspio izreći nešto još gore. Odbacujući mogućnost da mete na Taurusima programiraju njemački vojnici na terenu, usputno je spomenuo da to već u Ukrajini za svoje rakete rade britanski i francuski vojnici. Ovakvo neodgovorno blebetanje trebalo bi biti nespojivo s bilo kakvom visokom političkom dužnošću, kamoli s onom njemačkog kancelara. “Flagrantna zloupotreba obavještajnih podataka”, rekao je Ben Wallace, bivši britanski ministar obrane, dodavši da je Scholz “krivi čovjek na krivoj poziciji u krivo vrijeme, bar što se tiče sigurnosti Europe”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šeprtlje gore i dolje
“Scholz postaje sve veći sigurnosni rizik za Europu”, ocijenio je demokršćanski potpredsjednik vanjskopolitičkog odbora Bundestaga Roderich Kiesewetter. Da je riječ o nekom drugom političaru, ovakav “lapsus” ne bi mogao biti slučajan; no, Scholz je toliko nedorastao svojoj dužnosti da svi vjeruju kako se samo izlanuo.
Trenutak razdora među saveznicima kao naručen je došao Rusiji. Državni propagandni kanal RT objavio je snimku razgovora zapovjednika Luftwaffea i trojice visokih zrakoplovnih časnika koji raspravljaju o Taurusu i zapravo potvrđuju da je Scholz lagao. Čini se da ni Kremlj nije očekivao Scholzovu šeprtljavost, jer je snimku objavio na brzinu na RT-u, što je odmak od ranije prakse objave sličnih materijala kroz omiljenog ruskog agenta WikiLeaks.
Tu smo saznali da šeprtlja nije samo njemački kancelar, nego i njemačka vojska. Nedostatak sigurnosne kulture, promašaj operacijske sigurnosti ili kako god hoćete nazvati propust kad usred rata generali raspravljaju o superosjetljivim vojnim tajnama na nezaštićenoj videovezi preko svima dostupne platforme Webex, a jedan se pritom javlja iz hotelske sobe u Singapuru. Što se dogodilo? Uz četvoricu njemačkih oficira, liniju je nazvao i jedan oficir ruskog FSB-a; generali ga nisu primijetili, a on je slušao i snimao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Doziranje oružja
Provaljeni razgovor bio je brainstorming generala iz veljače, uoči brifinga njemačkom ministru obrane Borisu Pistoriusu, jednom od rijetkih ‘good guys’ u ovoj priči, kako bi ministar uvjerio Scholza da ipak pošalje Tauruse Ukrajini. “Nitko zapravo ne zna zašto kancelar blokira”, kaže na snimci zapovjednik Luftwaffea, general Ingo Gerhartz. Spominje “lude glasine” o tome da bi se rakete pokazale neispravne, što je, kaže, “besmislica”. Iz razgovora je očita institucionalna frustracija vrha njemačke vojske zbog tvrdoglavosti svojega kancelara.
Razgovor otkriva da Njemačka ima oko stotinu Taurusa koje bi mogla poslati, ali generali kažu da bi ih slali po deset ili dvadeset “kako ne bi preokrenuli ravnotežu” na fronti. To je nevjerojatna opaska, gdje generali očito uzimaju u kalkulaciju politički naputak da se oružje ne smije koristiti za ono čemu je namijenjeno – postizanju vojnog cilja – nego ga dozirati na kapaljku tako da ne bude efikasno.
Generali spominju da je Taurus jedinstven po svojoj preciznosti pa bi ga se moglo koristiti za strateške mete poput rušenja Kerčkog mosta, koji Rusiju povezuje s Krimom. Za to bi Ukrajini trebalo deset do dvadeset raketa, kažu. Njemački vojnici bili bi potrebni da programiraju mete, ali bi se to moglo zaobići ako se Ukrajince za to obuči u Njemačkoj ili ako netko “odnese autom” podatke o meti u Ukrajinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rusi su premrežili Njemačku
Objava ovog razgovora, koji očito nije trebao završiti u javnosti, dokazuje koliko cijela njemačka vlast podcjenjuje sigurnosne prijetnje s kojima se suočava njihova država. Njemačka protuobavještajna služba potpuno je disfunkcionalna. “Ruske obavještajne službe posve su premrežile Njemačku, koja zbog toga nije ni sigurna ni pouzdana”, kaže Ben Wallace.
“Njemačka uhvaćena spuštenih gaća, opet”- vrištalo je u ponedjeljak s naslovnice Bilda. Ni ozbiljniji Frankfurter Allgemeine Zeitung nije bio umjereniji: “Kao da je Putin bacio kazetnu bombu na Berlin”.
Ziheraštvo proždire sve
Uz objavu provaljene snimke, za Berlin su još dvije vijesti bile loše: njemačka fregata greškom je ispucala dva projektila na američki dron u Crvenom moru (srećom, promašili su); usto se otkrilo da Jan Marsalek, odbjegli direktor Wirecarda, nekoć hvaljene njemačke financijske kompanije, nije samo počinio najveću financijsku prevaru u njemačkoj povijesti, nego je godinama bio agent ruske obavještajne službe GRU, pod nosom tadašnjem ministru financija Olafu Scholzu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nedoraslost i politički oprez koji je prerastao u ziheraštvo i dalje će proždirati sve plemenite ideje koje se možda rode u Berlinu. Kako god Njemačka vidjela sebe u budućnosti, neće skoro doći dan u kojem će se tražiti “neutralni posrednik” između Rusije i Zapada, tu ulogu mogu komotno spremiti u ormar. Ako je u pitanju predanost antifašističkim načelima i nedopustivosti osvajačkog rata, isto je sve valjda jasno – opasnost dolazi iz Kremlja.
Zajedno na zemlji
Francuski predsjednik Emmanuel Macron ovih se dana također nije proslavio, solirajući s neraspravljenom idejom slanja zapadnih vojnika u rat protiv Rusije u Ukrajinu. Koliko se u francuskom pristupu Ukrajini može namirisati kolonijalni refleks ocvale imperijalne sile, tako je njemački pristup izrastao isključivo iz traume koju je Europa doživjela od neobuzdanog njemačkog imperijalizma.
Dvjema vodećim europskim državama ne bi bilo loše da razmijene iskustva pa da se jedna prestane razmetati kao da je cijeli svijet njen, a druga da se prestane plašiti i vlastite sjene. Ako se Pariz spusti na zemlju, a Berlin izvuče iz mišje rupe, bit će svima bolje, vjerujte mi.
Zašto se Olaf Scholz vratio u mišju rupu? Njemačka ne može pobjeći od odgovornosti za obranu Europe
Niz problematičnih odluka sugerira da je aktualni kancelar zbilja krivi čovjek na krivoj poziciji u krivo vrijeme
Prethodni je tjedan razgolitio nekoliko ozbiljnih njemačkih problema: neizlječivi strah od zamjeranja Rusiji, potpuni zazor od liderske uloge, mizernu sigurnosnu kulturu, nemar prema obavještajnim podacima, nespremnost na politički rizik i dubinsko nerazumijevanje da s njemačkom veličinom idu golema odgovornost i, ponekad, nepopularne teške odluke
Je li bilo ludo vjerovati da se Njemačka promijenila? Jesu li velike riječi kancelara Olafa Scholza o Zeitenwendeu nakon ruskog napada na Ukrajinu došle iz trenutnog naleta adrenalina; kad se on potrošio, Njemačka se vratila u mišju rupu? Okovana teretom krivnje za dva svjetska rata, vlada u Berlinu, čini se, nije u stanju voditi suvislu vanjsku i sigurnosnu politiku.
Štoviše, problem je teži nego u Hladnom ratu jer se od ujedinjene Njemačke – najutjecajnije države u Europskoj uniji, s najvećom ekonomijom u Europi i trećom najvećom na svijetu – očekuje da vodi, a ne da samo kaska za saveznicima.
Scholz tvrdi da mu je politički uzor bivši kancelar i sugrađanin, hamburški socijaldemokrat Helmut Schmidt; no osim (neispunjenih) obećanja iz govora o Zeitenwendeu, teško je u aktualnom šefu Njemačke prepoznati fokus na sigurnosna pitanja i suradnju među saveznicima kakav je imao Schmidt, u puno težim vremenima za njegovu zemlju.
Hranjenje krokodila u Moskvi
Prethodni je tjedan razgolitio niz ozbiljnih njemačkih problema: neizlječivi strah od zamjeranja Rusiji, potpuni zazor od liderske uloge, mizernu sigurnosnu kulturu, nemar i nebrigu prema obavještajnim podacima, nespremnost na politički rizik i, općenito, dubinsko nerazumijevanje da s njemačkom veličinom i položajem ide i golema odgovornost koja ponekad uključuje i donošenje nepopularnih i teških odluka.
Posrijedi su ovog puta njemačke navođene rakete Taurus, ali je scenarij poznat iz niza ranijih epizoda (NordStream2, tenkovi Leopard) u kojima se Njemačka vodila svojom moralnom superiornošću i time izravno štetila Ukrajini, ponašajući se taman kako je Winston Churchill opisao političare iz 1930-ih i 1940-ih koji su “hranili krokodila vjerujući da će tako njih pojesti zadnje”.
Na sramotu Zapada, isporuke vojne pomoći Ukrajini postale su novo bojno polje jer je Vladimir Putin shvatio da i tu može zamutiti vodu, uz pomoć svog pijuna Donalda Trumpa ili naivnih i strašljivih europskih lidera. Za stanje s vojnom pomoći cijelo ovo vrijeme vrijedi slogan “nikad dovoljno i uvijek prekasno”.
Ruska pobjeda bila bi skuplja
Zapadni saveznici su prije početka sveopćeg ruskog napada 2022. Ukrajini dali taman toliko da može obraniti Kijev. Impresionirani uspjehom, počeli su slati puno više. To je razlog zašto se Putin toliko posvetio potkopavanju zapadne pomoći. Krajem prošle godine činilo se da je uspio. Počeo je čak podrugljivo govoriti da je gotovo ostvario “demilitarizaciju Ukrajine”, jedan od svojih ratnih ciljeva. Iako je američka pomoć i dalje blokirana na nalog Trumpa, EU je u međuvremenu uspio podmititi Viktora Orbána da skine veto na 50 milijardi eura pomoći.
Čak i najhladnije glave u zapadnim vladama slažu se da je i puko održavanje Ukrajine na životu znatno jeftinije nego što bi bilo prilagođavanje Europe na novu stvarnost nakon Putinove pobjede. To bi donijelo eksploziju nacionalnih obrambenih proračuna i masovno naoružavanje, a vjerojatno i širenje nuklearnih kapaciteta na Poljsku, Rumunjsku, Finsku.
Ukrajinci su još prošlog proljeća tražili da im Berlin pošalje Tauruse, ali ih je Scholz u listopadu odbio, bez obrazloženja. Te navođene rakete imaju dvostruko veći domet nego američki ATACMS, britanski Storm Shadow i francuski Scalp, koje Ukrajinci već imaju; obično ih se lansira iz zraka, pa bi ukrajinski zrakoplov iznad sjevera zemlje, u teoriji, mogao ispustiti raketu koja bi udarila u Moskvu. Uz domet od 500 kilometara, Taurusi mogu i probiti nekoliko zidova od armiranog betona pa ih se koristi za visokovrijedne mete, poput zapovjednih mjesta i bunkera.
Vezana trgovina raketa
Pritisak na Berlin oko Taurusa nije dolazio samo iz Kijeva; Britanija i Francuska počele su se opirati daljnjem slanju svojih raketa ako se ne uključi Njemačka. Tako je Taurus, koji sam po sebi ne bi mogao presuditi rat, postao dio većeg opskrbnog lanca koji Ukrajinu treba održati na životu u fazi do američkih predsjedničkih izbora.
Zbog tog pritiska Scholz je osjetio potrebu objasniti svoje protivljenje. Rekao je da su tome tri razloga: transfer raketa bio bi eskalatoran, zahtijevao bi raspoređivanje njemačkih vojnika u Ukrajini i Njemačku bi učinio “zaraćenom stranom”. Stručnjaci, opozicija i sami Scholzovi koalicijski partneri odmah su ukazali da su tri argumenta netočna, nevaljala i lažna. Osobito su protiv Scholzova oklijevanja ustali njegovi partneri Zeleni, najkonzistentniji podržavatelji Ukrajine u Njemačkoj, i pozvali kancelara da ponovno razmisli.
No, Scholz je uspio izreći nešto još gore. Odbacujući mogućnost da mete na Taurusima programiraju njemački vojnici na terenu, usputno je spomenuo da to već u Ukrajini za svoje rakete rade britanski i francuski vojnici. Ovakvo neodgovorno blebetanje trebalo bi biti nespojivo s bilo kakvom visokom političkom dužnošću, kamoli s onom njemačkog kancelara. “Flagrantna zloupotreba obavještajnih podataka”, rekao je Ben Wallace, bivši britanski ministar obrane, dodavši da je Scholz “krivi čovjek na krivoj poziciji u krivo vrijeme, bar što se tiče sigurnosti Europe”.
Šeprtlje gore i dolje
“Scholz postaje sve veći sigurnosni rizik za Europu”, ocijenio je demokršćanski potpredsjednik vanjskopolitičkog odbora Bundestaga Roderich Kiesewetter. Da je riječ o nekom drugom političaru, ovakav “lapsus” ne bi mogao biti slučajan; no, Scholz je toliko nedorastao svojoj dužnosti da svi vjeruju kako se samo izlanuo.
Trenutak razdora među saveznicima kao naručen je došao Rusiji. Državni propagandni kanal RT objavio je snimku razgovora zapovjednika Luftwaffea i trojice visokih zrakoplovnih časnika koji raspravljaju o Taurusu i zapravo potvrđuju da je Scholz lagao. Čini se da ni Kremlj nije očekivao Scholzovu šeprtljavost, jer je snimku objavio na brzinu na RT-u, što je odmak od ranije prakse objave sličnih materijala kroz omiljenog ruskog agenta WikiLeaks.
Tu smo saznali da šeprtlja nije samo njemački kancelar, nego i njemačka vojska. Nedostatak sigurnosne kulture, promašaj operacijske sigurnosti ili kako god hoćete nazvati propust kad usred rata generali raspravljaju o superosjetljivim vojnim tajnama na nezaštićenoj videovezi preko svima dostupne platforme Webex, a jedan se pritom javlja iz hotelske sobe u Singapuru. Što se dogodilo? Uz četvoricu njemačkih oficira, liniju je nazvao i jedan oficir ruskog FSB-a; generali ga nisu primijetili, a on je slušao i snimao.
Doziranje oružja
Provaljeni razgovor bio je brainstorming generala iz veljače, uoči brifinga njemačkom ministru obrane Borisu Pistoriusu, jednom od rijetkih ‘good guys’ u ovoj priči, kako bi ministar uvjerio Scholza da ipak pošalje Tauruse Ukrajini. “Nitko zapravo ne zna zašto kancelar blokira”, kaže na snimci zapovjednik Luftwaffea, general Ingo Gerhartz. Spominje “lude glasine” o tome da bi se rakete pokazale neispravne, što je, kaže, “besmislica”. Iz razgovora je očita institucionalna frustracija vrha njemačke vojske zbog tvrdoglavosti svojega kancelara.
Razgovor otkriva da Njemačka ima oko stotinu Taurusa koje bi mogla poslati, ali generali kažu da bi ih slali po deset ili dvadeset “kako ne bi preokrenuli ravnotežu” na fronti. To je nevjerojatna opaska, gdje generali očito uzimaju u kalkulaciju politički naputak da se oružje ne smije koristiti za ono čemu je namijenjeno – postizanju vojnog cilja – nego ga dozirati na kapaljku tako da ne bude efikasno.
Generali spominju da je Taurus jedinstven po svojoj preciznosti pa bi ga se moglo koristiti za strateške mete poput rušenja Kerčkog mosta, koji Rusiju povezuje s Krimom. Za to bi Ukrajini trebalo deset do dvadeset raketa, kažu. Njemački vojnici bili bi potrebni da programiraju mete, ali bi se to moglo zaobići ako se Ukrajince za to obuči u Njemačkoj ili ako netko “odnese autom” podatke o meti u Ukrajinu.
Rusi su premrežili Njemačku
Objava ovog razgovora, koji očito nije trebao završiti u javnosti, dokazuje koliko cijela njemačka vlast podcjenjuje sigurnosne prijetnje s kojima se suočava njihova država. Njemačka protuobavještajna služba potpuno je disfunkcionalna. “Ruske obavještajne službe posve su premrežile Njemačku, koja zbog toga nije ni sigurna ni pouzdana”, kaže Ben Wallace.
“Njemačka uhvaćena spuštenih gaća, opet”- vrištalo je u ponedjeljak s naslovnice Bilda. Ni ozbiljniji Frankfurter Allgemeine Zeitung nije bio umjereniji: “Kao da je Putin bacio kazetnu bombu na Berlin”.
Ziheraštvo proždire sve
Uz objavu provaljene snimke, za Berlin su još dvije vijesti bile loše: njemačka fregata greškom je ispucala dva projektila na američki dron u Crvenom moru (srećom, promašili su); usto se otkrilo da Jan Marsalek, odbjegli direktor Wirecarda, nekoć hvaljene njemačke financijske kompanije, nije samo počinio najveću financijsku prevaru u njemačkoj povijesti, nego je godinama bio agent ruske obavještajne službe GRU, pod nosom tadašnjem ministru financija Olafu Scholzu.
Nedoraslost i politički oprez koji je prerastao u ziheraštvo i dalje će proždirati sve plemenite ideje koje se možda rode u Berlinu. Kako god Njemačka vidjela sebe u budućnosti, neće skoro doći dan u kojem će se tražiti “neutralni posrednik” između Rusije i Zapada, tu ulogu mogu komotno spremiti u ormar. Ako je u pitanju predanost antifašističkim načelima i nedopustivosti osvajačkog rata, isto je sve valjda jasno – opasnost dolazi iz Kremlja.
Zajedno na zemlji
Francuski predsjednik Emmanuel Macron ovih se dana također nije proslavio, solirajući s neraspravljenom idejom slanja zapadnih vojnika u rat protiv Rusije u Ukrajinu. Koliko se u francuskom pristupu Ukrajini može namirisati kolonijalni refleks ocvale imperijalne sile, tako je njemački pristup izrastao isključivo iz traume koju je Europa doživjela od neobuzdanog njemačkog imperijalizma.
Dvjema vodećim europskim državama ne bi bilo loše da razmijene iskustva pa da se jedna prestane razmetati kao da je cijeli svijet njen, a druga da se prestane plašiti i vlastite sjene. Ako se Pariz spusti na zemlju, a Berlin izvuče iz mišje rupe, bit će svima bolje, vjerujte mi.