Dok se država oslanja na turizam, a vlade pišu strategije za koje znaju da ih neće provesti, industrija tone već desetljećima

Proizvodnja žilavija od turizma

U razvijenim europskim zemljama s jakom proizvodnjom industrija je pala više nego u Hrvatskoj, jer te su države izvoznice na tržišta, primjerice, Kine i SAD-a, a svjetska je trgovina bila otežana. Ipak, industrija je i u tim državama puno lakše od usluga podnijela krizu. Na osnovu toga cijelu je Europu u proljeće 2020. zahvatio isti sentiment.

Svi su se zaklinjali u važnost proizvodnje, samodostatnosti, posebice u proizvodnji hrane i medicinske opreme i lijekova. Radi toga je dobrim dijelom stvoren europski Mehanizam za oporavak i otpornost, težak 750 milijardi eura. U Hrvatskoj su i ekonomski analitičari i političari industriji priznavali da se pokazala žilavom i da je državu spasila od još većeg gospodarskog pada.

Hrvatska ne proizvodi čak ni kvasac

Bilo je zapravo iznenađujuće gledati kako su mnogi odjednom otkrili da ljudi možda ne moraju ljetovati i putovati, ali da moraju jesti i liječiti se. Da se zimi moraju grijati. Da im treba električna energija i gorivo za pokretanje strojeva. U tom zanosu nekoliko se tjedana u Hrvatskoj analiziralo kako obnoviti proizvodnju kvasca. Jer pandemija je građanima osvijestila činjenicu da Hrvatska kvasac više ne proizvodi i da godinama na police hrvatskih trgovina stiže iz Mađarske i Poljske.

Da se puste želje političara pretvaraju u stvarnost Hrvatska bi danas proizvodila i medicinsku opremu i krumpir i voće i povrće, pa i mlijeko u količinama koje pokrivaju njezine potrebe. Njezina bi proizvodnja, barem kad su osnovni prehrambeni proizvodi u pitanju, bila samodostatna, kako je to prije četiri godine bilo popularno najavljivati.

Oni nešto racionalniji i tada su spuštali loptu i upozoravali da Hrvatska ne može preko noći odjednom oživjeti proizvodnju koju je gasila 30 godina. Osim što za takvo nešto Hrvatska nema novca, izgubila je i struku, odnosno ljude koji bi pokrenuli tu reindustrijalizaciju Hrvatske. Ali su isticali da je, ako ima volje, trenutak da se promijeni model razvoja koji je Hrvatska prigrlila. Da se od modela sve veće ovisnosti o turizmu pokuša krenuti prema modelu koji počiva na solidnoj i konkurentnoj industriji.

Više prihoda od robnog izvoza nego od turizma

Danas, četiri godine kasnije, od tog zanosa nije ostalo ništa. Udio industrije u BDP-u, posebice njezinog najvažnijeg dijela, prerađivačke industrije, još je manji. Ali nije se taj udio smanjio samo u odnosu na 2020. godinu, kad je udio industrije rastao zbog snažnog pada turizma. Smanjio se i u odnosu na razdoblje od prije deset ili 20 godina. Takav bi stalni pad udjela industrije možda upućivao na to da je promjena razvojnog modela nemoguća i da će u sljedećim godinama snaga domaće industrije samo neumitno propadati.

No, i takva oslabljena industrija još uvijek Hrvatskoj na međunarodnom tržištu donese više prihoda od izvoza turističkih usluga. Lani je prema podacima Hrvatske narodne banke prihod od izvoza turističkih usluga, odnosno stranih gostiju, bio 14,6 milijardi eura, dok je vrijednost izvoza roba bila 22,8 milijardi eura. Činjenica je i da je prihod od turizma rastao, a od izvoza roba padao. Ali izvoz roba još uvijek donosi 56 posto novca više i Hrvatska od proizvodnje ne bi smjela odustati.

Prerađivačka industrija zapošljava najviše

Među ostalim i zato što je njezina prerađivačka industrija još uvijek grana koja zapošljava najviše ljudi, dva i pol puta više od turizma. I zato što županije u kojima je njezin udio veći, poput Varaždinske, imaju manje nezaposlenih od one u kojima je turizam dominantniji, poput Splitsko-dalmatinske.

Bilo bi pošteno kad bi nova Vlada iskreno građanima rekla što donosi nastavak trendova u strukturi domaćeg gospodarstva i kakve napore iziskuje njegova promjena. Bilo bi lijepo i kad bi samo priznala, ako tako misli, da je promjena nemoguća i da će proizvodnja ovisiti o tome koliko će za nju i dalje biti zainteresirane tisuće srednjih i manjih tvrtki koje uporno uspijevaju proizvoditi. I to više za strano nego domaće tržište. I ne uvijek samo zato što je potražnja za njihovim proizvodima vani veća, nego zato što im je u ortačkoj ekonomiju bilo teže uzeti dio kolača na domaćem tržištu.

Nova Vlada mora odlučiti zanima li je industrija

Ta iskrenost već bi bila snažna promjena u odnosu na dosadašnje ponašanje, kad su se u Hrvatskoj proizvodile industrijske strategije tempom kojim je industrija gubila udio u BDP-u. I dok su ih pisali, u svim su vladama znali da po njima neće postupati i da se nakon njih ništa neće promijeniti.

Zanimljivo je da su u svim tim strategijama, bez obzira koja ih je politička opcija donosila, poljoprivreda, odnosno prehrambena industrija i energetika isticane kao grane u kojima postoji veliki prostor za povećanje proizvodnje i konkurentnosti. Posljednjih 15-ak godina tomu se često dodaje i IT sektor, koji se do ovog stupnja na kojem je sada razvio ne zbog države, nego unatoč državi.

Država samo treba prestati smetati

Kad bi samo stvorila uvjete da poljoprivreda, prehrambena industrija i energetika počnu biti konkurentnije i povećaju proizvodnju, nova bi vlast promijenila Hrvatsku. No, to ne znači da država treba postati ulagač u tim djelatnostima, one ionako mogu računati na novac iz europskih fondova. Država samo treba prestati smetati.

Državno zemljište u koncesiju mora dati onima koji se žele baviti poljoprivredom, a ne onima koji za njega žele samo ubirati potpore. U energetici potpore i dozvole treba davati onima koji će doista proizvoditi energiju iz obnovljivih izvora, a ne podobnima. Te sitne promjene, koje znače samo postupanje po zakonu, već bi puno promijenile stvari u dvije djelatnosti gdje Hrvatska može povećati proizvodnju.

Za ostale grane neće biti tako jednostavno, jer s padom u industriji muče se i puno razvijenije države, odnosno cijela Europska unija čija industrija zadnja dva desetljeća gubi udio na svjetskom tržištu. Čak i u takvim uvjetima Hrvatska sa sigurnošću ne može reći da ne bi uspjela, jer dosad istinski nije ni pokušala.