Stvar je, naravno, mnogo, mnogo ozbiljnija nego što se to da prozreti kroz silnu naplavinu uvreda, falsifikata, egomanije, bijesa i suza kojim se zabavlja/zgraža javnost posljednjih dana i tjedana.
“Crni Milorad”, ružni, prljavi i zli, čija je Hrvatska kuća, tko je psihički bolesnik, a tko borac za slobodu medija tek su vrišteći ornamenti, neonski ukrasi koji rutinski odvlače pažnju sa suštine. Nisu posve nebitni – svaki od detalja s popratne parade mučne bitke oko izbora nove šefice/šefa Vrhovnog suda zaslužuje crticu društvene i političke analize, ali ipak su, u odnosu na suštinu priče, tek iskre popratnog vatrometa.
Hrvatska tranzicija
Radi se, jasno, o pravosuđu, ali i o puno široj slici mračne hrvatske sadašnjice, skici za jednu, nažalost, klasičnu tranzicijsku zemlju. Samo, ovdje se ne radi o tranziciji iz socijalizma u kapitalizam, nego o samom rubu opasnog prelaska one granice koja dijeli zemlje liberalne demokracije u one s autoritarnim političkim sustavima novog doba u kojima je cijeli niz dosad samorazumljivih sloboda stavljen pod znak pitanja ili, jednostavno, izbrisan iz postojanja.
Pretjerivanje? Možda da se ipak baci oko, oriše kratki kroki Hrvatske danas, devet mjeseci nakon što je HDZ pobijedio na korona izborima i osvojio, praktički, apsolutnu vlast u zemlji.
Minsko polje javne televizije
Noćas je jedinom neovisnom news kanalu u zemlji, televiziji N1, isključen pristup gotovo polovici gledatelja. Predsjednik Vlade se, sasvim prigodno, ujutro obračunavao s jednom novinarkom te televizije, a poslije podne s drugom.
Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva dobio je drugi otkaz na javnoj televiziji, nakon što je prvi ukinut pravomoćnom sudskom presudom. Procedura ovog otkaza obavljena je rekordnom brzinom, daleko od očiju javnosti, iako bi, s obzirom na debakl prvog pokušaja, bilo logično da se, kad je Hrvoje Zovko u pitanju, svaka optužba tretira oprezno poput hoda kroz minsko polje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kresanje institucija
Predsjednici Sindikata novinara Hrvatske, pak, javna televizija uručila je opomenu, pardon, upozorenje u kojoj joj je ukazano na mogućnost otkaza zbog toga što ih nije obavijestila o sadržaju (sadržaju!) razgovora koji je objavljen u novinama.
Institucije? Dosadašnjoj pučkoj pravobraniteljici MUP je godinama branio pristup podacima o tretmanu migranata. Povjerenstvu o sukobu interesa na bizaran su način, nakon što su se usudili dirnuti u Andreja Plenkovića, skresane ovlasti.
Reformator Mamić
O pravosuđu, pak, dovoljno govori to što se odbjegli kriminalac Zdravko Mamić s priličnim uspjehom u javnosti predstavlja kao – reformator tog sustava i borac za pravicu. Ali, još više govori i priča o Vrhovnom sudu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve što smo tjednima i mjesecima imali prilike slušati o zakonima, Ustavu, proceduri i svemu ostalom palo je, panično, u vodu u trenutku kad je postalo jasno da će se kandidatkinja predsjednika Republike Zlata Đurđević odazvati na novi javni poziv. I time odraditi otužnu proceduru nakon koje će službeno i sasvim iznenađujuće postati Milanovićeva kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda.
Problem je u Zlati Đurđević
Radi se, po svemu sudeći, o tome da HDZ-u od početka priče ni u primisli nije bilo da na čelo Vrhovnog suda pripusti nekog tko je doista neovisan. Jer, da nije tako, da se doista radilo tek o bitci oko procedure – kako se to tjednima predstavljalo – dopis predsjednika Republike DSV-u i raspisivanje novog javnog poziva, Plenković bi sasvim mirno i s pravom proglasio svojom pobjedom. Jer se, eto, pokazalo da je bitno ono o čemu su u HDZ-u govorili tjednima, da se procedura odradi kako je propisano zakonom.
Ali, problem očito nije bio u tome. Nije bio ni u Zoranu Milanoviću, odnosno natjecanju dva najviša politička ega u zemlji. Problem je u Zlati Đurđević. Točnije, u opasnosti da netko doista neovisan dođe na čelo Vrhovnog suda i, makar uglavnom formalno, domaćeg pravosuđa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Petnaestak milijuna razloga
Nije sasvim zgodno ni što je Vrhovni sud instanca koja odlučuje o pravomoćnosti presude za Fimi mediju – one presude po kojoj HDZ u državni proračun mora vratiti 14,6 milijuna kuna imovinske koristi koju su ostvarili kaznenim djelom. Teško da je praktično i to da je čelna osoba Vrhovnog suda ujedno i predsjednik/ca Državnog izbornog povjerenstva…
Stoga će ova bitka s predsjednikom Republike potrajati. I stoga je sva priča o retorici, uvredama, psihičkim bolestima, prikladno uređivanim screenshotovima privatne komunikacije, udbašima i pristojnosti u javnom prostoru – samo prikladna magla u tmurnom, mračno tmurnom tranzicijskom danu Hrvatske s početka trećeg desetljeća 21. stoljeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ jednostavno ne želi pripustiti nekog tko nije njihov na čelo pravosuđa. Sve ostalo je skretanje pažnje
Problem je u opasnosti da netko neovisan dođe na čelo Vrhovnog suda
Da nije tako, da se doista radilo tek o bitci oko procedure - kako se to tjednima predstavljalo - dopis predsjednika Republike DSV-u i raspisivanje novog javnog poziva, Plenković bi sasvim mirno i s pravom proglasio svojom pobjedom. Jer se, eto, pokazalo da je bitno ono o čemu su u HDZ-u govorili tjednima, da se procedura odradi kako je propisano zakonom.
Stvar je, naravno, mnogo, mnogo ozbiljnija nego što se to da prozreti kroz silnu naplavinu uvreda, falsifikata, egomanije, bijesa i suza kojim se zabavlja/zgraža javnost posljednjih dana i tjedana.
“Crni Milorad”, ružni, prljavi i zli, čija je Hrvatska kuća, tko je psihički bolesnik, a tko borac za slobodu medija tek su vrišteći ornamenti, neonski ukrasi koji rutinski odvlače pažnju sa suštine. Nisu posve nebitni – svaki od detalja s popratne parade mučne bitke oko izbora nove šefice/šefa Vrhovnog suda zaslužuje crticu društvene i političke analize, ali ipak su, u odnosu na suštinu priče, tek iskre popratnog vatrometa.
Hrvatska tranzicija
Radi se, jasno, o pravosuđu, ali i o puno široj slici mračne hrvatske sadašnjice, skici za jednu, nažalost, klasičnu tranzicijsku zemlju. Samo, ovdje se ne radi o tranziciji iz socijalizma u kapitalizam, nego o samom rubu opasnog prelaska one granice koja dijeli zemlje liberalne demokracije u one s autoritarnim političkim sustavima novog doba u kojima je cijeli niz dosad samorazumljivih sloboda stavljen pod znak pitanja ili, jednostavno, izbrisan iz postojanja.
Pretjerivanje? Možda da se ipak baci oko, oriše kratki kroki Hrvatske danas, devet mjeseci nakon što je HDZ pobijedio na korona izborima i osvojio, praktički, apsolutnu vlast u zemlji.
Minsko polje javne televizije
Noćas je jedinom neovisnom news kanalu u zemlji, televiziji N1, isključen pristup gotovo polovici gledatelja. Predsjednik Vlade se, sasvim prigodno, ujutro obračunavao s jednom novinarkom te televizije, a poslije podne s drugom.
Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva dobio je drugi otkaz na javnoj televiziji, nakon što je prvi ukinut pravomoćnom sudskom presudom. Procedura ovog otkaza obavljena je rekordnom brzinom, daleko od očiju javnosti, iako bi, s obzirom na debakl prvog pokušaja, bilo logično da se, kad je Hrvoje Zovko u pitanju, svaka optužba tretira oprezno poput hoda kroz minsko polje.
Kresanje institucija
Predsjednici Sindikata novinara Hrvatske, pak, javna televizija uručila je opomenu, pardon, upozorenje u kojoj joj je ukazano na mogućnost otkaza zbog toga što ih nije obavijestila o sadržaju (sadržaju!) razgovora koji je objavljen u novinama.
Institucije? Dosadašnjoj pučkoj pravobraniteljici MUP je godinama branio pristup podacima o tretmanu migranata. Povjerenstvu o sukobu interesa na bizaran su način, nakon što su se usudili dirnuti u Andreja Plenkovića, skresane ovlasti.
Reformator Mamić
O pravosuđu, pak, dovoljno govori to što se odbjegli kriminalac Zdravko Mamić s priličnim uspjehom u javnosti predstavlja kao – reformator tog sustava i borac za pravicu. Ali, još više govori i priča o Vrhovnom sudu.
Sve što smo tjednima i mjesecima imali prilike slušati o zakonima, Ustavu, proceduri i svemu ostalom palo je, panično, u vodu u trenutku kad je postalo jasno da će se kandidatkinja predsjednika Republike Zlata Đurđević odazvati na novi javni poziv. I time odraditi otužnu proceduru nakon koje će službeno i sasvim iznenađujuće postati Milanovićeva kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda.
Problem je u Zlati Đurđević
Radi se, po svemu sudeći, o tome da HDZ-u od početka priče ni u primisli nije bilo da na čelo Vrhovnog suda pripusti nekog tko je doista neovisan. Jer, da nije tako, da se doista radilo tek o bitci oko procedure – kako se to tjednima predstavljalo – dopis predsjednika Republike DSV-u i raspisivanje novog javnog poziva, Plenković bi sasvim mirno i s pravom proglasio svojom pobjedom. Jer se, eto, pokazalo da je bitno ono o čemu su u HDZ-u govorili tjednima, da se procedura odradi kako je propisano zakonom.
Ali, problem očito nije bio u tome. Nije bio ni u Zoranu Milanoviću, odnosno natjecanju dva najviša politička ega u zemlji. Problem je u Zlati Đurđević. Točnije, u opasnosti da netko doista neovisan dođe na čelo Vrhovnog suda i, makar uglavnom formalno, domaćeg pravosuđa.
Petnaestak milijuna razloga
Nije sasvim zgodno ni što je Vrhovni sud instanca koja odlučuje o pravomoćnosti presude za Fimi mediju – one presude po kojoj HDZ u državni proračun mora vratiti 14,6 milijuna kuna imovinske koristi koju su ostvarili kaznenim djelom. Teško da je praktično i to da je čelna osoba Vrhovnog suda ujedno i predsjednik/ca Državnog izbornog povjerenstva…
Stoga će ova bitka s predsjednikom Republike potrajati. I stoga je sva priča o retorici, uvredama, psihičkim bolestima, prikladno uređivanim screenshotovima privatne komunikacije, udbašima i pristojnosti u javnom prostoru – samo prikladna magla u tmurnom, mračno tmurnom tranzicijskom danu Hrvatske s početka trećeg desetljeća 21. stoljeća.