Ekonomske logike ima. Država ne može financirati izvlačenje svojih državljana iz Gaze pa traži od njih, ljudi koji su i dalje bez svih papira, posla i riješenog stambenog pitanja, naknadu od pišljivih pet do sedam i pol tisuća eura troška evakuacije po obitelji.
S druge strane, tako teško stečeni novac država ulaže u vrhunske savjetničke usluge u državnim tvrtkama – pa će tako netom odlepršali predsjednik Uprave HEP-a Frane Barbarić, čini se, mjesečno inkasirati oko 2500 eura neto. Sve je, dakle, na svom mjestu – troškovi za pružanje državnih usluga pretvaraju se u plaćanje intelektualnih usluge koje jamče napredak u poslovanju javnih poduzeća.
Gotovo sve, zapravo. Jer, još nije sigurno koje će biti područje ekspertize s kojeg će slijetati Barbarićevi savjeti Upravi tvrtke koju je donedavno vodio. Možda će to biti cijeli univerzum propisa s područja zakonite gradnje? Ili će se, ipak, raditi o setu preiskusnih tips&tricks s područja trgovine plinom?
Gorki sarkazam za kraj
Gorki sarkazam je, doduše, sve što preostaje nakon (trenutnog) zaključenja priče o Frani Barbariću, HEP-u i aferi koja je uzdrmala javnost i vlast početkom ovog ljeta. Podsjetimo, zbog toga što je Vlada HEP-u produžila obavezni otkup svog Ininog plina po cijeni od 47,6 eura iako je tržišna cijena krenula ozbiljno padati, firma koju je vodio Barbarić izgubila je na trgovini viškovima skoro punih 15 milijuna eura u samo nekoliko tjedana. Kad je priča iscurila u javnost, Vlada je brzinski ukinula odluku o obaveznom otkupu Ininog plina.
Otprilike u isto vrijeme u javnosti se pojavila i priča o Barbarićevoj bespravnoj gradnji na Hvaru koja je ovih dana završena podizanjem optužnice od strane nadležnog Općinskog državnog odvjetništva. I Barbarićevom ostavkom nakon što mu je najavljena smjena.
Pravda za Gabrijelu Žalac
No, kao što se vidi, Barbarić neće ostati “gladan kruha”, niti treba brinuti za svoju budućnost. Ista ona vlast koja ga je kanila smijeniti zbog bespravne gradnje, smatra da će im biti dobar kao savjetnik uprave – toliko dobar da će primati dva i pol puta višu mjesečnu plaću od prosječnog Hrvata. S dvije i pol tisuće eura, odnosno skoro dvadeset tisuća kuna i drastično manjim obavezama nego dosad, da se nekako spojiti kraj s krajem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad čovjek vidi kako je elegantno Andrej Plenković riješio ovu situaciju, teško je ne sjetiti se teška srca sudbine, recimo, Gabrijele Žalac. Pa zar nije ona mogla ostati u ministarstvu kao neka savjetnica za par tisuća eura mjesečne plaće? Možda, recimo, za nabavku softvera, znanja o tome su tražena na današnjem tržištu? No, očito Barbarić, za razliku od Žalac, ipak ima neka specifična znanja o kojima bi mogao pričati, vrijedna makar 2500 eura. Mjesečno.
Netema, actually
Ono što je ipak najgore u cijeloj ovoj mučnoj priči je činjenica da je službena verzija o aferi “plin za cent” upravo ona kakvu je od početka gurao defacto smijenjeni šef HEP-a. Da se, eto, nije dogodilo ništa neobično, da se takve stvari događaju i drugdje. Da je, eto, 15 milijuna eura u samo nekoliko tjedana iz državne tvrtke isparilo i materijaliziralo se na raznim drugim računima, jer se takve stvari, eto, događaju. Ukratko, netema.
Takvo tumačenje, na kojem već dugo i čvrsto stoji Andrej Plenković, moralo bi, međutim, povući mnogo ozbiljnije posljedice po njegovu Vladu od puke smjene jednog direktora javnog poduzeća. Resorni ministar, Davor Filipović, čovjek koji vodi gospodarstvo i održivi razvoj, naime, o svemu je imao dijametralno suprotan stav. Ima ga i sad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šutnja Filipovića i Butkovića
Naime, Filipović je ovog tjedna, upitan o tome je li afera “plin za cent” za njega apsolvirana, kazao da je o tome iscrpno i detaljno govorio na sjednici saborskog Odbora za gospodarstvo u srpnju i da tome nema što dodati. A u srpnju je bez ikakve dileme tvrdio da se nije radilo o uobičajenoj situaciji u trgovini plinom. “Mislio sam da će HEP koristiti plin za sebe, ako im ne kažem drugačije. Da će doći do ovog – da će plin ostajati u cijevima i formirati se ovakve cijene – nitko me nikada nije obavijestio”, samo je jedna je od rečenica kojima je tad jasno ocrtavao krivnju Barbarića za golemi gubitak.
I ne radi se samo o Filipoviću. Ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Oleg Butković je tih dana uvjeravao da će nečija odgovornost sigurno biti utvrđena te da slučaj ne može završiti na način da nitko nije kriv. Četiri mjeseca kasnije, slučaj je upravo tako završio – nitko nije kriv, gubici su normalni, a Barbariću je presudilo to što je prekoračio dozvoljenu kvadraturu pri izgradnji nove kuće na Hvaru. Šuti, dakako, i sam Barbarić, koji je ne tako davno grmio kako se ide na njegovu smjenu ne bi li se HEP – privatizirao.
Milenij i četvrt
I ta umirujuća, zaglušujuća šutnja je sve što je očito preostalo od priče u kojoj je državna firma zbog neodgovornosti i nerada, ili pak nečijih kriminalnih namjera (prekrižiti suvišno) spržila 15 milijuna eura. Svoticu koju prosječni hrvatski radnik ili radnica zarade za… samo malo… 1250 godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, sve je to netema i lanjski snijeg. Kao i privatizacija HEP-a o kojoj Barbarić, prilično izvjesno, više neće ni zucnuti. Ili kao politički integritet ministara u Vladi koji su ljeti grmjeli o odgovornosti, a danas mudro šute. Jer, tko progovori, mogao bi ispasti iz kruga sretne obitelji, čiji član se itekako isplati biti. Makar i kao savjetnik.
Barbarić će nakon mega afere s plinom postati savjetnik u HEP-u. Što je sljedeće, Žalac će biti konzultantica za softver?
Plenkovićevo zatvaranje: 'Plin za cent' nije ni bila afera, a Barbariću uz smjenu lijepa plaća za buduće ekspertne savjete
Kad čovjek vidi kako je elegantno Andrej Plenković riješio ovu situaciju, teško je ne sjetiti se teška srca sudbine, recimo, Gabrijele Žalac. Pa zar nije ona mogla ostati u ministarstvu kao neka savjetnica za par tisuća eura mjesečne plaće? Možda, recimo, za nabavku softvera, znanja o tome su tražena na današnjem tržištu?
Ekonomske logike ima. Država ne može financirati izvlačenje svojih državljana iz Gaze pa traži od njih, ljudi koji su i dalje bez svih papira, posla i riješenog stambenog pitanja, naknadu od pišljivih pet do sedam i pol tisuća eura troška evakuacije po obitelji.
S druge strane, tako teško stečeni novac država ulaže u vrhunske savjetničke usluge u državnim tvrtkama – pa će tako netom odlepršali predsjednik Uprave HEP-a Frane Barbarić, čini se, mjesečno inkasirati oko 2500 eura neto. Sve je, dakle, na svom mjestu – troškovi za pružanje državnih usluga pretvaraju se u plaćanje intelektualnih usluge koje jamče napredak u poslovanju javnih poduzeća.
Gotovo sve, zapravo. Jer, još nije sigurno koje će biti područje ekspertize s kojeg će slijetati Barbarićevi savjeti Upravi tvrtke koju je donedavno vodio. Možda će to biti cijeli univerzum propisa s područja zakonite gradnje? Ili će se, ipak, raditi o setu preiskusnih tips&tricks s područja trgovine plinom?
Gorki sarkazam za kraj
Gorki sarkazam je, doduše, sve što preostaje nakon (trenutnog) zaključenja priče o Frani Barbariću, HEP-u i aferi koja je uzdrmala javnost i vlast početkom ovog ljeta. Podsjetimo, zbog toga što je Vlada HEP-u produžila obavezni otkup svog Ininog plina po cijeni od 47,6 eura iako je tržišna cijena krenula ozbiljno padati, firma koju je vodio Barbarić izgubila je na trgovini viškovima skoro punih 15 milijuna eura u samo nekoliko tjedana. Kad je priča iscurila u javnost, Vlada je brzinski ukinula odluku o obaveznom otkupu Ininog plina.
Otprilike u isto vrijeme u javnosti se pojavila i priča o Barbarićevoj bespravnoj gradnji na Hvaru koja je ovih dana završena podizanjem optužnice od strane nadležnog Općinskog državnog odvjetništva. I Barbarićevom ostavkom nakon što mu je najavljena smjena.
Pravda za Gabrijelu Žalac
No, kao što se vidi, Barbarić neće ostati “gladan kruha”, niti treba brinuti za svoju budućnost. Ista ona vlast koja ga je kanila smijeniti zbog bespravne gradnje, smatra da će im biti dobar kao savjetnik uprave – toliko dobar da će primati dva i pol puta višu mjesečnu plaću od prosječnog Hrvata. S dvije i pol tisuće eura, odnosno skoro dvadeset tisuća kuna i drastično manjim obavezama nego dosad, da se nekako spojiti kraj s krajem.
Kad čovjek vidi kako je elegantno Andrej Plenković riješio ovu situaciju, teško je ne sjetiti se teška srca sudbine, recimo, Gabrijele Žalac. Pa zar nije ona mogla ostati u ministarstvu kao neka savjetnica za par tisuća eura mjesečne plaće? Možda, recimo, za nabavku softvera, znanja o tome su tražena na današnjem tržištu? No, očito Barbarić, za razliku od Žalac, ipak ima neka specifična znanja o kojima bi mogao pričati, vrijedna makar 2500 eura. Mjesečno.
Netema, actually
Ono što je ipak najgore u cijeloj ovoj mučnoj priči je činjenica da je službena verzija o aferi “plin za cent” upravo ona kakvu je od početka gurao defacto smijenjeni šef HEP-a. Da se, eto, nije dogodilo ništa neobično, da se takve stvari događaju i drugdje. Da je, eto, 15 milijuna eura u samo nekoliko tjedana iz državne tvrtke isparilo i materijaliziralo se na raznim drugim računima, jer se takve stvari, eto, događaju. Ukratko, netema.
Takvo tumačenje, na kojem već dugo i čvrsto stoji Andrej Plenković, moralo bi, međutim, povući mnogo ozbiljnije posljedice po njegovu Vladu od puke smjene jednog direktora javnog poduzeća. Resorni ministar, Davor Filipović, čovjek koji vodi gospodarstvo i održivi razvoj, naime, o svemu je imao dijametralno suprotan stav. Ima ga i sad.
Šutnja Filipovića i Butkovića
Naime, Filipović je ovog tjedna, upitan o tome je li afera “plin za cent” za njega apsolvirana, kazao da je o tome iscrpno i detaljno govorio na sjednici saborskog Odbora za gospodarstvo u srpnju i da tome nema što dodati. A u srpnju je bez ikakve dileme tvrdio da se nije radilo o uobičajenoj situaciji u trgovini plinom. “Mislio sam da će HEP koristiti plin za sebe, ako im ne kažem drugačije. Da će doći do ovog – da će plin ostajati u cijevima i formirati se ovakve cijene – nitko me nikada nije obavijestio”, samo je jedna je od rečenica kojima je tad jasno ocrtavao krivnju Barbarića za golemi gubitak.
I ne radi se samo o Filipoviću. Ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Oleg Butković je tih dana uvjeravao da će nečija odgovornost sigurno biti utvrđena te da slučaj ne može završiti na način da nitko nije kriv. Četiri mjeseca kasnije, slučaj je upravo tako završio – nitko nije kriv, gubici su normalni, a Barbariću je presudilo to što je prekoračio dozvoljenu kvadraturu pri izgradnji nove kuće na Hvaru. Šuti, dakako, i sam Barbarić, koji je ne tako davno grmio kako se ide na njegovu smjenu ne bi li se HEP – privatizirao.
Milenij i četvrt
I ta umirujuća, zaglušujuća šutnja je sve što je očito preostalo od priče u kojoj je državna firma zbog neodgovornosti i nerada, ili pak nečijih kriminalnih namjera (prekrižiti suvišno) spržila 15 milijuna eura. Svoticu koju prosječni hrvatski radnik ili radnica zarade za… samo malo… 1250 godina.
No, sve je to netema i lanjski snijeg. Kao i privatizacija HEP-a o kojoj Barbarić, prilično izvjesno, više neće ni zucnuti. Ili kao politički integritet ministara u Vladi koji su ljeti grmjeli o odgovornosti, a danas mudro šute. Jer, tko progovori, mogao bi ispasti iz kruga sretne obitelji, čiji član se itekako isplati biti. Makar i kao savjetnik.