U jednoj emisiji usred korona-epidemije gostovala je psihologinja Nataša Jokić Begić koja je upravo zbog COVID-a govorila i o strahu od smrti. Jokić Begić pogledala je u kameru i konstatirala da ćemo svi umrijeti, ali odmah potom i pretpostavila da će svaki gledatelj iako je to upravo čuo, za sebe promisliti da on možda neće. “Svi znamo da ćemo umrijeti, ali pojam o smrti gurnemo u slijepu pjegu. Zašto to činimo? Kada to ne bismo učinili, život ne bi imao pretjeranu svrhovitost u svakom trenutku”.
Jokić Begić još je dodala da traume koje doživimo redovito prenesu pojam o smrti iz slijepe pjege u centar vidnog polja. Osim traume, ono što će vas uvijek podsjetiti na vlastitu smrtnost je kada umre neki vaš vršnjak. “To sam mogao biti ja”, promislit ćete. Tako je meni bilo kad sam nekidan saznao za smrt Krešimira Crnogaće, šibenskog ortopeda koji je umro u 39-oj godini života. Ovaj mladi čovjek, prema navodima njegove zaručnice, također liječnice, nije otišao spokojno već u strahu kojeg u svojim posljednjim trenucima nije morao iskusiti samo da su mu kolege s odjela palijativne skrbi dale odgovarajuću dozu morfija.
Od svih komentara najupečatljiviji je jedan s Reddita – zamislite kako ćete vi umirati kad puštaju kolegu da se tako muči. Ja nemam pojma koja je odgovarajuća doza morfija, ali uvjeren sam da Crnogaćina zaručnica koja je anesteziologinja zna. Morfij naime prepisuju upravo anesteziolozi. Tim više opravdanje šibenske bolnice kako je pacijent liječen sukladno pravilima struke zvuči neumjesno.
Fasciantan primjer iz avioindustrije
Stoput smo čuli tu sintagmu i mislim da je krajnje vrijeme da se jednom zasvagda dokine pozivanje na “pravila struke” kao dogmu kojoj se ne može ponuditi protuargument. Nekad je pravilo struke bilo da se grlobolja kod djece liječi heroinom. Ako čovjek umire u bolovima po pravilima struke, onda pravila struke nisu dobra i treba ih mijenjati. Problem s mijenjanjem je što prvo treba priznati da nešto ne valja. A u tome doktori stvarno nisu dobri.
Matthew Syed britanski je novinar i pisac, autor izvanredne knjige “Black Box Thinking”. U slobodnom prijevodu na hrvatski jezik naslov je postao “Kako učiti iz pogrešaka”. Taj prijevod precizno sažima knjigu, ali nažalost ispušta ključni dio, crnu kutiju. Matthew Syed naime pojašnjava da svoj vrlo visoki stupanj sigurnosti zračni promet duguje spremnosti na analiziranje pogrešaka koje se u avioindustriji često otkrivaju iz takozvanih crnih kutija (službeno FDR = Flight Data Recorder i CVR = Cockpit Voice Recorder). Svi sudionici zračnog prometa predani su neumornom raščlanjivanju svake nesreće kako bi se slična takva u budućnosti izbjegla.
Oni su prvaci priznavanja vlastitih pogrešaka, i to javno. A upravo zbog identificiranja uzroka nesreća je industrija zračnog prometa sposobna implementirati nova rješenja koja će let avionom učiniti sigurnijim (danas se na svakih 8.3 milijuna letova događa jedna nesreća, i to ne nužno sa smrtnim ishodom). Na drugoj strani spektra stoji pak medicina koja jednako neumorno negira svoje pogreške i izbjegava odgovornost uz gotovo religiozni silenzio stampa. A pogreške su u obje te industrije izuzetno skupe i mjere se u ljudskim životima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prijelomna studija o liječničkim pogreškama
Američki institut medicine objavio je 1999. godine veliko istraživanje pod naslovom “Griješiti je ljudski” prema kojem između 44.000 i 98.000 Amerikanaca umre svake godine kao posljedica liječničke pogreške koja se mogla spriječiti. Kasnije istraživanje, ono harvardskog profesora Luciana Leapea pokazuje da je ta brojka još veća, 120.000. U svojem svjedočenju pred Senatom, ugledni liječnik Peter J. Pronovost, inače profesor na Sveučilištu Johns Hopkins slikovito je to usporedio upravo sa zrakoplovnom industrijom: to je kao da svaki dan padaju po dva Boeinga 747. Da je tako, nitko živ se ne bi vozio avionom.
Krešimir Crnogaća morao je umrijeti i njegovu se smrt nije moglo spriječiti. Ali ne griješi medicina samo kad se dogodi smrtni ishod do kojeg nije moralo doći. Pred američkim Senatom svjedočila je i Joanne Disch, profesorica sa Sveučilišta u Minnesoti koja procjenjuje da na svaku liječničku pogrešku koja rezultira smrtnim ishodom dolazi 10 njih koje ne rezultiraju smrću pacijenta, ali imaju dalekosežne posljedice po njegovo zdravlje.
Brojke su slične diljem svijeta, u Ujedinjenom Kraljevstvu godišnje bude 34.000 smrtnih slučajeva povezanih s ljudskom pogreškom, a u Francuskoj čak 14% pacijenata ili svaki sedmi bude žrtva greške u liječenju. Te greške se beziznimno negiraju. Sjetite se bilo kojeg istaknutijeg slučaja medicinske pogreške u Hrvatskoj, ni u jednom se nije dogodilo da je liječnik ili ravnatelj bolnice jednostavno izašao pred obitelj ili javnost i rekao – pogriješili smo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zdravstvenim je djelatnicima itekako teško
Syed se u svojoj knjizi pita kako je moguće da ti časni ljudi mogu prikrivati svoje greške i kako uopće žive sami sa sobom? Njegov odgovor je – kognitivna disonanca. Upravo zato da bi mogli živjeti sa sobom i činjenicom da su naštetili pacijentima, liječnici i medicinske sestre pokušavaju svoje pogreške prikazati kao nešto drugo. To štiti njihov osjećaj profesionalne vrijednosti i moralno opravdava praksu prikrivanja informacija.
Kad bi bili potpuno svjesni kobnih pogrešaka koje su činili, to prikrivanje bi njihovu emocionalnu bol još dodatno povećalo. Znali bi da su povrijedili pacijenta, a onda ga još i prevarili čime doprinose da se pogreške dogode i u budućnosti. Nije stoga realno da se zdravstveni djelatnici u ovakvu vrstu obmane upuštaju svjesno jer su velika većina njih predani i pristojni ljudi, često i heroji svojim pacijentima. Radi toga su razvili čitav jezik kojim pogrešku nazivaju drugim imenom kako to više ne bi bila pogreška.
Trogodišnja studija objavljena u The Social Science And Medical Journalu pokazala je da se liječnici s pogreškama nose kroz poricanje. Studija je pokazala da “blokiraju pogreške da uopće uđu u fazu svjesnih misli” pri čemu “sužavaju definiciju pogreške tako da praktički nestane ili bude beznačajna”. Sigurno vam je poznat taj rječnik poricanja koji se koristi kad se grešku pokušava nazvati drugim imenom – komplikacije, nepredviđeni tijek liječenja, neočekivani ishod. Poricanje je prema Kübler-Ross modelu tek prva faza žalovanja. Ali jest žalovanje. I to je vrlo važno jer svjedoči da je zdravstvenim djelatnicima itekako teško, i da pate, ali se s time ne znaju nositi pa bježe od stvarnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ministar Beroš zaboravio vlastiti dokument
Kolika je ta odvojenost od stvarnosti najbolje svjedoče dva navoda – jedan prema kojem su dr. Crnogaći nekoliko sati prije smrti radili nekakve pretrage, i drugi ministra zdravstva koji je kolege iz šibenske bolnice branio time da morfij može životno ugroziti umirućeg pacijenta. Pritom ministar zaboravlja dokument vlastitog ministarstva iz 2021. pod nazivom ‘Smjernice za unaprjeđenje kvalitete palijativne skrbi u intenzivnoj medicini’ koji ne određuje gornju granicu doze morfija.
Nije dr. Crnogaća jedini, medijima su se već javile obitelji slično tretiranih smrtno bolesnih osoba koje su posljednje trenutke na zemlji proveli u agoniji. Ali možda će pokojni dr. Crnogaća svojom smrću postići barem da otvorimo ovu temu i da više razgovaramo o našim umirućima. Da bismo tu temu mogli zatvoriti, medicina će se morati maknuti s poricanja kao prvog stadija žalovanja i prijeći dugačak put koji vodi od ljutnje i pregovaranja preko depresije do konačnog prihvaćanja.
Sama palijativna skrb rezultat je prihvaćanja neminovnog, a njen naziv dolazi od latinske riječi za plašt. Cilj palijativne skrbi nije da se pacijent izliječi već da ga se poput ogrtanja plaštom sakrije od boli. No, ne pristaje svakome isti plašt; ponekad će trebati veći, a ponekad manji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto hrvatski doktori naprosto nisu sposobni priznati grešku, čak ni u jezivom slučaju kolege iz Šibenika koji je umro u mukama
Nakon slučaja pokojnog doktora Crnogaće, ponovno smo imali prilike čuti kako je sve bilo po pravilima struke
Upravo zato da bi mogli živjeti sa sobom i činjenicom da su naštetili pacijentima, liječnici i medicinske sestre pokušavaju svoje pogreške prikazati kao nešto drugo. To štiti njihov osjećaj profesionalne vrijednosti i moralno opravdava praksu prikrivanja informacija. Kad bi bili potpuno svjesni kobnih pogrešaka koje su činili, to prikrivanje bi njihovu emocionalnu bol još dodatno povećalo. Radi toga su razvili čitav jezik kojim pogrešku nazivaju drugim imenom kako to više ne bi bila pogreška
U jednoj emisiji usred korona-epidemije gostovala je psihologinja Nataša Jokić Begić koja je upravo zbog COVID-a govorila i o strahu od smrti. Jokić Begić pogledala je u kameru i konstatirala da ćemo svi umrijeti, ali odmah potom i pretpostavila da će svaki gledatelj iako je to upravo čuo, za sebe promisliti da on možda neće. “Svi znamo da ćemo umrijeti, ali pojam o smrti gurnemo u slijepu pjegu. Zašto to činimo? Kada to ne bismo učinili, život ne bi imao pretjeranu svrhovitost u svakom trenutku”.
Jokić Begić još je dodala da traume koje doživimo redovito prenesu pojam o smrti iz slijepe pjege u centar vidnog polja. Osim traume, ono što će vas uvijek podsjetiti na vlastitu smrtnost je kada umre neki vaš vršnjak. “To sam mogao biti ja”, promislit ćete. Tako je meni bilo kad sam nekidan saznao za smrt Krešimira Crnogaće, šibenskog ortopeda koji je umro u 39-oj godini života. Ovaj mladi čovjek, prema navodima njegove zaručnice, također liječnice, nije otišao spokojno već u strahu kojeg u svojim posljednjim trenucima nije morao iskusiti samo da su mu kolege s odjela palijativne skrbi dale odgovarajuću dozu morfija.
Od svih komentara najupečatljiviji je jedan s Reddita – zamislite kako ćete vi umirati kad puštaju kolegu da se tako muči. Ja nemam pojma koja je odgovarajuća doza morfija, ali uvjeren sam da Crnogaćina zaručnica koja je anesteziologinja zna. Morfij naime prepisuju upravo anesteziolozi. Tim više opravdanje šibenske bolnice kako je pacijent liječen sukladno pravilima struke zvuči neumjesno.
Fasciantan primjer iz avioindustrije
Stoput smo čuli tu sintagmu i mislim da je krajnje vrijeme da se jednom zasvagda dokine pozivanje na “pravila struke” kao dogmu kojoj se ne može ponuditi protuargument. Nekad je pravilo struke bilo da se grlobolja kod djece liječi heroinom. Ako čovjek umire u bolovima po pravilima struke, onda pravila struke nisu dobra i treba ih mijenjati. Problem s mijenjanjem je što prvo treba priznati da nešto ne valja. A u tome doktori stvarno nisu dobri.
Matthew Syed britanski je novinar i pisac, autor izvanredne knjige “Black Box Thinking”. U slobodnom prijevodu na hrvatski jezik naslov je postao “Kako učiti iz pogrešaka”. Taj prijevod precizno sažima knjigu, ali nažalost ispušta ključni dio, crnu kutiju. Matthew Syed naime pojašnjava da svoj vrlo visoki stupanj sigurnosti zračni promet duguje spremnosti na analiziranje pogrešaka koje se u avioindustriji često otkrivaju iz takozvanih crnih kutija (službeno FDR = Flight Data Recorder i CVR = Cockpit Voice Recorder). Svi sudionici zračnog prometa predani su neumornom raščlanjivanju svake nesreće kako bi se slična takva u budućnosti izbjegla.
Oni su prvaci priznavanja vlastitih pogrešaka, i to javno. A upravo zbog identificiranja uzroka nesreća je industrija zračnog prometa sposobna implementirati nova rješenja koja će let avionom učiniti sigurnijim (danas se na svakih 8.3 milijuna letova događa jedna nesreća, i to ne nužno sa smrtnim ishodom). Na drugoj strani spektra stoji pak medicina koja jednako neumorno negira svoje pogreške i izbjegava odgovornost uz gotovo religiozni silenzio stampa. A pogreške su u obje te industrije izuzetno skupe i mjere se u ljudskim životima.
Prijelomna studija o liječničkim pogreškama
Američki institut medicine objavio je 1999. godine veliko istraživanje pod naslovom “Griješiti je ljudski” prema kojem između 44.000 i 98.000 Amerikanaca umre svake godine kao posljedica liječničke pogreške koja se mogla spriječiti. Kasnije istraživanje, ono harvardskog profesora Luciana Leapea pokazuje da je ta brojka još veća, 120.000. U svojem svjedočenju pred Senatom, ugledni liječnik Peter J. Pronovost, inače profesor na Sveučilištu Johns Hopkins slikovito je to usporedio upravo sa zrakoplovnom industrijom: to je kao da svaki dan padaju po dva Boeinga 747. Da je tako, nitko živ se ne bi vozio avionom.
Krešimir Crnogaća morao je umrijeti i njegovu se smrt nije moglo spriječiti. Ali ne griješi medicina samo kad se dogodi smrtni ishod do kojeg nije moralo doći. Pred američkim Senatom svjedočila je i Joanne Disch, profesorica sa Sveučilišta u Minnesoti koja procjenjuje da na svaku liječničku pogrešku koja rezultira smrtnim ishodom dolazi 10 njih koje ne rezultiraju smrću pacijenta, ali imaju dalekosežne posljedice po njegovo zdravlje.
Brojke su slične diljem svijeta, u Ujedinjenom Kraljevstvu godišnje bude 34.000 smrtnih slučajeva povezanih s ljudskom pogreškom, a u Francuskoj čak 14% pacijenata ili svaki sedmi bude žrtva greške u liječenju. Te greške se beziznimno negiraju. Sjetite se bilo kojeg istaknutijeg slučaja medicinske pogreške u Hrvatskoj, ni u jednom se nije dogodilo da je liječnik ili ravnatelj bolnice jednostavno izašao pred obitelj ili javnost i rekao – pogriješili smo.
Zdravstvenim je djelatnicima itekako teško
Syed se u svojoj knjizi pita kako je moguće da ti časni ljudi mogu prikrivati svoje greške i kako uopće žive sami sa sobom? Njegov odgovor je – kognitivna disonanca. Upravo zato da bi mogli živjeti sa sobom i činjenicom da su naštetili pacijentima, liječnici i medicinske sestre pokušavaju svoje pogreške prikazati kao nešto drugo. To štiti njihov osjećaj profesionalne vrijednosti i moralno opravdava praksu prikrivanja informacija.
Kad bi bili potpuno svjesni kobnih pogrešaka koje su činili, to prikrivanje bi njihovu emocionalnu bol još dodatno povećalo. Znali bi da su povrijedili pacijenta, a onda ga još i prevarili čime doprinose da se pogreške dogode i u budućnosti. Nije stoga realno da se zdravstveni djelatnici u ovakvu vrstu obmane upuštaju svjesno jer su velika većina njih predani i pristojni ljudi, često i heroji svojim pacijentima. Radi toga su razvili čitav jezik kojim pogrešku nazivaju drugim imenom kako to više ne bi bila pogreška.
Trogodišnja studija objavljena u The Social Science And Medical Journalu pokazala je da se liječnici s pogreškama nose kroz poricanje. Studija je pokazala da “blokiraju pogreške da uopće uđu u fazu svjesnih misli” pri čemu “sužavaju definiciju pogreške tako da praktički nestane ili bude beznačajna”. Sigurno vam je poznat taj rječnik poricanja koji se koristi kad se grešku pokušava nazvati drugim imenom – komplikacije, nepredviđeni tijek liječenja, neočekivani ishod. Poricanje je prema Kübler-Ross modelu tek prva faza žalovanja. Ali jest žalovanje. I to je vrlo važno jer svjedoči da je zdravstvenim djelatnicima itekako teško, i da pate, ali se s time ne znaju nositi pa bježe od stvarnosti.
Ministar Beroš zaboravio vlastiti dokument
Kolika je ta odvojenost od stvarnosti najbolje svjedoče dva navoda – jedan prema kojem su dr. Crnogaći nekoliko sati prije smrti radili nekakve pretrage, i drugi ministra zdravstva koji je kolege iz šibenske bolnice branio time da morfij može životno ugroziti umirućeg pacijenta. Pritom ministar zaboravlja dokument vlastitog ministarstva iz 2021. pod nazivom ‘Smjernice za unaprjeđenje kvalitete palijativne skrbi u intenzivnoj medicini’ koji ne određuje gornju granicu doze morfija.
Nije dr. Crnogaća jedini, medijima su se već javile obitelji slično tretiranih smrtno bolesnih osoba koje su posljednje trenutke na zemlji proveli u agoniji. Ali možda će pokojni dr. Crnogaća svojom smrću postići barem da otvorimo ovu temu i da više razgovaramo o našim umirućima. Da bismo tu temu mogli zatvoriti, medicina će se morati maknuti s poricanja kao prvog stadija žalovanja i prijeći dugačak put koji vodi od ljutnje i pregovaranja preko depresije do konačnog prihvaćanja.
Sama palijativna skrb rezultat je prihvaćanja neminovnog, a njen naziv dolazi od latinske riječi za plašt. Cilj palijativne skrbi nije da se pacijent izliječi već da ga se poput ogrtanja plaštom sakrije od boli. No, ne pristaje svakome isti plašt; ponekad će trebati veći, a ponekad manji.