Posljednji dani donijeli su nezapamćen interes za pravnu znanost. Svi smo pokušavali odgonetnuti može li se predsjednik kandidirati za premijera i hoće li zbog toga predsjednik Sabora postati predsjednik Republike, te je li ta ideja kažnjiva opozivom koji bi trebao pokrenuti raspušteni Sabor, a o njemu odlučivati Ustavni sud kojem će uskoro nedostajati četiri petine sudaca. Ustavni sud nije međutim odlučio nego upozorio, i sam postupajući protivno pravu.
U svemu tome, jedan pojam blizak pravu, koji je u javni diskurs ubacio upravo predsjednik Republike, posve smo zanemarili, osim iz popkulturnog aspekta. Rijeke pravde koje je najavio, predsjednik Republike nije detaljno objasnio. Veseli da se diskutira o tome što je pravedno, a što nije, ali ne zvuči obećavajuće kad onaj tko pravdu najavljuje istovremeno govori da mu nitko ništa ne može.
Personificira li se pravda u liku predsjednika Republike, koji bez napuštanja svoje pozicije traži najmoćniju javnu funkciju, onu premijera, pritom odbacujući autoritet suda uz komentar da mu on ne može ništa?
Gdje je put ka sreći
Što je uopće pravda? Na Harvardu postoji poseban kolegij o tome, i drži ga Michael J. Sandel koji je o pravednosti napisao i istoimenu knjigu. Prema njemu, postoji više teorija pravednosti od kojih se utilitarizam ističe jer tom konceptu pristupa i s pozicije zakonodavca.
Utilitarizam, kojem je cilj maksimalizacija blagostanja, dolazi iz pera engleskog filozofa i pravnika Jeremyja Benthama koji je smatrao da je ispravno sve ono što stvara ugodu i sreću, a eliminira bol i patnju. Zakonodavac bi se stoga pri reguliranju društvenih odnosa morao odlučiti za donošenje onih propisa koji će maksimalizirati sreću zajednice u cjelini.
Problem je, kaže Bentham, što je zajednica “izmišljeno tijelo” koje čini zbroj međusobno različitih pojedinaca od kojih je sačinjeno. Svi moralni sukobi među ljudima posljedica su toga što vjeruju da će im maksimalizaciju sreće donijeti različite stvari. Upravo to je, po njemu, dokaz da se tom njegovom načelu ne mogu staviti nikakvi prigovori jer iako biraju različit put, svi teže istom cilju koji stoga treba uzeti kao osnovu političke reforme.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Panopticon je usud
Ta politička reforma počinje filozofsko-arhitektonskim konceptom poznatim kao Panopticon. Panopticon je zatvor u čijem središnjem dijelu se nalazi čuvar koji, upravo zahvaljujući načinu na koji je Panopticon projektiran, omogućava tom čuvaru da nadgleda zatvorenike bez da oni znaju koga konkretno se gleda (jer je nemoguće da jedan čuvar istovremeno kontrolira baš sve zatvorenike). Panopticon stoga koncentrira kontrolnu moć u rukama jednog čovjeka od kojeg svi strepe.
Ali tko će čuvati čuvare? Zapitao se to i predsjednik Republike kad je ukazao na činjenicu da protiv odluka Ustavnog suda nema žalbe. I uistinu je problematično da postoji neko tijelo protiv čijih odluka nema pravnog lijeka.
Nekako se svi volimo osjećati da u zapadnim demokracijama vladavina prava garantira da se uvijek imate kome žaliti. U tom dijelu javlja se fenomen ipak specifičan našem podneblju – nepriznavanje sudskih odluka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predsjednik ne priznaje sud
Tko izgubi, ima se pravo ljutiti. To je ljudski i inherentno je svima, pitanje je samo koliko se tko zna kontrolirati. A samokontrola izgleda potpuno iščezava od dana raspisivanja parlamentarnih izbora i manifestira se u odbacivanju sudskih odluka.
Sve je krenulo predsjednikovim neprihvaćanjem Upozorenja Ustavnog suda. Pritom je Ustavni sud uistinu donio akt koji nije smio donijeti, ali ga je donio. I unatoč neslaganju čak četvero sudaca, ipak ga je donijelo devet drugih sudaca i sutkinja koji čak čine i kvalificiranu, dvotrećinsku većinu. Predsjednik Republike to ne priznaje.
No, ako pročitate između redaka, ni Ustavni sud baš ne prihvaća Odluku o raspisivanju izbora koju je uredno donio predsjednik Republike u rokovima koji su za to predviđeni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sud ne priznaje predsjednika
Nije Ustavni sud naravno rekao da ne prihvaća tu Odluku, ali je predsjednik Ustavnog suda usmeno proširivši to Upozorenje zapravo otvorio mogućnost da Ustavni sud poništi Odluku o raspisivanju izbora, premda za to ne postoji valjan razlog niti ga je uopće moguće zamisliti.
Smisao toga da Ustavni sud kao jedna grana vlasti (podsjetimo, tehnički to nije sud, već četvrta grana vlasti – zato se suci i biraju u Saboru) ne priznaje odluku koju je donio predsjednik Republike kao druga grana vlasti nije lako pronaći. Ali i vice versa kad je posrijedi predsjednikovo nepriznavanje Upozorenja Ustavnog suda.
Jedini zajednički nazivnik koji se može pronaći je nesviđanje. To je pak najgora moguća poruka koja se s najviših razina vlasti može poslati narodu jedne parlamentarne demokracije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Premijer ne priznaje predsjednika
Redovni sudovi po naravi stvari odlučuju između (barem) dvije strane. Što nužno znači da se jednoj strani odluka neće svidjeti. A te strane su najčešće ljudi koje se ni najmanje ne pita što misle o kvaliteti sudbene ili bilo koje druge vlasti niti nad njom ostvaruju ikakav utjecaj.
Kad međutim u superizbornoj godini i to neposredno uoči parlamentarnih izbora od ljudi koji će na tim izborima igrati istaknute uloge čujemo da ne priznaju odluke nekog čimbenika vlasti, kako očekivati da sudske odluke poštuju obični građani prirodno frustrirani upravo time što im ta ista vlast, riječima Jeremyja Benthama, nije maksimalizirala sreću?
Posebno je to vidljivo kod izbora sudaca Ustavnog suda koji nas također uskoro očekuje. Suci Ustavnog suda biraju se u Saboru dvotrećinskom većinom, što naravno pretpostavlja određene ustupke parlamentarnih stranaka koje o tome moraju postići dogovor. I onda se par mjeseci uoči takvog dogovora, koji će se neizbježno dogoditi, čuje da se odluke Ustavnog suda ne priznaju…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Penzioner ne priznaje pretplatu
Pred kraj se u sve uključio i premijer, koji je izjavio da predsjednik Republike to više nije de facto ni de iure. U prijevodu, premijer ne priznaje da je predsjednik Republike i dalje predsjednik Republike iako mu mandat nije istekao niti je opozvan.
Premijer dakle ne priznaje predsjednika Republike koji ne priznaje Ustavni sud, a ni oni baš njega. A svi oni, redom pravnici, očekuju da umirovljenik kojeg su upravo ovršili za televizijsku pretplatu, za koju misli da je nepravedna, izjavi da je legalist koji poštuje pravnu državu i prihvaća pravomoćne sudske odluke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predsjednik, premijer i Ustavni sud više se međusobno ne priznaju. Trebamo li se onda mi ostali držati zakona?
S najviših razina vlasti šalje se najgora poruka: da ignoriraju odluke onih drugih jer im se ne sviđaju
Premijer kaže da predsjednik ni de jure više nije predsjednik. On pak ne priznaje Upozorenje, a Ustavni sud njegovo raspisivanje izbora. Zbilja, tko čuva čuvare?
Posljednji dani donijeli su nezapamćen interes za pravnu znanost. Svi smo pokušavali odgonetnuti može li se predsjednik kandidirati za premijera i hoće li zbog toga predsjednik Sabora postati predsjednik Republike, te je li ta ideja kažnjiva opozivom koji bi trebao pokrenuti raspušteni Sabor, a o njemu odlučivati Ustavni sud kojem će uskoro nedostajati četiri petine sudaca. Ustavni sud nije međutim odlučio nego upozorio, i sam postupajući protivno pravu.
U svemu tome, jedan pojam blizak pravu, koji je u javni diskurs ubacio upravo predsjednik Republike, posve smo zanemarili, osim iz popkulturnog aspekta. Rijeke pravde koje je najavio, predsjednik Republike nije detaljno objasnio. Veseli da se diskutira o tome što je pravedno, a što nije, ali ne zvuči obećavajuće kad onaj tko pravdu najavljuje istovremeno govori da mu nitko ništa ne može.
Personificira li se pravda u liku predsjednika Republike, koji bez napuštanja svoje pozicije traži najmoćniju javnu funkciju, onu premijera, pritom odbacujući autoritet suda uz komentar da mu on ne može ništa?
Gdje je put ka sreći
Što je uopće pravda? Na Harvardu postoji poseban kolegij o tome, i drži ga Michael J. Sandel koji je o pravednosti napisao i istoimenu knjigu. Prema njemu, postoji više teorija pravednosti od kojih se utilitarizam ističe jer tom konceptu pristupa i s pozicije zakonodavca.
Utilitarizam, kojem je cilj maksimalizacija blagostanja, dolazi iz pera engleskog filozofa i pravnika Jeremyja Benthama koji je smatrao da je ispravno sve ono što stvara ugodu i sreću, a eliminira bol i patnju. Zakonodavac bi se stoga pri reguliranju društvenih odnosa morao odlučiti za donošenje onih propisa koji će maksimalizirati sreću zajednice u cjelini.
Problem je, kaže Bentham, što je zajednica “izmišljeno tijelo” koje čini zbroj međusobno različitih pojedinaca od kojih je sačinjeno. Svi moralni sukobi među ljudima posljedica su toga što vjeruju da će im maksimalizaciju sreće donijeti različite stvari. Upravo to je, po njemu, dokaz da se tom njegovom načelu ne mogu staviti nikakvi prigovori jer iako biraju različit put, svi teže istom cilju koji stoga treba uzeti kao osnovu političke reforme.
Panopticon je usud
Ta politička reforma počinje filozofsko-arhitektonskim konceptom poznatim kao Panopticon. Panopticon je zatvor u čijem središnjem dijelu se nalazi čuvar koji, upravo zahvaljujući načinu na koji je Panopticon projektiran, omogućava tom čuvaru da nadgleda zatvorenike bez da oni znaju koga konkretno se gleda (jer je nemoguće da jedan čuvar istovremeno kontrolira baš sve zatvorenike). Panopticon stoga koncentrira kontrolnu moć u rukama jednog čovjeka od kojeg svi strepe.
Ali tko će čuvati čuvare? Zapitao se to i predsjednik Republike kad je ukazao na činjenicu da protiv odluka Ustavnog suda nema žalbe. I uistinu je problematično da postoji neko tijelo protiv čijih odluka nema pravnog lijeka.
Nekako se svi volimo osjećati da u zapadnim demokracijama vladavina prava garantira da se uvijek imate kome žaliti. U tom dijelu javlja se fenomen ipak specifičan našem podneblju – nepriznavanje sudskih odluka.
Predsjednik ne priznaje sud
Tko izgubi, ima se pravo ljutiti. To je ljudski i inherentno je svima, pitanje je samo koliko se tko zna kontrolirati. A samokontrola izgleda potpuno iščezava od dana raspisivanja parlamentarnih izbora i manifestira se u odbacivanju sudskih odluka.
Sve je krenulo predsjednikovim neprihvaćanjem Upozorenja Ustavnog suda. Pritom je Ustavni sud uistinu donio akt koji nije smio donijeti, ali ga je donio. I unatoč neslaganju čak četvero sudaca, ipak ga je donijelo devet drugih sudaca i sutkinja koji čak čine i kvalificiranu, dvotrećinsku većinu. Predsjednik Republike to ne priznaje.
No, ako pročitate između redaka, ni Ustavni sud baš ne prihvaća Odluku o raspisivanju izbora koju je uredno donio predsjednik Republike u rokovima koji su za to predviđeni.
Sud ne priznaje predsjednika
Nije Ustavni sud naravno rekao da ne prihvaća tu Odluku, ali je predsjednik Ustavnog suda usmeno proširivši to Upozorenje zapravo otvorio mogućnost da Ustavni sud poništi Odluku o raspisivanju izbora, premda za to ne postoji valjan razlog niti ga je uopće moguće zamisliti.
Smisao toga da Ustavni sud kao jedna grana vlasti (podsjetimo, tehnički to nije sud, već četvrta grana vlasti – zato se suci i biraju u Saboru) ne priznaje odluku koju je donio predsjednik Republike kao druga grana vlasti nije lako pronaći. Ali i vice versa kad je posrijedi predsjednikovo nepriznavanje Upozorenja Ustavnog suda.
Jedini zajednički nazivnik koji se može pronaći je nesviđanje. To je pak najgora moguća poruka koja se s najviših razina vlasti može poslati narodu jedne parlamentarne demokracije.
Premijer ne priznaje predsjednika
Redovni sudovi po naravi stvari odlučuju između (barem) dvije strane. Što nužno znači da se jednoj strani odluka neće svidjeti. A te strane su najčešće ljudi koje se ni najmanje ne pita što misle o kvaliteti sudbene ili bilo koje druge vlasti niti nad njom ostvaruju ikakav utjecaj.
Kad međutim u superizbornoj godini i to neposredno uoči parlamentarnih izbora od ljudi koji će na tim izborima igrati istaknute uloge čujemo da ne priznaju odluke nekog čimbenika vlasti, kako očekivati da sudske odluke poštuju obični građani prirodno frustrirani upravo time što im ta ista vlast, riječima Jeremyja Benthama, nije maksimalizirala sreću?
Posebno je to vidljivo kod izbora sudaca Ustavnog suda koji nas također uskoro očekuje. Suci Ustavnog suda biraju se u Saboru dvotrećinskom većinom, što naravno pretpostavlja određene ustupke parlamentarnih stranaka koje o tome moraju postići dogovor. I onda se par mjeseci uoči takvog dogovora, koji će se neizbježno dogoditi, čuje da se odluke Ustavnog suda ne priznaju…
Penzioner ne priznaje pretplatu
Pred kraj se u sve uključio i premijer, koji je izjavio da predsjednik Republike to više nije de facto ni de iure. U prijevodu, premijer ne priznaje da je predsjednik Republike i dalje predsjednik Republike iako mu mandat nije istekao niti je opozvan.
Premijer dakle ne priznaje predsjednika Republike koji ne priznaje Ustavni sud, a ni oni baš njega. A svi oni, redom pravnici, očekuju da umirovljenik kojeg su upravo ovršili za televizijsku pretplatu, za koju misli da je nepravedna, izjavi da je legalist koji poštuje pravnu državu i prihvaća pravomoćne sudske odluke.